Je li ikome doista stalo do nas?
“Suze onijeh kojima se čini nepravda” postale su bujica. Liju ih žrtve nebrojenih ‘nepravdi’ koje se čine po čitavom svijetu. Žrtve često osjećaju da nema “nikoga da ih potješi” — da doista nikome nije stalo do njih (Propovjednik 4:1).
UNATOČ toj bujici suza, neke ljude uopće ne pogađaju tuđe patnje. Oni zatvaraju oči pred patnjama drugih ljudi, kao što su to učinili svećenik i Levit iz usporedbe Isusa Krista o čovjeku koji je bio napadnut, opljačkan, a zatim ostavljen polumrtav uz rub puta (Luka 10:30-32). Sve dok je njima i njihovoj obitelji relativno dobro, njih ne zanima kako je drugima. Oni zapravo govore: “Baš me briga!”
To nas ne bi trebalo iznenaditi. Apostol Pavao je prorekao da će u “posljednjim danima” mnogi ljudi biti bez “prirodne naklonosti” (2. Timoteju 3:1, 3, NW). Jedan je čovjek, promatrajući stanje u društvu, jadikovao zbog toga što su ljudi prestali brinuti jedni za druge. “Stari irski način gledanja na život te tradiciju brige za druge i zajedništva”, rekao je, “zamijenilo je novo pravilo ponašanja prema kojem treba misliti samo na vlastite interese.” Po čitavom su svijetu ljudi usredotočeni samo na sebe, a da se pritom gotovo uopće ne brinu zbog toga što se drugi nalaze u teškim okolnostima.
Potreba za nekim kome je stalo do nas
Ljudima je nedvojbeno potreban netko kome je stalo do njih. Naprimjer, razmisli o jednom usamljenom čovjeku u Njemačkoj kojeg su “pronašli ispred televizora — pet godina nakon što je umro u vrijeme Božića”. Taj “razvedeni, onemoćali usamljenik”, koji je bio ogorčen zbog svega što je propatio u životu, nije nedostajao nikome sve dok na njegovom bankovnom računu nije ponestalo novca kojim je banka plaćala njegovu stanarinu. Doista nikome nije bilo stalo do njega.
Razmisli i o bespomoćnim žrtvama moćnih, pohlepnih vladara. U jednom je području oko 200 000 ljudi (četvrtina stanovništva) “umrlo od posljedica represivnih mjera i gladi” nakon što im je zemlja bila nasilno oduzeta. Ili sjeti se djece koja su bila izložena gotovo nevjerojatnim okrutnostima. U jednom je izvještaju stajalo: “Postotak djece u [jednoj zemlji] koja su bila očevici mnogobrojnih zvjerstava — ubojstava, batinanja, silovanja, koja su ponekad počinili drugi adolescenti, toliko je velik da vam se od njega zavrti u glavi.” Stoga možeš razumjeti zašto se neka žrtva takvih nepravdi možda u suzama pita: “Je li ikome doista stalo do mene?”
U jednom izvještaju Ujedinjenih naroda iznosi se podatak da 1,3 milijarde ljudi koji žive u zemljama u razvoju moraju svakodnevno preživljavati s novčanim iznosom čija je protuvrijednost manja od jednog američkog dolara. Tim se ljudima neminovno nameće pitanje je li ikome stalo do njih. Isto je i s tisućama izbjeglica koje su, kako stoji u jednom izvještaju lista The Irish Times, “suočene s mučnom odlukom da li da ostanu u bijednim izbjegličkim kampovima ili u zemlji u kojoj nisu dobrodošli ili pak da se pokušaju vratiti u svoju domovinu koju još uvijek razdiru rat ili etničke podjele”. U istom su izvještaju bili navedeni sljedeći koraci s deprimirajućim ishodom: “Zatvorite oči, brojite do tri, upravo je umrlo jedno dijete. Jedno od 35 000 djece koja će u toku današnjeg dana umrijeti zbog pothranjenosti ili bolesti koje su se mogle spriječiti.” Uopće ne čudi da mnogi u tjeskobi i ogorčenosti vape za pomoći! (Usporedi Joba 7:11.)
Je li stanje naprosto trebalo biti takvo? Realno govoreći, postoji li itko tko se brine, a uz to ima i moć da prekine patnje te zacijeli sve ljudske rane uzrokovane bolnim iskustvima?
[Zahvala na stranici 2]
Naslovna i 32. stranica: Reuters/Nikola Solic/Archive Photos
[Zahvala na stranici 3]
A. Boulat/Sipa Press