Jehova me uči od moje mladosti

Ali najbolje da krenem od početka. Rodio sam se za vrijeme Drugog svjetskog rata u kanadskom gradu Calgaryju. Krajem 1940-ih mladi pionir Donald Fraser pokucao je na naša vrata i ponudio nam biblijski tečaj. Mama je prihvatila tečaj i jako zavoljela istinu, ali bila je teško bolesna i nije mogla redovito ići na sastanke. Unatoč tome duhovno je napredovala i krstila se. Bilo je to 1950. Nažalost, umrla je za manje od dvije godine. Moj tata u to vrijeme nije bio u istini, ali dopustio je braći da održe pogrebni govor za mamu.

Par dana nakon sprovoda jedna starija sestra pozvala me na skupštinski sastanak. Ona se zvala Alice i bila je pomazanik. Nju sam poznavao već otprije jer sam vikendima s mamom išao u dvoranu kad bi se ona malo bolje osjećala. I tako sam pitao tatu mogu li otići na sastanak. Rekao je da mogu i odlučio je ići sa mnom, samo taj jedan put, kako bi zahvalio bratu koji je držao govor na maminom sprovodu. Bio je to sastanak koji se sastojao od Teokratske škole propovijedanja i Službenog sastanka.a To je bio pun pogodak. Tata je bio oduševljen onim što je čuo te večeri budući da je već prije išao na tečaj govorništva. Zato je odlučio svaki tjedan ići na taj sastanak, a malo-pomalo krenuo je i na ostale.

U to vrijeme voditelj Teokratske škole propovijedanja započeo bi sastanak čitajući imena sve braće koja su upisana u tu školu, a oni bi odgovarali: “Ovdje!” Jednom sam pitao mogu li na sljedećem sastanku pročitati i moje ime. Brat me srdačno pohvalio, ali nije pitao razumijem li što to znači.

Nisam imao pojma da sam se prijavio za govor u Teokratskoj školi. Samo sam htio da naglas pročitaju moje ime. Sljedeći tjedan su me prozvali i ja sam sav ponosan odgovorio: “Ovdje!” Nakon sastanka svi su me došli pohvaliti. Nekoliko tjedana kasnije dobio sam listić koji sam spomenuo u uvodu.

Tek sam tad shvatio u što sam se uvalio. U to vrijeme nismo imali javno čitanje Biblije kao zaseban zadatak. Sudionici su trebali pripremiti govor u trajanju od šest do osam minuta. Tata mi je pomogao da pripremim govor i inzistirao je da ga vježbam 20 puta. Nakon govora dobio sam neke korisne savjete. Kroz godine puno sam naučio od svog tate, iskusne braće i sestara i Jehovine organizacije, a zapravo su sve to bili načini na koje me Jehova poučavao.

JEHOVA ME NASTAVIO POUČAVATI

Kad sam počeo ići u službu propovijedanja, sestra Alice pomagala mi je da naučim svjedočiti. U to vrijeme poticalo nas se da stanaru pročitamo tri biblijska retka i zatim mu ponudimo neku našu knjigu. Kad bi došao red na mene, Alice bi se predstavila, započela razgovor i dala meni da pročitam prvi redak. Onda bih ja nastavio razgovor, pročitao drugi i treći redak i ponudio publikaciju. S vremenom sam naučio sam započinjati razgovore. A nakon što se moj tata krstio krajem 1954., i on me poučavao tome kako svjedočiti. Kao samohrani roditelj učinio je sve što je mogao kako bi me odgojio u istini. Kad su u pitanju bile teokratske aktivnosti, tata je bio jako savjestan i discipliniran. Kod nas se uvijek znalo što se radi kad je sastanak i gdje smo svake subote i nedjelje ujutro.

U školi sam bio prosječan učenik, ali nešto od onoga što sam naučio u 12 godina školovanja koristi mi cijeli život. Naprimjer, stekao sam solidno znanje iz matematike i engleskog. Ono što sam naučio na nastavi engleskog jezika i kreativnog pisanja puno mi znači i danas, dok radim u Odjelu za pisanje.

Ljudi me često znaju pitati zašto toliko volim glazbu. Za početak, i moji su je roditelji jako voljeli. Kad sam imao sedam godina, neko vrijeme sam učio svirati klavir, ali moja učiteljica zaključila je da nisam baš nešto previše talentiran. Predložila je mom tati da je najbolje da odustanem. Mogu reći da je uopće ne krivim jer mi se u to vrijeme nije baš previše dalo učiti.

Nekoliko mjeseci kasnije tata mi je pronašao novu učiteljicu. Ovaj put učio sam svirati klavir i pjevati – i oboje mi je super išlo. Kao dječački sopran, imao sam lijepu boju glasa i osvojio sam nagrade na nekim natjecanjima. Cilj mi je bio da postanem nastavnik glazbenog i zarađujem dovoljno novca da mogu biti pionir. Ali shvatio sam da bi to značilo da ću jako puno vremena trošiti na učenje za ispite iz harmonije, povijesti glazbe i kompozicije. Zato sam 1963. odustao od daljnjeg školovanja i započeo sa stalnom pionirskom službom.

PIONIRSKA SLUŽBA – IZVOR VELIKE RADOSTI

Nakon godinu dana pionirske službe postao sam specijalni pionir i bio sam poslan u Kapuskasing (Ontario). Ondje sam surađivao s Danielom Skinnerom, pionirom koji je bio duplo stariji od mene. On me puno naučio o tome kako skupština funkcionira. Kad sam imao 20 godina, počeo sam služiti u Skupštinskom odboru, što je značilo da me čeka još puno učenja. Jako me veseli što organizacija opet naglašava koliko je važno školovati mladu braću. Ako daju sve od sebe, mogu biti korisni Jehovi čak i dok su jako mladi!

Služba u Kapuskasingu imala je svojih izazova. Zimi bi se temperatura spuštala na –44 °C, a ponekad je znala narasti na “ugodnih” –33 °C. Daniel i ja većinom smo svuda išli pješke. No bez obzira na sve izazove, doživio sam i puno blagoslova. Između ostalog, upoznao sam sestru Lindu Cole, koja je kasnije postala Linda Splane.

Linda je bila jako revna u službi i imala je puno kvalitetnih ponovnih posjeta. Bila je velikodušna, voljela je ljude i rado je provodila vrijeme u njihovom društvu. Njena mama, Goldie, vjerno je služila Jehovi, a njen otac, Allen, u početku se protivio istini. Unatoč tome Goldie je redovito vodila Lindu i njenu braću, Johna i Gordona, u dvoranu i u službu. Svi su oni u nekom periodu svog života služili kao pioniri. Godinama kasnije Allen je prihvatio istinu i bio je vrlo aktivan u skupštini.

Godine 1965. pozvan sam u kanadski Betel radi dodatnog školovanja. Ondje sam prisustvovao Tečaju za imenovanu braću koji je trajao mjesec dana. Na tečaju su me potaknuli da ispunim molbu za Gilead. Nikad prije nisam razmišljao o misionarskoj službi jer sam smatrao da to nije za mene. Ali ipak sam ispunio molbu i na kraju sam pozvan u 42. razred. U Gileadu su nas nastavnici redovito izvještavali o našem napretku, a mene su od početka poticali da za vrijeme školovanja što više naučim o organizaciji. To je za jednog mladića koji je imao 21 godinu bio odličan savjet.

U Gileadu smo naučili i kako komunicirati s javnim medijima, bilo da se radi o radiju, televiziji ili novinama. Sve mi je to bilo jako zanimljivo. Tada još nisam znao koliko će mi to znanje koristiti u budućnosti, ali o tome ću nešto kasnije.

ODLAZIM U SENEGAL

Samo nekoliko dana nakon promocije ja i Michael Höhle, moj suradnik u misionarskoj službi, bili smo na putu za Senegal. U Senegalu je tada bilo samo 100 objavitelja.

Nakon nekoliko mjeseci pozvali su me da jedan dan u tjednu radim u podružnici. U to vrijeme “podružnica” je zapravo bila samo jedna soba u misionarskom domu. Iako su uvjeti u podružnici bili vrlo skromni, brat Emanuel Paterakis, sluga podružnice, uvijek me iznova podsjećao da ona predstavlja Jehovinu organizaciju u toj zemlji. Jednog dana brat Paterakis odlučio je da svim našim misionarima pošaljemo pismo koje će ih ohrabriti. U to vrijeme nije bilo jeftino ni jednostavno umnožavati pisma, pa je svako pismo trebalo ručno natipkati na pisaćem stroju. Imali smo stvarno pune ruke posla. Nismo smjeli napraviti nijednu grešku u tipkanju jer nije bilo načina da je ispravimo.

Kad sam tog dana kasno navečer krenuo nazad u svoj misionarski dom, brat Paterakis dao mi je jednu kovertu i rekao: “Davide, dobio si pismo od Zajednice.” Kad sam kasnije otvorio kovertu, shvatio sam da sam to pismo ja natipkao. To me potaknulo da cijenim našu organizaciju bez obzira na veličinu podružnice.

Sprijateljio sam se s puno braće i sestara iz skupštine i subotom navečer obično bih provodio vrijeme s njima. Bila su to stvarno lijepa vremena. S mnogima od njih čujem se i dan-danas. Budući da sam se u Senegalu dosta služio francuskim, to mi je kasnije koristilo dok sam posjećivao podružnice u zemljama u kojima se priča francuski.

Linda i ja zaručili smo se 1968. Nekoliko mjeseci pokušavao sam naći posao sa skraćenim radnim vremenom kako bismo nas dvoje mogli zajedno služiti kao pioniri u Senegalu. Ali poslodavci uglavnom nisu htjeli zapošljavati strance. Na kraju sam se morao vratiti u Kanadu. Ondje smo se Linda i ja vjenčali i dobili zadatak da služimo kao specijalni pioniri u gradiću Edmundstonu, koji graniči s pokrajinom Quebecom.

PIONIRSKA SLUŽBA U NEW BRUNSWICKU I QUEBECU

U to vrijeme u Edmundstonu nije bilo objavitelja i samo je par ljudi proučavalo Bibliju. Katolička crkva bila je vrlo dominantna i utjecala je na gotovo svaku poru ljudskog života. Na vratima skoro svake kuće bio je znak: “Stop Jehovinim svjedocima!” Tada nismo toliko obraćali pažnju na takve znakove, pa smo dolazili na vrata i onima koji su imali znak i onima koji ga nisu imali. Jedna katolička organizacija u novinama bi svaki tjedan objavila poziv: “Protjerajmo iz grada te vještice – Jehovine svjedoke!” Bilo je skroz jasno na koga se misli jer su u gradu bile samo četiri “vještice” – Victor i Velda Norberg i Linda i ja.

Nikad neću zaboraviti prvi posjet pokrajinskog nadglednika. Nakon što je tjedan dana proveo s nama, rekao je: “Pokušajte bar malo razbiti predrasude. To je možda sve što ovdje uspijete postići.” Poslušali smo njegov savjet i to se pokazalo vrlo uspješnim. Malo-pomalo ljudi su počeli primjećivati razliku između privilegiranog katoličkog svećenstva i nas Jehovinih svjedoka, koji smo skromni i obični ljudi. Sada u tom gradu djeluje mala skupština.

Nakon što smo na svom zadatku proveli oko godinu dana, pozvani smo da služimo u jednoj velikoj skupštini u gradu Quebecu. Tamošnja braća i sestre bili su jako gostoljubivi i bilo nam je baš lijepo s njima. Ondje smo proveli šest mjeseci prije nego što smo započeli s putujućom službom.

Narednih 14 godina posjećivali smo brojne skupštine u pokrajini Quebecu. Bila su to uzbudljiva vremena. Naše djelovanje u Quebecu napredovalo je punom parom i nije bilo ništa neobično vidjeti da u nekoj skupštini i po nekoliko obitelji napreduje do krštenja.

RADO SE PRISJEĆAMO REVNE BRAĆE I SESTARA

Braću i sestre iz francuskog dijela Kanade stvarno je lako voljeti. Oni su otvoreni, radosni i vedre naravi. Ali mnogima od njih nije bilo lako upoznati istinu zato što im se obitelj snažno protivila. Nekim mladima roditelji bi postavili ultimatum: “Prestani proučavati s Jehovinim svjedocima ili kupi prnje!” Onih koji su podlegli pritisku bilo je vrlo malo, ako ih je uopće i bilo. Jehova je sigurno jako ponosan na sve te hrabre mladiće i djevojke!

Kad smo već na toj temi, bilo bi mi žao ne spomenuti jednu posebnu grupu ljudi, a to su stalni i specijalni pioniri koji su u to vrijeme služili u Quebecu. Većina njih doselila se iz drugih dijelova Kanade. Osim što su morali naučiti francuski, morali su se upoznati i s tamošnjom kulturom i mentalitetom ljudi koji su u velikoj mjeri bili pod utjecajem Katoličke crkve.

Specijalne pionire često se slalo u zabačena područja na kojima nije bilo objavitelja. Bilo im je teško pronaći smještaj, a još im je teže bilo naći posao sa skraćenim radnim vremenom jer su ljudi imali predrasude. Čak su i tek vjenčani parovi živjeli s još dvoje, četvero ili šestero ljudi kako bi dijelili troškove. Jednostavno si nisu mogli priuštiti da žive sami. Ti revni pioniri bili su jako marljivi. Kad bi s nekim započeli biblijski tečaj, potpuno bi se posvetili toj osobi. Budući da u Quebecu sada ima puno objavitelja, mnogi od tih pionira otišli su na područja gdje je veća potreba za objaviteljima.

Dok smo posjećivali skupštine, obično smo subotom ujutro išli u službu s mladima. Tako smo iz prve ruke saznali s kakvim se izazovima suočavaju. Neki od tih mladih sada služe kao misionari u stranim zemljama ili imaju druga odgovorna zaduženja.

Nekad smo na kraju mjeseca znali ostati bez novca jer skupštine ne bi mogle pokriti naše putne troškove. U tim situacijama morali smo se potpuno osloniti na Jehovu jer je on jedini znao naše okolnosti. On nas nikad nije iznevjerio. Uvijek bismo nekako uspjeli doći do sljedeće skupštine.

PUNO SAM NAUČIO OD VJERNE BRAĆE

Već sam spomenuo koliko mi je koristilo što sam u Gileadu učio o odnosima s javnošću. U to smo vrijeme u Quebecu imali puno prilika dati lijepo svjedočanstvo preko radija, televizije ili novina. Često sam surađivao s bratom Léonceom Crépeaultom, koji je također bio putujući nadglednik i znao je kvalitetno komunicirati s medijima. Kad bi razgovarao s nekom važnom osobom iz medija, nije htio ostaviti dojam da on sve zna, nego bi ponizno rekao: “Gospodine, moj suradnik i ja samo smo obični vjerski službenici i znamo jako malo o medijima i odnosima s javnošću. Dobili smo zadatak da obavijestimo ljude o velikom kongresu koji će održati Jehovini svjedoci. Zato bismo vam bili jako zahvalni na vašoj pomoći.” Takav ponizan pristup otvorio nam je mnoga vrata koja bi inače možda ostala zatvorena.

Kasnije sam dobio zadatak da s jednim od naših odvjetnika surađujem na osjetljivim slučajevima koji su mogli privući pažnju medija. Bio je to brat Glen How. Na tom zadatku koristilo mi je ono što sam naučio u Gileadu i iskustvo koje sam stekao dok sam surađivao s Léonceom. Bila mi je velika čast surađivati s bratom Glenom. Kad se pojavio na sudu, nije ga bilo strah nikoga i ničega, ali uvijek je prije svega bio Božji sluga. Jako je volio Jehovu.

Godine 1985. dobili smo pokrajinu na zapadu Kanade. Ondje je živio moj tata, pa smo se tako mogli lakše brinuti za njega. On je umro tri mjeseca nakon što smo mi došli. Nastavili smo služiti u pokrajinama na zapadu Kanade do 1989., a onda nas je iznenadio poziv da dođemo služiti u Betel u SAD-u. I tako je nakon skoro 19 godina došao kraj našoj putujućoj službi. Svih tih godina stvarno smo uživali u velikodušnosti i gostoljubivosti naše braće i sestara. Spavali smo kod stotina obitelji, a još puno više njih zvalo nas je k sebi na obrok. Jako smo zahvalni svima onima koji su širom otvorili vrata svojih domova i s nama podijelili ono što su imali!

SELIMO SE U BROOKLYN

Kad smo stigli u Brooklyn, počeo sam raditi u Službenom odjelu. Uvijek ću se rado sjećati svega što sam ondje naučio. Između ostalog, naučio sam da se ništa ne podrazumijeva i da uvijek trebam provjeriti sve činjenice. Godine 1998. počeo sam služiti u Odjelu za pisanje, gdje i dan-danas učim kako pisati. Nekoliko godina imao sam priliku pomagati bratu Johnu Barru, koji je tada bio koordinator Odbora za pisanje. Jako cijenim sve što sam naučio od njega i drago mi je što sam mogao toliko vremena provesti s njim. On je stvarno imao prekrasnu osobnost.

Pravi je blagoslov surađivati s poniznom braćom i sestrama koji služe u Odjelu za pisanje. Kad obavljaju neki zadatak, uvijek traže pomoć od Jehove i zaslugu za sve što postižu pripisuju Jehovinom svetom duhu, a ne sebi.

Za Lindu i mene velika je čast što smo mogli posjetiti braću i sestre u 110 zemalja. Iz prve ruke vidjeli smo ljubav misionara, braće iz odbora podružnica i drugih punovremenih slugu. Divno je vidjeti s kakvom revnošću i nepokolebljivošću vjerna braća i sestre stavljaju Kraljevstvo na prvo mjesto u svom životu, unatoč ratovima, ekonomskim problemima i progonu. Nema sumnje da ih Jehova jako voli!

Sve ove godine Linda mi je ogromna podrška dok se trudim izvršavati svoje zadatke. Ona stvarno zna s ljudima i uvijek traži načina kako da im pomogne. Isto tako, jako lako započinje razgovore. Ona baš ima osjećaj za ljude i zna kako ih privući istini. Pomogla je i nekima koji su nekad bili neaktivni. Linda mi je stvarno pravi dar od Jehove! Što smo stariji, to nam sve više znači podrška mlađe braće i sestara koji nam pomažu oko putovanja i nekih drugih potreba (Mar. 10:29, 30).

Kad razmišljam o proteklih 80 godina, sretan sam i zahvalan na svemu. Potpuno se slažem sa psalmistom koji je napisao: “Bože, ti me učiš od moje mladosti, sve do sada govorim drugima o tvojim čudesnim djelima” (Psal. 71:17). A to ću i dalje raditi dokle god sam živ!