Bogate nagrade za svetu službu
Ispričao Harry Bloor
Prije oko sto godina moj djed je bio vjerni član metodističke crkve. Bio je također uvaženi laički propovjednik koji je velikodušno davao financijsku pomoć mnogim crkvama u Stoke-on-Trentu, engleskom gradu lončarstva. Potom je doživio financijski teško razdoblje. Da bi pomogao djedu, moj otac se pobrinuo da vodi mali seoski dućan. Dućan je imao dozvolu za prodaju piva, a kad su metodisti to saznali, odmah su ekskomunicirali djeda.
OTAC je bio bijesan i zakleo se da nikada više neće imati nikakve veze s religijom — i održao je svoju riječ. Bio je policajac, ali je kasnije postao vlasnik jedne gostionice. Tako sam odgojen usred mirisa i dima tog mjesta. Religija nije igrala nikakvu ulogu u mom životu, ali sam majstorski naučio igrati većinu igara na ploči, kao što je šah! Međutim, budući da je na mene imalo utjecaj ono što sam kod djeda vidio u ranoj mladosti, zadržao sam prilično poštovanje prema Bibliji iako sam o njoj znao malo.
Upoznao sam biblijsku istinu
Godine 1923, kad sam imao 24 godine, preselio sam se istočno u Nottingham i počeo sam se udvarati Mary, koja je živjela oko 40 kilometara dalje, u selu Whetstone, jugozapadno od Leicestera. Njen otac Arthur Rest ranije je bio orguljaš u tamošnjoj crkvi, a sada je bio revan Istraživač Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada nazivali. Arthur mi je uvijek govorio o svojoj novopronađenoj vjeri — s malo uspjeha. Međutim, moj interes se rasplamsao kad sam ga pratio do tamošnje baptističke crkve u nedjelju poslijepodne, 13. srpnja 1924, da bih poslušao predavanje jednog člana parlamenta koji je bio istaknuti baptist. Njegova tema “Učenja pastora Russella ispitana u svjetlu Pisma” zaintrigirala me je. Još uvijek imam bilješke koje sam tada zapisao.
Baptisti su odbili zahtjev Istraživača Biblije da odgovore na napad na svoja vjerovanja. To me je razbjesnilo, pa sam odlučio pronaći drugu lokaciju za održavanje takvog sastanka. Obližnji se hambar pokazao idealnim. Pomeli smo ga, očistili paučinu, pomakli vršalice na jednu stranu i tada smo svi bili spremni. Sakupili smo 70 stolica i otisnuli pozivnice.
Kad je Frank Freer došao iz Leicestera da održi govor, sva su mjesta bila zauzeta, a još je 70 ljudi stajalo! Kod mene je, kao i kod mnogih drugih prisutnih, Frankovo jasno raspravljanje na temelju Pisama naišlo na povoljan odaziv. Otad pa nadalje, mala skupština Istraživača Biblije u Blabyu pored Leicestera brzo se povećavala. Bila je to također prekretnica u mom životu — kao i u Marynom. Godine 1925. predali smo se Jehovi, krstili se i vjenčali.
Duhovni blagoslovi
Sljedeće sam godine imenovan za voditelja službe u skupštini Blaby. Moja supruga i ja željeli smo krenuti putem kolportera, pa smo postali punovremeni evangelizatori, no uskoro je postalo očito da Maryno zdravlje neće dozvoliti da ona nastavi s tako dinamičnim rasporedom aktivnosti. Iako je bila slabog zdravlja sve do svoje smrti 1987, bila je dobar drug i izvrstan propovjednik i vješta u neformalnom svjedočenju i započinjanju biblijskih studija. Većinu smo večeri ili prisustvovali sastancima ili prenosili biblijsku istinu našim bližnjima.
Ja sam bio inženjer i radio sam u poduzeću koje je proizvodilo strojeve za pilanu. Moj je posao uključivao daleka putovanja po Velikoj Britaniji, kao i po Francuskoj, a Mary bi me obično pratila. Ta su nam putovanja davala mogućnosti da svjedočimo u velikoj mjeri.
Temelji za rast
Godine 1925. izgradili smo lijep objekt za naše sastanke u Blabyu, pa smo otamo organizirali djelotvoran program svjedočenja. Svake nedjelje ujutro unajmili bismo autobus koji nas je vozio u raštrkana sela i manje gradove. Putem smo ostavljali objavitelje da propovijedaju, a zatim bi na povratku autobus došao po njih. Tokom toplih ljetnih mjeseci proučavali bismo Bibliju u kasno nedjeljno poslijepodne, koristeći tekuće izdanje Kule stražare. Nakon toga, u osam sati, sastali bismo se na tržnici u Leicesteru, gdje se održavalo javno predavanje na otvorenom. Jedne je večeri 200 ljudi slušalo predavanje. Ta djelatnost stvorila je temelje za osnivanje mnogih skupština koje sada postoje u Leicesteru i njegovoj okolici.
Godine 1926. epohalni kongres kombinirano je održan u londonskom Alexandra Palaceu i Royal Albert Hallu. Tom je prilikom Joseph F. Rutherford, tadašnji predsjednik Društva Watch Tower, objavio knjigu Deliverance (Oslobođenje). Rezolucija “Svjedočanstvo vladarima svijeta” i snažno javno predavanje brata Rutherforda “Zašto svjetske sile teturaju i koji je tome lijek”, dan nakon što su izneseni, u cijelosti su bili tiskani u jednom od vodećih listova. Više od 10 000 ljudi čulo je javno predavanje, a kasnije je 50 000 000 primjeraka rezolucije distribuirano širom svijeta. Taj je kongres poslužio da bi se u Velikoj Britaniji ubrzalo djelo propovijedanja.
Veliki kongres tokom ratnog vremena
Drugi svjetski rat izbio je u rujnu 1939, a do 1941. bio je na svom vrhuncu. Njemački bombarderi napadali su i danju i noću, a na snazi je bilo zamračenje u cijeloj državi. Hrane je bilo malo, a ona koja je bila dostupna bila je strogo racionirana. Prijevoz je, čak i vlakom, bio vrlo ograničen. Usprkos tim naizgled nesavladivim preprekama, održali smo petodnevni nacionalni kongres 3-7. rujna 1941.
Dvorana De Montfort u Leicesteru izabrana je kao mjesto održavanja kongresa zato što je Leicester u središtu Engleske. Budući da sam se bavio trgovinom drvom, pomagao sam kod izrade oglasnih natpisa. Također sam organizirao mjesni prijevoz za posjetioce kongresa. Kupovanjem karata unaprijed i plaćanjem više od uobičajene cijene, postigli smo da tramvaji u Leicesteru voze čak i nedjeljom.
Zbog ograničenih mogućnosti putovanja nadali smo se da će doći možda 3 000 Svjedoka. Zamisli uzbuđenje kad je više od 10 000 delegata reklo da će doći! No gdje će odsjesti? Građani Leicestera susretljivo su pozvali mnoge da odsjednu u njihovim domovima. Pored toga, oko tisuću delegata bilo je smješteno u šatorima koji su bili podignuti na jednom polju tri kilometra od mjesta održavanja kongresa. Kamp Gideon, kako smo ga mi nazvali, izazvao je popriličnu živost u tom kraju.
Veliki bijeli šatori bili su unajmljeni za kongresne odjele i za smještaj ogromnog mnoštva. Kad se uvidjelo da bi na jasnoj mjesečini šatori mogli poslužiti kao meta nacističkim bombarderima, brzo ih se kamufliralo. Rat, a naročito to što Svjedoci nisu sudjelovali u njemu, zaokupio je pažnju javnosti. Stotine Svjedoka bili su tada u zatvoru zbog svog na Bibliji temeljenog stava o neutralnosti (Izaija 2:4; Ivan 17:16).
Sunday Pictorial od 7. rujna 1941. izvijestio je: “Začuđujuće je pronaći 10 000 ljudi, uglavnom mladih, kako provode tjedan dana razgovarajući o religiji a da ne spominju rat, osim kao uzgrednu stvar.
Upitao sam ima li Svjedoka u Njemačkoj. Rečeno mi je da ih ima i da su skoro svi, oko 6 000, u koncentracionim logorima.”
Reporter je dodao: “O, da, istina je da su nacisti neprijatelji, ali Svjedoci čine malo u borbi protiv njih, osim što prodaju traktate i slušaju govore.”
Novinski komentari o nama bili su uglavnom negativni, a protivnici su čak pribjegli nasilju kako bi prekinuli naš kongres, ali bezuspješno. Pa ipak, doduše prilično nerado, londonski Daily Mail priznao je: “Organizacija kongresa bila je odlična, nenametljiva i efikasna.”
Optužili su nas da smo odgovorni zato što u gradu vlada nestašica cigareta. No The Daily Mail je objasnio: “Ni Leicester ni Tobacco Controller ne mogu se žaliti da su Svjedoci u Leicesteru krivi za nestašicu cigareta. Oni ne puše.” I pritužbe da zbog Svjedoka mjesni stanovnici ne mogu nabaviti hranu također su se raspršile kad se objasnilo da su oni sa sobom donijeli većinu namirnica. Ustvari, pri kraju kongresa 270 kilograma kruha darovano je državnoj bolnici u Leicesteru — što je bio vrlo velik prilog u tom razdoblju nestašice hrane.
Kongres je pružio veliku duhovnu okrepu za oko 11 000 Svjedoka u Velikoj Britaniji. Bili su uzbuđeni da je bilo oko 12 000 prisutnih! Delegati su radosno sudjelovali u, dotad neviđeno opsežnoj, službi na ulici u Leicesteru te su posjetili udaljena sela uz gramofonsku prezentaciju.
Glavni govori kongresa bile su prethodnog mjeseca načinjene snimke govora koji su bili izneseni na petodnevnom kongresu Jehovinih svjedoka u St. Louisu, Missouri (SAD). Snimka govora brata Rutherforda “Djeca Kralja” bila je vrhunac kongresa. Budući da nije bilo moguće uvesti primjerke knjige Children (Djeca) koja je objavljena u St. Louisu, kasnije je u Velikoj Britaniji štampano posebno broširano izdanje. Po jedan primjerak tog izdanja poslan je svoj djeci koja su prisustvovala tom kongresu.
Jedinstveni godišnji sastanak u Leicesteru
Nakon rata porast objavitelja Kraljevstva u Velikoj Britaniji bio je čudesan! Do početka 1980-ih broj skupština u Leicesteru porastao je na deset. Tada smo obaviješteni da je Vodeće tijelo Jehovinih svjedoka odlučilo održati godišnji sastanak Watch Tower Bible and Tract Societya u Leicesteru 1983. Kao nadglednik grada Leicestera uskoro sam uključen u pripreme, uključujući i ponovno iznajmljivanje dvorane De Montfort.
Zbog te je prigode iz centrale Društva u Brooklynu došlo 13 članova Vodećeg tijela. Ukupan broj od 3 671 delegata — ovog puta iz cijelog svijeta, a uglavnom su to bili dugogodišnji Svjedoci — popunio je auditorij. Još 1 500 druge braće slušalo je program u obližnjoj Kongresnoj dvorani.
Albert D. Schroeder, koji je u vrijeme rata, kad smo održali kongres u Leicesteru nadgledao podružnicu Društva Watch Tower u Londonu, predsjedao je ovim godišnjim sastankom. Prisjećajući se kongresa koji je održan 1941, brat Schroeder je upitao: “Koliko je vas, koji ste danas s nama, bilo tada prisutno?” Više od polovine prisutnih podiglo je ruke. “Kakvog li ponovnog susreta za sve vas vjerne, lojalne!” oduševljeno je izjavio. Uistinu, bio je to nezaboravan događaj.
S 98 godina još uvijek služim kao sekretar u našoj skupštini te i dalje održavam javna predavanja, iako to sada činim sjedeći. Nakon Maryne smrti 1987, oženio sam Bettinu, udovicu koju smo Mary i ja poznavali godinama. Zahvalan sam što sam tako dobro zbrinut i fizički i duhovno. Usprkos ograničenjima nametnutim Marynim slabim zdravljem i sada mojom starošću, uvjerio sam se da se uvijek potpuno isplati biti bogato zaposlen u svetoj službi (1. Korinćanima 15:58).
[Slika na stranici 26]
Spremni za sudjelovanje u službi 1920-ih
[Slika na stranici 26]
Scene s kongresa u Leicesteru