Obitelj — hitan slučaj!
“I ŽIVJELI su sretno do kraja života.” Ovakav se svršetak iz bajke odnosi na sve manje i manje današnjih brakova. Obećanje prilikom vjenčanja, da će voljeti jedno drugo ‘u dobru i u zlu dokle god oboje žive’, prečesto je samo retorička izjava. Mogućnost ostvarivanja sretne obitelji izgleda kao borba protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja.
Između 1960. i 1990. u većini se industrijaliziranih zapadnih zemalja broj razvoda više nego udvostručio. U nekim se zemljama učetverostručio. Naprimjer, svake se godine u Švedskoj sklopi oko 35 000 brakova, a otprilike polovica od tog broja, u što je uključeno preko 45 000 djece, raspast će se. Parovi koji nevjenčano žive razdvajaju se u još većem broju, što pogađa daljnje desetke tisuća djece. Sličan trend postaje očit u zemljama širom svijeta, što se može vidjeti iz okvira na 5. stranici.
Istina je da razorene obitelji i raspad brakova nisu ništa novo u povijesti. Hamurabijev zakonik iz 18. stoljeća pr. n. e. sadržavao je zakone koji su dozvoljavali razvod u Babiloniji. Čak je i Mojsijev zakon, koji je stupio na snagu u 16. stoljeću pr. n. e., dozvoljavao razvod u Izraelu (5. Mojsijeva 24:1). Međutim, obiteljske veze nisu nikada bile slabije nego u ovom 20. stoljeću. Prije više od jednog desetljeća jedan je novinski kolumnist napisao: “Za pedeset godina možda čak i neće biti obitelji u tradicionalnom smislu. Možda će je zamijeniti različite vrste kolektiva.” A izgleda da trend koji se otad razvio potvrđuje tu zamisao. Obitelj kao institucija tako se naglo iskvarila da pitanje: “Hoće li preživjeti?” postaje sve važnije.
Zašto je mnogim bračnim parovima tako teško ostati zajedno i održavati ujedinjenu obitelj? Koja je tajna onih koji su tokom dugog životnog perioda ostali zajedno, te sretno slave svoj srebrni i zlatni pir? Uzgred rečeno, 1983. izviješteno je da su jedan čovjek i žena u bivšoj sovjetskoj republici Azerbajdžanu proslavili svoju 100. godišnjicu braka — u dobi od 126, odnosno 116 godina.
Što predstavlja opasnost?
U mnogim zemljama neki razlozi za zakonski razvod jesu preljub, mentalna ili fizička brutalnost, napuštanje, alkoholizam, impotencija, umobolnost, bigamija i ovisnost o drogi. Međutim, učestaliji razlog za razvod jest to što se temeljni stav prema braku i tradicionalnom obiteljskom životu radikalno promijenio, posebno u nekoliko proteklih desetljeća. Poštovanje prema instituciji koju se dugo smatralo svetom, srozalo se. Pohlepni muzički i filmski producenti, zatim producenti TV sapunica i izdavači popularne literature uzvisuju takozvanu seksualnu slobodu, nemoral, raspušteno vladanje i egocentričan način života. Promoviraju kulturu koja je i mladima i starima onečistila um i srce.
Jedna anketa provedena 1996. pokazala je da 22 posto Amerikanaca kaže kako neka vanbračna afera ponekad može biti korisna za brak. Jedno posebno izdanje Aftonbladeta, jednih od najvećih švedskih novina, poticalo je žene da se razvedu zato što “tako samo može biti bolje”. Neki su popularni psiholozi i antropolozi čak teoretizirali o tome da je čovjek evolucijom “programiran” da svakih nekoliko godina mijenja partnere. Drugim riječima, oni vanbračne afere i razvode smatraju prirodnima. Neki čak tvrde da razvod roditelja može djeci koristiti zato što ih priprema da se jednog dana nose s vlastitim razvodom!
Mnogi mladi više ne žele živjeti tradicionalnim obiteljskim životom, odnosno u obitelji s ocem, majkom i djecom. “Ne mogu ni zamisliti da cijeli svoj život provedem s istim partnerom”, jedno je popularno gledište. “Brak je poput Božića, obična bajka. Jednostavno ne vjerujem u to”, rekao je jedan 18-godišnji mladić iz Danske. “Evo u čemu je stvar: čemu se mučiti živjeti s [muškarcima] i prati njihove čarape”, izjavila je Noreen Byrne iz Nacionalnog savjeta žena u Irskoj. “Samo se zabavljajte s njima. (...) Mnoge žene shvaćaju da im ne trebaju muškarci da bi preživjele.”
Kućanstva s jednim roditeljem u porastu
Ovaj je stav doveo do naglog povećanja broja samohranih majki širom Evrope. Neki od tih samohranih roditelja tinejdžeri su koji neplaniranu trudnoću ne smatraju pogreškom. Neke žene same žele podići svoju djecu. Većina njih su majke koje neko vrijeme žive s ocem svog djeteta, ali se ne planiraju udati. Prošle je godine naslovna tema u časopisu Newsweek bila pitanje “Je li brak pred slomom?” U njoj se kaže da se postotak rađanja vanbračne djece naglo povećava u Evropi, a izgleda da nitko ne mari za to. Švedska može na vrh te liste, gdje se polovica svih beba rađa van braka. U Danskoj i Norveškoj brojka je blizu polovice, a u Francuskoj i Engleskoj je oko 1 prema 3.
U posljednjih je nekoliko desetljeća broj obitelji s dva roditelja u Sjedinjenim Državama drastično opao. Jedan izvještaj kaže: “Godine 1960 (...) 9 posto sve djece živjelo je u domovima s jednim roditeljem. Do 1990. ta je brojka porasla na 25 posto. Danas se 27,1 posto sve američke novorođenčadi nalazi u kućanstvima s jednim roditeljem, a ta je brojka u porastu. (...) Od 1970. broj obitelji sa samohranim roditeljem porastao je za više od dva puta. Tradicionalna je obitelj danas toliko ugrožena da je, kako kažu neki istraživači, na samom rubu izumiranja.”
U zemljama gdje je Rimokatolička crkva u velikoj mjeri izgubila svoj moralni utjecaj, obitelji s jednim roditeljem su u porastu. Manje od pola talijanskih kućanstava sastoji se od majke, oca i djece, a tradicionalnu obitelj zamjenjuju parovi bez djece i kućanstva sa samohranim roditeljem.
U nekim zemljama sistem za socijalnu skrb zapravo ljude potiče da se ne vjenčaju. Ako bi se udale, samohrane majke koje primaju socijalnu pomoć izgubile bi tu pomoć. Samohrane majke u Danskoj dobivaju dodatnu naknadu za brigu o djeci, a u nekim zemljama maloljetne majke dobivaju dodatnu gotovinsku sumu, a plaća im se i stanarina. Dakle, novac je u pitanju. Alf B. Svensson tvrdi da razvod u Švedskoj porezne obveznike košta između 250 i 375 tisuća američkih dolara u obliku naknada, plaćanja stanarina i socijalne pomoći.
Izgleda da crkve nazovikršćanstva pokušavaju malo ili ništa da prekinu taj razorni trend među obiteljima. Mnogi se pastori i svećenici bore s krizama u vlastitim obiteljima, tako da se osjećaju nesposobnima za pomaganje drugima. Neki od njih čak zagovaraju razvod. Novine Aftonbladet od 15. travnja 1996. izvijestile su da je pastor Steven Allen iz Bradforda (Engleska) sastavio jednu posebnu ceremoniju za razvod i predlaže da bi ona trebala biti službeni čin u svim britanskim crkvama. “Pomagati nekome da prihvati ono što ga je zadesilo i prilagodi se tome predstavlja službu koja ima blagotvoran utjecaj. To osobi pomaže shvatiti da je Bog još uvijek voli i da je oslobađa boli.”
Dakle, kuda je obitelj kao institucija krenula? Ima li nade da će preživjeti? Mogu li pojedinačne obitelji sačuvati svoje jedinstvo dok se nalaze u tako ogromnoj opasnosti? Molimo te da razmotriš sljedeći članak.
[Tabela na stranici 5]
SKLOPLJENI BRAKOVI U JEDNOJ GODINI U ODNOSU NA RAZVODE U NEKIM ZEMLJAMA
ZEMLJA GODINA BRAKOVA RAZVODA
Australija 1993. 113 255 48 324
Češka Republika 1993. 66 033 30 227
Danska 1993. 31 507 12 991
Estonija 1993. 7 745 5 757
Francuska 1991. 280 175 108 086
Japan 1993. 792 658 188 297
Kanada 1992. 164 573 77 031
Kuba 1992. 191 837 63 432
Maldivi 1991. 4 065 2 659
Norveška 1993. 19 464 10 943
Njemačka 1993. 442 605 156 425
Portoriko 1992. 34 222 14 227
Ruska Federacija 1993. 1 106 723 663 282
Sjedinjene Države 1993. 2 334 000 1 187 000
Švedska 1993. 34 005 21 673
Ujedinjeno Kraljevstvo 1992. 356 013 174 717
(Na temelju 1994 Demographic Yearbooka, Ujedinjeni narodi, New York 1996)