Spremno prihvaćanje Jehovinog vodstva
ISPRIČAO ULYSSES V. GLASS
Bila je to jedna posebna prigoda. Promovirani razred brojio je samo 127 diplomaca, no u publici je bilo 126 387 oduševljenih posjetilaca koji su došli iz mnogih zemalja. Bila je to promocija 21. razreda Biblijske škole Gilead Društva Watchtower, koja je održana 19. srpnja 1953. na stadionu Yankee u New Yorku. Zbog čega je to bio tako značajan događaj u mom životu? Dozvolite mi da to malo pojasnim.
RODIO sam se u Vincennesu (Indiana, SAD) 17. veljače 1912, otprilike dvije godine prije rođenja Mesijanskog Kraljevstva, koje je opisano u Otkrivenju 12:1-5. Godinu dana ranije moji su roditelji počeli proučavati Bibliju, kao i sveske djela Studies in the Scriptures (Studije Svetog pisma). Svake nedjelje ujutro tata je čitao obitelji iz jedne od tih knjiga, a zatim smo razgovarali o pročitanom.
Majka je to što je učila koristila da bi oblikovala razmišljanje svoje djece. Bila je veoma draga osoba — tako prijazna, uvijek spremna pomoći. Imala je nas četvero djece, no pokazivala je ljubav i prema djeci iz susjedstva. Provodila je vrijeme s nama. Voljela nam je pričati biblijske priče i pjevati s nama.
Ujedno je u naš dom pozivala mnoge pojedince koji su bili u punovremenoj službi. Ostali bi svega dan ili dva i često su znali u našem domu održavati sastanke ili govore. Naročito su nam se sviđali oni koji su koristili usporedbe i pričali nam priče. Jednom takvom prilikom 1919, otprilike godinu dana nakon završetka prvog svjetskog rata, brat koji nas je posjetio usmjerio je svoje komentare posebno na nas djecu. Govorio je o posvećenju — koje danas točnije nazivamo predanje — i pomogao nam razumjeti kako se ono tiče našeg života. Kad sam kasnije te večeri legao u krevet, pomolio sam se svom nebeskom Ocu i rekao mu da mu zauvijek želim služiti.
Međutim, nakon 1922. godine druge životne preokupacije pomalo su potiskivale tu odluku u drugi plan. Selili smo se iz jednog mjesta u drugo i nismo bili povezani sa skupštinom Jehovinog naroda. Otac je bio odsutan zbog svog posla na željeznici. Naš biblijski studij bio je neredovit. U školi sam upisao smjer komercijalnog dizajna i planirao sam se upisati na jedno ugledno sveučilište.
Usredotočujem se na druge stvari u životu
Sredinom 1930-ih svijet se ponovo počeo kretati prema globalnom ratu. Živjeli smo u Clevelandu (Ohio) kada je jedan Jehovin svjedok došao na naša vrata. Počeli smo ozbiljnije razmišljati o onome što smo još kao djeca naučili. Moj stariji brat Russell naročito je to ozbiljno shvatio i prvi se krstio. Ja sam bio malo svojeglaviji, no 3. veljače 1936. i ja sam se krstio. Sve sam dublje shvaćao što znači predanje Jehovi i učio sam prihvaćati Jehovino vodstvo. Te iste godine krstile su se i moje dvije sestre, Kathryn i Gertrude. Svi smo započeli s punovremenom pionirskom službom.
No to ne znači da nikad nismo mislili ni na što drugo. Sav sam se pretvorio u uho dok mi je žena mog brata pričala o jednoj veoma lijepoj djevojci po imenu Ann, koja je bila puna entuzijazma otkad je čula za istinu i trebala je doći na sastanke koji su se održavali u našoj kući. U to vrijeme Ann je radila kao sekretarica u jednoj odvjetničkoj firmi i krstila se u roku od godine dana. Nisam se namjeravao ženiti, no bilo je očigledno da je Ann bila apsolutno predana istini. Željela se potpuno posvetiti službi Jehovi. Nikad ne bi rekla: “Mogu li ja to učiniti?” Naprotiv, pitala bi: “Kako ću najbolje obaviti posao?” I bila je odlučna nastaviti dok ne privede posao kraju. Svidio mi se taj pozitivan stav. Osim toga, bila je veoma lijepa, a lijepa je i dan-danas. Postala mi je žena, a uskoro i suradnica u pionirskoj službi.
Dragocjeno školovanje u pionirskoj službi
Služeći kao pioniri naučili smo tajnu kako biti zadovoljan i kad si u oskudici i kad imaš obilje (Filipljanima 4:11-13). Jednom se spuštala večer, a mi nismo imali ništa za jelo. Imali smo samo pet centi. Otišli smo u mesnicu i ja sam pitao: “Možete li nam dati kobasice bolonja za pet centi?” Mesar nas je pogledao, a zatim odrezao četiri kriške. Siguran sam da je to vrijedilo više od pet centi, a i donekle smo bili siti.
Nije bilo ništa neobično naići na žestoko protivljenje dok smo izvršavali svoju službu. U jednom gradiću u blizini Syracusea (New York) na ulici smo dijelili pozivnice i nosili plakate kako bismo skrenuli pažnju na jedan poseban sastanak za javnost. Zgrabila su me dva krupna momka i počela se grubo ponašati. Jedan je bio policajac, no nije bio u uniformi i nije se obazirao na moj zahtjev da mi pokaže značku. Upravo se tada pojavio Grant Suiter, brat iz bruklinskog Betela, i rekao da ćemo otići u policijsku stanicu riješiti tu stvar. Zatim je telefonirao uredu Društva u Brooklynu te nam je bilo rečeno da tog istog dana supruga i ja ponovo izađemo na ulicu s plakatima i pozivnicama kako bismo imali temelj za sudski presedan. Kao što smo i očekivali, bili smo uhapšeni. Međutim, kad smo policiji rekli da ćemo ih tužiti zbog protuzakonitog hapšenja, oslobodili su nas.
Sljedećeg je dana na nagovor svećenika jedna grupa nasilnih tinejdžera upala na mjesto na kojem smo se okupili, a policiji nije bilo ni traga. Mladi grubijani udarali su palicama za bejzbol o drveni pod, neke su posjetioce bacili s klupa na kojima su sjedili, popeli su se na podij na kojem su podigli američku zastavu i vikali: “Pozdravite je! Pozdravite je!” Zatim su počeli pjevati tada popularnu pjesmu “Beer Barrel Polka”. Zbog njih smo morali prekinuti sastanak. Na vlastitoj smo koži iskusili što je Isus mislio kad je rekao: “Kako nijeste od svijeta, nego vas ja od svijeta iz[a]brah, za to mrzi na vas svijet” (Ivan 15:19).
Javno predavanje zapravo je bio na gramofonskoj ploči snimljen govor J. F. Rutherforda, koji je tada bio predsjednik Društva Watch Tower. Ann i ja ostali smo još nekoliko dana u tom gradu, posjećujući ljude i nudeći im da u svom domu čuju govor. Nekoliko osoba prihvatilo je tu ponudu.
Dobrovoljci za službu u inozemstvu
S vremenom su se otvorile nove mogućnosti za službu. Moj brat Russell i njegova supruga Dorothy bili su pozvani 1943. da kao bračni par pohađaju prvi razred Škole Gilead, a zatim su kao misionari bili poslani na Kubu. Moja sestra Kathryn pohađala je četvrti razred te škole. I ona je bila poslana na Kubu. Kasnije je bila dodijeljena u Dominikansku Republiku, a zatim u Portoriko. A što je bilo s Ann i sa mnom?
Kad smo čuli za Školu Gilead i za to da Društvo želi slati misionare u druge zemlje, i mi smo se željeli staviti na raspolaganje za službu u nekoj stranoj zemlji. U početku smo razmišljali o tome da sami nekud odemo, možda u Meksiko. No tada smo zaključili da će vjerojatno biti bolje ako budemo čekali i dozvolili da nas Društvo negdje dodijeli nakon što budemo pohađali Školu Gilead. Shvatili smo da je to program kojim se Jehova služi.
Bili smo pozvani u četvrti razred Škole Gilead. No kratko prije početka nastave, N. H. Knorr, koji je u to vrijeme bio predsjednik Društva Watch Tower, postao je svjesniji Anninih ograničenja zbog preboljene dječje paralize. Razgovarao je sa mnom o tome i zaključio da ne bi bilo mudro poslati nas da služimo u nekoj drugoj zemlji.
Otprilike dvije godine kasnije, dok sam radio na pripremama za kongres, brat Knorr me ponovo vidio i pitao jesmo li još uvijek zainteresirani za pohađanje Gileada. Rekao mi je da nećemo biti poslani na inozemno područje; imao je drugi plan. Tako smo bili uvršteni u polaznike devetog razreda koji je započeo sa školovanjem 26. veljače 1947.
Nikad nećemo zaboraviti dane koje smo proveli u Gileadu. Predavanja su pružala obilje duhovne hrane. Sklopili smo doživotna prijateljstva. No moja suradnja sa školom nastavit će se i dugo nakon toga.
Između Washingtona i Gileada
Škola Gilead još je uvijek bila relativno nova. Vlada Sjedinjenih Država nije bila dovoljno upoznata sa svrhom djelovanja škole, tako da su iskrsnula mnoga pitanja. Društvo je željelo imati svog predstavnika u Washingtonu, D.C. Tamo smo bili poslani nekoliko mjeseci po završetku školovanja u Gileadu. Ja sam trebao pomagati u pribavljanju viza za polaznike iz drugih zemalja koji su bili pozvani u Gilead te potrebne zakonske dokumentacije da bi diplomci mogli biti poslani kao misionari u inozemstvo. Neki su službenici bili zaista nepristrani i susretljivi. Drugi su imali veoma negativan stav prema Svjedocima. Bilo je i ponekih koji su imali snažna politička uvjerenja te su tvrdili da smo povezani s društvenim elementima koje su smatrali nepoželjnima.
Jedan čovjek u čiji sam ured došao oštro nas je napao zbog toga što ne pozdravljamo zastavu i ne idemo u rat. Po završetku njegove tirade koja je potrajala, najzad sam rekao: “Želim da znate, a vi to i znate, da Jehovini svjedoci ne ratuju ni s kim na svijetu. Ne miješamo se u poslove ovog svijeta. Ne miješamo se u njegove ratove, u njegovu politiku. Potpuno smo neutralni. Već smo prevladali probleme s kojima se vi suočavate; naša je organizacija ujedinjena. (...) Što sada hoćete od nas? Želite li da se vratimo vašem načinu rješavanja problema i odbacimo svoj?” Nakon toga više nije rekao ni riječi.
Dva dana u tjednu bila su rezervirana za kontaktiranje s vladinim uredima. Pored toga, služili smo kao specijalni pioniri. Tada je to značilo provesti 175 sati mjesečno u službi propovijedanja (kasnije je to bilo promijenjeno na 140 sati), tako da smo često znali biti u službi do kasno uveče. Bilo nam je lijepo. Vodili smo mnogo lijepih biblijskih studija s čitavim obiteljima koje su dobro napredovale. Ann i ja odlučili smo da nećemo imati djecu, no u duhovnom pogledu dobili smo ne samo djecu već i unučad i praunučad. Oni su prava radost našem srcu!
Krajem 1948. dobio sam još jedno zaduženje. Brat Knorr objasnio je da će brat Schroeder, tajnik i jedan od nastavnika Škole Gilead, biti zauzet nekim drugim važnim poslovima, te sam bio zamoljen da poučavam razrede Gileada kad to bude potrebno. Pun strepnje stigao sam s Ann 18. prosinca nazad u Gilead (South Lansing, New York). U početku bismo svega nekoliko tjedana boravili u Gileadu, a zatim bismo se vraćali u Washington. No kasnije sam više vremena provodio u Gileadu nego u Washingtonu.
U tom je periodu, kao što sam već ranije spomenuo, na stadionu Yankee u New Yorku diplomirao 21. razred Gileada. Ja sam, kao jedan od nastavnika, imao prednost sudjelovati u tom programu promocije.
Služenje u svjetskoj centrali
Dana 12. veljače 1955. započeli smo s jednim drugim oblikom službe. Postali smo članovi betelske obitelji u svjetskoj centrali Jehovine vidljive organizacije. No, što će ta služba obuhvaćati? Praktički, spremnost da obavljamo svaki posao koji bi nam bio dodijeljen, rad na poslovima koji zahtijevaju suradnju s drugima. Naravno, to smo već prije radili, no sada bismo bili dio jedne puno veće grupe — betelske obitelji svjetske centrale. Spremno smo prihvatili to novo zaduženje kao dokaz Jehovinog vodstva.
Glavnina mog posla bila je vezana uz kontaktiranje sa sredstvima javnog informiranja. U tisku su, tragajući za senzacionalističkim pričama te dobivši informacije iz pristranih izvora, napisane neke ružne stvari o Jehovinim svjedocima. Nastojali smo ispraviti tu situaciju.
Brat Knorr htio je biti siguran da svi imamo dovoljno posla, tako da smo imali i neka dodatna zaduženja. Kod nekih mi je koristilo poznavanje komercijalnog dizajna. Druga su zaduženja uključivala rad na WBBR-u, radiostanici Društva. Bilo je posla i oko filmova koje je snimalo Društvo. Naravno, teokratska povijest bila je dio nastavnog programa u Gileadu, no sada su bili pokrenuti razni projekti kako bi se još više pripadnika Jehovinog naroda upoznalo s detaljima povijesti suvremene teokratske organizacije te da bi se te informacije učinile dostupnima javnosti. Jedan daljnji vid školovanja u Gileadu uključivao je govorenje u javnosti, a trebalo je i raditi na tome da se pripremi još neka osnovna uputstva za javno govorenje koja bi bila dostupna braći u skupštinama. Tako smo imali pune ruke posla.
Redovni nastavnik Gileada
Budući da se imalo u planu i školovanje putujućih nadglednika te osoblja podružnice, Škola Gilead preselila se 1961. u Brooklyn, gdje Društvo Watch Tower ima svoje glavne urede. Ponovo sam se vratio u učionicu — ovaj put ne kao zamjenik nastavnika već kao stalni član nastavničkog osoblja. Koje li prednosti! Čvrsto sam uvjeren da je Škola Gilead dar od Jehove, dar koji koristi njegovoj čitavoj vidljivoj organizaciji.
Razredi Škole Gilead u Brooklynu imali su mogućnosti koje nisu imali polaznici prethodnih razreda. Bilo je više gostujućih predavača, a polaznici su blisko kontaktirali s Vodećim tijelom i uvelike su se družili s članovima betelske obitelji iz svjetske centrale. Polaznicima je također bilo omogućeno da se upoznaju s nekim administrativnim procedurama, s poslovima koji se obavljaju u Betelskom domu te s različitim poslovima u tiskari.
Tijekom godina broj polaznika je varirao, a isto tako i broj nastavnika. Lokacija škole također se mijenjala nekoliko puta. Danas se škola nalazi u lijepom krajoliku Pattersona (New York).
Rad s polaznicima
Zaista mi je bila velika radost poučavati te razrede! Njih čine mladi ljudi koje ne zanimaju poslovi u starom sustavu. Oni ostavljaju svoje obitelji, prijatelje, domove te ljude koji govore njihov jezik. Klima, hrana — sve će im biti drugačije. Oni čak ne znaju u koju će zemlju otići, no njihov je cilj da budu misionari. Takve ljude nije potrebno motivirati.
Kad bih ušao u učionicu, uvijek mi je bio cilj da se polaznici osjećaju opušteno. Nitko ne uči dobro kad je napet i zabrinut. Točno je da sam bio nastavnik, no znao sam kako je to biti polaznik te škole. I ja sam nekad sjedio u tim klupama. Naravno da su polaznici Gileada marljivo proučavali i puno učili, no želio sam i da se ugodno osjećaju.
Znao sam da će im kad odu u dodijeljeno područje biti potrebna određena svojstva da bi uspjeli. Trebala im je snažna vjera. Trebala im je poniznost — puno poniznosti. Trebali su naučiti slagati se s drugim ljudima, prihvaćati teške situacije, dragovoljno opraštati. Trebali su i dalje njegovati plodove duha. Također su trebali voljeti ljude i posao zbog kojeg su bili poslani. Te sam činjenice stalno nastojao naglašavati polaznicima dok su bili u Gileadu.
Zaista ne znam koliko sam polaznika poučavao. No znam što osjećam prema njima. Nakon pet mjeseci provedenih s njima u učionici, nisam mogao da se ne vežem za njih. Kad bih ih zatim promatrao kako na dan promocije koračaju podijem i primaju svoje diplome, znao sam da su uspješno završili svoje školovanje i da će uskoro otići. Osjećao bih se kao da odlazi dio moje obitelji. Kako možete ne voljeti ljude koji su spremni žrtvovati se i raditi takav posao kakav čeka te mlade ljude?
Godinama kasnije, kad dođu u posjetu, slušam ih kako pričaju o radostima koje doživljavaju u službi i znam da su još uvijek u područjima u koja su bili dodijeljeni i da rade ono za što su bili školovani. Kako se tada osjećam? Vjerujte mi, to je dobar osjećaj.
Pogled u budućnost
Oči me sada već jako slabo služe i osjećam tegobe koje to sa sobom nosi. Više nisam u stanju predavati u učionicama Gileada. U početku je bilo teško prilagoditi se tome, no tijekom svog života naučio sam prihvaćati teške situacije i živjeti s njima. Često razmišljam o apostolu Pavlu i o njegovom ‘žalcu u mesu’. On je tri puta molio da mu se ublaži ta patnja, no Gospodin mu je rekao: “Dosta ti je moja blagodat; jer se moja sila u slabosti pokazuje sa svijem” (2. Korinćanima 12:7-10). Pavao je i dalje živio s tim. Ako je on to mogao, onda i ja to trebam nastojati. Iako više nisam nastavnik, zahvalan sam da još uvijek mogu vidjeti polaznike kako svakog dana idu na nastavu i vraćaju se s nje. Ponekad mogu porazgovarati s njima, a moje se srce raduje kad razmišljam o divnom duhu koji pokazuju.
Divno je razmišljati o onome što nosi budućnost. Temelj se postavlja već danas. Gilead je u tome odigrao značajnu ulogu. Nakon velike nevolje, kad se otvore svici o kojima piše Otkrivenje 20:12, slijedi još tisuću godina intenzivnog poučavanja o Jehovinim putevima (Izaija 11:9). No čak ni to nije kraj. To je zapravo tek početak. Kroz čitavu vječnost bit će sve više toga što ćemo učiti o Jehovi i sve više toga što ćemo raditi dok budemo gledali otkrivanje njegovih nauma. Potpuno sam uvjeren da će Jehova ispuniti sva svoja veličanstvena obećanja i želim to doživjeti kako bih zajedno s drugima prihvaćao Jehovine upute koje će nam tada dati.
[Slika na stranici 26]
Promocija razreda Gileada 1953. na stadionu Yankee u New Yorku
[Slika na stranici 26]
Gertrude, ja, Kathryn i Russell
[Slika na stranici 26]
Suradnja s N. H. Knorrom (lijevo) i M. G. Henschelom na organizaciji kongresa
[Slika na stranici 26]
U WBBR-ovom studiju
[Slika na stranici 29]
U učionici Gileada
[Slika na stranici 31]
Nedavno s Ann