Benin

Bio je travanj 1976. Vojnici s automatskim oružjem počeli su lupati po vratima Betelskog doma. “Izađite i pridružite se ceremoniji podizanja zastave!” tražio je zapovjednik. Bijesna gomila ljudi uzvikivala je političke parole.

Unutra su misionari nastavili sa svojim razmatranjem biblijskog citata za taj dan, kao što su imali običaj. “Sile nebeske pokrenuti [će] se” bio je biblijski citat koji se razmatralo (Mat. 24:29). Kako se samo pokazao izvorom snage za misionare tog jutra! Vani su vojnici podignuli zastavu na zemljištu podružnice. Zauzeli su posjed!

Uskoro su vojnici naredili svim misionarima da izađu. Bilo im je dozvoljeno da uzmu samo osobne stvari koje mogu ponijeti u svojim koferima. Misionari su bez odgađanja ukrcani u kombi Društva i pod oružanom pratnjom istjerani iz zemlje.

Kad je kombi odlazio s betelskog posjeda, naišao je jedan mladi brat na biciklu. “Što se događa? Gdje vas vode?” pitao je. Misionari su mu signalizirali da otiđe jer su se bojali da i njega ne uhapse.

Što je dovelo do zabrane Jehovinih svjedoka u Beninu? Kako su mjesni Svjedoci ostali duhovno jaki tokom tog teškog 14-godišnjeg perioda? Jesu li se misionari vratili? I kad su ograničenja konačno bila ukinuta, kako su Jehovini svjedoci u Beninu koristili svoju novostečenu slobodu?

Ovo je Benin

Zemlja u obliku ključanice, u sendviču između Toga i Nigerije na obali zapadne Afrike — to je Benin. Možda ti je poznat po svom prijašnjem imenu, Dahomej. Ovdašnji ljudi su prijateljski raspoloženi i srdačni, a klima je ugodna. Iako približno 60 etničkih grupa govori preko 50 lokalnih jezika, francuski je službeni jezik.

Benin je postojbina minijaturnih dvoraca i drevnih afričkih kraljevstava. U jednoj plavoj laguni nalazi se Ganvié, plutajuće selo, koje neki nazivaju Venecijom Afrike. Umjesto ulica tamo su rijeke, a umjesto taksija slikovite piroge, ili izdubljeni kanui. Dva nacionalna parka, Pendjari i “W”, nalaze se na sjeveru zemlje i tamo lavovi, slonovi, majmuni, nilski konji i druge životinje slobodno lutaju savanom. Na jugu palme plešu u ritmu muzike oceanskih vjetrova.

Međutim, život je znao biti vrlo gorak za ljude u ovoj zemlji. Početkom 17. stoljeća, Kpassè, vladar kraljevstva Houéda, ušao je u trgovačke odnose s francuskim, engleskim i portugalskim trgovcima robljem. U zamjenu za drangulije i oružje, ovaj nemilosrdan kralj prodao je vlastite sunarodnjake. Njih se ukrcavalo na brodove u Gléhouéu, koji se sada zove Ouidah, i prevozilo ih se na Haiti, Nizozemske Antile i u Ameriku. Trgovina robljem trajala je od 17. stoljeća pa sve do prvog dijela 19. stoljeća. Tada je, konačno, ukinuta u mnogim zemljama.

Međutim, početkom 20. stoljeća ljudi u Beninu počeli su dobivati priliku da se oslobode okova daleko đavolskije vrste ropstva — ropstva krivoj religiji u svim njenim odvratnim oblicima. U Beninu to uključuje voodoo.

Rodno mjesto voodooa

Animizam je tradicionalna religija, a među ovdašnjim animistima bog kojeg se smatra vrhovnim zove se Mahou. On je zastupljen velikim brojem sekundarnih bogova, ili voodooa, kojima se određenih prazničnih dana prinose žrtve. Naprimjer, Hébiosso je bog groma, a za boga Zangbeta kaže se da ratarima štiti polja tokom noći. Na nižem stupnju od tih voodooa nalaze se podbogovi, a također i ono za što se vjeruje da su duhovi umrlih. Stoga se prakticira obožavanje predaka. U mnogim domovima možeš naći asen, vrstu malog kišobrana koji je napravljen od kovanog željeza, ukrašenog simbolima u znak sjećanja na umrlu voljenu osobu.

Komuniciranje s tim bogovima zahtijeva posrednika, fetišističkog svećenika, bilo muškog bilo ženskog. Nakon što tri godine provede u fetišističkom samostanu, svećenika se smatra osposobljenim da komunicira s bogovima i drugim duhovima. Ta snažna hijerarhija ima ogroman utjecaj na živote onih Beninaca koji se toga pridržavaju.

Oni koji prakticiraju ovaj oblik obožavanja vjeruju da se osoba, nakon što umre, može vratiti u duhovnom obliku i ubiti druge članove obitelji. Mnogi ljudi znaju prodati ono što posjeduju ili se jako zadužiti kako bi platili životinjske žrtve i rasipne ceremonije za umirivanje mrtvih rođaka. To može dovesti do toga da obitelj osiromaši. Praznovjeran strah koji se pothranjuje tim vjerovanjima drži ljude u ropstvu.

I takozvane kršćanske religije imaju ovdje svoje predstavnike i često ih se prakticira usporedno s animizmom. Ljudi obično nemaju prigovora kad se miješaju dva oblika obožavanja, ali prestati sa sudjelovanjem u animističkim tradicijama smatra se ozbiljnim grijehom. Ipak, mnogi su prestali.

Rane godine

Biblijska istina, koja zaista može osloboditi ljude praznovjernog straha, doprla je do Dahomeja 1929. godine. Nakon što je za tu istinu saznao od Istraživača Biblije (kako su se Jehovini svjedoci tada zvali) u Ibadanu u Nigeriji, brat Yanada iz plemena Gun vratio se da pouči druge u svom plemenu. Okupio je grupu od šest osoba u gradu u kojem se rodio, Porto-Novu, glavnom gradu, i počeo je s njima proučavati Bibliju. Od te grupe, Daniel Afeniyi, porijeklom iz Nigerije, čvrsto je prionuo uz istinu i krstio se 1935. No, zbog progonstva mjesnog svećenstva brat Yanada morao se vratiti u Nigeriju, a novokršteni Daniel Afeniyi bio je prisiljen vratiti se u svoje selo, Daagbe. Kad su četvorica drugih nigerijskih Svjedoka počela propovijedati u Porto-Novu, bili su uhapšeni i smjesta deportirani.

Godine 1938, dvanaestorica braće iz plemena Ibo u Nigeriji dobila su zadatak da služe u Porto-Novu. Na veliku žalost protestantskog svećenstva, mnogi ljudi cijenili su ono što su ih Svjedoci učili iz Biblije. Moïse Akinocho, trgovac iz plemena Yoruba, bio je jedan od njih. On je ranije bio metodist koji je prakticirao i obožavanje predaka. Zbog pritiska svećenstva na mjesne vlasti, Jehovini svjedoci su opet bili prisiljeni napustiti Porto-Novo. No, kad je vatra progonstva za tu Ibo braću postala vrlo jaka, brat Akinocho je stao uz njih i rekao: “Ako će vlada ubiti sve Jehovine svjedoke, ja sam spreman na to.” Ostao je postojan u vjeri sve do svoje smrti 1950.

Za vrijeme drugog svjetskog rata, nigerijski Svjedoci više nisu imali pristupa u Benin. Ipak, sjeme istine bilo je posijano i kasnije je, uz malo zalijevanja i uzgajanja, brzo izniklo. Ta prilika došla je ubrzo nakon rata. Nourou Akintoundé, iz Benina, postao je Jehovin svjedok dok je bio u Nigeriji. Godine 1948. vratio se u svoju rodnu zemlju kao pionir i velik dio svog vremena provodio je svjedočeći drugima o Jehovi Bogu i njegovom naumu kako je otkriven u Bibliji. Rezultati su nadmašili sva razumna očekivanja.

Izvještaj službe propovijedanja za svibanj 1948. naveo je: “Zaista je uzbudljivo poslati izvještaj za novu zemlju. Evanđelje je prodrlo u Francuski Dahomej [Benin] i ljudi dobre volje skupljaju se oko ‘zastave za narode’” (Iza. 11:12).

Tog istog mjeseca, guverneru Dahomeja podnesena je molba za službeno priznanje Društva. To je bilo upućeno dalje do visokog povjerenika u Dakru, u Senegalu. Međutim, nakon skoro godinu dana zakašnjenja, molba za priznanje je odbijena. Bez obzira na to, djelo se nastavilo širiti. Wilfred Gooch, nadglednik podružnice u Nigeriji u to vrijeme, kasnije je napisao: “Ovdje ima toliko potencijalnog interesa da se u roku od šest tjedana 105 osoba pridružilo pioniru [bratu Akintoundéu] u službi propovijedanja. U toku sljedećih nekoliko mjeseci, ovaj pionir je nastavio širiti dobru vijest u obližnjim naseljima pa dobar porast traje i dalje — najveći broj od 301 objavitelja Kraljevstva postignut je u srpnju 1948.”

Propovijedanje dobre vijesti se širi

Iz Porto-Nova propovijedanje dobre vijesti proširilo se do udaljenih naselja i sela. Brat Akintoundé je poveo neke od novozainteresiranih sa sobom na svjedočenje u mjesta kao što su Lokogbo i Cotonou. U selu bi ostali nekoliko dana, a ugostile bi ih novozainteresirane osobe. U to vrijeme interesenti su započinjali propovijedati s gostujućom braćom kratko vrijeme nakon što su prvi put došli s njima u kontakt.

Za manje od četiri mjeseca otkako se brat Akintoundé vratio u Benin, u Porto-Novu održan je trodnevni kongres. Prisutni su bili W. R. (Biblija) Brown, Antony Attwood i Ernest Moreton iz nigerijske podružnice. Tom prilikom krstilo se trideset osoba, a to je prilično ozlovoljilo protestantske misionare. Napravili su sve što su mogli kako bi odvratili novozainteresirane, ali oni su ostali postojani. Jedna osoba krštena na tom kongresu rekla je: “Ako si sve ispitao i ustanovio da nešto nije dobro — ti trebaš odlučiti. Što se mene tiče, ja sam ustanovio da je to vrlo dobro.” Još su mnogi ispitali što Jehovini svjedoci naučavaju i ustanovili su da je to “vrlo dobro”. Do siječnja 1949. u Beninu su bile tri skupštine — Porto-Novo, Lokogbo i Cotonou.

Poligamist nalazi istinu

Iako aktivnost Jehovinih svjedoka u ovoj zemlji nije bila zakonski priznata, u siječnju 1949. dobivena je dozvola da održimo pokrajinski sastanak u Cotonouu. Za oglašavanje programa koristili su se automobili sa zvučnicima, a javnom predavanju “Vladavina mira” prisustvovalo je više od 1 000 ljudi.

Jedan od onih koji su prisustvovali ovom pokrajinskom sastanku bio je Sourou Houénou, koji je bio bilježnik i sudac, a i vođa Povratnika, grupe uključene u obožavanje predaka. Imao je četiri žene. Hoće li biti u stanju poduzeti neophodne promjene kako bi mogao hoditi stopama Isusa Krista? Napustio je obožavanje predaka, zajedno s njegovim spiritističkim vezama. To je napravio u skladu s Isusovom objavom: “Poklanjaj se Gospodinu Bogu svojemu, i njemu jedinome služi” (Luka 4:8). Također je svoje bračno stanje doveo u sklad s kršćanskim mjerilima. Iako je imao karijeru koju se cijeni u sadašnjem sustavu, baš kao i Savle iz Tarza prije nego je postao apostol Pavao, sve to smatrao je “otpadom” (Fil. 3:8, Duda-Fućak). Kako bi imao više vremena za interese Kraljevstva, napustio je svoj položaj bilježnika i suca te je prihvatio punovremenu službu.

Skupština Cotonou redovito se sastajala u domu brata Houénoua u dijelu grada zvanom Missebo. Jednom prilikom su katolički vođe nahuškali gomilu djece da prekinu sastanak. Dok se u zidom ograđenom dvorištu kuće brata Houénoua održavalo javno predavanje, jedan dječak se popeo na drvo i preko zida počeo na govornika bacati kamenje i vrijeđati ga. Govornik je očito bio loša meta jer mu nijedan njegov kamen nije naudio. Umjesto toga, jedan je kamen promašio svoj cilj i toliko jako pogodio drugog dječaka iz te nasilne grupe da je morao biti odveden u bolnicu! Sva djeca su u strahu pobjegla, vjerujući da je to bila Božja kazna. Sastanak je nastavljen bez ikakvih daljnjih incidenata.

Voodoo protiv Jehove

Dogbo-Tindé Ogoudina promatrala je iz daljine što se dogodilo. Ona je bila trgovac tkaninom i imala je svoju trgovinu s druge strane ulice, preko puta kuće brata Houénoua. Osim toga bila je sekretarica u fetišističkom samostanu u Porto-Novu. Međutim, vladanje Svjedoka kad su se suočili s ovim protivljenjem toliko je povoljno utjecalo na nju da se zainteresirala za poruku Kraljevstva. Uskoro je i sama postala predmet vatrenog protivljenja fetišističkih svećenika. Glavni fetišistički svećenik objavio je da će ona umrijeti za sedam dana jer je stala na stranu Svjedoka! Koristio je čarobnjaštvo kako bi se njegovo predviđanje obistinilo.

Iako zli duhovi znaju ubiti neke ljude, sestra Ogoudina nije se prestrašila. Rekla je: “Ako je fetiš napravio Jehovu, onda ću umrijeti; ali ako je Jehova Vrhovni Bog, onda će on nadvladati fetiša.” U noći šestog dana fetišistički svećenici prinijeli su jarce na žrtvu i izrekli čarobne formule svom fetišu — Gbeloku. Posjekli su stablo banane, obukli ga u bijele haljine i vukli ga po tlu kako bi simbolizirali njenu smrt. Nakon toga su bili toliko sigurni u rezultat da su javno proglasili da je sestra Ogoudina sada mrtva. No što se dogodilo sljedećeg jutra?

Sestra Ogoudina nalazila se upravo tamo gdje je bila skoro svakog jutra — na tržnici, prodajući tkaninu. Nije bila mrtva; itekako je bila živa! Odmah je poslana delegacija glavnom fetišističkom svećeniku u Porto-Novo kako bi ga se informiralo o tome što se dogodilo odnosno, bolje rečeno, o tome što se nije dogodilo. Bio je bijesan što njegove čarolije nisu imale efekta. Znajući da će to potkopati njegov utjecaj nad narodom, otišao je iz Porto-Nova za Cotonou samo s jednim ciljem na umu — naći sestru Ogoudinu i ubiti je. Mjesna braća znala su da se sprema nevolja pa su joj pomogla da zatvori svoju malu trgovinu i odvela je na sigurno mjesto.

Nakon što je sestru Ogoudinu skrivao tjedan dana, brat Houénou je iznajmio auto i provezao je kroz cijeli Porto-Novo kako bi svi mogli vidjeti da je živa. Automobili su 1949. još uvijek bili rijetkost u Africi, pa je samo kod nekolicine to prošlo nezapaženo. Brat Houénou se pobrinuo da je vidi što je moguće više ljudi; nakon toga su svoje putovanje završili pred vratima njenog bivšeg fetišističkog samostana. Izašla je iz auta i javno objavila tako da su je svi mogli čuti da, iako je glavni fetišistički svećenik bacio smrtnu kletvu na nju, Jehova njen Bog je pobjednik! On se pokazao kao ‘tvrda kula’ za nju (Pr. Sal. 18:10). Unatoč lošem zdravlju, nastavila je vjerno služiti Jehovi sve do kraja svojih dana. Njen hrabar stav pomogao je drugim obožavateljima fetiša da se oslobode okova spiritizma.

Protivljenje se pojačava

Nešto prije Spomen-svečanosti 1949. napravljene su pripreme za posebno predavanje u Porto-Novu. Prisustvovalo je preko 1 500 zainteresiranih osoba. Međutim, svećenstvo nije dobro primilo tu vijest. Opet su nahuškali vlasti protiv braće i desetero je uhapšeno.

Jedan je brat kasnije izvijestio: “Braću su nekoliko dana držali u pritvoru, a zatim su ih pustili nakon snažnog upozorenja da ne ‘uče ni propovijedaju u to ime’. Takvo protivljenje otvorilo je braći priliku da svjedoče pred ‘kraljevima i vladarima’ i da govore o nadi koja je u njima.” (Usporedi Djela apostolska 4:17.)

Spomen-svečanost je te godine održana u tajnosti, a prisutnih je bilo 134, uključujući i petero onih koji su uzeli simbole. Krštenje se obavilo po noći, u laguni Porto-Nova. Mjesta sastanaka stalno su se mijenjala, a jedan brat je uvijek bio na straži. Prije svakog sastanka pripremio se stol s hranom; ako se netko približio, braća su brzo sjela za stol i pravila se da uživaju u zajedničkom obroku. A zapravo su i uživala u obroku — obroku odlične duhovne hrane!

Braća su stalno morala biti na oprezu — kao što je Isus rekao, “mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi” (Mat. 10:16). Vlasti su stalno tražile brata Akintoundéa, kojeg su smatrale kolovođom među Svjedocima. Jednog dana poslan je jedan policajac da ga potraži. Neznajući gdje brat Akintoundé živi, policajac je zamolio jednog gospodina da mu pokaže gdje je dom g. Akintoundéa. U skladu s običajem gostoljubivih beninskih ljudi, čovjek je to i učinio. No taj čovjek koji je davao upute bio je osobno brat Akintoundé! Policajac ga nije prepoznao. Kad su njih dvojica stigli do kuće, brat Akintoundé se nije iznenadio što nije bio kod kuće! No u lipnju 1949. kad je djelo Jehovinih svjedoka konačno došlo pod službenu zabranu, brat Akintoundé se vratio u svoju rodnu Nigeriju.

U kolovozu 1949. vlada je izdala upozorenje protiv literature Watch Towera, određujući kaznu na dvije godine zatvora i globu od 500 000 F CFA (oko 1 000 USD) za svakoga koga se pronađe da distribuira takvu literaturu na bilo kojem jeziku. Časopis Kula stražara i knjiga ”Let God Be True“ (“Neka Bog bude istinit”) posebno su bili na meti. Ovaj obrat događaja braću nije obeshrabrio. Dobro su znala da je Isus Krist rekao: “‘Nije sluga veći od svoga gospodara!’ Ako su mene progonili, i vas će progoniti” (Ivan 15:20, St).

Tokom tog vremena, Kpoyè Alandinkpovi, jedan od prvih koji su prihvatili istinu u ovoj zemlji, dobro je iskoristio tradicionalnu nošnju beninskih muškaraca kako bi si olakšao službu. Haljina s dugim rukavima koju nose, zvana bubu, ima prilično velik unutarnji džep. Kad je brat Alandinkpovi bio siguran da je našao nekoga tko je stvarno zainteresiran, zavukao bi ruku u svoju haljinu i izvukao knjigu ili brošuricu skrivenu u tom velikom džepu. Uvijek se pravio da mu je to zadnja, ali izgleda da se uvijek našla još jedna kad je pronašao sljedeću osobu koja je bila gladna istine.

Rasijani, ali nastavljaju svjedočiti

“Propovijedaj riječ, nastoj u dobro vrijeme i u nevrijeme” (2. Tim. 4:2). Jehovini svjedoci u Beninu uzeli su k srcu taj savjet, koji je napisao apostol Pavao, i djelo svjedočenja cvjetalo je čak i u “nevrijeme”. U drugom dijelu 1949. jedan od novoimenovanih beninskih pionira, Albert Yédénou Ligan, otišao je u Zinvié, malo selo sjeverno od Cotonoua. Istog dana kad je tamo stigao, došao je u kontakt s Josuéom i Marie Mahoulikponto. Oni su ubrzo prepoznali zvuk istine u biblijskim naukama koje su čuli. Iako je bio protestant, Josué je prakticirao obožavanje predaka, imao je dvije žene, a bio je i glavni fetišistički svećenik boga Zangbeta. Istog mjeseca kad su došli u kontakt s istinom, sve te postupke ostavili su iza sebe. Njihove obitelji nisu dobro primile njihovu novopronađenu vjeru pa su im se ogorčeno protivile, čak su ih i protjerale iz obiteljske kuće i uništile njihove njive.

Mahoulikpontovi su pobjegli iz sela kako bi ostali na životu i naselili su se u Dekinu, jednom od sela jezerskih stanovnika. To preseljenje pomoglo je proširiti istinu na novo područje. Seoski poglavica u Dekinu bio je prvi koji je tamo prihvatio istinu. U roku od dvije godine, 16 osoba u tom području prigrlilo je pravo obožavanje, usprkos tome što su ih vlasti hapsile i tukle, a sva njihova literatura, uključujući i njihove Biblije, bila je uništena.

Dok je 1950. svjedočio u jednom selu, jedan pionir sreo je čovjeka koji mu je rekao da ima jedan stariji gospodin koji uči o istim stvarima iz Biblije kao i pionir. Pokazalo se da je taj stariji gospodin zapravo brat Afeniyi, koji je bio član prvobitne grupe koja je upoznala istinu u ovoj zemlji i koji se krstio 1935. Iako je brat Afeniyi bio izoliran, Jehova ga nije zaboravio, a niti je on zaboravio radost koju je doživio kad je bio oslobođen nebiblijskih vjerovanja svoje bivše protestantske religije. Njegova žena nikada nije prigrlila istinu, a voodoo je imao duboke korijene u selu u kojem je propovijedao, no brat Afeniyi ipak nije odustao. Godinama ga se moglo vidjeti kako je vjerno poučavao druge o Bibliji. Umro je u starosti od 80 godina, nakon što je Jehovi vjerno služio više od 42 godine.

Početkom 1950. valovi progonstva nastavili su udarati Svjedoke. U području Kouti, policajac je pronašao grupu braće koja su proučavala dnevni citat. Neka su bila uhapšena, vezana konopcima i odvedena pred zapovjednika, ili oblasnog službenika. Kasnije su bila puštena, ali uz strogo upozorenje da više ne propovijedaju niti održavaju sastanke. Bez obzira na to, Jehovin narod je shvaćao važnost toga da se i dalje redovito sastaje kako bi proučavao Božju Riječ, radeći to potajno kad je neophodno. Jedan od mjesnih starješina napisao je: “Jedina prilika za sastajanje koju naša braća sada imaju je ustati jako rano ujutro kako bi proučavala. Oni koji imaju bicikle odlaze na udaljena mjesta kako bi svjedočili (...). Čak je i nošenje vlastite Biblije opasno. Usprkos tim poteškoćama nastavit ćemo propovijedati riječ sve do kraja.” U ožujku 1950. vjerno su se sastali zbog Spomen-svečanosti obilježavanja Kristove smrti. Oni nisu ‘odstupili’ uslijed straha (Jevr. 10:38). Početkom 1951. izvještavalo je sedam skupština, a od 247 objavitelja koji su dali izvještaj njih 36 bilo je u redovima pionira.

Vratio je religiozne drangulije

Početkom 1950-ih mnoga naša braća nisu znala dobro čitati; no radila su sve što su mogla kako bi dala svjedočanstvo i Jehova je blagoslovio njihove napore. Jednog dana dva brata pokušavala su objasniti biblijsku istinu trećoj osobi kad je naišao Samuel Ogungbe. Kasnije je objasnio: “Tada to još nisam znao, ali ta dvojica bili su Jehovini svjedoci i međusobno se nisu mogli usuglasiti jer nisu znali sami čitati iz vlastitih Biblija na jeziku gun. Priključio sam se razgovoru i pomogao sam im, budući da sam naučio čitati Bibliju na gunu.” Inače, Samuel Ogungbe bio je blagajnik i član odbora Crkve Kerubim i Serafim. Članove te religije lako se može prepoznati; oblače se u duge bijele haljine i bijele kape jer vjeruju da su Kristova nevjesta. No unatoč svojim religioznim vezama, Samuel Ogungbe ustanovio je da je razgovor s tim Svjedocima Jehove zanimljiv. Dogovoreno je da razgovor nastave u subotu, samo četiri dana kasnije. Međutim, prije toga dogodilo se nešto što ga je ispunilo strahom.

“Crkva kojoj sam pripadao koristi vračanje i gatanje zajedno s drugim magijskim umijećima”, objasnio je. “Odmah sljedećeg dana nakon što sam prvi put sreo Jehovine svjedoke, po svom običaju otišao sam u crkvu. Ostali članovi crkve koji su konzultirali duhove smjesta su me upozorili da trebam paziti na svoje korake iz dva razloga — kao prvo, iako sam imao visok položaj u crkvi, bio sam u opasnosti da ‘otpadnem’, i kao drugo, ako ne budem slijedio savjet koji su dali duhovi uskoro ću imati ozbiljne želučane probleme koji će biti smrtonosni. Rekli su da trebam kupiti sedam svijeća, tamjan i mirhu za posebnu ceremoniju s glasnim molitvama i postom u trajanju od sedam dana. Ako ne poslušam, umrijet ću.”

Kasnije je iskreno priznao: “Kad sam u četvrtak navečer otišao kući, bojao sam se. U petak ujutro počeo sam se moliti i postiti, znajući da ću uskoro morati odlučiti da li da nastavim svoje razgovore sa Svjedocima ili ne. Skoro nisam došao na sastanak s njima, ali sam u zadnji tren odlučio da se držim dogovora. Razgovarali smo o mnogim temama i pozvali su me na svoj sastanak u nedjelju.” Promjene su došle brzo. Članovi crkve s kojom je Samuel Ogungbe bio povezan pokušali su ga odvratiti, ali on je bio uvjeren da je pronašao istinu. Vratio je sve svoje religiozne drangulije i, tog istog mjeseca, počeo je sudjelovati u službi propovijedanja. Za šest mjeseci se krstio, simbolizirajući svoje predanje Jehovi. Usput rečeno, brat Ogungbe nije umro zbog svoje novopronađene vjere. Vjerno je služio Jehovi više od 40 godina sve dok nije umro 1996.

Naglasak na razrede za opismenjivanje

Netko može biti u stanju svjedočiti a da nije pismen, no čitanje Božje Riječi može mu pomoći da stekne snagu kako bi izdržao u teškim situacijama. Osim toga, sposobnost čitanja važan je faktor u djelotvornom poučavanju. Međutim, prijašnjih godina mnogi ljudi u Beninu, uključujući i našu braću, nisu znali čitati; stoga je Društvo ohrabrivalo braću da organiziraju razrede za opismenjivanje. U početku se takva poduka davala osobno, jedna osoba drugoj. Zatim su, 1960-ih, razredi za opismenjivanje osnovani u skupštinama.

Razredi za opismenjivanje održavaju se sve do danas u mnogim beninskim skupštinama. Osim toga, i drugim se ljudima pomaže na individualnoj osnovi. No, kako ima sve više boljih javnih škola, tako se potreba za takvom pomoći smanjuje. Kad osobe jednom nauče shvatiti smisao onoga što se nalazi na štampanoj stranici, osobno mogu primjenjivati to potpunije u svom životu i mogu djelotvornije upotrebljavati Božju Riječ da bi pomagali drugima (Ef. 6:14-17).

Katolički i juju svećenici udružuju snage

Budući da nije moglo pobiti istinu koju Jehovini svjedoci naučavaju iz Biblije, svećenstvo je često koristilo svjetovne vlasti, pokušavajući zaustaviti djelo Jehovinog naroda. Jednom prilikom, katolički i juju svećenik udružili su snage da bi područje Dekina očistili od Jehovinih svjedoka. Vlastima su iznijeli optužbe, miješajući poluistine s apsolutnim lažima, tvrdeći da Svjedoci zavode narod kako bi se pobunio protiv vlade, da pretkazuju svjetski rat, da propovijedaju smak svijeta i da odbijaju plaćati poreze! Juju svećenik je rekao oblasnom zapovjedniku da su duhovi zbog Svjedoka odbili dati kišu i da je to razlog zbog kojeg glad prijeti zemlji! Katolički svećenik rekao je da su Svjedoci odgovorni za činjenicu da Bog ne uslišava njegove molitve i mise!

Osobe iskrenog srca razumjele su koja je prava priroda tih napada — pokazatelj straha kod vjerskih vođa. Bojali su se da djelo Jehovinih svjedoka dobiva snažno uporište među narodom. Takvi napadi služili su samo tome da ojačaju pouzdanje braće u Jehovu. Izvještaj napisan u to vrijeme naveo je: “Braća zaista ‘čvrsto stoje u jednom duhu, jednodušno se boreći rame uz rame za vjeru dobre vijesti’, a Jehova blagoslivlja njihove napore porastom (Fil. 1:27). Vjerujemo da će on to i dalje činiti.”

Da li je Jehova nastavio blagoslivljati njihove odlučne napore? Sasvim sigurno! Usprkos oštrom protivljenju i progonstvu, broj onih koji su sudjelovali u davanju svjedočanstva za njegovo ime i Kraljevstvo povećao se sa 301 osobe 1948. na 1 426 osoba 1958! No, to svjedočenje ponekad se obavljalo u zatvoru.

Davanje temeljitog svjedočanstva u zatvoru

Kad je David Denon iz Porto-Nova bio uhapšen jer nije želio prestati služiti Jehovi, zatvor je smatrao svojim područjem. A njegova publika zaista je bila osvojena! No, njegovo propovijedanje nije se sviđalo upravitelju zatvora, koji ga je premjestio u drugi zatvor. Međutim, tamo se bolje postupalo s njim i mogao je propovijedati drugim zatvorenicima bez ometanja. Zainteresirao se i sam glavni upravitelj, a još dva zatvorenika prihvatila su istinu i pridružila se bratu Denonu u propovijedanju na njegovom području — unutar zatvorskih zidova.

Tokom dana, brata Denona, koji je uživao veliko povjerenje, slalo se izvan zatvora da radi kao stolar u kući policijskog inspektora. Pokazalo se da je i taj čovjek zainteresiran za poruku Biblije, a čak je dozvolio bratu Denonu da otiđe kući kako bi mu donio nešto literature — istu literaturu zbog čijeg je posjedovanja brat Denon bio zatvoren!

Uskoro je došla daljnja pomoć u obrađivanju ovog neuobičajenog područja. Godine 1955, još pedeset nigerijskih objavitelja prešlo je u Benin kako bi pomoglo donijeti dobru vijest u izolirane dijelove zemlje. Cijela grupa bila je sakupljena i odvedena u mjesni zatvor. Nažalost, nije bio dovoljno velik da bi se u njega svi smjestili, pa su sve sestre i neka braća poslani kući. Dvadeset sedmero braće, koji su zadržani pod optužbom da su distribuirali “zabranjenu literaturu”, prebačeno je u jedan zatvor u unutrašnjosti zemlje da tamo čekaju svoje suđenje. Dok su bili tamo nisu gubili vrijeme. Kad su došli iz Nigerije, to nije bilo područje koje su namjeravali obrađivati, ali ovdje je bilo ljudi koji su trebali čuti dobru vijest. Kao rezultat njihove aktivnosti, najmanje 18 osoba pokazalo je interes, uključujući i zatvorske službenike i zatvorskog doktora.

Krajem kolovoza, ovi Svjedoci odvedeni su na suđenje. Vijest o tome proširila se nadaleko, pa je bilo prisutno više od 1 600 osoba. Katolički svećenici došli su iz udaljenih mjesta i mnogima su rekli da će svaki brat dobiti kaznu od 12 godina — i to prije nego je sudsko saslušanje uopće počelo!

No ipak, sudac je bio povoljno naklonjen i dozvolio je braći da daju dobro svjedočanstvo na sudu. Usporedio je Svjedoke s Isusom Kristom, koji je bio odveden na sud iako nikada nije napravio nijedan prekršaj. Sudac je izrazio žaljenje što je većini braće morao izreći presudu od tri mjeseca. Međutim, kazne su trebale teći od hapšenja, što se dogodilo prije skoro tri mjeseca. Braća su dobro iskoristila preostalo vrijeme u zatvoru. U mjesecu kolovozu svaki je izvijestio više od 100 sati u propovijedanju poruke Kraljevstva unutar zatvorskih zidova! Cijeli taj incident na spektakularan je način skrenuo pažnju javnosti na aktivnosti Jehovinih svjedoka.

Biblijske publikacije na jeziku gun

Velika je pomoć imati literaturu na jeziku običnih ljudi kad ih se poučava o biblijskoj istini. Jezik gun posvuda se govori u ovoj zemlji. Kako su samo braća bila sretna kad su 1955. na jeziku gun dobila traktat What Do Jehovah’s Witnesses Believe? (Što vjeruju Jehovini svjedoci?). Nakon toga je, 1957, uslijedila Služba za Kraljevstvo, koja je pomogla braći da djelotvornije organiziraju svoje Službene sastanke i svoju aktivnost službe propovijedanja. Osim toga, jedno biblijsko društvo počelo je raditi reprint cjelokupne Biblije na jeziku gun.

Zatim je došla brošurica “Dobra vijest o Kraljevstvu”. Kad su stigli prvi primjerci, učinjene su pripreme da se prouči na svim Skupštinskim studijima knjige. Početkom sljedeće godine, stavljena je na raspolaganje za raspačavanje u javnosti. Rezultat je bio zaista izvanredan. Ponizni ljudi u ovoj zemlji rado su prihvatili njeno jasno objašnjenje biblijske istine. U travnju 1958. postignut je novi najveći broj od 1 426 objavitelja — 84 posto više od prosjeka prethodne godine.

Opća prihvaćenost tih publikacija na jeziku gun bila je tako ohrabrujuća da se uskoro započelo prevođenje knjige ”Let God Be True“. Šapirografirani primjerci Kule stražare na jeziku gun također su postali dostupni, i to s brojem od 1. prosinca 1960. Sve ove publikacije pomogle su braći da rastu u cijenjenju prema istini i da pomažu drugima osloboditi se ropstva krivoj religiji.

Neki su se pokazali da ‘nisu od nas’

Kad netko sazna da ga se učilo lažima, on može brzo napustiti svoju prijašnju religiju i početi obožavati Jehovu. No da bi se nastavilo prakticirati čisto obožavanje potrebne su poniznost i iskrena ljubav prema Jehovi, spremnost da se napreduje do kršćanske zrelosti i da se Božju Riječ primjenjuje u svakom aspektu života. Od onih u Beninu koji su tako oduševljeno počeli propovijedati nisu svi nastavili ići tim putem. Neki su se pokazali da ‘nisu od nas’ (1. Iv. 2:19).

Kad je jedan nadglednik u skupštini Gbougbouta napustio istinu, pokušao je uvjeriti Kouadinoua Tovihoudjia da napravi to isto. Brat Tovihoudji ga je taktično podsjetio da je u vrijeme kad je još bio Jehovin sluga govorio drugima da će kod nekih ljubav prema istini ohladnjeti (Mat. 24:12). Brat Tovihoudji je zatim dodao da sada, budući da je ohladnjela ljubav tog nadglednika, vidi kako je ono što Biblija kaže točno. Brat Tovihoudji postupio je mudro i nije ga slijedio nego je ostao vjeran Jehovi.

Međutim, nisu sva braća jasno razumjela kako se odnositi prema onima koji više nisu željeli slijediti Božja pravedna načela. Trebali su pomoć. Godine 1959, Theophilus Idowu, nigerijski pokrajinski nadglednik, bio je dodijeljen u grad Porto-Novo da ohrabri braću. Bila su sretna kad su ga vidjela, ali pomalo obeshrabrena kad su saznala da ne zna njihov jezik. Bili su potrebni prevodioci za njegove govore i za razgovore sa starješinama. Brat Idowu je shvatio da u skupštinama postoje problemi koje treba riješiti. No budući da nije znao govoriti na tom jeziku bio je ograničen u onome što je mogao napraviti. To ga je smetalo, pa je krenuo s učenjem jezika gun. Brzo je napredovao i uskoro je mogao pomagati braći čak i kod teških situacija. Problemi su postepeno bili riješeni, a oni koji su izabrali moralno nečist način života i čvrsto ga se držali bili su uklonjeni iz skupštine.

Jedna od glavnih slabosti i dalje je bilo nedovoljno razumijevanje kod novijih koji nisu znali čitati i pisati. Međutim, oni koji su jasno razumjeli istinu i utisnuli je u svoja srca napravili su korjenite promjene u svom životu. Germain Adomahou bio je jedan od njih.

Poligamist nalazi bolji životni put

Otac Germaina Adomahoua imao je 12 žena. No čak i prije nego što je postao Svjedok, Germain je odlučio oženiti samo jednu ženu. Uvidio je da je, premda je posjedovanje mnogih žena bio znak bogatstva i utjecaja, među ženama njegovog oca bilo ogorčenih svađa i ljubomore. No, nakon što se Germain oženio, njegova žena nije rodila djecu, a među nekim Afrikancima to je sramota. Unatoč svojim ranijim dobrim namjerama, ubrzo je uzeo još dvije žene. Kasnije je opet uzeo još dvije, što je ukupno iznosilo pet žena. Kratko vrijeme nakon toga ogorčena suparništva i ljubomora razvili su se i u njegovom domu. U nastojanju da zaboravi te probleme, okrenuo se drugim ženama koje nisu bile njegove supruge. Njegov dom postao je sličan domu njegovog oca, domu koji mu se toliko nije sviđao.

Iako je bio obožavatelj fetiša, tražio je utjehu i savjet od katoličkog svećenika, koji mu je rekao da se, ako želi doći na nebo, mora krstiti. Ništa nije bilo rečeno o njegovom obožavanju fetiša, njegovih pet žena ili o tome što Biblija kaže o odnosima sa ženama s kojima čovjek nije u braku. Germain se krstio u crkvi i nastavio je sa svojom fetišističkom religijom i poligamijom. Zapravo se ništa nije promijenilo. Zatim je 1947. nabavio primjerak knjige ”The Truth Shall Make You Free“ (“Istina će vas osloboditi”). Nakon što ju je pročitao, oslobodio se Katoličke crkve i svoje fetišističke religije. Međutim, poligamija i nemoralan način života i dalje su držali njegovo srce u lancima. Shvatio je da će, da bi postao pripadnik Jehovinog naroda, morati to ostaviti. Onda su se jednog dana stvari promijenile.

Neki iz skupštine Jehovinih svjedoka Abomey bili su uhapšeni i zatvoreni. Ta novost proširila se po cijelom selu. Germain nikada nije vidio da se prema ljudima koji pripadaju drugim religijama postupa na taj način. Duboko ga se dojmila spremnost Jehovinih svjedoka da ustraju pod progonstvom kako bi propovijedali Božju poruku. Bio je uvjeren da su Jehovini svjedoci pravi kršćani (2. Tim. 3:12). Donio je odluku. Odrekao se svog poligamnog načina života, doveo ga u sklad s biblijskim naukama i predao svoj život Jehovi Bogu.

No, njegova novopronađena vjera nije mu dozvoljavala da jednostavno ostavi svoje prijašnje žene. Iako više nije živio s njima, brinuo se za njihove potrebe i u materijalnom i u duhovnom pogledu sve dok se kasnije nisu udale. Dvije njegove prijašnje žene kasnije su postale predani sluge Jehove; mlađa se udala za punovremenog propovjednika i konačno je služila sa svojim mužem u pokrajinskoj službi. Mnoga djeca rođena u njegovim poligamnim brakovima također su upoznala istinu.

Želja čovjeka na samrti

I drugi su žeđali za istinom. Amos Djagun bio je vođa Metodističke crkve u Kilibou, selu na sjeveru Benina, a Silas Fagbohoun bio je jedan od njenih istaknutih članova. No kad je jedan Jehovin svjedok posjetio dom Silasa Fagbohouna, on je otvoreno rekao da su on i mnogi drugi nezadovoljni pomutnjom u svojoj crkvi i da znaju da se među njima dozvoljavaju neispravni postupci. On sam imao je dvije žene i mnoštvo konkubina, uključujući i ženu jednog od glavnih laičkih propovjednika svoje crkve.

Nakon što su Svjedoci posjetili Amosa Djaguna, on je okupio mnoge članove crkve za koje je znao da gladuju za istinom. Pokrajinski nadglednik, koji je u to vrijeme bio u posjeti, pokazao im je kako da proučavaju Bibliju uz pomoć knjige ”Let God Be True“ i brošurice “Dobra vijest o Kraljevstvu”. Također im je pokazao kako dobro iskoristiti dnevni citat. Mnogi od njih, uključujući i Amosa Djaguna i Silasa Fagbohouna, s velikom radošću prihvatili su stvari koje su učili.

Naravno, Silas Fagbohoun čeznuo je da i njegova žena i djeca prihvate njegovu novopronađenu vjeru, ali izgledalo je da nema puno odaziva. Navečer prije svoje smrti, u lipnju 1963, Silas je pozvao svog najstarijeg sina, Josepha, da dođe do njegovog kreveta i rekao: “Žao mi je što dosad nisi zauzeo čvrst stav za pravu religiju. Ali znaj da je ono što sad odbacuješ istina koja vodi do vječnog života. Molim se Jehovi da bude s tobom u teškom zadatku koji ti ostavljam; odsada si ti odgovoran za svu svoju braću. Brini se za njih u materijalnom pogledu, a naročito u duhovnom.” Da li će posljednjoj želji brata Fagbohouna biti udovoljeno?

Izgledalo je da je Joseph bio uporan u svojim gledištima. S vremenom se upisao u protestantsku srednju školu u Cotonouu. Tamo je jednog dana s kapelanom imao razgovor o Pismima pred razredom od 80 učenika. Kapelanov odgovor na većinu pitanja bio je: “To je i dalje božanska tajna.” Uz pomoć knjige ”Let God Be True“, Joseph je mogao dati zadovoljavajuće odgovore na mnoga biblijska pitanja. Budući da mu je posljednja želja njegovog oca još uvijek odzvanjala u ušima, Joseph je javno, pred cijelim razredom i kapelanom, zatražio da se njegovo ime izbriše s popisa protestantskog članstva. Bio je slobodan! Krstio se u srpnju 1964, a opću pionirsku službu prihvatio je 1969.

Iako je bila vrlo ljubazna osoba dobrog srca, žena brata Fagbohouna, Lydie, nije vidjela potrebu da promijeni svoju religiju. Vjerovala je da može dobiti vječni život a ipak ostati protestant. Međutim, oči su joj se otvorile kad je jedan ostarjeli pastor u njenoj crkvi tražio da ima spolne odnose s njom kako bi je “utješio” sada kad je udovica! Više nikada nije nogom kročila u tu crkvu! Uz ohrabrenje svog sina i pomoć specijalne pionirke, počela je proučavati s Jehovinim svjedocima. S vremenom ne samo da se krstila nego su skoro sva njena djeca istinu učinila vlastitom svojinom.

Dolaze misionari školovani u Gileadu

Kako su se braća samo radovala kad su 3. veljače 1963. došli prvi misionari iz Škole Gilead! Keith i Carroll Robbins diplomirali su u 37. razredu Gileada. Osnovali su misionarski dom i ubrzo su počeli učiti jezik gun. Braću je vrlo ohrabrila prisutnost tih susvjedoka koji su bili bijelci — to im je bio dokaz o jedinstvu svijetom raširenog bratstva. Putujući na biciklu, misionari nisu samo posjećivali skupštine u divljini nego su školovali i druge koji su dobili taj zadatak. Kad su se morali vratiti u svoju rodnu Kanadu kako bi se pobrinuli za obiteljske odgovornosti, mjesna braća osjećala su veliki gubitak.

U mjesecima koji su uslijedili, druga dva kanadska misionara dodijeljena su u Benin — Louis i Eleanor Carbonneau. Oni su znali francuski, pa je ubrzo nakon njihovog dolaska u Cotonouu osnovana skupština na francuskom jeziku. To što je na francuskom jeziku na raspolaganju bilo mnogo literature za proučavanje pridonijelo je brzom duhovnom rastu te grupe.

Brat Carbonneau bio je predsjedavajući na Oblasnom kongresu “Plodovi duha” u Abomeyu u studenom 1964. Tu je bila i policija, u skladu s njezinim običajem prilikom velikih okupljanja. Nisu našli nikakvu zamjerku; zapravo, bili su vrlo prijateljski raspoloženi prema braći i uživali su u biblijskim predavanjima. Osim toga, začudili su se kad su vidjeli kako se 1 442 osobe, jedne sa sjevera a druge s juga, sve druže zajedno kao braća. To je bilo značajno jer su u to vrijeme izbijali nemiri u kojima su se drugi sjevernjaci i južnjaci borili jedni protiv drugih.

U Beninu su služili i drugi misionari — neki samo kratko vrijeme; no drugi su došli sa željom da ga učine svojim domom. Nakon nešto zakašnjenja zbog političkih pobuna u Beninu, Don i Virginia Ward te Carlos i Mary Prosser došli su početkom 1966. Ubrzo nakon njihovog dolaska, u ožujku 1966. otvorena je podružnica u Cotonouu kako bi nadgledavala propovijedanje dobre vijesti u toj zemlji.

Još od 1948. Jehovini svjedoci su tražili zakonsko priznanje svog biblijskog obrazovnog djela u Beninu, ali to je bilo odbijano. Kakva je stoga bila radost kad su u beninskom službenom listu vidjeli ime Watch Tower Bible and Tract Society of Pennsylvania, s napomenom da Jehovini svjedoci mogu poučavati o Bibliji od vrata do vrata u svim dijelovima zemlje i da će misionarima biti dozvoljeno da svoje aktivnosti obavljaju bez ometanja!

Vrijeme za sklapanje brakova

Prije 1966. u državi nije postojalo zakonsko registriranje brakova. Svi brakovi bili su sklapani na tradicionalan način, no braća su također slala potpisanu izjavu podružnici. Međutim, 1966. država je omogućila zakonsko registriranje brakova iako to nije bilo obavezno. Misionari su pokazali mjesnim Svjedocima da je važno registrirati svoj brak, u skladu s tom zakonskom mogućnošću.

To je pred braću stavilo razne probleme. Kao prvo, za to je bio potreban novac — novac koji je jako teško zaraditi. Kao drugo, za novovjenčane je trebalo ustanoviti datume rođenja. Njih se nije uvijek znalo, budući da se rijetko vodila točna evidencija. Unatoč tim preprekama, Jehovin narod bio je odlučan da ima brakove koji će biti ‘časni’ u Božjim očima (Jevr. 13:4).

Svjedoci u Hetinu, selu koje se uglavnom sastoji od kuća izgrađenih na stupovima, ustanovili su da bi bilo jeftinije kad bi organizirali da službeni matičar dođe k njima umjesto da 25 parova odlazi k njemu. Budući da ih je bilo tako puno, službenik je pristao. Kad je konačno stigao, našao je 60 parova koji su čekali da im brakovi budu legalizirani! Što se dogodilo? Dok su se radile pripreme za tu masovnu ceremoniju vjenčanja, za to su čuli i drugi u selu. Budući da im njihovi crkveni vođe nisu nudili pomoć da registriraju svoje brakove, pitali su Svjedoke da li bi i oni mogli iskoristiti usluge državnog matičara kad dođe. U roku od približno četiri mjeseca, veličina skupštine skočila je sa 69 na 90 objavitelja.

Gradnja odgovarajućih objekata podružnice

Da bi podružnica ispravno funkcionirala bili su potrebni odgovarajući objekti. Don Ward je bio građevinar prije nego što je započeo s punovremenom službom. Tokom 1968. iskoristio je to iskustvo za izgradnju kombinacije podružnice i misionarskog doma u Cotonouu. Uz pomoć 16 pionira i mnogih drugih mjesnih Svjedoka, za samu izgradnju trebalo je samo osam mjeseci. U prizemlju objekta nalazila se lijepa Dvorana Kraljevstva, a također i uredski prostor, blagovaonica i ekspedit za podružnicu. Na katu je šest spavaćih soba gledalo na veliki vrt pun palmi. Preko vrtnog zida moglo se vidjeti bljeskavu lagunu išaranu ribarima u izdubljenim kanuima.

Dvanaesti siječnja 1969. bit će zapisan kao poseban dan u teokratskoj povijesti Benina. Tog dana su objekti nove podružnice i misionarskog doma posvećeni Jehovi. Braća su osjećala da je tako lijepa zgrada zaista dokaz Jehovinog blagoslova na njihovom radu. No, još vrednije od zgrade bile su kršćanske osobnosti koje su izgrađene s božanskim osobinama.

Poštenje — pravi put

Daniel Aïnadou, koji je radio u jednom od hotela više kategorije, jednog je dana doživio ispit kvalitete svoje kršćanske osobnosti. Kad je uzeo hlače jednog hotelskog gosta da ih odnese u čistionicu, u jednom džepu našao je novac u vrijednosti od 1 600 američkih dolara. Ta svota iznosila je više od njegove dvogodišnje plaće. Što će napraviti? Bio je tu s bogatstvom u ruci, a nikoga nije bilo u blizini.

Brat je bio kršten tek kratko vrijeme ali je nedavno u Kuli stražari proučavao članak o poštenju. Bio je odlučan da ne izazove Božje negodovanje, uzimajući nešto što nije dobio na pošten način. Prijavio je novac službeniku na recepciji. No kad je recepcioner vidio sav taj novac, pozvao je našeg brata na stranu i rekao: “Zadržimo novac i neka to bude naša mala tajna.” “Ne mogu to napraviti”, rekao je naš brat. “Ja sam kršćanin i Jehovin svjedok.” “I ja sam kršćanin”, prigovorio je recepcioner. “Redovito idem u Katoličku crkvu. Ne vidim ništa loše u tome da zadržimo ovaj novac. Na kraju krajeva, čovjek ga je zapravo izgubio, zar ne?” Naš brat je odlučno odnio novac vlasniku hotela, koji ga je stavio u hotelski sef.

Nešto kasnije, gost se vratio u svoju sobu i mahnito počeo tražiti svoj novac — pod krevetom, u ormaru, iza stolica. Nigdje ga nije mogao naći. Jako uznemiren, otišao je vlasniku hotela, koji ga je uvjerio da se njegov novac nije izgubio nego da je u hotelskom sefu. Kad je saznao da je jedan hotelski radnik vratio novac, gost je zamolio da upozna tu poštenu osobu. Duboko dojmljen, gost je rekao: “Znam da su Jehovini svjedoci dobri ljudi. Kad se vratim u Francusku sigurno ću ih potražiti jer želim saznati nešto više o njima.” Čak je i upravitelj hotela, koji je prije imao malo vremena za Jehovine svjedoke, sada rekao da je sretan što rade za njega.

Ovaj događaj nije se brzo zaboravio. Nešto kasnije je jedan drugi gost navodno izgubio malu količinu novca i optužio brata Aïnadoua da mu ga je ukrao. Kad je vlasnik hotela čuo za taj incident, brzo je stao u obranu našeg brata i ispričao gornje iskustvo.

U godinama koje su slijedile, u Beninu se izvještavao postojan porast broja aktivnih Svjedoka. Godine 1971. u ovdašnjoj podružnici i na području služilo je dvadeset i dvoje misionara. Do 1975. u službi propovijedanja bio je aktivan 2 381 objavitelj, u usporedbi s najvećim brojem od samo 290 njih 1950. godine. Jehova je sigurno blagoslivljao osobe iskrenog srca koje su se oslobađale okova krive religije. Međutim, nisu svi bili zadovoljni takvim porastom. Na horizontu su se počeli pojavljivati daljnji tamni oblaci progonstva.

Promjene u vladi

“Pour la révolution?” (Za revoluciju?) “Prêt!” (Spreman!) To su bili uobičajeni pozdravi koji su se čuli na ulicama Benina kad je marksističko-lenjinistički režim početkom 1975. preuzeo vlast u zemlji. Na kraju svakog pisma poslanog iz državnih ureda nalazile su se riječi: “Za revoluciju spremni, borba se nastavlja!”

Za pripadnike Jehovinog naroda poznato je po cijelom svijetu da ostaju neutralni kad se radi o političkim pitanjima, a njihova biblijski školovana savjest ne dozvoljava im da ponavljaju takve parole (Ivan 15:19; 18:36). To im je donijelo mnogo neprijateljstva.

Studeni 1975. — hapšenje

Pierre Worou radio je u službi propovijedanja u studenom 1975. kad je sreo čovjeka koji ga je pozdravio političkom parolom. Kad brat Worou nije potvrdno odgovorio, odmah je odveden u policijsku stanicu. Policija ga je pokušavala prisiliti da ponovi parole, ali on je odbio. Prisilili su ga da nekoliko sati puzi na koljenima i laktovima. Brat Worou ostao je postojan.

Konačno su neka braća razgovarala s odgovornim policijskim službenicima i, budući da je bila nedjelja, pristali su da ga oslobode na kraju dana. To što se dogodilo pripremilo je braću na ono što je ležalo u budućnosti.

Prosinac 1975. — upozorenja na radiju i u novinama

Tokom prosinca, državni radio “Glas revolucije” lansirao je verbalne napade protiv organizirane religije općenito. Grupe mladih navodno su opljačkale neke crkve. Mnogi revolucionari upozorili su Svjedoke da prestanu propovijedati. Do 14. siječnja 1976. vlasti su na mnogim mjestima spriječile javno svjedočenje. Dvorane Kraljevstva zatvorene su na šest mjesta, a sastanci su bili prekinuti u tri privatna stana. U Hetinu je Dvorana Kraljevstva bila oduzeta i upotrebljavana za političke sastanke. Ipak, u nekim većim centrima, pioniri i misionari i dalje su mogli nastaviti sa službom bez previše ometanja.

Ožujak 1976. — ograničenja se povećavaju

Dana 24. ožujka 1976, podružnica u Beninu javila je Vodećem tijelu Jehovinih svjedoka: “Vlasti u različitim dijelovima zemlje i dalje ograničavaju vjerske aktivnosti na razne načine. Mnoge fetišističke ceremonije i druge vjerske ceremonije zabranjene su u mnogim dijelovima zemlje. Isto tako, zabranjeno je propovijedanje od kuće do kuće ili u različitim dijelovima gradova i sela.”

Dva tjedna kasnije, podružnica je još izvijestila Vodeće tijelo: “U jednom području na sjeveru (Gouka), cijela skupština braće (ali bez sestara) uhapšena je i zadržana 72 sata. Time ih se željelo upozoriti da ne propovijedaju i pokušalo se prisiliti braću da ponavljaju političke parole, što su ona odbila. (...) Braći je rečeno da se mogu sastajati u svojoj Dvorani Kraljevstva sve dok će stavljati zastavu ispred nje, a i prije i poslije svakog sastanka trebaju organizirati nešto vremena za pjevanje političkih pjesama i izgovaranje parola. Braća su znala da to ne mogu raditi, i bila su prisiljena da sa svojim sastancima nastave u domovima braće.”

Travanj 1976. — braća u Cotonouu uhapšena

Politička napetost nastavila je rasti u cijeloj zemlji. Do početka travnja, na većini radnih mjesta svakog tjedna odvojeno je vrijeme za učenje političkih parola, ceremonije pozdravljanja zastave, nacionalnu himnu i “ideološke” tečajeve. Oni koji nisu sudjelovali na tim sastancima bili su prijavljeni vlastima. Takav sastanak bio je sazvan u jednom području Cotonoua gdje su radila trojica braće i jedna sestra. Braća su odbila otići na sastanak; sestra je otišla, ali je odbila sudjelovati. Kad su se sljedećeg ponedjeljka javili na posao, najprije sestra a zatim tri brata bili su prisiljeni da trče po ulicama ispred policijskog vozila sve do glavnog sjedišta policije — što je udaljenost od oko pet kilometara. Sestra je u to vrijeme bila u četvrtom mjesecu trudnoće. Na policijskoj stanici njihov je stav ostao nepromijenjen; odbili su ponoviti političke parole. Iako su bili jako udarani, ostali su snažni — fizički udarci nisu slomili njihovu vjeru.

Carlos Prosser, koji je zastupao beninski Odbor podružnice, 7. travnja 1976. napisao je Vodećem tijelu: “Baš dok sam pisao ovo pismo, posjetio me oblasni načelnik sa svojom stražom i njegov sekretar. Postavljao je pitanja u vezi s parolama, pozdravljanjem zastave itd., pa sam s njim mogao porazgovarati o nekima od tih stvari. Spomenuo je i da su neki naši ljudi uhapšeni zbog toga što su odbili sudjelovati u tome, a također je spomenuo da već priprema listu s imenima. Ta posjeta bila je prilično prijateljskog karaktera, no on je bio sasvim određen u nekim stvarima, naprimjer, rekao je da nam više nije dozvoljeno propovijedati u domovima ljudi nego da trebamo ostati u našem ‘hramu’. Ne znamo što su ti ljudi na vlasti odlučili napraviti, ali jedno je sigurno: Jehovini svjedoci postaju poznatiji nego ikada prije, i molimo se da sve to doprinese svjedočanstvu. Svi misionari počinju se pitati koliko nam je još vremena preostalo ovdje.”

Intenzitet progonstva se povećava

Šesnaestog travnja 1976, u svom obraćanju naciji preko radija, ministar unutarnjih poslova snažno je kritizirao Jehovine svjedoke. Između ostalog, rekao je da Jehovini svjedoci odbijaju sudjelovati na ideološkim tečajevima i da ih se uči da ne smiju ponavljati političke parole. Posebno je naglasio da će, ako Jehovini svjedoci ne promijene svoj stav do kraja mjeseca, svi njihovi predstavnici koji su ‘ovlašteni agenti C.I.A.-e’ — što je bilo pogrešno prikazivanje uloge misionara — biti deportirani iz zemlje!

Takvi komentari bili su emitirani skoro dva tjedna u svim dijelovima Benina. Mnogi koji ranije nikada nisu čuli za Jehovine svjedoke počeli su se pitati: ‘Tko su ti ljudi o kojima se toliko govori?’ Takve poruke preko radija izazvale su veliku radoznalost, a Jehovino ime čulo se po cijeloj zemlji u omjeru koji sami Svjedoci ne bi mogli postići svojom sada ograničenom javnom aktivnošću.

Još jedna delegacija iz ureda oblasnog načelnika došla je u podružnicu da bi zapisala sva imena i druge pojedinosti. Željeli su imena svih ključnih ljudi u zemlji. Dobili su imena misionara koji su živjeli u podružnici/misionarskom domu. Kad su otišli, braća su sve dokumente i arhive Društva maknula s tog mjesta i pažljivo sakrila.

Sljedećeg dana, 17. travnja, dvojica službenika su se vratila, tražeći da vide odgovornu osobu. Budući da su obojica pušili, brat Prosser im je rekao da će morati ugasiti cigarete prije nego uđu. Udovoljili su tom zahtjevu i pozvani su u podružnicu. Opet su željeli imena sve odgovorne braće u cijeloj zemlji. No ovog puta važne dokumente u podružnici nigdje se ne bi moglo pronaći, čak i da su odlučili izvršiti pretres.

Zadnji sati za misionare

Dvadeset šestog travnja 1976, neka braća su smatrala da bi bilo mudro otići do oblasnog načelnika u Akpakpi, u Cotonouu, da bi bolje objasnila stvari. Da je podružnica znala za njihove namjere, pokušala bi ih odvratiti od tog koraka. Iako su neki mjesni starješine pokušali razuvjeriti dobronamjernu delegaciju, oni su inzistirali da otiđu. Ishod je bio katastrofalan. Nakon što je neko vrijeme razgovarao s njima, oblasni načelnik je uzviknuo nekoliko političkih parola, a kad braća nisu odgovorila, dao ih je uhapsiti.

U tom trenutku, od 13 misionara 10 ih je još uvijek bilo u zemlji. Brat i sestra Mahon očekivali su bebu pa su se pripremali da se za nekoliko tjedana vrate u Englesku. S obzirom na prijeteću situaciju, podružnica ih je ohrabrila da otiđu što je prije moguće umjesto da čekaju do zadnje minute. Tako su i napravili. Maryann Davies iz misionarskog doma u Porto-Novu bila je u Kanadi jer joj je majka bila bolesna.

Navečer 26. travnja preostali misionari postali su “zatvorenici” u Betelskom domu — nisu smjeli izaći niti je itko smio ući. Nije bilo telefona. Počeli su pakirati svoje stvari u slučaju da budu deportirani.

27. travnja 1976. — koordinator Odbora podružnice odveden

Sljedećeg jutra naoružani policajac došao je da odvede brata Prossera. Rekao mu je da uđe u kombi Društva i da vozi; čitavo vrijeme policajac je imao oružje upereno u njega. Brat Prosser je bio odveden u policijsku stanicu u Akpakpi na ispitivanje. Nije upotrijebljeno fizičko nasilje, ali su ga pokušali zastrašiti verbalnim nasiljem.

“Daj nam imena svih vaših ključnih ljudi!” vikao je policajac. Brat Prosser je odgovorio: “Ja vam ne mogu dati imena moje braće. Ako ih želite, možete otići do Dvorane Kraljevstva i sami ih zapisati.” Prihvatili su taj odgovor. Međutim, on je znao da nema opasnosti jer se u Dvorani Kraljevstva sastanci nisu održavali već duže vrijeme. Sada su se održavali u privatnim domovima preko grupa Skupštinskog studija knjige.

“Što je sa Samuelom Hans-Moévijem? Zar ga ne poznaš? Nije li on jedan od vaših?” Ovo pitanje šokiralo je brata Prossera. U kući brata Hans-Moévija sakrili su dokumente Društva u dva stara, izlizana kofera. Ti dokumenti sadržavali su imena mnoge braće. Zar je policija već našla te dokumente? Brat Prosser je uspio izvana ostati smiren, dok se duboko u srcu pomolio za Jehovino vodstvo.

Ispitivanje je konačno bilo gotovo. Nijedno ime nije bilo odano, a bratu Prosseru nisu bile nanesene tjelesne ozljede. Bio je pušten — bez pratnje! Nekoliko godina kasnije, kad se prisjećao tog trenutka, brat Prosser je rekao: “Moja prva misao bila je: ‘Što mogu napraviti da pomognem braći?’ Onda sam pomislio: ‘Budi oprezan! Možda je zamka. Možda me planiraju slijediti u nadi da ću ih odvesti do braće.’”

“Umjesto da sam direktno otišao kući”, prisjeća se brat Prosser, “prešao sam most i otišao u grad da vidim ima li ikakve pošte u poštanskom uredu. Nisam želio napraviti išta što bi otežalo položaj braće. Ali očajnički sam ih želio vidjeti da bih im rekao kako je sve u redu i da bih im dao neke upute za sljedeće dane.

Krenuo sam kući, pitajući se čitavo vrijeme kako da stupim u kontakt s braćom. Iznenada je zapuhao vrlo jak vjetar i počeo je pravi pljusak. Odjednom se sa mnom počeo utrkivati motocikl na kojem su bila dva čovjeka. Pitao sam se tko bi to mogao biti, jer je bilo opasno prelaziti uski most, naročito za vrijeme jake kiše. Kad je motocikl došao ispred mene, čovjek koji je bio odostraga okrenuo je glavu i podignuo kacigu kako bih ga mogao prepoznati. Na moje iznenađenje, to je bio član Odbora podružnice! A i vozač je bio još jedan član! Nisam ih vidio danima jer smo bili u kućnom pritvoru u Betelu/misionarskom domu.

Kiša je padala kao iz kabla i većina ljudi otrčala je u zaklon. Prešao sam preko mosta, prošao pokraj ceste koja vodi do naše kuće i stao uz rub ceste (...) moleći se (...) čekajući (...) nadajući se da ću vidjeti svoju braću, možda posljednji put.

Izgledalo je kao vječnost, ali motocikl s dvojicom braće konačno se dovukao do mene. To je bilo idealno vrijeme za razgovor, budući da u blizini nije bilo nikoga zbog jake kiše. Rekao sam braći da treba prebaciti dokumente Društva na drugo mjesto, s obzirom na ono što je policija rekla za vrijeme ispitivanja. Također smo razmotrili stvari koje su se odnosile na specijalne pionire, na planove da pokrajinski nadglednici brzo posjete sve skupštine kako bi ih informirali što se događa i na planove da se sastanci nastave održavati u malim grupama po privatnim stanovima. Izgledalo je sasvim izvjesno da će vrlo brzo doći do zabrane.”

Premetačina u Betelu/misionarskom domu

U utorak poslijepodne, 27. travnja, vojska je opkolila Betel/misionarski dom. Imali su automatsko oružje. Jedan vojnik bio je postavljen na ulaz, drugi na stražnja vrata, a ostali su bili u vrtu. Svim misionarima bilo je naređeno da siđu u blagovaonicu i držalo ih se na nišanu. Jedan po jedan odvedeni su u svoju sobu gdje su vojnici vršili premetačinu, misleći da će sigurno pronaći informacije koje dokazuju da su misionari američki špijuni ili strani revolucionari. Vojnici su umarširali u sobu Margarite Königer i počeli pretraživati. Aha! Sada su u rukama imali neke inkriminirajuće dokumente — ili su bar tako mislili. Domogli su se kopije posljednje želje i testamenta oca sestre Königer na njemačkom jeziku! Bili su sigurni da je to šifrirana poruka. U sobi Petera Pompla našli su nešto za što su vjerovali da je tajna formula, no to je zapravo bio samo liječnički recept za gljivice na nožnim prstima.

Soba Carlosa i Mary Prosser bila je posljednja za pretraživanje. Vojnici su u jednom koferu pronašli veliku svotu novca. Bio je podignut s bankovnog računa Društva dva dana prije toga, zbog bojazni da će račun možda biti zamrznut. Budući da su svi misionari već neko vrijeme bili u kućnom pritvoru, nisu mogli iznijeti novac iz kuće. Kad su ga vojnici pronašli, iz nekog razloga kao da su se bojali dodirnuti ga i brzo su ga vratili natrag u kofer. Cijeli iznos kasnije je nedirnut isporučen podružnici u Lagosu, u Nigeriji.

Sestra Prosser opisuje scenu: “Jedan vojnik mi je rekao: ‘Vi ste ovdje već dugo, sigurno znate neka imena onih koji su glavni u vašoj skupštini.’ Odgovorila sam: ‘Pa, znate kako je to ovdje, nikoga se zapravo ne zove njegovim punim imenom. Sve poznajemo kao Papa Emmanuel ili Mama Eugenie i tako dalje. Zapravo i ne znam kojim imenom se potpisuju.’ Vojnik koji mi je postavljao pitanja morao se nasmijati, a onda je rekao: ‘Vi ste stvarno dugo ovdje!’”

Sestra Prosser nastavlja: “Zapazili smo da je jedan čovjek prestao pretraživati našu sobu i da je sjeo. Njegov pretpostavljeni zapazio je to i rekao mu da nastavi s poslom. Njegov odgovor bio je dirljiv jer je podignuo pogled i rekao: ‘Već mnogo godina poznajem gospodina i gospođu Prosser i oni su često sa mnom razgovarali o Bibliji u mojoj kući. Kako sada mogu doći ovdje i pretraživati njihovu sobu?’”

Vojnici su završili s pretraživanjem sobe Prosserovih i stepenicama su se spustili dolje. Nisu našli ništa inkriminirajuće. Većina misionara već je provela dobar dio noći izrezujući imena braće iz svih fascikala koji su još ostali u podružnici. Ti papiri bili su ili bačeni u zahodsku školjku ili zapaljeni. Za vrijeme pretresa, jedan je stražar primijetio u vrtu nekakvu hrpu koja se dimi i pitao je što je to. “Oh, da, tu spaljujemo naše smeće”, odgovorio je brat Prosser. I stražar i brat Prosser znali su da su bili spaljeni važni dokumenti.

“Hej, pogledajte ovo!” povikao je jedan od vojnika koji su pretraživali ekspedit. Vojnici su pronašli magnetofonske trake zajedno s tekstom za biblijsku dramu s oblasnog kongresa. Bili su sigurni da imena likova u drami moraju biti imena ključnih ljudi u organizaciji. Veselo su pokupili trake i tekstove za dramu kao dokazni materijal.

Odvedeni na Sûreté Nationale

Vojnici su naredili misionarima da ponesu svoje pasoše, pa su ih odveli na Sûreté Nationale, odjel Ministarstva unutarnjih poslova. Pročitani su im njihovi papiri o deportaciji — misionari su smjesta trebali biti odvezeni do granice i protjerani, nije im bilo dozvoljeno čak ni da se vrate kući kako bi uzeli svoje stvari! Nasreću, sada je već bilo kasno, a većina policije otišla je kući. Budući da nije bilo nikoga tko bi ih ispratio do granice, misionarima je bilo naređeno da se vrate kući i da budu spremni za pokret u 7 sati ujutro.

“Kad smo se vratili kući”, priča brat Prosser, “osam sati je već odavno prošlo. Znali smo da će to biti teška noć. Tisuće revolucionara opkolile su naš dom i uzvikivali su političke parole, mokrili po zidu, nazivajući misionare pogrdnim imenima. Takvo ponašanje nastavilo se cijelu noć. Nitko nije puno spavao, ako je uopće spavao, jer nismo znali što bi ta bijesna gomila vani mogla napraviti. Neki su se u sebi pitali da li će ih ozlijediti te noći ili će doživjeti sljedeći dan. Sestre nisu izgubile živce i plakale nego su se zaposlile marljivo pakirajući stvari i ohrabrujući se međusobno. Zahvaljujući Jehovi, revolucionari nisu ušli u kuću, niti je itko fizički nastradao. Međutim, emocionalni stres i psihičko mučenje bili su kušnja koju su misionari bili u stanju podnijeti samo uz Jehovinu podršku putem molitve i međusobnog ohrabrenja.” Kako li je bilo važno pomagati jedan drugome i oslanjati se na Jehovu u satima koji su dolazili!

Posljednji dan u Beninu

Prve zrake jutarnjeg sunca provirile su kroz oblake oko 6 sati, označavajući početak novog dana. Bio je 28. travnja — dan koji se neće brzo zaboraviti. Po svom običaju, misionari su se okupili oko stola na doručku u 7 sati kako bi razmotrili biblijski citat za to jutro. To svakako nije bio dan da se zanemari proučavanje Božje Riječi! Svi misionari znali su da će trebati dodatnu snagu kako bi preživjeli taj dan.

Theophilus Idowu, Nigerijac koji je prije dosta godina naučio jezik gun, služio je kao prevodilac u podružnici iako nije živio u njoj. On je izvana pomno promatrao cijelu situaciju. Budući da nitko nije mogao ulaziti niti izlaziti, misionari nisu imali kruha za doručak. Brat Idowu je to znao, pa je otišao u pekaru, kupio nešto kruha i vojniku na ulazu u Betel predstavio se kao raznosač kruha. Bio je obučen u staru pohabanu odjeću, a kapu je navukao preko lica tako da ga nitko u mnoštvu koje se još uvijek zadržavalo u blizini ne bi prepoznao. Stražar mu je dozvolio da uđe. Kako je samo bilo ohrabrujuće za misionare kad su još jednom vidjeli nasmiješeno lice dragog brata Idowua! Ta jednostavna gesta dala je novi smisao molitvi: “Daj nam danas naš kruh za ovaj dan” (Mat. 6:11, NW). Da, misionari su vidjeli Jehovinu ruku u tome i to im je dalo snagu.

“Dum! dum! dum!” Netko je lupao na glavni ulaz. Kad je počelo razmatranje dnevnog citata, vani se čulo veliko komešanje. Oblasni načelnik i drugi revolucionari postavili su pred podružnicu jarbol za zastavu, što je bio znak da zgrada sada pripada “narodu”. Misionarima je bilo naređeno da izađu kako bi sudjelovali u ceremoniji podizanja zastave. Nisu bili sigurni da li će ih izvesti nasilu, ali svi su bili odlučni da nemaju nikakvog udjela u tome. Jedan od misionara, Paul Byron, svečano je izjavio: “Morat će me nasilu izvući van.” Njegov komentar ojačao je odlučnost drugih misionara. Iz nekog razloga — možda zbog Jehovine intervencije — vojnici nisu prisilili misionare da izađu van iz zgrade. To im je dalo još nekoliko minuta da završe dnevni citat.

Nakon ceremonije podizanja zastave, vojni zapovjednici naredili su misionarima da donesu svoje osobne stvari. One su temeljito pretražene. Bilo im je dozvoljeno da uzmu samo ono što su imali u koferima. Sve drugo što su posjedovali morali su ostaviti. Vojnici su odveli brata Prossera do betelskih soba kako bi zaključao vrata i tražili su da preda ključeve. Podružnica je bila oduzeta! Nekoliko mjesne braće malo podalje od betelskih zidova teškog je srca gledalo cijeli taj prizor dok su njihove drage misionare odvodili od njihovog doma, pod oružanom pratnjom kao da su kriminalci.

Deportirani!

Misionari su opet odvedeni na Sûreté Nationale i svatko od njih dobio je papire o deportaciji. Svi osim Margarite Königer i Gisele Hoffmann grubo su ugurani u kombi Društva koji će ih odvesti prema nigerijskoj granici. Sestre Königer i Hoffmann kasnije su bile odvedene na togoansku granicu.

Naoružani stražar koji se vozio u kombiju s većinom misionara bio je vrlo napet. Bio je uvjeren da do granice prati opasne kriminalce. Dozvolio je da vozilo stane kako bi se uzelo benzina. Mladi radnik na benzinskoj stanici, koji je prepoznao kombi Društva, pitao je kakva je to gužva. “Mi smo misionari koje deportiraju jer propovijedamo o Bibliji”, žalosno je odgovorio jedan misionar. “Bez brige, jednog dana ćete se vratiti”, odgovorio je. Riječi tog mladog čovjeka pokazale su se točnima, ali ne odmah.

Pod zabranom

Beninske novine Ehuzu od 30. travnja 1976. imale su naslov “SEKTA ‘JEHOVINIH SVJEDOKA’ ZABRANJENA U NARODNOJ REPUBLICI BENIN”. Progonstvo nije bilo novo iskustvo za Jehovin narod u ovoj zemlji. Sotona se od prvih dana jako trudio da zaustavi vode istine kako ne bi dotjecale u ovu tvrđavu krive religije.

U danima, tjednima i mjesecima koji su uslijedili nakon što su misionari bili protjerani, mnoga braća — više od 600 — pobjegla su iz zemlje s malo toga u materijalnom, ali s puno toga u duhovnom pogledu. Mnoge koji su ostali, i mlade i stare, nemilosrdno se tuklo. Drugi su pak izgubili sve što su imali i svoja radna mjesta.

Braći koja su bila na važnim radnim mjestima bilo je najteže jer se od njih očekivalo da na kraju svakog pisma, kod javljanja na telefon i prilikom pozdravljanja koriste političke parole kao što su “Za revoluciju spremni?” i “Borba se nastavlja!” Apollinaire Amoussou-Guenou brinuo se za kliniku u području Cotonoua. Odbio je sudjelovati u takvim aktivnostima jer je svoju podršku dao isključivo Božjem Kraljevstvu. Članovi obitelji preklinjali su ga da ponovi parole, makar se zapravo i ne slagao s onime što bi rekao. “Misli na svoju djecu”, podsjetio ga je mladi nećak. Kako se proganjanje Jehovinog naroda pojačavalo, odlučio je iz Benina otići u Nigeriju.

Iz Nigerije je napisao: “U relativno kratkom vremenu izgubio sam sve u materijalnom pogledu — kuću, auto i posao. Sada živim ovdje u Nigeriji u nedovršenoj kući. Nema prozora ni vrata niti betona na podu. Mojih devetero djece je sa mnom i nasreću, dvoje najstarijih našlo je posao. Borimo se protiv crva, komaraca, kiše i hladnoće. Jedan brat nam je dao mali krevet koji koristimo kao kolijevku za našu tromjesečnu bebu. Zadovoljili smo se onime što imamo dok se i dalje uzdamo u našeg Boga punog ljubavi, Jehovu, koji će uskoro otrti svaku suzu s naših očiju.” Nakon donošenja zabrane, težak položaj mnoge braće bio je sličan ovome.

“Mudri kao zmije”

Takve okolnosti nisu mogle zaustaviti pravu religiju. Još uvijek je bilo ljudi koji su visoko cijenili slobodu od religioznog ropstva. Pokrajinski nadglednici nastavili su posjećivati skupštine, ali često samo na dva ili tri dana. Sada su braća morala biti oprezna i promišljena kako ih se ne bi uhvatilo. Većina pokrajinskih nadglednika nosila je prljavu staru odjeću kad su dolazili u naselje, obično prije zore ili nakon zalaska sunca, tako da nitko ne primijeti njihov dolazak. U slučaju da je netko posumnjao tko bi to mogao biti, uvijek su bili spremni brzo se presvući u drugu odjeću. Zacharie Elegbe, koji je sada član beninskog Odbora podružnice, prisjeća se kako je tokom tog vremena posjećivao skupštine kao pokrajinski nadglednik. “Sjećam se da sam jednom kad su me vlasti tražile, cijeli dan proveo u silosu za kukuruz koji je bio napravljen od blata”, rekao je. “Mogao sam im čuti glasove, ali oni se nisu dosjetili da pogledaju jesam li u silosu. Na kraju dana mogao sam nastaviti svojim putem.”

Da bi se u to vrijeme održalo neko veliko okupljanje, dozvolu je morala dati općina. Međutim, Jehovini svjedoci pokazali su da su “mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi” (Mat. 10:16). Kad se saznalo da se neki par želi vjenčati, od mjesnih vlasti zatražila se dozvola za svadbu. Obično se dobila bez ikakvih problema. Predsjedavajući bi počeo program objašnjavajući kako će se održati “dvodnevna svadba”. Dvodnevna svadba? Da. Svadba je zapravo bila minijaturni oblasni kongres! Novovjenčani par bi sjedio u prednjem redu ispred predavačâ, a govori na temelju Biblije bi se davali u korist novovjenčanih i sretne publike. U jednoj takvoj prigodi u selu Hetin, “svadbi” je prisustvovalo preko 600 osoba, a 13 ih se krstilo. Mnogi bi mještani komentirali da Jehovini svjedoci imaju tako čudne svadbe — naročito kad bi čuli za krštenje! Sprovodi su također pružali prilike za održavanje pokrajinskih sastanaka.

Biblijsku literaturu u zemlju se unosilo na razne načine — u kanuima, na biciklima, u naprtnjačama, stazama kroz šikaru ili bilo kojim drugim putem koji se u tom trenutku smatrao prikladnim. Nisu se svi službenici nasilno protivili našem djelu. Tako su 1984. dvojicu mlade braće, kad su kanuom prelazili rijeku s pošiljkom literature iz Nigerije, iznenadili carinici na beninskoj strani. Hoće li zaplijeniti literaturu, ili će braća biti pretučena i zatvorena? “Što je u vrećama?” pitao je jedan od carinika. “Biblijska literatura”, odgovorila su braća. “Da vidimo.” Braća su svakome ponudila po jedan primjerak brošure Raduj se zauvijek životu na Zemlji!, što su rado prihvatili. “Još uvijek unosite literaturu za Jehovine svjedoke?” Braća su se smrznula, ne znajući što da sada kažu. “Nastavite svojim putem”, rekao je carinik. Dva brata su tiho zahvalila Jehovi. Takvi primjeri ojačali su uvjerenje braće da Jehova blagoslivlja napore kako bi duhovna hrana došla do braće “u pravo vrijeme” (Mat. 24:45, NW).

‘Riječ Božja nije vezana’

Svjedoci koji su ostali u Beninu nisu mogli prestati govoriti o dragocjenim istinama koje su bile u njihovim srcima. Tako se u životu Mauricea Koda dogodila promjena. On je bio učitelj u Calaviju, selu oko 20 kilometara od Cotonoua. Mislio je da će, ako bude dobar čovjek, ići na nebo. Međutim, kad je došao u kontakt s Jehovinim svjedocima, iz Biblije je naučio da se zahtijeva nešto više ako želi Božje odobravanje. Nećak ga je upoznao sa svojim susjedom koji je bio Svjedok, a kad je Svjedok zapazio interes za Bibliju koji je Maurice pokazao odmah mu je ponudio besplatni biblijski studij na domu. Maurice i njegova žena počeli su proučavati Bibliju i brzo su napredovali. Ubrzo je želio sudjelovati u djelu propovijedanja, budući da je bio uvjeren da je pronašao istinu. Naravno, braća su se morala uvjeriti u njegovu iskrenost. Neki su glumili interes samo zato da bi ih kasnije izdali. Međutim, to nije bio slučaj s Mauriceom Kodom. On je hvatao svaku mogućnost da razgovara o istini sa svojim rođacima, prijateljima i suradnicima.

A onda su 11. veljače 1982. brat i sestra Kodo uhapšeni. Bili su zatvoreni zajedno s bratom koji je u početku proučavao Bibliju s njima i s novozainteresiranom osobom s kojom je proučavao brat Kodo. Zašto su bili u zatvoru? Ili su bili Jehovini svjedoci i razgovarali su sa svojim susjedima o Božjem Kraljevstvu ili su pokazali interes za ono što su učili Jehovini svjedoci. Prema izvještaju koji su sastavile vlasti, selo Calavi postajalo je “košnica aktivnosti” Jehovinih svjedoka. To se vlastima nikako nije sviđalo.

Četiri osobe koje su bile uhapšene, uključujući i ženu brata Koda, stavljene su u ćeliju zajedno s kriminalcima najgore vrste i to u najnehumanijim uvjetima. Rečeno im je da bi mogli biti oslobođeni ako naprave samo jednu jednostavnu stvar — potpišu pismo u kojem kažu da više nisu Jehovini svjedoci. To su naša braća glatko odbila. Nisu se mogla odreći svog Boga, Jehove. Njihovo predanje njemu bilo je bezuvjetno i oko toga se nije moglo pregovarati. Taj stav razjario je službenike i sva biblijska literatura koju su braća imala kod sebe u svojim ćelijama bila je konfiscirana.

Dvoje djece brata i sestre Kodo, Nadine i Jimmy (u dobi od šest odnosno tri godine), razbolilo se. Sestra Kodo je pitala može li se vratiti kući kako bi njegovala svoju bolesnu djecu. To nije bilo dopušteno, ali je dobila dozvolu da ih njeguje u zatvoru. Sada ih je u zatvoru bilo šestero, uključujući i djecu!

Kako će proslaviti Spomen-svečanost koja se približava? Mjesna braća uspjela su im prošvercati beskvasni kruh i vino za proslavu. Brat Kodo se prisjeća: “Bilo je neobično. Dok smo slavili Spomen-svečanost, nad zatvor se nadvio nekakav spokoj, tako da naša proslava Spomen-svečanosti nije bila ometana.”

Konačno, mjesni službenik koji je bio odgovoran za njihovo zatvaranje bio je preseljen u drugi dio zemlje. Čovjek koji ga je zamijenio bio im je naklonjeniji; stoga su oslobođeni 26. svibnja, tri i pol mjeseca nakon što su bili zatvoreni.

Četiri godine kasnije, brat Kodo se opet našao iza zatvorskih rešetaka — ovaj put jer je odbio ponoviti političke parole. Kasnije je rekao kako je mudro koristio to vrijeme: “Dok sam bio u zatvoru služio sam kao pomoćni pionir. Ovaj put sam uspio sačuvati dobru zalihu literature za upotrebu na ‘svom osobnom području’. Propovijedao sam drugim zatvorenicima, stražarima i policiji, a vodio sam i mnogo biblijskih studija.” Iako je on bio u zatvoru, ‘riječ Božja nije bila vezana’ (2. Tim. 2:9).

Osvrćući se na to vrijeme, braća se slažu da je selo Calavi zaista postalo “košnica aktivnosti” Jehovinog naroda. Od 4 objavitelja 1982, njihov je broj narastao toliko da sada tamo cvjetaju dvije skupštine s više od 160 objavitelja. Nakon svog krštenja, brat Kodo je imao prednost da pojedincima kojih je bilo više od 30 pruži pomoć da steknu slobodu, ne od zatvorskih okova, nego od Babilona Velikog, svjetskog carstva krive religije.

Krajem 1980-ih u vladi su se počele događati promjene. Nitko nije bio siguran kakav će biti ishod. No vrući vjetrovi progonstva na Jehovin narod počeli su se smirivati. U nekim područjima čak su mogli otvoreno održavati sastanke, ali ne svugdje.

“Ja sam samo prethodnik”

Tokom tog vremena događalo se još nešto što je ukazivalo da u Beninu ima još mnogo onih koji bi sa zahvalnošću primili oslobađajuće istine iz Božje Riječi. Pierre Awhanto bio je obeshrabren gledajući religiozno licemjerstvo, ljubav prema novcu i nemoral u Eglise du Christianisme Céleste (Crkvi nebeskog kršćanstva), čiji je bio član. Iako se u crkvi prakticiralo liječenje vjerom, to nije moglo spriječiti smrt njegovog djeteta. ‘Bog je pozvao tvog sina na nebo’, rekao mu je pastor. Nezadovoljan tim objašnjenjem i uznemiren postupcima koji su se dopuštali u crkvi, napustio ju je 1973. s namjerom da osnuje svoju vlastitu religiju. Želio je religiju u kojoj neće biti licemjerstva i zlih postupaka koje je vidio na drugim mjestima.

Zatim je postao samoimenovani osnivač i pastor Crkve Ayi-Wiwé (Svetog Srca). Godine 1964. Jehovini svjedoci su došli u kontakt s njim. Divio im se. Bio je siguran da će, ako osnuje svoju vlastitu crkvu, i on moći imati religiju u kojoj neće biti pohlepe i nemorala, kao što ih nema niti kod Jehovinih svjedoka. Njegova je crkva za kratko vrijeme narasla na preko 2 700 sljedbenika u 21 skupštini. Imao je utjecaj i bogatstvo.

Jednog dana došao mu je jedan čovjek da ga izliječi. Imao je kožnu bolest već mnogo godina. Pierre Awhanto ga je izliječio. Čovjek je bio tako zadovoljan da mu je za nagradu dao kuću!

Međutim, nemoral i pohlepa, isti oni postupci koji su motivirali Pierra Awhanta da osnuje vlastitu religiju, sada su se počeli uvlačiti i u njegovu crkvu. Počeo je shvaćati da ako želi čisto obožavanje neće moći oponašati Jehovin narod — morat će postati jedan od njih. Počeo je proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. Malo-pomalo, s propovjedaonice je poučavao ono što je naučio na svom biblijskom studiju sa Svjedocima. Svoje propovijedi često je završavao neobičnom izjavom: “Ja sam samo prethodnik. Pravi nosioci istine doći će kasnije.” Mnogi od onih koji su ga slušali pitali su se što bi to značilo.

Nakon što je učestalost svog studija sa Svjedocima povećao na dva puta tjedno, shvatio je da će morati donijeti odluku. Pozvao je sve svoje pastore na zajednički sastanak. Bilo ih je 28. Koristeći Pisma, objasnio je razliku između prave i krive religije. Na tom sastanku donesena je odluka da se svi likovi u njihovim crkvama unište i da svećenstvo više ne nosi posebnu odjeću. Pastorima je zatim rečeno da stupe u kontakt s Jehovinim svjedocima u svojoj blizini kako bi imali biblijski studij na domu. Pastori u mnogim crkvama počeli su raditi isto ono što je napravio i Pierre Awhanto. Srijedom bi crkveni vođe proučavali Bibliju, a nedjeljom bi svoje propovijedi temeljili na onome što su naučili. Kasnije je sastanak u srijedu postao Skupštinski studij knjige, a nedjeljna propovijed postala je javno predavanje.

Godine 1989, Pierre Awhanto sazvao je sastanak svih svojih sljedbenika. Na tom sastanku u Porto-Novu bilo je prisutno preko 1 000 osoba. Tom prilikom im je rekao: “Sjećate se kad sam svoje propovijedi znao završavati riječima: ‘Ja sam samo prethodnik. Pravi nosioci istine doći će kasnije’? Konačno su došli — to su Jehovini svjedoci!” Ta obavijest dovela je do diskusije u obliku pitanja i odgovora koja je trajala nekih sedam sati! Nisu svi smatrali to dobrom viješću. Neki su više voljeli svoj vlastiti način života, koji je uključivao mnoštvo žena. Međutim, do danas je, samo u Beninu, više od 75 bivših članova Crkve Ayi-Wiwé kršteno, a približno još 200 članova proučava i napreduje prema tom istom cilju. Mnogi iz te grupe također uče čitati i pisati.

Što se tiče Pierra Awhanta, on je kršten u lipnju 1991. Zakonski je prekinuo sve veze sa svojom bivšom religijom. Osam njegovih prijašnjih crkava pretvoreno je u Dvorane Kraljevstva. A što je s kućom koju je dobio na poklon od čovjeka kojeg je izliječio? Brat Awhanto mu je vratio kuću. Naravno, taj čovjek je bio vrlo iznenađen. No, naš brat je objasnio da sada kad je našao istinu zna da su sva izlječenja koja je bio u stanju izvršiti bila rezultat sile, ne od Boga, nego od demonâ.

Kako je samo ohrabrujuće vidjeti ljude — da, čak puno njih — kako se oslobađaju religioznih zabluda i dolaze do “točne spoznaje istine”! (1. Tim. 2:4, NW). A došlo je i vrijeme da se mogu slobodno sastajati kako bi bili poučeni o Božjoj Riječi.

Dan koji nikada neće biti zaboravljen

Dvadeset četvrtog siječnja 1990. dva brata iz Benina putovala su u Lagos u Nigeriji s važnim dokumentom u rukama. Željela su obavijestiti nigerijsku podružnicu, koja se brinula za djelo u Beninu tokom tih teških godina, da je Dekretom br. 004, s datumom od 23. siječnja 1990, jedan raniji dekret (br. 111, od 27. travnja 1976) kojim se zabranjuje djelo Jehovinih svjedoka u Republici Beninu proglašen nevažećim! Jehovini svjedoci su konačno službeno slobodni da javno propovijedaju i da održavaju kršćanske sastanke! Kako će se to javiti mjesnim Svjedocima?

Napravljeni su planovi za sastanak u Cotonouu. Međutim, braća koja su ga organizirala nisu unaprijed obznanila razlog za to okupljanje. Mjesni Svjedoci mora da su se pitali zašto ih se poziva da se sastanu u gradskoj dvorani u centru Cotonoua. Kako su samo bili iznenađeni kad su došli i vidjeli velik transparent s dobrodošlicom za Jehovine svjedoke! ‘Kako je to moguće? Mi smo pod zabranom’, razmišljala su mnoga braća. Neki su se pitali: ‘Da to nije zamka?’

Sastanak je trebao početi u 10.00, ali su do 9.00 sva mjesta već bila popunjena. U dvorani su bila dva velika transparenta. Na jednom su bile riječi iz Otkrivenja 4:11 (NW): “Dostojan si, Jehova, ti Bože naš, primiti slavu i čast.” Na drugom je bio Psalam 144:15 (NW): “Sretan je narod čiji je Bog Jehova!”

Kad je sastanak počeo, predsjedavajući je objavio da je u skladu s dokumentom koji drži u ruci, “vlada ukinula zabranu našeg djela!” Brat Olih, član nigerijskog Odbora podružnice koji je bio prisutan, priča: “Aplauz kojim je pozdravljena ova obavijest bio je takav da bi se zgrada, da nije bila ispravno sagrađena, srušila pod sve većom lavinom gromoglasnih ovacija. Zatim je pljesak odjednom stao, kao da su prisutni željeli zapamtiti što je bilo rečeno. Nakon toga je opet počeo i trajao je nekoliko minuta. Predsjedavajući je spomenuo Psalam 126, ali ga nije mogao pročitati zbog pljeska. Velikom broju nas, uključujući i predsjedavajućeg, oči su bile pune suza. Bilo je to kao da prisustvujemo sceni uskrsnuća, budući da su se braća okrenula jedni prema drugima i primila za ruke kako bi izrazila zahvalnost i radost.”

U govorima koji su uslijedili, braća su bila pohvaljena za svoju ustrajnost tokom zabrane koja je trajala 14 godina. Sada nije bilo vrijeme za gorke suze, nego vrijeme za izgradnju, kako bi svoju novostečenu slobodu mudro koristili prihvaćajući pionirsku službu ako im to dopuštaju njihove okolnosti, ili posežući za drugim prednostima službe u skupštinama. Bit će važno da se nastavi oslanjati se na Jehovu, koji je sada dao pobjedu svom narodu! Sastanak je trajao četiri sata bez pauze, ali prisutnima se činilo samo kao nekoliko minuta.

Završni govornik spomenuo je da su prije samo nekoliko dana braća koja bi se srela na ulici pazila da ne bi izdala jedan drugoga. No, ovom prilikom bilo im je rečeno da mogu početi nadoknađivati izgubljeno vrijeme tako da se slobodno pozdravljaju sa svojom braćom. Oko dva sata nakon srdačne završne molitve, mnogi Svjedoci još uvijek su bili ispred zgrade, grleći se i ljubeći jedni druge i obnavljajući poznanstva. Vjerska sloboda dala je tome sladak okus. No kako će braća sad koristiti tu slobodu?

Radost zbog mogućnosti sastajanja radi obožavanja

Dvorane Kraljevstva trebalo je očistiti, obojiti i popraviti kako bi ih se vratilo u upotrebno stanje. Braća su darežljivo dala svoje vrijeme i sredstva za taj posao. Društvo je napravilo i pripreme da pokrajinski nadglednici brzo posjete sve skupštine i da sa svakom provedu dva ili tri dana. Reorganizacija je bila u toku.

Kakva li je radost vidjeti obitelji da se opet okupljaju u svoje Dvorane Kraljevstva! Broj prisutnih na sastancima često je dva ili tri puta veći od broja objavitelja. Mnogi dolaze na biciklima; neki na motociklima ili u izdubljenim kanuima. Drugi pješače, a to što moraju hodati nekoliko kilometara nije im prepreka. Majka svoje najmlađe dijete pričvrsti na leđa komadom tkanine koju sveže oko gornjeg dijela tijela. Starija djeca pomažu mlađoj. Otac često nosi dragocjene knjige potrebne za sastanak — dragocjene jer posredstvom njih Jehova pruža poduku, a dragocjene i zato što svaka od velikih knjiga može koštati cjelodnevnu plaću.

S vremenom su sve Dvorane Kraljevstva širom zemlje, misionarski dom u Porto-Novu i objekti podružnice u Cotonouu, što je sve bilo oduzeto za vrijeme zabrane, vraćeni svojim zakonskim vlasnicima. Odmah se izvršilo osnovno renoviranje podružnice i doma u Porto-Novu, pa je u kolovozu 1990, za manje od mjesec dana otkako su vraćeni objekti podružnice, upravo tamo na posjedu Društva održan kongres, a prisutnih je bilo oko 2 000. Svima je postalo poznato da Jehovini svjedoci ponovo koriste taj posjed u povezanosti sa svojim djelom biblijskog obrazovanja.

Beninska podružnica ponovo je počela funkcionirati u rujnu 1991, čime je omogućen bolji kontakt s braćom i veća pomoć u vođenju brige o njihovim duhovnim potrebama.

Gorljivi za svjedočenje o istini

Jehovini svjedoci u Beninu željeli su propovijedati dobru vijest onako kako to rade njihova braća u drugim zemljama. Za vrijeme 14-godišnje zabrane, najveći dio svjedočenja obavljao se na neformalan način. Čak i neki starješine nikada nisu svjedočili od vrata do vrata. No uz malo ohrabrenja i poduke, krenuli su.

Svjedočenje u Beninu nije teško. Ljudi općenito vole Bibliju. Svjedoku koji ih posjeti često ponude da sjedne i pažljivo slušaju. Dok Svjedoci idu od jedne kuće prema drugoj, nije neobično da ih netko na biciklu pozove i zatraži najnovije brojeve Kule stražare i Probudite se!

Mnogi članovi iste obitelji često žive u kućama koje imaju isto dvorište. Iz poštovanja prema glavi obitelji, Svjedoci izraze želju da razgovaraju najprije s njim. Nakon toga, posjeti se njegove odrasle sinove i njihove obitelji čije kuće gledaju na isto dvorište.

Da bi pokazali svoje cijenjenje za sve što je Jehova napravio za njih, stotine su prihvatile pionirsku službu nakon što je zabrana ukinuta. Broj specijalnih, općih i pomoćnih pionira 1989. iznosio je 162; 1996. bilo ih je 610.

Na kakav odaziv nailaze? Jedan par specijalnih pionira dodijeljen je u naselje u kojem nije bilo Svjedoka. Za samo nekoliko mjeseci došlo je vrijeme da se proslavi Spomen-svečanost obilježavanja Kristove smrti. Zainteresirane osobe u tom naselju saznale su da Spomen-svečanost obično slavimo u Dvorani Kraljevstva, no ovdje nije bilo nijedne. Jedan interesent pristupio je čovjeku koji je imao veliko zemljište i pitao da li bi mogli očistiti dio zemljišta kako bi izgradili Dvoranu Kraljevstva. Čovjek je bio naklonjen djelu Svjedokâ, pa je pristao. Dva specijalna pionira i interesenti za nekoliko dana očistili su zemljište i izgradili lijepu Dvoranu Kraljevstva sa zidovima od isprepletenih palminih grana i krovom od slame. Ispred nje bila su dva luka napravljena od palminih grana i ukrašena cvijećem. Kad je mjesna voodoo svećenica pokušala rasplamsati protivljenje, seoski starješine su joj rekli: “Vi niste vlasnik zemlje u ovom selu. Želimo da Jehovini svjedoci ostanu. Ako oni otiđu, i vi ćete otići!” Više nije radila probleme. Na Spomen-svečanosti bilo je 110 prisutnih, a od toga su samo specijalni pioniri bili kršteni Svjedoci.

Kongresni objekti

Ubrzo nakon ukidanja zabrane, u Calaviju, selu nedaleko od Cotonoua, nabavljeno je zemljište od 5 hektara, a kasnije je kupljena i dodatna čestica od 4 hektra. To je selo u kojem su neka naša braća bila zatvorena zbog toga što su vlasti rekle da je to područje “košnica aktivnosti” Jehovinih svjedoka. Kako su se samo te riječi pokazale istinitima! Godine 1990. Jehovin narod mogao je održati ovdje kongres u slobodi i na svojem zemljištu!

No, kako bi se po cijeni koja će biti unutar platežnih mogućnosti naše braće mogli sagraditi kongresni objekti za 4 000 osoba? Na način koji je tipičan za Jehovine svjedoke u zapadnoj Africi. Braća su otišla u šumu i nasjekla bambuse i lišće kokosove palme. Trupci od bambusa poslužili su za sjedala. Na svaka 1,2 metra u zemlju je zabijen oko 50 centimetara visok stupić. Oni su služili kao noge od sjedala. Dva duža bambusova trupca stavljena su preko tih 50 centimetara visokih stupića i zavezana. Voilà! Sjedala za 15 osoba. Veći bambusovi stupovi upotrijebljeni su za podupiranje krovne strukture, a palmini listovi isprepleteni su i upotrijebljeni za krov. Iako takvo zdanje nije vodonepropusno, ono će svakoga zaštititi od vrućeg afričkog sunca, a oni koji su ispod takvog krova osjećaju se prilično ugodno.

S vremenom će ovdje biti izgrađeni novi objekti podružnice, kao i Kongresna dvorana bez zidova koja će biti trajnije konstrukcije.

Misionari se vraćaju

Oko tri mjeseca nakon ukidanja zabrane, objavljen je još jedan vladin dekret. On je anulirao dekret koji je rezultirao istjerivanjem misionara 1976. i obznanio je da Jehovini svjedoci slobodno mogu obavljati misionarsko djelo u Beninu.

U skladu s tim službenim korakom, u studenom 1990. misionari su ponovo dodijeljeni u Benin. Tab i Janis Honsberger, koji su služili u Dakru, u Senegalu, dobili su novu dodjelu, Benin. Michel Muller i njegova žena Babette, kao i Claude i Marie-Claire Buquet, stigli su u Benin nekoliko dana kasnije. Oni su donedavno služili na Tahitiju.

Brat Honsberger se prisjeća: “Bili smo ugodno iznenađeni reakcijom ljudi koje smo sreli kad smo prvi put krenuli propovijedati od vrata do vrata na našem novom zadatku. Zapravo su nam izražavali dobrodošlicu što smo se vratili u Benin! Jedan čovjek je rekao da je, otkako su misionari otišli prije toliko godina, zemlja počela ići nizbrdo.” Sjeti se riječi mladog radnika na benzinskoj stanici koje je prije 14 godina rekao misionarima koji su odlazili — “Bez brige, jednog dana ćete se vratiti.” Njegove su se riječi obistinile — misionari su se vratili!

Brat Buquet naziva Benin rajem za misionare jer mnogi stanovnici Benina imaju duboku ljubav prema Bogu i Bibliji. Mnoge od preko 50 misionara koji sada služe u Beninu na ulici je zaustavio netko tko je želio zamoliti za biblijski studij ili odgovor na duboko biblijsko pitanje!

Mudro koristiti slobodu

Prije mnogo godina, beninski narod bio je prodavan kao roblje i brodovima odvožen u druge zemlje. Koliko god da je to bilo grozno, jedna druga vrsta ropstva, ona koja je rezultat krive religije, postoji još i dan-danas. Ona je okovala srca i umove ljudi koji možda misle da su slobodni. Ponekad uzrokuje više straha nego robovlasnikov bič.

U Beninu su tisuće oslobođene takvog ropstva i postale su Jehovini radosni Svjedoci. Oni također znaju što znači ‘ne biti dio svijeta’, oponašajući Krista. Kao posljedica toga, mogu uživati u slobodi od ropstva ‘vladaru ovog svijeta’, za kojeg je Isus rekao da nema vlast nad Njim (Ivan 12:31; 14:30; 15:19; NW). Mnoge godine žestokog progonstva koje su doživjeli Jehovini svjedoci u Beninu nisu ih opet vratile u ropstvo. Dobro su znali riječi Isusa Krista: “Ako su mene progonili, i vas će progoniti” (Ivan 15:20, St). A znali su i da je apostol Pavao napisao: “Svi koji pobožno hoće da žive u Kr[i]stu Isusu, biće gonjeni” (2. Tim. 3:12). Iako su jedno vrijeme bili uskraćeni za slobodu da se otvoreno sastaju radi obožavanja i da javno svjedoče drugima — neki su čak bili bačeni u zatvor — oni su ipak i dalje posjedovali slobode koje im nijedan čovjek ne može uzeti.

Sada je prošlo oko sedam godina otkako je ukinuta zabrana i Jehovinim svjedocima ponovno dano zakonsko priznanje. Jesu li naša beninska braća mudro koristila tu slobodu? Kratko vrijeme prije zabrane, u zemlji je bilo oko 2 300 aktivnih objavitelja Kraljevstva. Sada ih je više nego dvostruko više. Što se tiče onih koji sudjeluju u punovremenoj službi, njihov broj se više nego utrostručio. Mnogi se odazivaju na poziv da ‘uzmu vodu života zabadava’ (Otkr. 22:17). Kad se skupštine sastanu da bi proslavile Spomen-svečanost obilježavanja Kristove smrti, pridruži im se velik broj zainteresiranih osoba, tako da je broj prisutnih čak preko četiri puta veći od broja Svjedoka. Očito ima još mnogo toga što treba napraviti kako bi se pomoglo tim zainteresiranim osobama da cijene i primijene sve što je sam Isus zapovjedio (Mat. 28:19, 20).

Tu su i mnoge teške okolnosti s kojima se ljudi moraju boriti sve dok traje ovaj stari sustav stvari. No ipak, ohrabrujuće je posjetiti skupštine Jehovinog naroda u Beninu i iz prve ruke promatrati slobodu koju je Božja Riječ već donijela ovdašnjim ljudima. Tu je bivši poligamist iz sela Logou koji se, zbog svoje želje da ima Jehovino odobravanje, oslobodio mjesnih nebiblijskih tradicija i sada živi s jednom ženom. Tu je mladić iz skupštine Togoudo Godomey kome je otac ponudio prilike za školovanje koje bi mnogi jedva dočekali i obećao da će mu sin s vremenom postati voodoo svećenik i naslijediti kuću i žene svog oca; no sin je umjesto toga izabrao da služi Jehovi. Tu je i sestra iz Tori-Cada Zounmée koja je ranije provela mnoge godine u voodoo samostanu, no sada je opći pionir. Mladić koji je prije zarađivao tako što je krao, obukao je novu osobnost i sada služi kao specijalni pionir u Kotanu. Bivši vojnik koji je nekada progonio Jehovin narod sada je opći pionir i sluga pomoćnik. Oni i mnogi drugi poput njih zaposleni su pomažući ljudima iskrenog srca da nauče kako se osloboditi religioznog ropstva, baš kao što je i njima pružena pomoć. Oni iz iskustva znaju da “tamo gdje je duh Jehovin, tamo je sloboda” (2. Kor. 3:17, NW).

[Slika preko cijele stranice 66]

[Slika na stranici 72]

Nourou Akintoundé vratio se u Benin kao pionir i pomogao je mnogima da počnu služiti Jehovi

[Slika na stranici 80]

Razred za opismenjivanje u Sekandjiju (1996)

[Slika na stranici 86]

Germain Adomahou ostavio je poligamiju kako bi živio sa svojom prvom ženom, Vigue

[Slika na stranici 89]

Amasa Ayinla i njegova obitelj kad je bio pokrajinski nadglednik u Beninu

[Slika na stranici 90]

Carlos i Mary Prosser, misionari spremni za službu propovijedanja

[Slika na stranici 95]

Škola službe za Kraljevstvo 1975, za vrijeme političkih napetosti u Beninu

[Slika na stranici 102]

Peter Pompl s Mary i Carlosom Prosserom — svi deportirani iz Benina, sada služe u Nigeriji i Kamerunu

[Slika na stranici 115]

Pierre Awhanto, prijašnji samozvani propovjednik, sada je postavljeni propovjednik pravog Boga

[Slike na stranici 116]

Sastanak na kojem je objavljeno ukidanje zabrane

[Slika na stranici 118]

Kongresni objekti u Calaviju

[Slika na stranici 123]

Beninska podružnica, s Odborom podružnice prošle službene godine (slijeva nadesno): Zacharie Elegbe, Tab Honsberger, Soúou Hounye