Sasvim posebno vjenčanje
NA SJEVERU Mozambika prostire se plodna dolina okružena prekrasnim planinama — od kojih su neke stjenovite, dok su druge prekrivene bujnom vegetacijom. Tu je smješteno selo Fíngoè. Za vedrih zimskih noći nebo je osuto zvijezdama a mjesec je tako sjajan da rasvjetljava slamnate krovove na kolibama seljana. U tom krasnom ambijentu održalo se jedinstveno vjenčanje.
Stotine ljudi pješačile su satima, čak danima, da bi prisustvovale ovom posebnom događaju. Neki od njih prolazili su kroz negostoljubive i opasne predjele nastanjene hijenama, lavovima i slonovima. Osim osobne prtljage, mnogi posjetioci ponijeli su sa sobom kokoši, koze i povrće. Nakon što su stigli u selo, krenuli su prema otvorenom području koje se inače koristi za kršćanske kongrese. Premda umorni od puta, bili su sretni, a njihova vedra lica odražavala su željno isčekivanje onoga što je trebalo uslijediti.
Tko se trebao vjenčati? Mnogo njih! Da, mnoštvo parova. Oni nisu sudjelovali u nekom senzacionalnom masovnom vjenčanju. Naprotiv, to su iskreni i ispravno motivirani parovi koji prije toga nisu mogli registrirati svoj brak budući da žive u zabačenim predjelima daleko od matičnih ureda. Svi ti bračni parovi upoznali su božanska mjerila s obzirom na brak proučavajući Bibliju s Jehovinim svjedocima. Saznali su da je potrebno da se vjenčaju u skladu sa zakonima zemlje u kojoj žive da bi se dopali svom Stvoritelju, Začetniku braka, kao što su Josip i Marija udovoljili zahtjevu za popis stanovništva u vrijeme Isusovog rođenja (Luka 2:1-5).
Priprema za taj događaj
Podružnica Jehovinih svjedoka u Mozambiku odlučila je pružiti pomoć. Kao prvo, u glavnom gradu zemlje, Maputu, stupilo se u kontakt s Ministarstvima pravosuđa i Unutarnjih poslova da bi se ustanovilo kakvu proceduru zahtijeva zakon. Zatim su misionari u glavnom gradu provincije Tete stupili u kontakt s tamošnjim vlastima radi daljnjeg usklađivanja priprema. Određen je datum za dolazak misionarâ i službenikâ iz javnobilježničkog ureda i Odjela za izdavanje isprava u selo Fíngoè. U međuvremenu je podružnica uputila pismo s objašnjenjem, pruživši upute svim skupštinama koje su učestvovale. Kako Svjedoci tako i mjesni službenici željno su očekivali taj jedinstveni događaj.
U nedjelju, 18. svibnja 1997, u Fíngoè su stigli trojica misionara zajedno s državnim službenicima. Mjesne vlasti pobrinule su se da službenici budu udobno smješteni u blizini upravne zgrade. Međutim, gostujući službenici bili su tako impresionirani gostoljubivošću Jehovinih svjedoka da su se radije smjestili zajedno s misionarima u improviziranim kolibama. Bili su iznenađeni saznavši da je jedan od kuhara starješina u mjesnoj skupštini i da je putujući nadglednik bio među dobrovoljcima radeći poslove kućanske prirode u sklopu priprema za vjenčanje. Isto tako, zapazili su vedru narav misionara koji su, bez pritužbi, boravili u jednostavnim kolibama i kupali se koristeći malene posude za vodu. Oni nikad prije nisu vidjeli tako snažnu vezu među ljudima koji su tako različitog porijekla. Međutim, ono što ih je najviše impresioniralo bila je vjera koju su ti ljudi ispoljili, čineći velike žrtve da bi došli u sklad sa zakonom i Božjim uređenjem.
Radostan događaj
Kako su parovi pristizali, tako su se odmah pripremali za prvi korak vjenčanja: dobivanje rodnog lista. Svi su strpljivo čekali u redu ispred tima matičara da bi dali svoje osobne podatke. Zatim su nastavili čekati u drugom redu da bi se fotografirali, nakon čega su otišli do tima za izdavanje isprava da bi dobili osobnu iskaznicu. Nakon toga, vratili su se do tima matičara radi sastavljanja toliko željenog vjenčanog lista. Zatim su stajali strpljivo čekajući da budu prozvani preko megafona. Uručivanje vjenčanih listova bio je uzbudljiv prizor. Vladala je velika radost dok je svaki bračni par podizao svoj vjenčani list poput nekog dragocjenog trofeja.
Sve se to odvijalo pod žarkim suncem. Pa ipak, vrućina i prašina nisu pomutile radost tog događaja.
Muškarci su bili prikladno odjeveni, mnogi u sakoe i s kravatama. Žene su bile odjevene po tradicionalnom običaju, u što spada dugačka, živo obojena tkanina koja se zove capulana, koju nose oko struka. Neke od njih nosile su svoje bebe umotane u sličnu tkaninu.
Stvari su se dobro odvijale, ali bilo je previše parova da bi se taj pravni postupak obavio u jednom danu. I nakon što se spustila noć, vladini službenici spremno su nastavili pružati svoje usluge parovima. Objasnili su da oni ne mogu ostaviti “našu braću” da čekaju nakon što su učinili tako veliku žrtvu da bi bili na tom mjestu. Takav duh suradnje i samopožrtvovnosti ostat će zauvijek u sjećanju.
Noću je bilo jako hladno. Dok je nekolicina bila smještena u kolibama, većina bračnih parova ostala je na otvorenom, sakupivši se oko vatre. To nije umanjilo radost tog događaja. Smijeh i pjevanje u četveroglasnom stilu čuli su se glasnije od pucketanja vatre. Mnogi su pričali o svom putovanju, čvrsto držeći u ruci svoje tek dobivene isprave.
U zoru su neki otišli u centar sela prodati svoje kokoši, koze i povrće da bi platili trošak registriranja svog braka. Mnogi od njih uistinu su “žrtvovali” te životinje, prodavajući ih daleko ispod njihove prave cijene. Za siromašne ljude koza je nešto dragocjeno i skupo; oni su bili voljni to žrtvovati da bi se vjenčali i ugodili svom Stvoritelju.
Surovi uvjeti putovanja
Neki su bračni parovi propješačili velike udaljenosti da bi došli na to mjesto. Tako je bilo i u slučaju Chamboka i njegove supruge Nhakulire. Oni su ispričali svoju priču druge noći boravka na tom mjestu dok su grijali noge uz vatru. Iako je star 77 godina, slijep na jedno oko i slabo vidi na drugo oko, Chamboko je tri dana bosonog pješačio zajedno s ostalima iz svoje skupštine, jer je bio odlučan da legalizira svoj 52-godišnji brak.
Anselmo Kembo, star 72 godine, već oko 50 godina živi s Neri. Nekoliko dana prije putovanja on se teško ubo u nogu na jedan velik trn dok je radio na svom polju. Bio je hitno otpremljen u najbližu bolnicu. Unatoč tome, odlučio je putovati pješice, bolno hramajući cijelim putem do Fíngoéa. Bilo mu je potrebno tri dana da stigne. Anselmo nije mogao prikriti svoju radost dok je držao u ruci svoj vjenčani list.
Još jedan novovjenčani čovjek vrijedan pažnje bio je Evans Sinóia, bivši poligamist. Kad je upoznao istinu iz Božje Riječi, odlučio je legalizirati brak sa svojom prvom ženom, no ona je to odbila, napuštajući ga zbog drugog čovjeka. Njegova druga žena, koja je također proučavala Bibliju, pristala je udati se za njega. Oboje su pješačili kroz opasno područje nastanjeno lavovima i drugim divljim životinjama. Nakon trodnevnog putovanja i oni su uspjeli legalizirati svoj brak.
U petak, pet dana nakon dolaska misionarâ i službenikâ, posao je bio potpuno dovršen. Bilo je izdano 468 osobnih iskaznica i 374 rodna lista. Broj izdanih vjenčanih listova bio je 233! Vladala je euforija. Unatoč umoru, svi su se složili da se trud koji su uložili u to uistinu isplatio. Taj će događaj nesumnjivo ostati neizbrisivo urezan u misli i srca svih učesnika. Bilo je to uistinu sasvim posebno vjenčanje!