Kada se otvrdnula srca odazovu
GODINE 1989. JEHOVINI SVJEDOCI U POLJSKOJ bili su zakonski priznati kao vjerska organizacija. Svjedoci koji su zbog svoje kršćanske neutralnosti bili zatvoreni postupno su bili oslobađani, ostavljajući za sobom u zatvoru mnoge kažnjenike koji su čeznuli da od njih više nauče o Bibliji. Evo jednog izvještaja o tome kako su u jednom takvom zatvoru Jehovini svjedoci nastojali pomoći onima koji su nekoć imali otvrdnulo srce da reagiraju na utjecaj Božje Riječi.
U WOŁÓWU, gradu u jugozapadnoj Poljskoj koji ima 12 000 stanovnika, nalazi se 200 godina stara kaznionica u kojoj su zatvoreni neki od najokorjelijih poljskih kriminalaca. Otkako je njihovo djelo službeno priznato, Jehovini svjedoci nastoje donijeti dobru vijest o Kraljevstvu tamošnjim kažnjenicima i to čine s velikim entuzijazmom.
Ono što je tome utrlo put bilo je pismo koje je u veljači 1990. uputilo Ministarstvo pravosuđa svim upraviteljima zatvora u Poljskoj. U pismu je dana preporuka da ne bi trebali “stvarati probleme” niti jednom kažnjeniku koji bi želio primati publikacije Watch Towera ili se sastajati s Jehovinim svjedocima. Svjedoci, od kojih su neki proveli mnogo godina u zatvoru u Wołówu, dobro su poznavali mnoge tamošnje okorjele kažnjenike. Međutim, oslanjali su se na Jehovu da će blagosloviti njihov trud i da će biblijska istina smekšati otvrdnula srca drugih kažnjenika.
Početak djela
“Bilo je teško započeti s programom”, kaže brat Czesław iz Wrocława, grada udaljenog oko 40 kilometara, koji je dobio dozvolu da posjećuje zatvor u Wołówu. “Trebalo je voditi duge razgovore sa zatvorskim službenicima da bi ih se uvjerilo da su naše ‘vjerske usluge’ korisne za zatvorenike.”
Da stvar bude još kompliciranija, prisjeća se Czesławov suradnik Paweł, “jedan je visoki službenik uporno tvrdio da kažnjenici koriste vjerske usluge samo kao izgovor da bi imali materijalnu korist”. Ali kad su se 1991. tri nekoć opasna kriminalca krstila, zatvorska je uprava promijenila svoj stav i suradnja se poboljšala.
“Započeli smo svjedočiti zatvorenicima, njihovim obiteljima koje su ih posjećivale u zatvoru, a i osoblju kaznionice”, objašnjava Czesław. “Zatim nam je bilo dopušteno da propovijedamo dobru vijest od ćelije do ćelije, što je bila vrlo neobična iznimka. Najzad, kad smo pronašli prve zainteresirane osobe, dozvoljen nam je pristup u malu dvoranu u kojoj smo vodili biblijske studije i održavali kršćanske sastanke.” Da, Jehova je otvorio put do tvrdih srca zatvorenika.
Djelotvoran obrazovni program
Ta mala dvorana uskoro se pokazala premalom. Budući da su i kršteni zatvorenici i braća koja su došla izvana sudjelovali u djelu propovijedanja, čak je 50 kažnjenika započelo posjećivati sastanke. “Tokom više od tri godine tamo smo održavali sve sastanke i zatvorenici su redovito prisustvovali tjednim sastancima”, objašnjava jedan mjesni starješina. Zato smo u svibnju 1995. dobili na korištenje veću dvoranu.
Kako odgovorna braća odlučuju tko može dolaziti na sastanke koji se održavaju u zatvoru? “Imamo popis zatvorenika koji pokazuju iskreno zanimanje za istinu”, objašnjavaju braća Czesław i Zdzisław. “Ako kažnjenik ne napreduje ili izostaje sa sastanaka bez opravdanog razloga, što ukazuje na to da ne cijeni ovakve pripreme, izbrišemo njegovo ime s popisa i obavijestimo upravitelja zatvora.”
U toku biblijskih studija braća također poučavaju zatvorenike kako da se dobro pripreme za sastanke i kako da djelotvorno koriste našu literaturu. Stoga su kažnjenici, kad dođu na sastanke, dobro pripremljeni i slobodno sudjeluju. Daju izgrađujuće komentare, vješto koriste svoje Biblije i primjenjuju savjete na sebe, uključujući često u svoje komentare primjedbe poput: ‘Vidim da to i to moram učiniti.’
“Sve u svemu, u zatvoru u Wołówu vodi se 20 biblijskih studija. Od toga ih osam vode tri objavitelja koji su zatvorenici”, kaže skupštinski sekretar. Oni također postižu dobre rezultate i dok propovijedaju od ćelije do ćelije i za vrijeme šetnji u zatvorskom dvorištu. Naprimjer, u 10 mjeseci, od rujna 1993. do lipnja 1994, uručili su 235 knjiga, skoro 300 brošura i 1 700 časopisa. Nedavno su dvojica zatvorskih službenika zatražila biblijski studij.
Posebni sastanci donose radost
S vremenom je obrazovnom programu koji se provodi u tom zatvoru dodana još jedna značajka, naime posebni sastanci. Putujući nadglednici i druga osposobljena braća održali bi u zatvorskoj gimnastičkoj dvorani glavne dijelove programa pokrajinskog sastanka i dana posebnog sastanka. Prvi poseban sastanak održan je u listopadu 1993. Sastanku je prisustvovalo 50 kažnjenika i “cijele obitelji, uključujući i žene i malu djecu, došle su iz Wrocława”, izvijestile su novine Słowo Polskie, a ukupan broj prisutnih iznosio je 139. Vrijeme pauze u programu sastanka bila je prilika za uzimanje obroka koji su pripremile sestre, kao i za korisno kršćansko druženje.
Još sedam posebnih sastanaka održano je nakon toga, a korist od njih nisu imali samo oni u zatvoru nego i oni koji su vani. Kad je jedna Svjedokinja posjetila jednog bivšeg zatvorenika iz Wołówa koji sada živi u gradu, u početku je bio prilično sumnjičav. No kad mu je rekla da je izvjesni zatvorenik postao Svjedok, čovjek je u nevjerici uzbuđeno rekao: “Taj je ubojica sada Svjedok?” I kao rezultat toga, čovjek je prihvatio biblijski studij.
Učinjene su čudesne promjene
Da li je ovaj opsežan program uistinu smekšao otvrdnula srca zatvorenika? Neka oni sami ispričaju svoje iskustvo.
“Nikad nisam upoznao svoje roditelje zato što su me napustili dok sam bio mali i bolilo me je to što nisam osjećao da me netko voli”, priznaje Zdzisław, čovjek po prirodi sklon razmišljanju. “U ranoj dobi svog života upleo sam se u kriminal i na koncu sam počinio ubojstvo. Progonili su me osjećaji krivnje, navodeći me da razmišljam o samoubojstvu i očajnički sam tražio neku stvarnu nadu. Onda sam se 1987. slučajno susreo s časopisom Kula stražara. Iz njega sam saznao za nadu u uskrsnuće i vječni život. Shvativši da nije sve izgubljeno, odagnao sam misli o samoubojstvu i započeo proučavati Bibliju. Sada sam upoznao značaj Jehovine ljubavi i ljubavi braće.” Ovaj bivši ubojica od 1993. u zatvoru služi kao sluga pomoćnik i pomoćni pionir, a prošle je godine postao opći pionir.
S druge strane, Tomasz je rado prihvatio biblijski studij. “Međutim, to nije bio iskreni korak”, priznaje on. “Proučavao sam samo zato što sam se volio isticati kad bih drugima objašnjavao vjerovanja Jehovinih svjedoka. Ali nisam se puno trudio oko biblijske istine. Jednoga dana donio sam odluku i otišao na jedan kršćanski sastanak. Kršteni zatvorenici toplo su me dočekali. Shvatio sam da umjesto da se razmećem znanjem, trebam smekšati svoje otvrdnulo srce i promijeniti svoj um.” Tomasz je počeo oblačiti novu kršćansku osobnost (Efežanima 4:22-24). Danas je predani, kršteni Svjedok i pronalazi radost u propovijedanju od ćelije do ćelije.
Pritisak od bivših prijatelja
Oni koji su u zatvoru upoznali biblijsku istinu trpjeli su snažan pritisak od bivših prijatelja u ćeliji i od zatvorskih službenika. Jedan od njih se prisjeća: “Stalno su mi se rugali i ismijavali me. Ali imao sam na umu ohrabrujuće riječi braće. ‘Nastavi se moliti Jehovi’, rekli su mi. ‘Čitaj Bibliju i osjetit ćeš unutrašnji mir.’ To mi je uistinu pomoglo.”
“Drugi zatvorenici bili su nemilosrdni u svojim grubim primjedbama koje su mi upućivali”, kaže Ryszard, jedan kršteni brat snažne građe. “‘Možeš ići na svoje sastanke, ali nemoj se pokušavati isticati i pretvarati se da si bolji, jasno?’ upozorili bi me. Kad sam u svom životu napravio promjene zato što sam primjenjivao biblijska načela, morao sam zbog toga trpjeti. Prevrnuli bi mi krevet, pobacali okolo moju biblijsku literaturu i napravili nered u mom dijelu ćelije. Molio sam se Jehovi za snagu da se kontroliram, a zatim sam tiho otišao to pospremiti. Napadi su nakon nekog vremena prestali.”
“Kad drugi zatvorenici vide da smo čvrsto odlučili služiti Jehovi”, pričaju drugi kršteni zatvorenici, “pritisak poprima drugi oblik. Vrlo će vjerojatno reći: ‘Nemoj zaboraviti da ti više ne bi smio piti, pušiti ili lagati.’ Ta vrsta pritiska pomaže ti da držiš svoje tijelo pod kontrolom i da se brzo oslobodiš svakog poroka ili ovisnosti. Ujedno ti pomaže da razvijaš plodove duha” (Galaćanima 5:22, 23).
Postali su predani Božji sluge
U proljeće 1991, uz dopuštenje zatvorske uprave, u gimnastičkoj je dvorani održano prvo krštenje. Radosni kandidat bio je Zdzisław. Prisustvovalo je 12 kažnjenika, a braće i sestara koji su došli izvana povodom tog događaja bilo je 21. Sastanak je djelovao ohrabrujuće na zatvorenike. Nekoliko njih postiglo je tako izvanredan napredak da su kasnije te godine još druga dvojica kažnjenika bila podronjena pod vodu. Dvije godine kasnije, 1993, dvaput je održano krštenje i još je sedam kažnjenika simboliziralo svoje predanje Jehovi!
U izvještaju o krštenju održanom u prosincu, koji je izašao u mjesnim dnevnim novinama Wieczór Wrocławia, izjavljuje se: “Ljudi stalno pristižu u gimnastičku dvoranu, pozdravljajući sve i rukujući se s njima. Tamo nitko nije stranac. Oni tvore jednu veliku obitelj, ujedinjenu u razmišljanju, u svom načinu života i u služenju jednome Bogu, Jehovi.” Ta ‘jedna velika obitelj’ sastojala se tada od 135 osoba, uključujući i 50 kažnjenika. Upoznajmo neke od njih.
Jerzy, koji je kršten u lipnju, priča: “Doduše, imao sam neki doticaj s biblijskom istinom prije mnogo godina, no imao sam uistinu otvrdnulo srce. Prijevara, razvod od prve žene, nezakoniti odnos s Krystynom, vanbračno dijete i česti povraci u zatvor — to je bio moj život.” Vidjevši kako drugi okorjeli kriminalci postaju Svjedocima dok su još u zatvoru, on se počeo pitati: ‘Zar ne mogu i ja postati bolji čovjek?’ Zatražio je biblijski studij i počeo dolaziti na sastanke. Međutim, prava prekretnica nastupila je kad je od javnog tužioca saznao da je Krystyna prije tri godine postala Jehovin svjedok. “Bio sam posve iznenađen!” kaže Jerzy. “Mislio sam: ‘Što je sa mnom? Što ja radim?’ Uvidio sam da, ako želim imati Jehovino odobravanje, moram svoj život dovesti u red.” To je rezultiralo ponovnim radosnim sjedinjenjem, koje se odigralo u zatvoru — s Krystynom i njihovom 11-godišnjom kćerkom Marzenom. Uskoro su legalizirali svoj brak. Premda se još uvijek nalazi u zatvoru i ima svoje uspone i padove, Jerzy je nedavno naučio znakovni jezik te može pomagati gluhim zatvorenicima.
Mirosław je već u osnovnoj školi bio upleten u kriminalne aktivnosti. Jako se divio onome što su njegovi prijatelji radili i ubrzo je i on to isto počeo raditi. Mnoge je opljačkao ili pretukao. Tada je dospio u zatvor. “Dok sam bio u zatvoru, obratio sam se svećeniku za pomoć”, priznaje Mirosław. “No, gorko sam se razočarao. Zato sam odlučio da ću se ubiti tako što ću popiti otrov.” Taj dan kad je planirao počiniti samoubojstvo, bio je prebačen u drugu ćeliju. Tamo je pronašao jedan primjerak Kule stražare koja je govorila o smislu života. “Jednostavne i jasne informacije bile su baš ono što sam trebao”, dodaje on. “Sada sam želio živjeti! Stoga sam se molio Jehovi i zatražio od Svjedokâ biblijski studij.” Brzo je napredovao u svom biblijskom studiju i krstio se 1991. Sada u zatvoru služi kao pomoćni pionir i odobreno mu je da propovijeda od ćelije do ćelije.
Dosad se ukupno 15 zatvorenika krstilo. Njihove kazne, kad se sve zajedno zbroje, iznose gotovo 260 godina. Neki od njih pušteni su prije no što su odslužili svoju kaznu. Jednom je zatvoreniku kazna od 25 godina smanjena za 10 godina. I neki od onih koji su pokazali interes dok su bili u zatvoru postali su kršteni Svjedoci nakon što su bili otpušteni. Pored toga, još se četiri kažnjenika u zatvoru priprema za krštenje.
Pohvala od zatvorske uprave
“Promjene u vladanju kažnjenikâ vrlo su vidljive”, navodi jedan zatvorski izvještaj. “Mnogi prestaju pušiti i drže svoje ćelije čistima. Takve promjene u vladanju zapažene su kod mnogih kažnjenika.”
List Życie Warszawy izvještava da je uprava kaznionice u Wołówu priznala da su “obraćenici disciplinirani; ne stvaraju probleme zatvorskim čuvarima”. Članak dalje navodi da su se oni koji su oslobođeni prije isteka svoje kazne dobro uklopili među Jehovine svjedoke i da se ne vraćaju na put kriminala.
A kakvo je mišljenje upravitelja tog zatvora? “Djelatnost Jehovinih svjedoka u ovoj je kaznionici vrlo poželjna i korisna”, kaže on. Upravitelj priznaje da se “tokom proučavanja Biblije [sa Svjedocima] moralne vrijednosti i mjerila kažnjenika mijenjaju, pružajući im novu snagu koja ih vodi u životu. Njihovo je vladanje taktično i uljudno. Oni su marljivi radnici i ne stvaraju gotovo nikakve probleme.” Takve pohvalne izjave vlasti, naravno, raduju Svjedoke koji surađuju s kažnjenicima u zatvoru Wołów.
Svjedoci koji posjećuju zatvor u potpunosti razumiju Isusove riječi: “Poznajem ovce svoje i ovce moje poznaju mene. (...) One će čuti glas moj, te će biti jedno stado i jedan pastir” (Ivan 10:14, 16, St). Čak niti zatvorski zidovi ne mogu spriječiti Vrsnog Pastira, Isusa Krista, da sakupi pojedince koji su nalik ovcama. Svjedoci u Wołówu zahvalni su što imaju prednost sudjelovati u ovoj radosnoj službi. I oni se obraćaju Jehovi moleći ga da ih nastavi blagoslivljati kako bi pomagali još mnogim otvrdnulim srcima da se odazovu na dobru vijest o Kraljevstvu prije nego dođe kraj (Matej 24:14).
[Okvir na stranici 27]
Problem “velikog djeteta”
“Nakon što je neko vrijeme proveo u zatvoru, kažnjenik često izgubi osjećaj za to što znači živjeti na slobodi ili samostalno”, primjećuju Svjedoci koji propovijedaju u kaznionici u Wołówu. “Ono što zapravo doživljava jest problem ‘velikog djeteta’, osobe koja se, nakon što bude otpuštena iz zatvora, ne zna brinuti sama za sebe. Zato uloga skupštine ide iznad toga da takvu osobu samo poučava biblijskoj istini. Moramo je pripremiti da postane dio društva, upozoravajući je na nove opasnosti i iskušenja s kojima bi se mogla susresti. Premda moramo biti pažljivi da je ne bismo pretjerano zaštićivali, moramo joj pomoći da napravi novi početak u životu.”