Nezaboravan događaj u Francuskoj

“NE JEHOVINOM GRADU!” pisalo je na plakatima koji su bili izloženi po cijelom gradu. “Svi složno protiv Jehovinog projekta”, poticala je jedna protivnička skupina. Doslovno na stotine novinskih članaka skrenulo je pažnju javnosti na tu temu. Bilo je potpisano i više peticija, a poplava od preko pola milijuna letaka u kojima se spominjao taj projekt preplavila je poštanske sandučiće u tom kraju. Kakav je to projekt koji je uznemirio inače spokojan grad Louviers, koji se nalazi na sjeverozapadu Francuske? Radilo se o planiranoj izgradnji nove podružnice i stambenih objekata Jehovinih svjedoka.

Jehova čini da raste

Aktivnost Jehovinih svjedoka u Francuskoj datira od kraja 19. stoljeća. Prvo skladište biblijske literature otvoreno je 1905. godine u južnofrancuskom selu Beauvèneu, a od 1919. u Parizu je djelovao jedan mali ured. Podružnica je službeno otvorena u Parizu 1930, a sljedeće godine osoblje podružnice preselilo se u betelski dom koji se nalazio u Enghien-les-Bainsu, sjeverno od Pariza. Nakon drugog svjetskog rata, betelska obitelj vratila se u Pariz, a 1959. podružnica je premještena u peterokatnu zgradu u Boulogne-Billancourtu, zapadnom predgrađu glavnog grada.

Godine 1973, zbog širenja djela propovijedanja Kraljevstva, tiskara i ekspedit bili su premješteni u Louviers, 100 kilometara zapadno od Pariza, dok je administrativni dio ostao u Boulogne-Billancourtu. Usprkos tome, porast broja objavitelja u Francuskoj pokazao je da su objekti podružnice u Louviersu nedostatni, unatoč proširenjima iz 1978. i 1985. Stoga je odlučeno da se objekti prošire, te da se cijelu betelsku obitelj smjesti na jedno mjesto. Kao što je spomenuto na početku, svi nisu odobravali taj projekt. Unatoč takvom protivljenju, pronađen je teren koji je udaljen samo jedan i po kilometar od tiskare. Uslijedilo je šest godina napornog rada i, konačno, u kolovozu 1996, nakon 23 godine odvojenosti, cijela betelska obitelj bila je na okupu u Louviersu.

Stoga se u subotu, 15. studenog 1997, s velikom radošću okupilo sretno mnoštvo od 1 187 osoba, uključujući i 300 članova francuske betelske obitelji i 329 delegata iz 42 podružnice, da bi poslušalo govor za svečano otvorenje koji je održao brat Lloyd Barry, član Vodećeg tijela. Međutim, s obzirom na to da se ovo otvorenje održavalo za vrijeme neprijateljstva i dugotrajne, klevetničke medijske kampanje protiv Jehovinih svjedoka koja se vodila diljem Francuske, smatralo se da bi svi francuski Svjedoci trebali proslaviti ovu pobjedu. Zato je u nedjelju, 16. studenog, u Izložbenom centru Villepinte, na samom sjeveru Pariza, organiziran poseban sastanak pod temom “Ostanimo u Kristovoj ljubavi”. Bili su pozvani svi Jehovini svjedoci iz Francuske, zajedno sa Svjedocima francuskog govornog područja iz Belgije i Švicarske, kao i skupštine iz Luksemburga, Nizozemske, Njemačke i Velike Britanije.

Značajan skup

Pripreme za ovaj skup počele su šest mjeseci unaprijed. A onda, samo dva tjedna prije svečanog otvorenja, francuski vozači kamiona stupili su u štrajk, blokiravši sve glavne puteve i benzinske stanice. Da li će stolice i ostala oprema stići na vrijeme? Hoće li cestovne barikade onemogućiti dolazak braće? Na olakšanje svih, za manje od tjedan dana štrajk je prestao i ceste su bile ponovno otvorene za promet. U petak, večer prije vikenda u kojem se održalo svečano otvorenje, 38 kamiona prevezlo je 84 000 stolica do dvije velike dvorane unajmljene za tu prigodu. Više od 800 braće i sestara naporno je radilo cijelu noć sve do 9.30 u subotu da bi se postavilo stolice, podij, opremu za razglas i devet velikih videoekrana.

U nedjelju, u 6.00 otvorena su vrata i mnoštvo je počelo pristizati u velikom broju. Sedamnaest specijalno zakupljenih vlakova dovezlo je više od 13 000 Svjedoka u glavni grad. Preko dvije stotine mjesne braće i sestara okupilo se na željezničkim stanicama da bi putnicima izrazili dobrodošlicu te da bi ih u grupama odveli na mjesto održavanja skupa. Jedna je sestra rekla da im je ta ljubazna susretljivost dala “osjećaj sigurnosti i zadovoljstva”.

Drugi su u Pariz doputovali avionom ili automobilom. Međutim, većina njih stigla je u 953 autobusa, dok su Svjedoci s pariškog područja koristili javni prijevoz da bi doputovali do Izložbenog centra. Mnogi su putovali cijelu noć ili su napustili svoje domove u ranim jutarnjim satima, ali njihova radost zbog prisustvovanja ovom sastanku bila je očigledna. Usklici oduševljenja i srdačni zagrljaji obilježili su ponovne susrete prijatelja koji se godinama nisu vidjeli. Živobojne narodne nošnje dale su radosnom mnoštvu međunarodni izgled. Nesumnjivo se spremalo nešto izuzetno.

U 10.00, nakon što je program započeo, više nije bilo slobodnih mjesta za sjedenje, no ipak su svake minute pristizale daljnje stotine ljudi. Bilo gdje da je netko bacio pogled, mogao je zapaziti mnoštvo nasmijanih lica. Tisuće ljudi ostale su stajati ili su sjedile na betonskom podu. U duhu teme tog skupa, mnogi mladi ljubazno su ustupili svoja mjesta starijima. “Kako smo samo bili radosni što smo svoja mjesta ustupili braći i sestrama koje nismo poznavali, ali koji su nam tako dragi!” napisao je jedan bračni par. Mnogi su pokazali odličan samopožrtvovan stav: “Stajali smo cijeli dan tik do stolica koje smo u petak cijelu noć montirali. No samim time što smo prisustvovali tom događaju, bili smo ispunjeni zahvalnošću prema Jehovi.”

Unatoč umoru ili neudobnosti, delegati su s velikom pažnjom slušali izvještaje iz drugih zemalja i govore brata Lloyda Barrya i Daniela Sydlika, također člana Vodećeg tijela. Brat Barry razradio je temu “Jehova daje izobilno puninu jakosti”, istaknuvši na slikovit način kako Jehova blagoslivlja svoj narod porastom usprkos raznim kušnjama. Govor brata Sydlika nosio je naslov “Sretan je narod čiji je Bog Jehova!” Oba govora bila su itekako pravovremena s obzirom na protivljenje s kojim se Jehovini svjedoci u Francuskoj trenutno suočavaju. Brat Sydlik je objasnio da prava sreća ne ovisi o vanjskim faktorima već o našem odnosu s Jehovom i o našem stavu prema životu. Na njegovo pitanje “Jeste li sretni?”, koje je uputio publici, odgovoreno je gromoglasnim pljeskom.

Jedna sestra koja je “izgubila svoju radost”, nakon toga piše: “Odjednom sam postala svjesna toga da mi je prava sreća bila nadohvat ruke. Usmjeravala sam svoja nastojanja u pogrešnom pravcu, a putem ovog govora Jehova mi je pokazao koliko se trebam promijeniti.” Jedan je brat izjavio: “Sada se želim boriti kako bih obradovao Jehovino srce. Neću dopustiti da mi bilo što oduzme duboku unutarnju radost koju sam počeo osjećati.”

Kako se sastanak približavao kraju, predsjedavajući programa s velikim je oduševljenjem objavio broj prisutnih: 95 888 — najveći skup Jehovinih svjedoka ikad održan u Francuskoj!

Nakon završne pjesme, koju su mnogi pjevali sa suzama radosnicama u očima, i nakon zaključne molitve, braća su pomiješanih osjećaja krenula kući. Srdačna, prijateljska atmosfera koja je vladala na tom skupu nije prošla nezapaženo. Vozači autobusa izrekli su mnoge pozitivne komentare o vladanju delegata. Ujedno su bili impresionirani organizacijom koja je omogućila da sva 953 autobusa napuste Izložbeni centar u roku od dva sata, bez jednog jedinog zastoja u prometu! Osoblje željezničkog i javnog gradskog prijevoza također je izrazilo veliko cijenjenje za vladanje delegata. Uslijedili su mnogi lijepi razgovori, te je dano dobro svjedočanstvo.

“Oaza u pustinji”

Apostol Pavao poticao je sukršćane: “Da razumijevamo jedan drugoga u podbunjivanju k ljubavi i dobrijem djelima, (...) jedan drugoga svjetujući, i toliko većma koliko vidite da se približuje dan sudni” (Jevrejima 10:24, 25). Zasigurno je ovaj posebni sastanak svima bio izvor velikog ohrabrenja, “oaza u pustinji”, kako ga je opisala jedna sestra. “Otišli smo okrijepljeni, ohrabreni, ojačani i odlučniji nego ikad da radosno služimo Jehovi”, napisala su braća iz togoanske podružnice. “Oni koji su bili potišteni vratili su se kući sretni”, rekao je jedan pokrajinski nadglednik. “Braća su bila motivirana i ojačana”, izjavio je drugi. Jedan bračni par bio je potaknut da napiše: “Nikad prije nismo se osjećali tako privučeni Jehovinoj organizaciji.”

“Noga moja stoji na pravom putu; na skupštinama ću blagosiljati Gospodina”, izjavio je psalmist (Psalam 26:12). Takvi kršćanski skupovi omogućavaju svima da steknu sigurno duhovno uporište prilikom suočavanja s preprekama. “Kakve god nevolje nastupile”, rekla je jedna sestra, “ovi izuzetni trenuci urezani su duboko u naša srca i tamo će ostati zauvijek da bi nas krijepili.” Slično je napisao i jedan putujući nadglednik: “Kad nastupe teška vremena, sjećanje na ovaj predokus Raja pomoći će nam da s njima izađemo na kraj.”

“Dajte Gospodinu [“Jehovi”, NW], plemena narodna, dajte Gospodinu slavu i čast”, potiče Psalam 96:7. Svečano otvorenje novih objekata podružnice u Francuskoj nesumnjivo predstavlja značajnu pobjedu za Jehovu. Jedino je on mogao postići ostvarenje ovog projekta unatoč tako odlučnom i rasprostranjenom protivljenju. Jehovini svjedoci u Francuskoj odlučniji su nego ikad ‘ostati u Kristovoj ljubavi’ i ‘pustiti svoje vidjelo da svijetli’ (Ivan 15:9, NW; Matej 5:16). Svi koji su prisustvovali programu svečanog otvorenja iskreno dijele psalmistovo raspoloženje: “To bi od Gospodina i divno je u našim očima” (Psalam 118:23).

[Slika na stranici 26]

Lloyd Barry

[Slika na stranici 26]

Daniel Sydlik

[Slika na stranici 26]

Specijalnom programu u Izložbenom centru Villepinte prisustvovalo je 95 888 osoba

[Slike na stranici 28]

Bilo je na tisuće onih koji su za vrijeme programa morali stajati ili sjediti na podu