Mikronezija
Raj. Možda te ta riječ navodi da pomisliš na bujan tropski otok, svjetloplavo nebo, palme kako se njišu na laganom povjetarcu, bijele pješčane plaže, bistru oceansku vodu i raznobojne ribe, spektakularan zalazak sunca. Mikronezija odgovara takvom opisu raja. Njezina ljepota oduzima dah.
No tamo postoje i stvari koje ne bi nikada povezao s rajem. Ovi otoci imaju teške ožiljke od brutalnih bitki koje su se vodile tokom drugog svjetskog rata, a danas se ljudi u Mikroneziji bore s ekonomskim problemima, kriminalom i bolešću. Sve veći broj ljudi uviđa da se moraju riješiti duboko ukorijenjeni problemi čovječanstva prije nego što Mikronezija može zaista biti raj.
Različitost, začin mikronezijskog života
Unutar Mikronezije postoje različite otočne skupine, a svaka je drugačija po svom izgledu i kulturi. Iznenađujuće je da svaka ima svoj različiti jezik, koji je nerazumljiv čak i ljudima s obližnjih otočnih skupina.
Ne postoji nešto što bi se moglo nazvati tipičnim mikronezijskim otokom. Neki su bogati, drugi su siromašni. Neravni vulkanski otoci kao što je Pohnpei uzdižu se do visine od preko 900 metara, dok su neki tanki atoli toliko ravni da se ne uzdižu više od jednog metra iznad morske površine. Majuro iz Otočja Marshall jedan je takav atol. Prilikom olujnog vremena, valovi ponekad preliju cijele dijelove atola.
Mikronežani su prijateljski raspoloženi i privlačni ljudi. Mnogi žive od zemljoradnje i mora. Osnovnu hranu žanju na svojim obiteljskim imanjima, možda uzgajaju nekoliko pilića ili svinja i love ribu iz oceana.
Vjeruje se da su ove izolirane otoke prvobitno naselili ljudi koji su doplovili istočno iz Azije i zapadno iz Melanezije, no španjolski istraživači u 16. stoljeću bili su prvi zapadnjaci koji su doprli do Mikronezije. Sa sobom su donijeli i svoju religiju. Danas je na većini otoka Rimokatolička crkva duboko ukorijenjena, zajedno s općenitim oblikom protestantske vjere koju su utemeljili misionari nazovikršćanstva krajem 19. stoljeća.
GUAM: Središte aktivnosti otokâ
Mikronezija, što znači “mali otoci”, obuhvaća nekih 2 000 raštrkanih otoka, od kojih je oko 125 naseljeno. Prostiru se preko dijela zemaljske kugle koji je otprilike veličine kontinentalnog dijela Sjedinjenih Država. No otoci su toliko maleni da površina njihove ukupne kopnene mase iznosi samo oko 3 100 kvadratnih kilometara — nije mnogo veća od Rhode Islanda, najmanje države u Sjedinjenim Državama.
Ulaz u Mikroneziju je Guam, koji je polazna točka avionskih letova na mnoge druge otoke. Od 470 000 stanovnika Mikronezije, 150 000 nalazi se na Guamu. Budući da je dugačak 51 kilometar, Guam je najveći od mikronezijskih otoka. Ujedno je i najrazvijeniji. Zakrčene ceste i užurban način života razlikuju ovaj otok od drugih otoka, na kojima vlada ležerniji tempo.
Dugo su ga vremena vojne sile smatrale dragocjenim zbog njegovog strateškog položaja na Pacifiku, no Guam je trenutno američko uporište. Više od trećine kopna je pod vlašću američke vojske. Međutim, Guam je isto tako strateška lokacija za širenje dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu. U podružnici Društva Watch Tower materijal koji se koristi za biblijsko obrazovanje štampa se na 11 jezika kako bi se raspačavao širom Mikronezije.
Istina o Kraljevstvu dopire do ‘zadnje granice’
Tijekom svog govora za otvorenje objekta podružnice na Guamu, u travnju 1980, Milton Henschel iz Vodećeg tijela opisao je Mikroneziju kao “jednu od zadnjih granica” u djelu propovijedanja Kraljevstva. Zato što se sastoji od mnogo zabačenih otoka te budući da se ovdje govori tako širok spektar urođeničkih jezika, ova tropska ‘zadnja granica’ pokazala se kao pravi izazov.
Vjerni su se misionari 40 godina napornim radom i spretnošću suočavali s tim izazovom. Tokom tih godina, najmanje 175 misionara služilo je u Mikroneziji i to je bio važan faktor u osnivanju 26 skupština s oko 1 300 Svjedoka, koliko ih je sada aktivno na otocima.
Samo je šačica od 63 misionara koji trenutno služe u Mikroneziji pohađala Biblijsku školu Gilead Društva Watchtower. Većina njih su pioniri s Filipina i Havaja, koji su bili pozvani da preuzmu misionarsku službu. Za mnoge je to značilo udobnosti doma zamijeniti primitivnijim načinom života. Na nekim otocima ima samo nekoliko pristojnih cesta, nema struje niti tekuće vode. Misionari su u velikoj mjeri izloženi bolesti i obolijevanju; moraju podnositi vruće, vlažno i ponekad silovito vrijeme. Destruktivni tajfuni prijete gotovo tokom cijele godine. No misionari vide zadovoljavajuće plodove svog rada.
Biblijska istina pronašla je čvrsto uporište na svakom od većih otoka. Među onima koji su prvi prigrlili poruku Kraljevstva bili su utjecajni otočani. Naprimjer, na Pohnpeiu bio je to Carl Dannis, član legislature Pohnpeia. Na Kosraeu je jedan od prvih Svjedoka bio Fredy Edwin, koji je govorio sedam jezika i bio u srodstvu s kraljem. Augustine Castro, koji je nekad studirao za svećenika, pomogao je u osnivanju skupštine na Saipanu. A na Guamu je bivši boksač Tony Salcedo iskoristio svoju popularnost kako bi ljudima prenio poruku koja bi im mogla pomoći da uživaju mir kakav im lijepa okolina na otoku nikada nije pružila.
Kako je dobra vijest doprla do Guama
Tony Salcedo nije bio prvi Svjedok koji je došao u Mikroneziju. On ustvari nije niti bio Svjedok kada je stigao. Godine 1948. došao je s Filipina na Guam kao akordni radnik u poslijeratnoj obnovi zemlje. Nekoliko njegovih kolega bili su Jehovini svjedoci te su počeli Tonya učiti o Bibliji.
Ova su revna braća u prosincu 1951. organizirala prvu skupštinu u Mikroneziji, no 1954. svi su osim Tonya bili primorani napustiti Guam kada je njihovo poduzeće propalo. Tonyu, koji se prestao baviti boksom, bilo je dozvoljeno da ostane zato što se oženio djevojkom s Guama.
Sredinom 1950-ih, sastanci su se održavali u domu Salcedovih i skupština je narasla na 12 članova. Njihovo područje za propovijedanje bio je čitav otok. “Svake subote išli bismo cijeli dan u službu propovijedanja, te su uskoro ljudi u svim selima znali tko smo”, rekao je Tony.
Očekivali su ih teški uvjeti
Tada Guam nije niti približno nalikovao današnjem užurbanom otočnom središtu. Sam i Virginia Wiger, prvi misionari dodijeljeni na Guam, dobro se sjećaju svog dolaska 1954.
“U to je vrijeme Guam bio isključivo vojna baza”, rekao je Sam. “Otok je bio opustošen ratom; neeksplodiranih bombi i municije bilo je posvuda, ratna je oprema rđala, a još uvijek su se pronalazili i hapsili japanski snajperisti. Moja žena i ja unajmili smo montažnu baraku od valovitog lima koja nije imala hladnjak, klima uređaj, krevet niti drugi namještaj. Spavali smo na platnenim vojničkim poljskim krevetima pokriveni mrežom protiv komaraca.”
Napori koje su Wigerovi ulagali u propovijedanje bili su toliko uspješni da je uskoro bilo potrebno veće mjesto za sastajanje, stoga je skupština unajmila praznu vojnu blagovaonicu i temeljito je očistila. Objekt je bio smješten preko puta katoličke crkve. Kada su naša braća postavila natpis na Dvorani Kraljevstva, katolički je svećenik protestirao.
Tada je udario grom. Za vrijeme oluje popraćene gromovima i sijevanjem kakva se rijetko događa, munja je srušila crkveni toranj i uništila nekoliko idola. “Svećenik je svojim župljanima rekao da je Bog mislio pogoditi Dvoranu Kraljevstva, ali je promašio”, rekao je Wiger. “Kada ljudi nisu povjerovali tom objašnjenju, svećenik je izmislio drugu priču. Rekao je da je Bog uništio crkvu zato što im treba veća i bolja crkva.”
Ulazak u područje pod starateljstvom
Kada su Wigerovi bili dodijeljeni u Japan kao misionari, dodatnu odgovornost dobio je Merle Lowmaster, visoki brat koji se često smijao, ali je uvijek bio ozbiljan kada se radilo o istini. Društvo Watch Tower zamolilo je 1960. Merlea da krene na izviđački put po Mikroneziji. Budući da su otoci bili područje pod starateljstvom Sjedinjenih Država, trebao je putnu dozvolu od visokog povjerenika, osornog čovjeka koji nije bio spreman na suradnju i koji je Lowmasteru rekao: “Samo preko mene mrtva ćete vi doći u područje pod starateljstvom.”
Međutim, pokazalo se da njegova smrt nije bila potrebna. Samo tri mjeseca kasnije, imenovan je novi visoki povjerenik i Merle je dobio svoju putnu dozvolu. Tako je on postao prva osoba koja je prenosila poruku Kraljevstva na Saipanu, Chuuku, Pohnpeiu, Belauu i Yapu.
Osobna pomoć predsjednika Društva
U studenom 1962, Guam je zadesila tragedija kada je tajfun Karen protutnjio otokom brzinom od gotovo 320 kilometara na sat, ubivši devetero ljudi i prouzročivši štetu u vrijednosti od mnogo milijuna dolara. Nasreću, nitko od braće nije izgubio život, no izgubili su svoju Dvoranu Kraljevstva. Kada su izgledi da se izgradi novi objekt bili blijedi, nedavno krštena sestra priskočila je u pomoć velikodušnim poklanjanjem zemljišta. Tamo je bila izgrađena veća Dvorana Kraljevstva, koja je bila završena na vrijeme za zonski posjet N. H. Knorra, tadašnjeg predsjednika Društva Watch Tower, 1964.
S ciljem da se dâ temeljito svjedočanstvo u ovom dijelu nastanjene Zemlje, brat Knorr dodijelio je šest novopridošlih misionara da rade u različitim dijelovima Mikronezije. Rekao im je: “Iako vam ova područja mogu izgledati strano, zapamtite da ste na planeti Zemlji uvijek kod kuće. Jedini zaista strani misionar bio je Krist, zato što je napustio nebo kako bi služio ovdje. Prionite uz svoj zadatak sve dok se posao ne završi!”
Tokom nekoliko prethodnih godina, putujući nadglednici jednom su godišnje teretnim brodom išli na putovanje po otocima. Posjetili su nekoliko Svjedoka koji su bili na otocima, sami svjedočili gdje god bi brod stao te pružili daljnje ohrabrenje svima koji su pokazali interes prilikom ranijih posjeta. Brat Knorr predložio je da se na pokrajinsko putovanje ide dvaput godišnje avionom.
Putujući nadglednici doprinose rastu
Počevši 1968, na ovu zračnu turu kretao je Nathaniel Miller, putujući nadglednik s Havaja. Budući da su mnogi stariji Mikronežani govorili japanski, a Miller je bio misionar u Japanu, on je bio logičan izbor za taj naporan zadatak. Zašto naporan? “Put iz Honolulua i natrag preko tih otoka zrakom bio je dug više od 14 000 kilometara”, prisjeća se Miller.
Nakon što je stigao na Guam, pronašao je obeshrabrenu skupštinu. Nije bilo porasta, a područje se nije redovito obrađivalo. Miller je preporučio da se još četiri misionara pošalju na Guam te da se napravi drugi misionarski dom na južnom kraju otoka.
Godine 1969. Guam i područje Mikronezije bili su dodijeljeni podružnici na Havajima. Počevši od 1970, Robert K. Kawasaki, senior, koordinator Odbora podružnice na Havajima, također je išao u posjete Mikroneziji, služeći jednom godišnje na pokrajinskim sastancima, oblasnim kongresima i u misionarskim domovima.
Ubrzo su postali očiti rezultati ovakve osobne pažnje duhovnih pastira. Oblasni kongres “Ljudi dobre volje”, održan na Guamu 1970, privukao je najveći broj prisutnih od 291 osobe, uz publicitet koji su mu svaki dan pružale novine, radio i televizija. Ipak, sasvim sigurno bilo je prostora za još radnika u tom dijelu područja. Otkuda bi oni mogli doći?
Robert i Mildred Fujiwara bili su opći pioniri koji su vodili trgovinu mješovitom robom na Havajima, no žarko su željeli služiti tamo gdje je veća potreba. Ispunili su taj san tako što su se s troje djece u dobi od 8 do 16 godina preselili na Guam 1970. Je li takvo preseljenje bilo korisno za njih i njihovu djecu? Sva njihova djeca sada su odrasla i vjenčana, i sva su revni Jehovini sluge. Dvoje djece služi u podružnici na Guamu, a treće je pionir. Kada je obitelj Fujiwara stigla, na Guamu je postojala samo jedna skupština. Imali su radost sudjelovati u djelu dok je broj skupština narastao na devet, uz još jednu grupu. Te su skupštine organizirane tako da se brinu za ljude koji govore na šest jezika. Nekoliko drugih obitelji također je došlo pomoći tokom 1970-ih i 1980-ih.
Adresu podružnice lako je upamtiti
Godine 1976. Dvoranu Kraljevstva na Guamu, koja je bila izgrađena 1964. a proširena 1969, razorio je tajfun Pamela. “Guam je izgledao kao da je parni valjak spljoštio otok”, rekao je jedan brat.
Umjesto da se ponovno izgradi mjesto za sastajanje srednje veličine, izgrađen je novi betelski kompleks u obliku slova L, koji se sastojao od ureda, tiskare, šest spavaćih soba i prostrane Dvorane Kraljevstva s 400 mjesta koja je mogla poslužiti i za sastanke pokrajine. Da bi odoljela tajfunima, izgrađena je s 20 centimetara debelim zidovima od armiranog betona. Jedan brat koji se preselio s Havaja primijetio je: “Dvorana Kraljevstva bila je toliko velika da smo mislili da je nikada nećemo popuniti. Na cijelom je otoku bilo samo 120 Svjedoka (...).” Samo nekoliko godina kasnije u tu ogromnu Dvoranu Kraljevstva jedva su stali prisutni na sastancima pokrajine.
Brat Miller, poznat po svom snažnom rukovanju i izrazitom smijehu, postao je prvi koordinator Odbora podružnice na Guamu. U odboru su mu se pridružila dva iskusna brata — Robert Savage, koji je bio nadglednik podružnice u Vijetnamu, i Hideo Sumida, koji je služio u Odboru podružnice na Havajima.
Kada se podružnica tek izgradila, pošta se morala podizati u poštanskom pretincu. No, jednog je dana došao vladin službenik i objasnio da on dodjeljuje ulične adrese kako bi se mogla dostavljati pošta. Dok je na zgradu sprejem prskao broj “143”, Miller ga je pitao kako će se njihova ulica zvati. Čovjek je rekao: “Ne znam. Pogledajmo na kartu pa ćemo saznati.” Na Millerovo iznenađenje vlada ju je nazvala Jehovina ulica.
Građevinski projekti “uradi sam”
Trebalo je napraviti i druge građevinske poslove. Početkom 1980-ih, Jim Persinger, u Sjedinjenim Državama, uvidio je da mu njegova cementara oduzima previše vremena, pa su stoga on i njegova žena, Jene, odlučili pojednostaviti svoj život. Sagradili su betonsku jedrilicu dugu 15 metara, koju su nazvali Petra, i isplovili za Guam. Brod Persingerovih pokazao se od neprocjenjive vrijednosti za građevinske projekte.
Između 1982. i 1991. na šest mikronezijskih otoka izgrađeni su misionarski domovi i Dvorane Kraljevstva. Zbog nedostatka materijala izgradnja je bila izazov. Za neke građevinske projekte braća su morala sama ručno napraviti betonske blokove. Izlila bi beton u mali kalup i pustila da se stvrdne. Sama su radila šljunak tako što su usitnjavala koralje, te su morala sama nabavljati pijesak. Često se koristila Petra za transport materijala i radnika s jednog otoka na drugi. “Kada smo gradili Dvoranu Kraljevstva na Chuuku, nije se mogao kupiti pijesak na otoku”, objašnjava Jim Persinger, “pa bismo zato otplovili na mali otok na kojem nije nitko živio i punili vreće pijeskom s plaže. Onda bismo ga ukrcali na brod i otplovili natrag do gradilišta.”
Ray Scholze, koji je imao iskustva s vojnom mašinerijom, bio je nadglednik na većini mikronezijskih građevinskih projekata. Jezgra njegove radne ekipe bili su Calvin Arii, Avery Teeple i Miles Inouye, koji su došli s Havaja kako bi pomogli graditi novu podružnicu, a onda su Guam učinili svojim domom. Često su zajednički improvizirali kako bi završili posao.
Veći rast uz novo nadgledništvo
Brat Miller je 1987. napustio Guam kada je saznao da mu je žena nasmrt bolesna. Na mjestu koordinatora zamijenio ga je visok, energičan Arthur White, koji je služio u Odborima podružnica na Havajima i na Guamu te je također putovao Mikronezijom kao oblasni nadglednik od 1981. Pod njegovim nadgledavanjem, podružnica na Guamu prošla je kroz mnoge promjene. Kompleksu podružnice dodane su dvije Dvorane Kraljevstva, a građevinski projekt završen 1995. pružio je krajnje potreban prostor za urede i tiskaru kao i nove sobe za stanovanje.
S njim u Odboru podružnice služe Julian Aki i Salvador Soriano, dugogodišnji misionari u Mikroneziji. Nažalost, Hideo Sumida, jedan od prvih članova odbora, umro je nakon što je nekoliko godina doprinosio utvrđivanju podružnice na Guamu.
Govorenje stranim jezicima
Kako se otok Guam razvijao, tako se povećavao broj stanovnika stranog porijekla. Pristiglo je još misionara kako bi obrađivali područja na tagalog, iloko, korejskom i kineskom jeziku.
Ernesto i Gloria Gabriel već 14 godina svjedoče tamošnjoj filipinskoj zajednici, za koju se drži da čini jednu četvrtinu stanovništva na Guamu. Skupštine na tagalogu i iloku zajedno su veće nego ijedna od pet engleskih skupština koliko ih ima na otoku.
Misionar iz Koreje Jung-Sung Chung stigao je 1985. “Klima je bila toliko vruća i vlažna”, prisjeća se on, “da smo se ja i moja žena znali nekoliko puta dnevno tuširati kako bismo isprali znoj.” Međutim, propovijedali su mnogo sati na vrućini, a njihov je primjer odlučnosti pomogao da se osnuje mala, ali snažna skupština.
Stanovnicima Guama pruža se intenzivno svjedočanstvo. U prosjeku dolazi jedan Svjedok na svaka 262 stanovnika.
KIRIBATI: Poznati smo kao Te Koaua
Iako je istina o Kraljevstvu prvi put doprla do Guama s Filipina, na Kiribati (tada poznat kao otočje Gilbert) donesena je s Novog Zelanda. Otoci su bili britanska kolonija i naše je propovijedanje bilo ograničeno, ali Huia Paxton je 1959. dobio dozvolu ulaska kao farmaceut i ostao je tamo sve do 1967. Pronašao je skupinu prekrasnih atola — često prilično uskih, uvijek vrućih i vlažnih — raširenih po obje strane ekvatora.
Huiaov posao odveo ga je do svih otoka otočja Gilbert, gdje su on, njegova žena Beryl i njegova dva sina tražili prilike da govore o Bibliji. Na pikniku je jedna žena upitala njihovog petogodišnjeg dječaka, Stephena, da li njegov Bog ima ime. “Ima. Njegovo je ime Jehova”, odgovorio je Stephen. Njegov je odgovor naveo druge da postavljaju pitanja. Ubrzo su Paxtonovi svake nedjelje vodili veliki grupni biblijski studij.
Prije nego što su se vratili na Novi Zeland, Paxtonovi su učinili pripreme za poseban sastanak na jednom nenastanjenom atolu. Tog je dana održan govor za krštenje, te je pet Gilbertanaca simboliziralo svoje predanje Jehovi podranjanjem pod vodu u laguni. Nažalost, revnost koju su ti otočani isprva pokazivali polagano je splašnjavala.
Kasnije je Gilbertanac po imenu Nariki Kautu otišao u Australiju kako bi pohađao školu za knjigovodstvo. Dok je bio tamo, proučavao je i Bibliju s Jehovinim svjedocima te se krstio. “Kada sam se 1978. vratio sa svojom obitelji, počeli smo se raspitivati da li postoje još neki Jehovini svjedoci na Kiribatiju”, prisjeća se brat Kautu. Uskoro je ustanovio da su Jehovini svjedoci bili praktički nepoznati na njegovim zavičajnim otocima. “Pronašli smo jedan stariji bračni par te još jednog čovjeka i njegovu djecu, ali nije bilo organiziranih sastanaka i ništa od literature Društva nije bilo dostupno na gilbertskom jeziku”, kaže on. “Počeli smo se sastajati svake nedjelje. Molili smo se, čitali iz Biblije i, budući da sam jedino ja znao čitati engleski, znao sam objasniti nešto iz publikacija Zajednice.”
Dvorana Kraljevstva — više nego samo građevina
Godine 1982. mala grupa na Kiribatiju bila je pojačana dolaskom Paula i Marine Tabunigao, misionara koji su tamo bili dodijeljeni. Sastanci su se održavali u misionarskom domu i kasnije su preseljeni u jednu učionicu, ali Jehovine svjedoke nije se smatralo “pravom religijom” sve dok 1991. nije izgrađena njihova Dvorana Kraljevstva. Većinu posla napravili su međunarodni dobrovoljci, a mjesni stanovnici čudili su se tome što su “stranci” ponudili svoje vrijeme i novac kako bi pomogli kod gradnje. Tako je Dvorana Kraljevstva postala očit dokaz jedinstva punog ljubavi među Jehovinim narodom.
Rezultat toga bio je da su mnogi bili privučeni istini. Jedna sestra koja se krstila ubrzo nakon građevinskog projekta rekla je: “Bila sam duboko impresionirana činjenicom da ovoj maloj skupštini pomažu posjetioci iz inozemstva.” Ta “mala” skupština narasla je s 28 objavitelja koliko ih je bilo 1990. na oko 70 koliko ih ima danas, postajući time jedna od najbrže rastućih skupština u Mikroneziji.
Knjige Društva visoko se cijene
Iako je bilo dostupno nekoliko traktata i brošura, sve dok nije 1994. stigla knjiga I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji, mjesno stanovništvo nije moglo na svom jeziku čitati neku od knjiga Društva. “Postoji samo nekoliko publikacija bilo koje vrste na gilbertskom jeziku”, kaže Edi Possamai, misionar koji zajedno sa svojom ženom vjerno služi, “a sasvim sigurno niti jedna nije ni približno kvalitetna kao ta knjiga.”
Knjiga Vječno živjeti sada je objavljena na šest mikronezijskih jezika, a izdanje na gilbertskom ima velik utjecaj. Ta knjiga mnoge otočane potiče da proučavaju Bibliju. Neke se čak viđa kako nose svoju knjigu Vječno živjeti u crkvu.
Ljudi na Kiribatiju od milja su izmislili nadimke kako bi opisali religije koje postoje na njihovim otocima. Protestanti su, zato što sklapaju oči dok se mole, poznati kao Kamatu, što znači “uspavani”. Adventisti sedmog dana nazvani su Itibongs, ili “sedmodanci”. Kako zovu Jehovine svjedoke? Te Koaua, što jednostavno znači “istina”.
OTOČJE MARSHALL: Povoljna prilika za službu
Na Guamu su Svjedoci postojali već desetak godina prije nego što je jedan odvažan bračni par Amerikanaca odnio dobru vijest do Otočja Marshall, nekih 3 200 kilometara jugoistočno od Guama. Powell Mikkelsen i njegova žena, Nyoma, namjeravali su ići na Bahame kako bi služili tamo gdje je veća potreba i s tim ciljem kupili su 10 metara dugu jolu, jednu vrstu jedrilice, koju su nazvali Integrity (Besprijekornost). No prije nego što su mogli krenuti na putovanje, Powellu je bio ponuđen posao nadgledavanja izgradnje velike električne centrale na Otočju Marshall. Društvo Watch Tower poticalo ga je da prihvati posao. U to vrijeme na Otočju Marshall nije bilo Svjedoka zbog zakonskih ograničenja ulaska stranaca.
Dok je brat Mikkelsen udovoljavao svojim odgovornostima na izgradnji centrale, on i njegova žena iskoristili su svoje okolnosti kako bi otočanima pomogli u duhovnom pogledu. Godine 1960. stigli su na atol Kwajalein, a kasnije su bacili sidro na atolu Majuro, gdje su učili govoriti maršalski. Dok su svjedočili, prijazni otočani rijetko su odbijali slušati pa su do 1964. Powell i Nyoma vodili 12 biblijskih studija, uključujući i studij s Iroij Lap Lapom (Visokim kraljem) Majura.
Mikkelsenovima su se 1965. pridružili Julian Aki i Melvin Ah You, obojica misionari, i u samo nekoliko mjeseci ova braća puna entuzijazma naučila su maršalski u dovoljnoj mjeri da mogu iznijeti jednostavnu propovijed te su ujedno izgradila misionarski dom s pročeljem u obliku slova A.
Da bi se omogućilo mjesto za sastanke, podignuta je privremena Dvorana Kraljevstva tako što su glavno jedro s broda Integrity razapeli preko nekoliko motki od biljke pandan, koje su bile zabijene u zemlju. “Kako se broj prisutnih povećavao, samo smo dodavali još jedara”, rekao je brat Mikkelsen. “Sljedeće je bilo krmeno jedro; nešto kasnije došlo je na red prednje jedro. Kada više nismo imali jedara, došlo je vrijeme da izgradimo ‘pravu’ Dvoranu Kraljevstva.”
Otočani impresionirani novim misionarima
S početkom 1966. službene godine, Aki i Ah You odlučili su da je vrijeme da se bolje upoznaju sa svojim područjem, stoga su rezervirali mjesto na teretnom brodu sa željeznim trupom koji se zaustavljao na vanjskim atolima Otočja Marshall. Na ovaj izlet koji je trajao 24 dana krenuo je i tek oženjeni protestantski svećenik koji je na otocima bio već tri godine. Najave preko radija obavijestile su svaki atol da će uskoro stići “velečasni” i njegova mladenka. Kako su samo otočani bili razočarani kada je svećenik govorio preko prevodioca! Nikad se nije potrudio naučiti maršalski jezik.
Kada je taj svećenik upozorio svoje slušaoce da izbjegavaju “dvojicu lažnih pastira” koji se nalaze na brodu, ljudi su postali još znatiželjniji da vide misionare Jehovinih svjedoka, koji su govorili njihovim maršalskim jezikom i pričali o divnim stvarima iz Biblije. Uvijek bi iznova molili: “Ostanite ovdje i učite nas o Bibliji. Mi ćemo se pobrinuti za vaše potrebe. Samo ostanite s nama do sljedećeg broda!”
Kulturni šok za pokrajinskog nadglednika
Kada je Nathaniel Miller s Havaja krenuo na svoje prvo pokrajinsko putovanje po Mikroneziji 1968, u prvoj etapi svog putovanja sletio je na Majuro. “Sjećam se kada sam prvi put ugledao male atole Otočja Marshall”, prisjeća se on. “DC-9 se počeo spuštati kako bi sletio, ali umjesto toga ponovo se dignuo i kružio iznad aerodroma. Gledajući dolje, mogao sam vidjeti kako ljudi tjeraju svinje s provizornog aerodroma kako bi ga raščistili za slijetanje. Još jedna prepreka bio je automobil parkiran na pisti. Jedna grupa ljudi podignula je automobil i odnijela ga!”
Za nekoga tko dolazi iz Honolulua bio je to kulturni šok. Aerodrom na Majuru imao je “terminal” na otvorenom, izgrađen od lišća kokosove palme i pistu napravljenu od koralja. “Nisam baš bio naviknut na to da prilikom slijetanja po trupu avionima udara koraljno kamenje”, rekao je Miller. Kada se konačno dočepao zemlje, on i njegova prtljaga bili su stavljeni u stražnji dio kamioneta i odvezeni u misionarski dom neravnom, neasfaltiranom cestom.
U to vrijeme Dvorana Kraljevstva imala je tanak krov, bila je bez zidova i kao pod imala je samo tvrdu zemlju. “Prilikom svog prvog posjeta govorio sam preko prevodioca maloj grupi od 20 ljudi”, priča Miller. “Govor je bio prekinut kada je velika svinja dolutala u Dvoranu Kraljevstva!”
Gdje su mrtvi — zaista?
Crkve na Otočju Marshall imaju neka vrlo neobična vjerovanja. Jednog je dana William Maddison, jedan protestantski đakon, ispitivao Juliana Akia: “U Filipljanima Pavao je napisao da će se ‘Kristu pokloniti svako koljeno, onih koji su na nebu, na zemlji i pod zemljom’. Moje pitanje glasi: ‘Tko su oni pod zemljom?’” (Fil. 2:10). Kada je brat Aki objasnio da su to mrtvi koji će uskrsnuti, William je bio ushićen. Zabrinjavalo ga je učenje njegove crkve da su oni “pod zemljom” zapravo ri menanui, “mali ljudi” koji su, prema maršalskoj legendi, izlazili iz zemlje samo u gluho doba noći.
William je odmah uredio da njegova obitelj proučava Bibliju s bratom Akiem, te su se on i njegova žena, Almina, zajedno krstili 1966. On služi kao starješina od 1983, a ona je 28 godina opći pionir, duže od svih u Mikroneziji.
Crkve na Otočju Marshall također naučavaju da je pakao veliki željezni lonac na nebu gdje se grešnici kuhaju u kipućoj vodi. Sailass Andrike je, poput mnogih, vjerovao u ovu doktrinu “smrt na nebu”. Međutim, kada mu se na temelju Biblije pokazalo da se mrtvi vraćaju u prah, Sailass je prihvatio istinu i krstio se 1969 (1. Mojs. 3:19). On je bio od velike pomoći prilikom nabavljanja zemljišta za novu Dvoranu Kraljevstva, a ujedno je postao i prvi prevodilac na maršalski jezik. Godine 1967. osnovana je skupština na Majuru. Budući da su ovakva mjesna braća kao što su bili William i Sailass preuzimala odgovornost, Julian Aki i Donald Burgess, novopridošli misionari, mogli su krenuti dalje na Ebeye, maleni atol na zapadu Otočja Marshall.
Veličine otprilike kao četiri gradska ulična bloka, Ebeye je bio dom za samo nekoliko stotina Maršaljana, sve dok se zbog unosnih američkih vojnih poslova na obližnjem atolu Kwajalein broj stanovnika nije povećao na više od 8 000. Otočani svakog dana trajektom putuju na posao u veliku vojnu bazu Kwajalein.
Radioprijenosi za Maršaljane
Radio se koristi kao sredstvo za propovijedanje širom cijele Mikronezije, ali najdjelotvornije na Otočju Marshall. Radiostanica WSZO, poznata kao Zlatni glas Otočja Marshall, nudi slušaocima nešto što je još vrednije od zlata. Od 1970. starješine skupštine Majuro iznose preko radija svaki tjedan govor od petnaest minuta na maršalskom jeziku, koji je posebno sastavljen da bi se doprlo do ljudi na vanjskim atolima. Misionari se ne mogu suzdržati od smijeha kada čuju ljude koji su pripadnici drugih denominacija kako zvižduću temu najavne pjesme radioemisije, “Jehovini smo svjedoci!”
Nekolicina je postala mnoštvo
Braća Maršaljani izvanredan su primjer ljubavi i revnosti. Robert Savage, koji je potkraj 1970-ih posjećivao Otočje Marshall kao putujući nadglednik, sjeća se dočeka koji bi on i njegova žena imali u Dvorani Kraljevstva. On kaže: “Više od stotinu braće i sestara postavili bi se ukrug i svi bi se s nama rukovali te nam zaželjeli dobrodošlicu. A njihovo pjevanje pjesama Kraljevstva bilo je naprosto prekrasno! Braća bi, bez ikakve muzičke pratnje, pjevala u harmoniji što je rezultiralo prekrasnom melodijom.”
Clemente i Eunice Areniego, koji su misionari već 28 godina, služe na Otočju Marshall od 1977. i tokom tog vremena vidjeli su nevjerojatan porast. Kada su Julian i Lorraine Kanamu 1982. stigli na Majuro, prosječan broj prisutnih na sastancima za javnost bio je 85. Sada postoje dvije skupštine, a prosječan broj prisutnih je oko 320. Zašto je djelo procvjetalo? “Ovi otoci ni u kom slučaju nisu raj”, objašnjava brat Kanamu. “Srčani problemi, sifilis i dijabetes uobičajeni su, a smrt dojenčadi hara otocima. Neki su već zaraženi i AIDS-om. Ljudi su nezadovoljni i zato se okreću istini.”
SAIPAN: Suočiti se s izazovom
Istina cvjeta i na Saipanu, no to nije uvijek bilo tako. Prvi misionari preko dana su se sklanjali od kamenja koje su ljudi bacali na njih, a preko noći su stanovali u kući “s duhovima”. Na kraju je bio potreban tajfun da dopuše poruku Kraljevstva na ovo tvrdo područje.
Kada su Ernest i Kay Manion 1962. otišli na Saipan, pronašli su otok koji je bio pod prevlašću Katoličke crkve. To je bila jedina religija koju su mjesni stanovnici ikada poznavali, a da bi to tako i ostalo glavni je svećenik navodno uništio nekoliko Biblija koje su članovi njegove crkve posjedovali. Kao rezultat toga, ljudi općenito nisu vjerovali Bibliji i nažalost samo ih je nekolicina ikada vidjela Bibliju.
Područje je bilo toliko teško da su, kada je bilo neophodno da 1966. napuste Saipan, Manionovi imali samo jedan posjet od kojeg se moglo nešto očekivati. No Robert i Sharon Livingstone počeli su tamo gdje su Manionovi stali.
“Često su se, dok smo se približavali nekoj ulici, sva vrata zatvarala i rolete spuštale, tako da smo mogli cijelo jutro raditi a da nam nitko ne otvori vrata”, prisjeća se brat Livingstone. “Mladići su izdaleka bacali kamenje na nas, a Sharon je često bila predmet njihovih prostih izraza i gesta. Neki su ljudi huškali svoje pse na nas, a starije su se žene križale kad smo prolazili pokraj njih, očito da bi se zaštitile od zla.”
Trebaju li misionari otići s otoka?
Širom Mikronezije prevladava spiritizam, a na Saipanu je misionarski dom, jedna unajmljena kuća, bio smješten na osamljenom mjestu gdje bi se noću dešavale neobjašnjive stvari. Misionari su se preselili i sada je misionarski dom smješten na idealnom mjestu pokraj oceana i blizu glavne ceste.
Nakon što se dobra vijest već pet godina propovijedala na Saipanu, organizirano je javno prikazivanje jednog od filmova Društva. Prisustvovala je samo jedna osoba — žena koja je s prekidima proučavala četiri godine i koja se još znala povremeno skrivati od misionara. Proveli su dvije godine u svojem dodijeljenom području, a rijetko su čak i razgovarali s nekim. Trebaju li ‘otresti prah sa svojih nogu’ i otići sa Saipana? (Mat. 10:14).
Tajfun uvjerio javnost da sluša
Baš kada je misionarima izgledalo da nitko nikada neće slušati, 1968. razoran je tajfun uvjerio ljude da obrate pažnju onome što govore Jehovini svjedoci. Tajfun Jean naletio je na Saipan brzinom od 320 kilometara na sat i uništio 90 posto kuća na otoku. “Mislila sam da je Harmagedon”, rekla je ona osoba koja je s prekidima proučavala Bibliju.
“Živo se sjećam kako sam se šćućurio ispod kuhinjskog stola”, rekao je brat Livingstone. “U čudu smo promatrali kako se strop i zidovi njišu prema unutra i prema van pod pritiskom vjetra. Zvuk je bio sličan kombiniranom zvuku upaljenog mlaznog aviona spremnog za polijetanje i tutnjavi teretnog vlaka. Molio sam se da Jehova raširi svoj šator zaštite oko nas. No da bi Sharon čula moju molitvu morao sam vikati iz sveg glasa, a moja su usta bila odmah pokraj njenog uha.”
Je li molitva bila uslišena? Iako su obližnja katolička škola i samostan bili potpuno uništeni, stari drveni misionarski dom Svjedoka ostao je stajati. Ujutro je prošao tajfun, a godišnja proslava Gospodinove večere, Spomen-svečanost, održala se te večeri. Cijeli je otok bio u metežu, ali u misionarskom domu četiri osobe sastale su se u miru uz petrolejsku lampu. Mnogi ljudi na Saipanu počeli su se pitati je li Bog prouzročio oluju zato da bi ih kaznio.
Ustrajnost je nagrađena
Žena koja je četiri godine proučavala konačno je zauzela stav za istinu i krstila se 4. srpnja 1970. Tog se dana krstio i bračni par Augustine (Gus) i Taeko Castro. Gus je jedno vrijeme studirao za katoličkog svećenika, no Taeko je bila ta koja je tražila istinu. Kada ju je pronašla, odmah je počela pohađati sastanke.
Gus, miran Čamoroanin karakteristična izgleda, nije se dao tako brzo uvjeriti. “Svake sam nedjelje bio pozivan na sastanak, ali odbijao sam zbog straha od ljudi”, rekao je. “Nisam želio da me vide na sastancima. Bio sam vrlo blizak sa svećenicima, a moji su roditelji bili odani katolici. Oni bi mislili da sam poludio.”
Gus je mislio da će neugodna situacija u kojoj se našao biti riješena kada je bio poslan na Havaje radi šestomjesečnog poslovnog školovanja. Međutim, jednog je dana ispod vrata pronašao poruku na kojoj je pisalo da nazove mjesnog brata pionira. Misionari sa Saipana pisali su prijateljima na Havajima, tražeći da netko kontaktira s njim. Gus je odbio nekoliko ponuda da proučava Bibliju, ali je pionir bio uporan. Rekao je da, ako je jedan sat tjedno previše, mogu proučavati 30 minuta.
“Konačno sam pristao da proučavam 15 minuta tjedno”, prisjeća se Gus. “Ali ne zato što sam želio saznati nešto iz Biblije. Moj je cilj bio pronaći samo jednu grešku i prekinuti studij.” Njegov se plan izjalovio. Studij se pokazao toliko interesantnim da je Gus uskoro tražio jednosatni studij dvaput tjedno.
Brat Castro već mnogo godina služi kao starješina u skupštini Saipan. Njegov prvi sin proveo je tri godine u bruklinskom Betelu, a njegova je najstarija kćerka 1990. diplomirala u Školi Gilead kako bi postala misionar. Drugi sin je sada starješina, a druga kćerka je u pionirskoj službi.
Licemjerje crkve navodi neke da se obrate istini
Nekoliko faktora uzrokovalo je da omekša područje na Saipanu. U prvom redu počela se cijeniti upornost Jehovinih svjedoka. Godinama ranije jedan je službenik područja pod starateljstvom primijetio da propovjedničko djelo Jehovinih svjedoka diže popriličnu buku u javnosti, te je pitao jednog brata koliko ima članova u skupštini. Kada je brat rekao da ih ima 12, službenik je odgovorio: “Dvanaest! Kako su ljudi sa Saipana pričali, mislio sam da vas mora biti barem stotinu!”
Licemjerje Katoličke crkve također potiče ljude da obrate pažnju poruci Kraljevstva. Jedno su vrijeme svećenici učili ljude da su “protestanti zli poput Đavla”. Kasnije su svećenici svojim župljanima rekli da su Jehovini svjedoci “gori od protestanata”, što je navelo ljude iskrena srca da pitaju: “Kako može bilo što biti gore od Đavla?”
Stav ljudi prema istini toliko se drastično promijenio da danas Saipan u cijeloj Mikroneziji ima jedan od najboljih omjera objavitelja prema broju stanovnika — 1 naprema 276. Godine 1991. završena je betonska Dvorana Kraljevstva s 350 mjesta i sada se tamo sastaju dvije velike skupštine, jedna na engleskom i jedna na tagalogu.
Dobra vijest eksplodira na Tinianu
Dobra je vijest sa Saipana doprla do Tiniana, malog otoka koji je udaljen manje od 8 kilometara. Oni koji su upoznati s poviješću drugog svjetskog rata znaju da je 1945. s Tiniana uzletio Enola Gay, američki bombarder B-29, da bi bacio atomsku bombu na Hirošimu (Japan). Počevši 1970, Svjedoci sa Saipana periodično su provodili vikende na Tinianu, raspačavajući časopise Kulu stražaru i Probudite se! Ti su časopisi pokazivali da je, u skladu s Jehovinom odlukom, došlo vrijeme da ljubitelji pravednosti iz svih nacija prekuju svoje mačeve u plugove i da se više ne uče ratu (Iza. 2:4).
No, sve dok nisu Robert i Lee Moreaux, koji su prethodno služili u Irskoj, stigli u travnju 1992, na Tinianu nije živio niti jedan Svjedok. Ali sjeme je bilo posijano.
Gradonačelnikov sin, Joseph Manglona, čija je politički moćna obitelj uključivala i nekoliko drugih ljudi iz zakonodavstva na Tinianu, shvatio je vrijednost onoga što je čitao u Kuli stražari i Probudite se!, ustanovio da je pronašao istinu te je govorio i drugima o tome. Njegovi su mu rođaci, da bi ga odvratili od krštenja, ponudili visokoplaćeni politički položaj na kojem bi komotno mogao izdržavati svoju ženu i dvoje djece. Ali Joseph je odgovorio: “Vašu će vladu Jehova Bog uskoro uništiti. Zašto bih ja želio imati ikakvog udjela u njoj?” Otada je njegov odvažan stav potaknuo nekoliko njegovih rođaka da mu se pridruže u služenju Jehovi.
Nakon što se zainteresiranim osobama dosljedno pružala osobna pomoć, trebalo je samo dvije godine da se osnuje napredna skupština od 24 objavitelja. Danas na Tinianu postoji misionarski dom i Dvorana Kraljevstva.
CHUUK: Početak u montažnoj limenoj baraci
Nakon Saipana, sljedeće područje koje se okoristilo redovitom službom misionarâ Društva Watch Tower bilo je Otočje Chuuk (nekada Truk). Merle Lowmaster je 1961. kratko posjetio ove otoke, ali 1965. Paul i Lillian Williams nastanili su se na Chuuku — prvi od preko 30 misionara koji su se prilagodili primitivnim uvjetima na tim otocima.
Kada su 1965. stigli na glavni otok Moen, religiozna netolerancija otežala je misionarima pronalaženje mjesta za stanovanje. Na koncu im je poslovođa u trgovini iznajmio polovinu svoje montažne barake od valovitog lima. To je toliko razgnjevilo katoličke svećenike da su otišli ravno do seoskog poglavara i zahtijevali da se Jehovini svjedoci istjeraju s otočja. Poglavar je odgovorio: “Vi ste ovdje došli prije mnogo godina govoreći nam da ljubimo jedni druge, zašto nam sada govorite da mrzimo?” Svećenici nisu imali odgovor. Misionari su ostali.
Ubrzo se pronašao interes i uskoro se vodilo 30 biblijskih studija na tim otocima, koji su jedno vrijeme bili glavna japanska pomorska baza tokom drugog svjetskog rata. Američki su bombarderi ovdje uništili velik dio japanske flote, a danas ronioci s disalicom i oni s bocama za disanje iz cijelog svijeta putuju u lagunu Chuuk kako bi istraživali podvodno groblje potopljenih brodova i aviona. Oni koji si uzimaju vremena kako bi upoznali ljude pronalaze zanimljivosti druge vrste. Nekima su možda smiješna slikovita imena. Mogli bi sresti nekoga tko se zove Pivo, Šapat, Lokot ili Snjeguljica. Jedan je čovjek svoja tri sina nazvao Sardina, Tuna i Prešana šunka.
Jedan od prvih stanovnika otočja Chuuk koji je proučavao s Williamsovima bila je žena poslovođe u trgovini, Kiyomi Shirai, odana protestantkinja i funkcionarka u organizaciji YWCA (Kršćansko udruženje mladih žena). Njezin muž nije želio da ona promijeni svoju religiju, pa se razdvojio od nje nakon što se krstila kao Jehovin svjedok. Kiyomino krštenje bilo je glavna tema na otoku, djelomice zato što se krstila u oceanu gdje su to svi mogli vidjeti. Sve do danas se na nekim mikronezijskim otocima krštenja provode u oceanu.
Budući da je njezin muž otišao, Kiyomi se preselila na Dublon, obližnji otok skupine Chuuk. Ona je revno svjedočila i uskoro je obuhvatila cijeli otok, osim jedne kuće koja je bila smještena visoko na brijegu. Tu je kuću preskočila zato što je stanarka u toj kući, jedna stara žena, bila poznata kao duhovni medij. No jednog je dana Kiyomi nešto potaknulo da krene na taj strmi uspon. Na njeno iznenađenje stara je žena, Amiko Kata, rado prihvatila biblijsku poruku i s vremenom je i ona postala revna pionirka.
Mnogo sestara, ali malo braće
Svjedoci na Chuuku suočavaju se s posebnim izazovom. Braća, naročito neoženjena, izrazito su rijetka! Postoje samo dva krštena brata Trukanca — obojica su oženjeni. Na ovim otocima vlada matrijarhalno društvo i većina je muškaraca na glasu da puno piju, da se tuku i da su nemoralni. To objašnjava zašto danas petorica braće misionara služe kao jedini starješine u malim skupštinama na tri odvojena otoka — Moenu, Dublonu i Tolu. Ustvari, prije nego što su misionari stigli u pomoć, skupština Moen privremeno se sastojala od 23 žene.
“To može biti pravi ispit za naše sestre”, kaže David Pfister, jedan od misionara. “Mlade djevojke odrastaju s mišlju da će odgojiti mnogo djece, no sada u našim skupštinama nema mladića za koje bi se mogle udati. Neke od naših sestara duboko ljube Jehovu i poštuju biblijski savjet da se ‘udaju samo u Gospodinu’ (1. Kor. 7:39). Za druge je to prepreka da služe Jehovi.”
Salvador Soriano, koji je sada član Odbora podružnice na Guamu, proveo je 14 godina kao misionar na Dublonu, gdje je bio jedini brat. On kaže: “To me podsjetilo na Psalam 68:11, koji kaže da je žena koje objavljuju dobru vijest velika vojska.”
Neobična vožnja do Dvorane Kraljevstva
Misionari širom Mikronezije obično koriste svoje automobile ili kamionete kako bi pomogli ljudima da dođu na sastanke, no postoji jedan oblik prijevoza koji je vjerojatno samo Barak Bowman probao. Kada je slabo zdravlje jednu korpulentniju sedamdesetogodišnju sestru sprečavalo da pješači tri kilometra do Dvorane Kraljevstva, Barak je pokušao pronaći način kako bi joj pomogao. “Želio bih te povesti na sastanak”, rekao je, “ali imam samo tačke koje bih mogao iskoristiti.” Ona je, na njegovo iznenađenje, odgovorila: “U redu. Ja nemam ništa protiv.”
Možeš si zamisliti prizor dok su se kotrljali stazom na putu do sastanka — a i napor koji je Barak morao uložiti. On bi otišao iz doma u 7.00 s praznim tačkama i stigao natrag u dvoranu s ukrcanom sestrom baš na vrijeme početka programa u 9.30.
Revnost Jehovinih svjedoka za službu i njihovo cijenjenje sastanaka donijeli su dobre rezultate. Ustvari, broj prisutnih na Spomen-svečanosti 1995. bio je deset puta veći od broja Svjedoka na Chuuku!
POHNPEI: Uzgajanje duhovnih plodova
William i Adela Yap nisu bili prvi Svjedoci koji su kročili na Ponape (sada Pohnpei), jedan od najvećih otoka u centralnom Pacifiku. Merle Lowmaster je 1961. ovdje u određenoj mjeri svjedočio, a na početku 1965. bio je ovdje dovoljno dugo da je mogao unajmiti napuštenu trgovinu koja bi se mogla koristiti kao misionarski dom. No, kada su Yapovi stigli, ustanovili su da im trebaju mačete da bi ušli u kuću. “Trebalo nam je nekoliko dana da porežemo korov koji je rastao šest godina”, kaže William. “Nitko nije održavao to mjesto, tako da je kuća postala prebivalište svih zamislivih vrsta gamadi i gmizavaca.”
Yapovi su bili energičan par i brzo su zadobili poštovanje kao odvažni i neumorni propovjednici. Među onima kojima su svjedočili bio je i namjesnik otoka. Dali su mu primjerak New World Translationa. Njemu se svidjela jasnoća prijevoda, no on je bio prilično sklon suditi Sveto pismo po njegovim koricama. Kako je on to rekao, zelene korice nisu “izgledale biblijski”; zato su Yapovi zamijenili njegovu zelenu Bibliju za luksuzno izdanje, u cijelosti s crnim koricama i pozlaćenim obrezom. To se namjesniku toliko svidjelo da je svoju novu Bibliju koristio prilikom primanja zakletvi i sklapanja brakova.
Od “kuhinjske crkve” do Dvorane Kraljevstva
Godine 1966. Carl Dannis, bivši član zakonodavnog tijela na Pohnpeiu, poklonio je polovinu svog zemljišta kako bi omogućio mjesto za prvu Dvoranu Kraljevstva na Pohnpeiu. Carl je bio inteligentan i cijenjen rukovodilac, nizak čovjek svjetlosmeđe puti i prijateljskih izrazito plavih očiju. Njegova je žena, Rihka, bila kćer zadnjeg kralja otoka Mokil. Ovaj je bračni par Ponapeanaca proučavao Bibliju nekoliko večeri u tjednu uz svjetlo petrolejskih lampi i brzo napredovao do krštenja.
Dok Dvorana Kraljevstva nije bila izgrađena, svih pet skupštinskih sastanaka, vođenih na engleskom jeziku, održavalo se u ljetnoj kuhinji Dannisovih što je navelo neke mještane da ovu malu grupu Svjedoka nazovu “kuhinjska crkva”. Manje od deset osoba prisustvovalo bi sastancima. Kada bi pjevali pjesmu “Od kuće do kuće”, koju su preveli na ponapeanski jezik, susjedi bi podrugljivo rekli: “Čujemo zvuk mrava kako pjevaju, zar ne?”
Misionari su stekli novo gledište o potencijalu svog područja nakon što im je načelnik dozvolio da koriste seoski bejzbolski park za prikazivanje filma o međunarodnom kongresu u New Yorku održanom 1958. Nekoliko su tjedana radionajave reklamirale film, a kada je došlo vrijeme za početak, ljudi su prepunili mali stadion. Za ekran je poslužila uštirkana plahta nategnuta između kolaca i ljudi su mogli gledati film s obje strane plahte. Koliko ih je prisustvovalo? Oko 2 000 — šestina stanovništva otoka!
Otada se “zvuk mrava” pojačao i sada se više od 130 osoba svake nedjelje sastaje u udobnoj Dvorani Kraljevstva.
BELAU: Skupina s mnogo otoka
Još jedna otočna skupina koju je Merle Lowmaster posjetio na izviđačkom putu na koji je krenuo 1961, bila je Palau (sada Republika Belau). Tamo su 1967. kao misionari bili poslani Amos i Jeri Daniels, diplomci Škole Gilead. Imali su osjećaj kao da su poslani na najudaljeniji dio Zemlje. “Kada je avion sletio na Palau”, prisjeća se Amos, “morao se okrenuti i vratiti na Guam. Palau je bio najudaljenija točka do koje je letio.”
Ustanovili su da se Belau sastoji od nekih 300 lijepih otoka, uključujući i jednu jedinstvenu skupinu nazvanu Otočje Rock, omiljenu turističku atrakciju. Budući da su veći na gornjem dijelu prekriveni gustim tropskim zelenilom, ovi otočići izgledaju kao zelene gljive iznikle iz mora.
Seljani idu od vrata do vrata
Dok su se borili da nauče palauanski, brat i sestra Daniels počeli su propovijedati od kuće do kuće. Na njihovo iznenađenje znatiželjni seljani slijedili su ih i slušali razgovore koje su vodili sa susjedima.
Jedan od svojih prvih studija vodili su sa sinom poglavice, koji je živio u udaljenom vanjsko-otočnom selu Ngiwalu. On bi, kad god je mogao, putovao na Koror, otok na kojem su živjeli misionari. No on ih je stalno nagovarao da posjete njegovo selo i razgovaraju s tamošnjim ljudima. Brat i sestra Daniels nisu bili skloni tome da krenu na taj put. “Jedini način da se dotamo dođe bio je kroz vode koje su vrvjele krokodilima”, kaže Amos. “No kada nas je posjetio pokrajinski nadglednik konačno smo mogli krenuti na taj put zato što je jedna druga osoba s kojom smo proučavali pristala da upravlja brodom.” Išli su od kuće do kuće svjedočiti ljudima iz sela, a kada su održali javno predavanje bilo je prisutno 114 osoba.
Đakonica odvažno objavljuje Jehovino ime
Svjedoci misionari kontaktirali su 1968. s Obasang Mad, odanom đakonicom crkve Adventista sedmog dana na Belauu. Usprkos protivljenju svog muža i crkvenih vođa, Obasang je brzo shvatila istinu o Božjem imenu, Trojstvu i uskrsnuću.
“Jednog sam dana u crkvi bila pozvana da vodim skupštinu u molitvi”, rekla je Obasang. “Iako sam znala da će me drugi adventisti u velikoj mjeri kritizirati, molila sam se Jehovi. Uskoro sam napustila crkvu i pridružila se misionarima u djelu propovijedanja.”
Sada u dobi od gotovo 70 godina, Obasang je provela 21 godinu u pionirskoj službi usprkos fizičkim bolestima te smrti svog muža i dvoje djece. Ona je ljubazna osoba koju je lako nasmijati te je stup duhovne snage.
Propovijedanje brodom može biti avantura
Amos i Jeri Daniels željeli su svjedočiti na obližnjem otoku Babelthuapu (mještanima poznatom kao Babeldaop), no nije bilo cesta koje bi povezivale otočna sela na obali oceana koja su dostupna jedino vodenim putem. Jedan im je mjesni brat izašao ususret i izgradio brod, ali nisu imali motor. Negdje u to vrijeme Amos i Jeri prisustvovali su kongresu na Guamu. Tamo su sreli brata iz Sjedinjenih Država koji je dobro poznavao predsjedavajućeg iz odbora proizvođača brodskih motora. Uskoro su imali potpuno novi izvanbrodski motor. “Jehova se uvijek pobrine”, primijetio je Amos.
Širom Mikronezije je svjedočenje brodom po vanjskim otocima cjelodnevni izlet. Potrebna je pažljiva priprema. Moraju se izračunati plime i oseke. “Uvijek krećemo dva sata prije najjače plime i vraćamo se dva sata nakon sljedeće najjače plime (oko 14 sati kasnije) kako bismo izbjegli da nam se ošteti propeler ili da se nasučemo”, kaže jedan misionar. Hrana, kao i dovoljno literature i rezervna odjeća spakira se unaprijed i sve se zaštiti plastičnim vrećicama. Na otocima gdje nema pristaništa, misionari moraju ući u ocean kako bi se ukrcali na svoj brod. I ako nisu već mokri, vjerojatno će ih poprskati kapljice mora ili zapljusnuti val tokom puta. Uvijek se upućuje molitva prije otiskivanja, a kada je voda oceana nemirna, ponekad se mnoge nečujne molitve izgovaraju na brodu.
Tokom godina misionari koji služe u Mikroneziji naučili su ploviti vodama laguna u svim vremenskim uvjetima te su postali vješti u građenju brodova i popravljanju izvanbrodskih motora.
Mnogo hodanja — srdačna gostoljubivost
Budući da se do nekih sela ne može doći niti automobilom niti brodom, misionari znaju provesti sate hodajući kroz džunglu prekrasnim stazama omeđenim kokosovim palmama, kako bi doprli do poniznih ljudi. Zbog toga što je vrijeme toplo i vlažno, braća ovdje u službu propovijedanja ne nose kravate, a gumene papuče (zvane zori) često služe kao obuća.
Harry Denny, koji je već 21 godinu misionar na Belauu, rekao je: “Uvijek nađemo uho koje je prijemljivo za istinu. Često se ovi izolirani ljudi, kako bi pokazali svoju gostoljubivost, popnu na kokosovu palmu, uberu svježi kokos, mačetom odrežu vrh i ponude ti piće direktno iz originalne ‘ambalaže’.”
Harry i njegova žena, Rene, dijele misionarski dom s Janet Senas i Rogerom Konnom, misionarima samcima koji su svaki u svojem dodijeljenom području proveli 24 godine. Zajedno su ta četiri vjerna misionara pomogla da skupština Belau naraste na 60 objavitelja, a skupštinski studiji knjige sada se vode na tri jezika — palauanskom, tagalogu i engleskom.
YAP: Jehovine oči gledaju na njega
Godinu dana nakon što su misionari školovani u Gileadu počeli služiti na Belauu, Jack i Aurelia Watson stigli su na Yap. Sljedeće su godine došla još dva misionara. Iako je otočje Yap maleno — nepoznato većini ljudi — Jehova poznaje te otoke i pokazuje brigu punu ljubavi za njihove stanovnike. To su četiri gusto skupljena otoka povezana mostovima, no otoci su jednako dobro povezani i drevnom tradicijom. Yap ima jezik koji se ne govori nigdje drugdje na svijetu, novac koji se kleše iz kamena i ljude koji su u velikoj mjeri nezainteresirani za zapadnjačku kulturu. Čak se i danas između 10 500 stanovnika Yapa može vidjeti muškarce koji kao jedinu odjeću nose svijetlo obojenu tkaninu oko bokova i žene koje nose suknje od trave, ponekad bez odjeće na gornjem dijelu tijela.
Merle Lowmaster je 1964. ovdje u određenoj mjeri svjedočio, no Jack i Aurelia Watson nadali su se da će biti u mogućnosti ostati. Međutim, nije im bilo lako naučiti japljanski jezik. Jedini pisani materijal koji se mogao pronaći bio je nekoliko brošurica s vladinim propisima i jedan katolički katekizam. Watsonovi bi slušali ljude i nastojali oponašati ono što su čuli. Do sljedeće se godine i jedan mladi Japljanin koji je pokazivao interes za istinu pokazao spremnim da daje lekcije iz jezika. Misionari su prvi mjesec proveli pokušavajući pomoći njemu da razumije engleski koji su oni govorili, kako bi on njima mogao objasniti kako govoriti japljanski.
Sastanci u “banci”
Mjesni katolički svećenik i luteranski propovjednik, bivši neprijatelji, udružili su snage kako bi uokolo raspačali brošuru u kojoj se osuđuju Svjedoci. Svećenik je isto tako upotrijebio svoj utjecaj kako bi misionari bili istjerani iz svog doma, te je pronalaženje novog doma izgledalo nemoguće. Svećenik je već upozorio zemljoposjednike da ne iznajmljuju stan misionarima, tako da su braća svoje žene privremeno preselila u hotel dok su oni stanovali u kolibi veličine 3,5 sa 4 metra, koja je imala urušeni pod.
Yap je najpoznatiji po svom stoljećima starom kamenom novcu, masivnim kotačima od vapnenca zvanim rai koji veličinom variraju u promjeru od 0,6 do 3,5 metara. Iako se više ne koristi za kupovanje zemlje ili za podmirivanje dugova, kameni se novac visoko cijeni zbog svoje povijesne važnosti. A braća su ustanovila da je vrijedan i na druge načine. Nakon što su izgubili misionarski dom, sastanci su se neko vrijeme održavali pod velikim drvetom gdje je bio izložen kameni novac. Budući da su komadi kamenog novca u ovoj seoskoj “banci” stajali u uspravnom položaju poslužili su kao praktični nasloni za prisutne osobe, dok je obližnja metalna bačva od 190 litara služila kao govornički pult.
No, još uvijek nisu pronašli mjesto za stanovanje. “Izgledalo je kao da je djelo došlo svom kraju”, kaže Watson. “Ali Jehova nam je došao u pomoć.” Noć prije nego što su misionari trebali otići kako bi prisustvovali kongresu na Guamu, jedan ih je čovjek pitao da li bi željeli unajmiti kuću. To je izgleda bila najpogodnija građevina na Yapu — betonska kuća otporna na tajfune s dovoljno prostora i za sastanke i za stanovanje.
Pružanje dokaza o svojoj vjeri
Godine 1970. stiglo je još dvoje misionara s Havaja, Placido i Marsha Ballesteros. Napredak je bio spor. “Mnogo puta je samo nas četvero misionara prisustvovalo sastancima koji su se održavali u našoj dnevnoj sobi”, prisjeća se Placido.
Konačno je došao porast kako su mjesna braća duhovno napredovala. Jedan od njih, John Ralad, suočio se s teškom situacijom. Kada je John počeo proučavati Bibliju, njegova građevinska firma upravo je gradila jednu crkvu. Usprkos pritisku sa svih strana, John je ustanovio da mu njegova savjest ne dozvoljava da završi crkvu. On sada služi u skupštini kao starješina.
Yow Nifmed je također morao donijeti ozbiljnu odluku. Kada je prvi put došao u kontakt sa Svjedocima 1970, imao je dvije žene. Da bi udovoljio Jehovinim zahtjevima, morao je preurediti cijeli svoj život. Danas i brat Nifmed i njegova jedina žena sretno služe Jehovi. On je starješina. Kada ide na sastanke vozi svoj kamionet nakrcan s 15 rođaka.
Jehovin narod je zaista posvuda
“S ljudskog gledišta, Yap je tek mrvica zemlje na planeti, a nekoliko tisuća stanovnika koji žive ovdje beznačajno je u usporedbi s milijardama ljudi”, rekao je jednom Placido Ballesteros. “A Jehova ipak misli na te ljude. Kada sam tek stigao, nisam ni sanjao da će doći dan kada će se objavljivati mjesečno izdanje Kule stražare na japljanskom i da ćemo od vrata do vrata raspačavati knjige na japljanskom jeziku.”
Jedno smiješno iskustvo ilustrira koliko se temeljito objavljuje Jehovino ime. Jednog je dana Placido sreo turista kako sjedi pokraj rijeke, udaljen kilometrima od najbližih turističkih mjesta i čak dobar komad hoda od mjesta gdje završava cesta. Na pitanje da li se izgubio, čovjek je odgovorio: “Ne, samo sam želio otići što dalje kako bih pronašao mirno mjesto za razmišljanje.” Kada ga je turist upitao što on radi tamo, Placido je objasnio da je on misionar, Jehovin svjedok. “O ne!” uzviknuo je turist. “Ja sam iz Brooklyna, ne baš daleko od vaše centrale. Od vas se nikako ne može pobjeći!”
KOSRAE: I ovdje je poznato Jehovino ime
Nakon prisustvovanja Međunarodnom kongresu “Mir na Zemlji” održanom 1969. na Havajima, jedna je revna obitelj s Pohnpeia shvatila da bi mogla biti prva koja će na prekrasnom otoku Kosraeu objavljivati mir koji može donijeti samo Božje Kraljevstvo. Motiviran kongresom, Fredy Edwin je preselio svoju obitelj 580 kilometara do ove izolirane točke u oceanu koja je tokom 19. stoljeća bila dobro poznata luka za lov na kitove. Bio je to prirodan potez za Edwinove, budući da je Fredyeva žena, Lillian, bila kćerka kosraeanskog kralja, a kosraeanski je bio jedan od sedam jezika koje je Fredy govorio.
Prije nego što je postao Jehovin svjedok, Fredy Edwin je bio član protestantskog odbora koji je prevodio Bibliju na ponapeanski jezik. Nakon što se preselio na Kosrae, njegova prevodilačka vještina pomogla je da bi publikacije Društva Watch Tower bile dostupne na kosraeanskom jeziku. I drugi članovi njegove obitelji bili su zaposleni u objavljivanju poruke Kraljevstva. Njegova je kćerka Desina odbila stipendiju za fakultet kako bi postala specijalni pionir, prvi u Mikroneziji. Druga kćerka, Mildred, služila je kao opći pionir, a Fredyeva žena često služi kao pomoćni pionir.
Dolazi pomoć za gradnju Dvorana Kraljevstva
Zecharias Polly, porijeklom s Chuuka, bio je prvi Mikronežanin koji je postao misionar. On je imao udjela u osnivanju skupštine na otoku Kosraeu, a 1977. također je pomogao kada se tamo gradila Dvorana Kraljevstva i misionarski dom.
Dvorana Kraljevstva nije se gradila preko vikenda. Stvar je u tome što ovaj otok na kojem dominira protestantizam svake nedjelje postaje mrtvački tih zato što “sabatni” zakon zabranjuje kupovati, prodavati, piti, loviti ribu, raditi, pa čak i igrati se. Ipak, Dvorana Kraljevstva podignuta je dovoljno brzo da začudi mjesno stanovništvo. Braća su iskoristila sve što im je tamo bilo dostupno kako bi u što je moguće većoj mjeri proizvela dijelove za kasniju montažu. Drugi materijali bili su kupljeni na Pohnpeiu i poslani brodom. Kada su konačne isporuke došle do Kosraea, popraćene dobrovoljnim radnicima s Pohnpeia, objekt je ubrzo poprimio oblik. Ta se Dvorana Kraljevstva danas i dalje koristi — ne samo za tjedne sastanke već i za sastanke pokrajine.
Udaljena skupština hvali Jehovu
Kada je na otoku Kosraeu 1976. osnovana skupština, bila je toliko daleko od podružnice da su se mjesečni izvještaji službe propovijedanja prenosili do Pohnpeia preko radioamatera. Komercijalne zrakoplovne usluge do Kosraea nisu započele sve do 1979. Iako su brodovi raznosili poštu po otocima, za isporuku je ponekad trebalo šest mjeseci.
Danas svi aerodromi u Mikroneziji imaju asfaltirane piste na koje mogu slijetati mlazni avioni, no tokom ranih 1980-ih letjeti do Kosraea značilo je krenuti na avanturističku vožnju u avionu sa sedam sjedala. “Tokom jednog leta na Kosrae na koji smo krenuli moja žena i ja, upali smo u tešku oluju i izgledalo je kao da smo izgubljeni”, prisjeća se Arthur White. “Pilot je držao avion negdje oko 30 metara iznad oceana i tražio otok. Žena na sjedalu iza nas glasno se molila. Znali smo da ćemo, ako pilot ne uspije pronaći Kosrae, vjerojatno biti izgubljeni u moru; no konačno smo ugledali otok i mogli sletjeti — na usku cestu posutu šljunkom koja se koristila kao pista.”
James Tamura proveo je 17 godina kao misionar na Pohnpeiu i Kosraeu. On je izrazio ono što su mnogi osjećali kada je rekao: “Radost mi je gledati kako djelo raste i vidjeti kako se Jehovino ime objavljuje na ovim udaljenim otocima u Pacifiku.”
ROTA: Izvještaj o ustrajnosti
Na malom otoku Roti, koji je jedva vidljiv s Guama, ponekad se daju obavijesti preko javnih razglasnih uređaja. Jednog dana 1970, čuo se načelnikov glas preko tih zvučnika, obavještavajući stanovnike Rote da su Jehovini svjedoci na otoku i da će dolaziti u njihove domove. “Otvorite im svoje domove”, objavio je načelnik, “i srdačno dočekajte njihov posjet.”
Augustine Castro bio je jedan od trojice braće koji su tog dana propovijedali na Roti. On je načelniku Rote uručio nekoliko knjiga, budući da ga je poznavao preko svog posla u vladi na Saipanu. To je navelo načelnika da uputi javnosti svoju obavijest. Kroz dva sata braća koja su vršila posjete uručila su svu literaturu koju su imala u svojim torbama za knjige. No u isto vrijeme počelo se razvijati protivljenje svećenstva.
Svećenstvo se upliće u djelo propovijedanja
“Netko je sigurno obavijestio katoličkog svećenika o nama”, kaže Gus. “Bili smo na benzinskoj stanici. Jedan je mladić upravo trebao uzeti knjigu Istina koja vodi do vječnog života kada je podignuo pogled i ugledao svećenika. Oklijevao je i nervozno nam rekao: ‘Želio bih pokazati ovu knjigu svećeniku da on vidi je li u redu.’ Promatrali smo svećenika dok je listao knjigu. On me jako dobro poznavao, jer sam nekad studirao za svećenika. Konačno je rekao mladiću: ‘U redu je uzeti knjigu (...) samo ako ne promijeniš svoju religiju.’”
Protivljenje se intenziviralo nakon što su 1981. Juan i Mary Taitano bili dodijeljeni kao specijalni pioniri na ovaj otok na kojem dominira katolicizam. “Mjesni svećenik bi nas slijedio od vrata do vrata i govorio ljudima da je Jehova drugo ime za Sotonu”, prisjeća se Juan. “Na gotovo sve kuće stavio je natpis na kojem je stajalo: ‘Ovo je katolička kuća. Molimo vas da poštujete našu religiju.’ Isto tako, slao bi dječake da konfisciraju i spale svu literaturu koju bismo ostavili ljudima.”
Mržnja i strah obuzimaju stanare
Taitanovi su bili istog čamoroanskog porijekla kao i stanovnici Rote i oboje su znali govoriti čamoroanski, no ipak su uvelike bili predmet mržnje.
“Jednom mi je jedan stanar prijetio, govoreći da će ‘uzeti bejzbolsku palicu i slomiti mi svaku kost u tijelu’”, rekao je Juan. “Sljedećeg je dana taj čovjek imao automobilsku nesreću i slomio obje noge i ruku. Seljani su rekli da ga je Bog kaznio zbog toga što je rekao i počeli su se bojati Jehovinih svjedoka.”
Pozitivan stav usprkos negativnim rezultatima
Tokom protekle četvrtine stoljeća, misionari su proveli nebrojene sate propovijedajući stanovnicima Rote. Nakon svih tih napora, među 2 500 stanovnika ima samo osam objavitelja Kraljevstva, a taj broj uključuje i bračni par specijalnih pionira. Usprkos tome, vjerni Svjedoci nastavljaju graditi dobar izvještaj o ustrajnosti, ne dozvoljavajući da postanu obeshrabreni.
“Nema sumnje o tome da je Rota teško područje”, rekao je misionar Gary Anderson. “No čak i najgora situacija neće trajati vječno. Rota će se promijeniti. Ništa nije nemoguće kada Jehova stoji iza toga.”
NAURU: Pronalaženje pravog bogatstva
Republiku Nauru, s oko 7 000 stanovnika, nekada se smatralo jednom od najbogatijih zemalja na svijetu, no i tamo ljudi trebaju poruku Kraljevstva. Znatan dio njihovog bogatstva rezultat je uništavanja velikog dijela njihovog malog otoka površinskim kopanjem radi fosfata. Daleko od toga da je ovaj otok zaista raj. A sada na njemu postoje i ozbiljni financijski problemi.
No prvi napori da se poruka Kraljevstva prenese na Nauru bili su suzbijeni. Kada je misionar s Otočja Marshall 1979. posjetio Nauru kako bi sijao sjeme istine, bio je deportiran i tri policajca otpratila su ga do aviona.
No prije nego što je bio deportiran, proučavao je Bibliju s Humphreyem Tatumom. Humphrey je sam nastavio proučavati, i kada se Nat Miller kao putujući nadglednik zaustavio na Nauruu, Humphrey je molio da ga krsti. “Budući da se naše djelo smatralo ilegalnim, čekali smo da se smrači”, prisjeća se Miller. “Ušli smo zajedno 30 metara u Tihi ocean i on je bio podronjen, a da to mještani nisu ni primijetili.”
Prije 1995. djelo propovijedanja od vrata do vrata bilo je zabranjeno na Nauruu. Strancima još uvijek nije dozvoljeno da sudjeluju u službi od kuće do kuće, no vlada sada dozvoljava domaćim Nauruancima slobodu da propovijedaju, omogućavajući tako maloj grupi krštenih Svjedoka da otvoreno govore o Bibliji.
Brat Tatum je do svoje smrti 1995. služio kao starješina u maloj skupštini na Nauruu. Služio je ujedno i kao nauruanski prevodilac, čime je traktate i pozivnice za Spomen-svečanost učinio dostupnima za druge Svjedoke. Iako su brojčano mali, Jehovini svjedoci na Nauruu nastoje pažnju svojih susjeda usmjeriti prema vrijednosti duhovnog bogatstva, onog koje vodi do vječnog života (Pr. Sal. 3:1, 2, 13-18).
O otocima Pacifika govori se kao o zemaljskom raju, no ispod te romantične slike leži surova stvarnost — mnogi se Mikronežani bore da bi preživjeli. Njihov nekad jednostavan način života iskvaren je opasnostima civilizacije — televizijom, kriminalom, drogama i zaraznim bolestima, da navedemo samo neke. Sve više ljudi uviđa da je poruka Kraljevstva koju propovijedaju Jehovini svjedoci jedino rješenje za njihove rastuće probleme.
Podružnica na Guamu, koja upravlja djelom propovijedanja u Mikroneziji, nadgledava manji broj objavitelja nego što je to slučaj kod većine od 103 druge podružnice Društva, no njezin teritorij jedan je od najvećih u svijetu. Iako su naša braća i sestre na tim udaljenim otocima razdvojeni beskrajnim prostranstvima oceana, oni ipak osjećaju bliskost Jehovine organizacije. Biblijska literatura koja je redovito dostupna na njihovim jezicima, periodični sastanci pokrajine i redoviti posjeti putujućih nadglednika čine ih duboko svjesnima da su dio međunarodnog bratstva.
Misionari koji služe u takvim izoliranim područjima također dobivaju podsjetnike ljubavi koja postoji među Jehovinim narodom. Svakog ljeta čine se pripreme za njih da putuju na Guam kako bi prisustvovali oblasnom kongresu koji se često održava zajedno s posjetom zonskog nadglednika. Rodney Ajimine, koji je misionar više od 20 godina i koji je služio i kao putujući nadglednik u Mikroneziji, jednom je objasnio važnost tog godišnjeg putovanja na Guam. “To je prilika da se svi misionari s različitih otoka okupe”, rekao je. “To pomaže svima nama da ustrajemo.”
Postoje i druge pripreme koje pomažu našoj braći na ovim rasprostranjenim otocima. Pod upravom Vodećeg tijela, 1993. osnovana je Služba za bolničke informacije u podružnici na Guamu i otada je ta služba organizirala Odbore za kontaktiranje s bolnicama za svaku otočnu skupinu u Mikroneziji. Svake se godine održava Škola pionirske službe za one koji su u punovremenoj službi, a Škola službe za Kraljevstvo periodično se održava za obučavanje skupštinskih nadglednika. Isto tako je 1994. podružnica na Guamu osnovala Odjel za gradnju koji služi za koordinaciju planiranja i izgradnje Dvorana Kraljevstva i misionarskih domova u Mikroneziji.
Neprekidni napori misionara i objavitelja tokom protekla četiri desetljeća pomogli su mnogim otočanima da upoznaju i ljube Jehovu. Sada neki od tih otočana preuzimaju vodstvo u mjesnim skupštinama te naporno rade kako bi objavljivali Božji naum da će cijela Zemlja biti učinjena rajem.
Još ima mnogo posla koji je potrebno obaviti u Mikroneziji, no zahvaljujući zaštiti i vodstvu punom ljubavi koje pruža Jehovina organizacija, ispunjava se proročanstvo iz Izaije 51:5 (St): “Mene [Jehovu] očekuju otoci i u moju se mišicu uzdaju.”
[Karta na stranici 210]
(Vidi publikaciju)
JAPAN
MIKRONEZIJA
SAIPAN
ROTA
GUAM
YAP
BELAU
POHNPEI
CHUUK
KOSRAE
NAURU
OTOČJE MARSHALL
KIRIBATI
HAVAJI
[Slika preko cijele stranice 208]
[Slika na stranici 213]
Sam i Virginia Wiger ispred prve Dvorane Kraljevstva na Guamu
[Slike na stranici 215]
Gore: Merle i Fern Lowmaster, misionari
Nathaniel Miller (sa svojom ženom Alleneom, koja je preminula), prvi koordinator Odbora podružnice na Guamu
[Slike na stranici 216]
Podružnica na Guamu, s Odborom podružnice (slijeva nadesno: Julian Aki, Salvador Soriano, Arthur White)
[Slika na stranici 218]
Misionari okupljeni za sastanak tijekom posjeta zonskog nadglednika 1994
[Slike na stranici 223]
1, 2. Dvorana Kraljevstva/misionarski dom na Kiribatiju, izgrađen uz međunarodnu suradnju
3. Nariki Kautu i njegova žena, Teniti
4. Biblijski studij u toku na Kiribatiju
[Slika na stranici 227]
Objavitelji u Dvorani Kraljevstva na Ebeyeu
[Slika na stranici 228]
Augustine Castro, revni mjesni starješina
[Slika na stranici 229]
Robert i Sharon Livingstone
[Slika na stranici 234]
Srdačna dobrodošlica novim misionarima
[Slika na stranici 236]
Kod svjedočenja brodom budi spreman da ćeš se smočiti
[Slika na stranici 237]
Dvorana Kraljevstva umjesto ljetne kuhinje za sastanke
[Slika na stranici 237]
Carl i Rihka Dannis, prvi mjesni Svjedoci na Pohnpeiu
[Slika na stranici 238]
Misionar Neal Maki ujedno je i prevodilac
[Slike na stranici 241]
Obasang Mad, dugogodišnja pionirka, spremna za službu
Lijevo: Odlazak u grupnu službu propovijedanja kamionetom
[Slike na stranici 243]
Svjedočenje na Yapu
Desno: Merle Lowmaster i japljanski novac u seoskoj “banci”
[Slika na stranici 246]
Za prelazak mostova na Kosraeu potrebno je stabilno stajati na nogama
[Slika na stranici 246]
Fredy Edwin (lijevo), sa svojom ženom, djecom i unucima
[Slika na stranici 251]
Svjedoci koji se suočavaju s izazovom na Roti