Kolegijanti — proučavanje Biblije učinilo ih je drugačijima

Jesi li ikada čuo za kolegijante?

Ova malena nizozemska vjerska grupa iz 17. stoljeća razlikovala se od etabliranih crkava tog vremena. Po čemu se razlikovala i što možemo naučiti od nje? Da bismo to saznali, vratimo se u prošlost.

GODINE 1587. Jacobus Arminius (ili Jacob Harmensen) stigao je u grad Amsterdam. Nije mu bilo teško pronaći posao, jer njegov je životopis djelovao vrlo dojmljivo. U dobi od 21 godine diplomirao je na holandskom Sveučilištu Leiden. Potom je šest godina proveo u Švicarskoj, studirajući teologiju pod vodstvom Théodorea de Bèzea, nasljednika protestantskog reformatora Jeana Calvina. Ne čudi da su protestanti u Amsterdamu 27-godišnjeg Arminiusa sa zadovoljstvom imenovali za jednog od svojih pastora! Međutim, nekoliko godina kasnije mnogi su članovi crkve požalili zbog svog izbora. Zašto?

Sporno pitanje o predestinaciji

Nedugo nakon što je Arminius stupio na propovjedaonicu među amsterdamskim protestantima javila su se neslaganja oko doktrine o predestinaciji. Ta je doktrina predstavljala samu jezgru kalvinizma, no neki su članovi crkve smatrali da je Bog, koji je za jedne predodredio spasenje, a za druge osudu, okrutan i nepravedan. Kalvinisti su očekivali da će Arminius, kao Bèzeov učenik, ispraviti pogrešne stavove disidenata. No umjesto toga, Arminius je, na zaprepaštenje kalvinista, stao na stranu disidenata. Do 1593. rasprava je poprimila takvu žestinu da je protestante u tom gradu podijelila na dvije grupe — na one koji su podržavali doktrinu o predestinaciji i na one koji su je odbacivali, umjerenjake.

Za nekoliko se godina ova lokalna rasprava pretvorila u protestantski raskol nacionalnih razmjera. Na koncu je u studenom 1618. pozornica bila spremna za konačni rasplet događaja. Kalvinisti su, uz potporu vojske i javnog mnijenja, pozvali disidente (tada su se nazivali remonstrantia) na državno vijeće, Protestantski sinod u Dordrechtu. Na kraju tog zasjedanja svim je remonstrantskim svećenicima dano da izaberu: Ili će potpisati izjavu da više nikada neće propovijedati ili će napustiti zemlju. Većina njih odlučila se za izgnanstvo. Propovjedaonice koje su napustili remonstrantski svećenici zaposjeli su strogi kalvinisti. Kalvinizam je trijumfirao — barem se sinod tome nadao.

Začetak i razvijanje kolegijanata

Kao što je posvuda bio slučaj, remonstrantska kongregacija u selu Warmondu, u blizini Leidena, ostala je bez svog pastora. No, za razliku od drugih, ova kongregacija nije prihvatila zamjenika kojeg je odobrio sinod. Štoviše, kada je remonstrantski svećenik riskirao svoj život da bi se 1620. vratio u Warmond i brinuo se za kongregaciju, neki njeni članovi ni njega nisu htjeli prihvatiti. Ti su pojedinci počeli potajno i bez svećeničke pomoći održavati svoje religiozne sastanke. Kasnije su ti sastanci dobili naziv kolegiji, a oni koji su ih pohađali nazivali su se kolegijanti.

Iako su kolegijanti nastali više stjecajem okolnosti nego iz nekih religioznih načela, to se ubrzo promijenilo. Gijsbert van der Kodde, član njihove kongregacije, obrazložio je da se time što se sastaje bez svećeničkog nadzora njihova grupa tješnje pridržava Biblije i puta ranih kršćana nego što je to slučaj s etabliranim crkvama. Svećenička klasa, rekao je on, nastala je nakon smrti apostola da bi se našlo posla za ljude koji nisu bili voljni učiti zanat.

Godine 1621. Van der Kodde i njegovi istomišljenici preselili su svoje sastanke u obližnje selo Rijnsburg.b Nekoliko godina kasnije, kada je vjersko progonstvo ustupilo mjesto toleranciji, glas o sastancima kolegijanata širio se čitavom zemljom i privukao “ptice raznolikog perja”, kako je to formulirao povjesničar Siegfried Zilverberg. Među njima je bilo remonstranata, menonita, socinijanaca, pa čak i teologa. Neki su bili poljoprivrednici. Drugi pak pjesnici, tiskari, liječnici i zanatlije. Filozof Spinoza (Benedictus de Spinoza) i pedagog Jan Amos Komenský, kao i glasoviti slikar Rembrandt van Rijn, bili su simpatizeri ovog pokreta. Različite ideje koje su ovi pobožni ljudi donijeli sa sobom utjecale su na razvijanje kolegijantskih vjerovanja.

Nakon 1640. ova je aktivna grupa rasla rapidnim tempom. Kolegiji su brzo nicali u Rotterdamu, Amsterdamu, Leeuwardenu i drugim gradovima. Profesor povijesti Andrew C. Fix navodi da su u periodu između 1650. i 1700. “kolegijanti (...) prerasli u jednu od najznačajnijih i najutjecajnijih religijskih sila u Holandiji sedamnaestog stoljeća”.

Vjerovanja kolegijanata

Budući da su razum, tolerancija i sloboda govora bili istaknuta obilježja kolegijantskog pokreta, pojedini kolegijanti bili su slobodni gajiti različita uvjerenja. Pa ipak, povezivala su ih neka zajednička uvjerenja. Primjerice, svi su kolegijanti shvaćali važnost osobnog proučavanja Biblije. Svaki je član, kako je napisao jedan kolegijant, trebao “sam istraživati, a ne upoznavati Boga preko nekog drugog”. Oni su sami istraživali. Prema izvještaju Jacobusa C. van Sleea, crkvenog povjesničara iz 19. stoljeća, kolegijanti su raspolagali većom biblijskom spoznajom nego druge vjerske grupe onog vremena. Čak su ih i njihovi protivnici hvalili zbog toga što su se vješto služili Biblijom.

Međutim, što su kolegijanti više proučavali Bibliju, to su sve više dolazili do uvjerenja koja su se razlikovala od onih koja su zastupale glavne crkve. Izvori koji datiraju iz perioda od 17. do 20. stoljeća opisuju neka njihova vjerovanja:

Rana crkva. Kolegijant i teolog Adam Boreel napisao je 1644. da je rana crkva, kada se u vrijeme cara Konstantina uplela u politiku, prekršila svoj savez s Kristom i izgubila nadahnuće svetog duha. Dodao je da se kao posljedica toga pojavljivalo sve više lažnih učenja i to se nastavilo sve do njegovog vremena.

Reformacija. Reformacija koju su u 16. stoljeću predvodili Luther, Calvin i ostali nije bila dovoljno dalekosežna u pogledu reformiranja crkve. Umjesto toga, prema mišljenju jednog od vodećih kolegijanata, liječnika Galenusa Abrahamsza (1622-1706), reformacija je vjersku situaciju učinila još gorom zato što je izazvala sukobe i mržnju. Istinska reforma trebala bi promijeniti srce, a reformacija to nije uspjela postići.

Crkva i svećenstvo. Etablirane su crkve iskvarene, sekularizirane i lišene božanskog autoriteta. Tko god ozbiljno drži do religije najbolje će učiniti ako napusti crkvu kojoj pripada kako ne bi postao suučesnik u njezinim grijesima. Svećenička služba, tvrdili su kolegijanti, oprečna je Svetom pismu i “štetna po duhovnu dobrobit kršćanske kongregacije”.

Kraljevstvo i raj. Jedan od osnivača amsterdamskog kolegija, Daniel de Breen (1594-1664), napisao je da Kristovo Kraljevstvo nije neko duhovno kraljevstvo koje počiva u srcu čovjeka. Učitelj Jacob Ostens, kolegijant iz Rotterdama, rekao je da su “patrijarsi očekivali zemaljska obećanja”. Jednako tako, kolegijanti su očekivali vrijeme kada će Zemlja biti pretvorena u raj.

Trojstvo. Neki su vodeći kolegijanti, pod utjecajem vjerovanja socinijanaca, odbacili Trojstvo.c Naprimjer, Daniel Zwicker (1621-78) napisao je da je svaka doktrina koja se protivi razumu, kao što je to slučaj s Trojstvom, “nemoguća i lažna”. Godine 1694. objavljena je Biblija koju je preveo kolegijant Reijnier Rooleeuw. U toj je Bibliji zadnji dio Ivana 1:1 preveden kao: “I riječ je bila bog”, umjesto tradicionalnog prijevoda: “I riječ je bila Bog.”d

Tjedni sastanci

Premda kolegijanti što se tiče svojih vjerovanja nisu bili posve jedinstveni, njihovi kolegiji u različitim gradovima funkcionirali su na dosta sličan način. Povjesničar Van Slee izvještava da se u ranoj fazi kolegijantskog pokreta sastanci gotovo nikad nisu unaprijed pripremali. Na temelju onoga što je apostol Pavao rekao o potrebi za ‘proricanjem’, kolegijanti su smatrali da svi muški članovi mogu slobodno govoriti pred kolegijem (1. Korinćanima 14:1, 3, 26). Zbog toga su sastanci često znali trajati do kasno u noć i neki od prisutnih bi “čvrsto zaspali”.

Kasnije se više pažnje poklanjalo organiziranju sastanaka. Kolegijanti se nisu sastajali samo nedjeljom nego i u večerima u toku tjedna. Da bi se govornici i članovi kongregacije mogli unaprijed pripremiti za sve sastanke tijekom godine, tiskan je program u kojem su bili navedeni biblijski reci koji će se razmatrati, kao i inicijali govornikâ. Nakon što bi sastanak započeo pjesmom i molitvom, jedan bi govornik objasnio određene biblijske retke. Kad bi bio gotov, zamolio bi muškarce da iznesu svoje komentare o temi koja se upravo razmatrala. Zatim bi drugi govornik objasnio primjenu istih redaka. Molitvom i pjesmom sastanak bi bio završen.

Kolegijanti u gradu Harlingenu, u provinciji Friesland, služili su se originalnom metodom kako bi postigli da njihovi sastanci teku prema rasporedu. Govornik čiji bi govor trajao dulje nego što je trebao morao je platiti malu novčanu kaznu.

Državni skupovi

Kolegijanti su isto tako smatrali da je potrebno održavati veće skupove. Stoga su od 1640. kolegijanti iz čitave zemlje dvaput godišnje (u proljeće i ljeto) putovali u Rijnsburg. Ta su im okupljanja, kako piše povjesničar Fix, pružala priliku da se “upoznaju s idejama, stavovima, vjerovanjima i aktivnostima svoje braće koja su dolazila izdaleka”.

Neki su kolegijanti za vrijeme posjete unajmljivali sobe od seljana, dok bi drugi odsjeli u Groote Huisu, odnosno Velikoj kući, dvorcu s 30 soba koji je bio u vlasništvu kolegijanata. Tamo su se servirali obroci za grupe od 60 do 70 ljudi. Nakon objeda, posjetioci su mogli šetati povelikim vrtom koji je pripadao dvorcu i uživati u ‘Božjim djelima, mirnom razgovoru ili trenutku dubokog razmišljanja’.

Premda nisu svi kolegijanti smatrali da je krštenje neophodno, mnogi su bili tog mišljenja. Stoga je krštenje postalo jedna od značajki velikih skupova. Povjesničar Van Slee navodi da se taj obred obično vršio subotom ujutro. Nakon pjesme i molitve slijedio bi govor o potrebi za uranjanjem. Zatim bi govornik pozvao odrasle osobe koje su se željele krstiti da ispovjede svoju vjeru, naprimjer riječima: “Vjerujem da je Isus Krist Sin živog Boga.” Nakon što je govor bio zaključen molitvom, svi prisutni otišli bi do bazena za krštenje i promatrali kako muškarci i žene kleknu u bazen tako da im voda seže do ramena. Zatim bi onaj tko je krštavao novom vjerniku lagano gurnuo glavu prema naprijed i pod vodu. Nakon tog obreda, svi bi se vratili na svoja mjesta radi sljedećeg razmatranja.

U subotu poslijepodne, u 17.00, sam sastanak započeo bi kratkim čitanjem Biblije, pjesmom i molitvom. Da bi uvijek imali govornika na raspolaganju, kolegiji iz Rotterdama, Leidena, Amsterdama i Sjeverne Holandije naizmjence su osiguravali govornike za svaki skup. Nedjelja ujutro bila je rezervirana za proslavu Gospodinove večere. Nakon govora, molitve i pjesme muškarci, a potom i žene, uzeli bi kruh i vino. Slijedili su daljnji govori u nedjelju navečer, a u ponedjeljak ujutro svi bi se okupili radi završnog govora. Govori na tim kongresima, zapaža Van Slee, većinom su bili praktične prirode i veći se naglasak stavljao na samu primjenu nego na objašnjavanje.

Stanovnici Rijnsburga rado su bili domaćini ovih skupova. Jedan je promatrač iz 18. stoljeća napisao da je priliv stranaca, koji bi potrošili prilično mnogo, selu donosio dobar prihod. Osim toga, nakon svakog kongresa kolegijanti bi poklonili određenu svotu novaca za siromašne u Rijnsburgu. U selu se nesumnjivo osjećao gubitak nakon što su se 1787. ti sastanci prestali održavati. Nakon toga kolegijantski pokret polako se izgubio. Zašto?

Zašto se pokret izgubio

Krajem 17. stoljeća izbila je rasprava oko uloge razuma u religiji. Neki su kolegijanti smatrali da bi ljudski razum trebao imati prioritet nad božanskom objavom, no drugi se nisu s time slagali. Na koncu je ta rasprava izazvala podjelu unutar čitavog kolegijantskog pokreta. Kolegijanti su se ponovno ujedinili tek nakon što su umrli glavni zagovornici obiju strana u raspravi. Međutim, nakon tog raskola pokret “nikad više nije bio ono što je bio prije”, zapaža povjesničar Fix.

Sve veća tolerancija unutar protestantskih crkvi u 18. stoljeću također je doprinijela slabljenju kolegijanata. Kako su se njihova načela razuma i tolerancije sve više prihvaćala u društvu općenito, “nekad usamljeni tračak kolegijantizma utopio se u žarkom svanuću prosvjetiteljstva”. Do kraja 18. stoljeća većina kolegijanata asimilirala se među menonite i druge vjerske grupe.

Budući da kolegijantima nije bio cilj postići jedinstvo misli unutar svog pokreta, različitih je gledišta praktički bilo koliko i kolegijanata. Oni su bili svjesni toga i zato nisu tvrdili za sebe da su “sjedinjeni u (...) istoj misli”, kao što je to apostol Pavao poticao kršćane (1. Korinćanima 1:10, St). No, kolegijanti su istovremeno očekivali vrijeme kada će temeljna kršćanska vjerovanja, kao što je jedinstvo misli, postati stvarnost.

Uzevši u obzir činjenicu da u vrijeme kolegijanata prava spoznaja još uvijek nije bila tako obilna, oni pružaju primjer na koji bi se mnoge današnje religije mogle ugledati. (Usporedi Danijela 12:4.) To što su isticali potrebu za proučavanjem Biblije u skladu je sa savjetom koji je dao apostol Pavao, rekavši: “Sve provjeravajte” (1. Solunjanima 5:21, Duda-Fućak). Osobnim proučavanjem Biblije Jacobus Arminius i drugi došli su do saznanja da se neke odavno uvriježene vjerske doktrine i običaji uopće ne temelje na Bibliji. Kad su to shvatili, imali su hrabrosti biti drugačiji od etablirane religije. Da li bi i ti tako postupio?

[Bilješke]

[Slika na stranici 24]

Rembrandt van Rijn

[Slike na stranici 26]

Selo Warmond gdje su bili počeci kolegijanata i rijeka De Vliet gdje su se krštavali

[Zahvala na stranici 23]

Pozadina: Ljubaznošću American Bible Society Librarya, New York