Dobra vijest o Raju na Tahitiju
TAHITI! Izgleda da samo ime nosi određenu egzotičnu draž. Poznatim su ga učinili umjetnici i pisci kao što su Paul Gauguin, Robert Louis Stevenson i Herman Melville, čiji su prikazi tropske ljepote i mirnoće otokâ Južnog mora poticali maštu mnogih.
Tahiti je najveći od preko 120 otoka u Francuskoj Polineziji, smještenoj na južnom Pacifiku. Iako je taj otok Južnog mora za većinu ljudi gotovo sinonim za raj, ljudi na Tahitiju ipak trebaju čuti o drugom raju koji će uskoro doći (Luka 23:43). Jehovini svjedoci, kojih danas na Tahitiju ima 1 918, zaposleni su dok ljudima, kojih ima 220 000, govore o dobroj vijesti da će Božje Kraljevstvo uskoro uspostaviti prave rajske uvjete ne samo na Tahitiju nego i na cijeloj Zemlji (Matej 24:14; Otkrivenje 21:3, 4).
Djelo propovijedanja na Tahitiju je mnogo godina vodila podružnica Društva Watch Tower s Fidžija, udaljena nekih 3 500 kilometara. Ogromna udaljenost otežavala je stvari, a napredak je bio spor. Stoga je 1. travnja 1975. osnovana podružnica na Tahitiju, a to je predstavljalo prekretnicu aktivnosti pravih kršćana na tom području. Što je dovelo do toga i kako je započelo djelo propovijedanja na Tahitiju?
Skroman početak
Dobra vijest o Kraljevstvu na Tahitiju se prvi put čula 1930-ih a mnogi su otočani, koji imaju prilično poštovanje za Bibliju, reagirali na nju s velikim interesom. Međutim, zbog vladine zabrane i drugih ograničenja, na otoku sve do kraja 1950-ih još uvijek nije bilo Svjedoka. U to se vrijeme Agnès Schenck, koja je rodom s Tahitija, a živjela je u Sjedinjenim Državama, odlučila sa svojim suprugom i sinom vratiti na Tahiti. Ona objašnjava kako se sve to dogodilo.
“Na oblasnom kongresu u Los Angelesu 1957. brat Knorr [tada predsjednik Društva Watch Tower] objasnio je da postoji velika potreba za objaviteljima Kraljevstva na Tahitiju. Do tada sam bila krštena oko godinu dana i uskliknula sam: ‘Pa pođimo na Tahiti!’ Čule su me dvije obitelji, Neillovi i Caranovi, naši dobri prijatelji. Rekli su da bi voljeli ići s nama, ali nismo imali mnogo novčanih sredstava. Moj suprug je bio dugo bolestan, a moj sin je bio vrlo mali. Zato nam je bilo teško otići. Prijatelji iz susjednih skupština su čuli o našem cilju, pa su nam poslali novaca i kućanskih stvari. Zatim smo u svibnju 1958. otplovili za Tahiti s našim stvarima, među kojima je bilo i 36 plahti!
Kad smo stigli na Tahiti osjećala sam se potpuno izgubljeno jer na otoku nisam bila 20 godina. Počeli smo propovijedati, ali smo morali biti pažljivi jer je naše kršćansko djelo bilo pod zabranom. Morali smo skrivati časopise, a koristili smo samo Bibliju. Isprva smo svjedočili samo ljudima koji su već imali pretplatu na časopise Kulu stražaru i Probudite se!
Clyde Neill i David Carano, zajedno sa svojim obiteljima, pridružili su nam se nakon međunarodnog kongresa koji je bio održan 1958. u New Yorku. Zajedno smo propovijedali i pozivali ljude da dođu slušati govore koji su se održavali u domovima braće. Malo po malo stvari su se organizirale, i mi smo osnovali grupu za studij Biblije koja se sastojala od 15-ero ljudi. Nakon tri mjeseca Neillovi i Caranovi su morali otići zato što su im istekle turističke vize. Tako su braća odlučila da prije njihova odlaska krste sve zainteresirane koji su udovoljavali uvjetima za to. Imala sam prednost da budem prevodilac prvog govora za krštenje. Tom je prilikom osmero ljudi, rođenih otočana, simboliziralo svoje predanje Jehovi krštenjem. Nakon toga su se Neillovi i Caranovi vratili u Sjedinjene Države.
Djelo propovijedanja se nastavilo. Organizirali smo se u male grupe i posjećivali ljude u večernjim satima. Često su razgovori sa zainteresiranima trajali do ponoći. Ponekad su se razgovorima pridružili čak i protestantski svećenici. Do 1959. već je bila formirana prva skupština. Tada je, na našu veliku radost, 1960. vlada službeno priznala zajednicu Jehovinih svjedoka. Te su rane godine bile ispunjene radošću i duhovno značajnim događajima. Jehova je zaista blagoslovio našu odluku da se preselimo tamo gdje je potreba bila veća.” Sestra Schenck sada ima 87 godina i još uvijek vjerno služi Jehovi u svojoj skupštini.
Djelo je krenulo
Godine 1969. dvoje Svjedoka iz Francuske, Jacques i Paulette Inaudi, dodijeljeno je na Tahiti kao specijalni pioniri. Jacques se sjeća: “Kad smo stigli na Tahiti, tamo su bila samo 124 objavitelja, jedna skupština u Papeeteu i dva specijalna pionira na poluotoku, u gradu Vairaou.” Poluotok je s Tahitijem spojen prevlakom. Uskoro se trebao održati Međunarodni kongres “Mir na Zemlji”. “To je bilo moje prvo iskustvo u organiziranju kongresa”, nastavlja Jacques. “Trebali smo planirati program na engleskom jeziku za posjetioce, oformiti orkestar za pjesme Kraljevstva i isprobati dvije drame. Sav taj posao bio je obavljen sa samo 126 objavitelja. Siguran sam da je Jehova učinio najveći dio toga.” Broj od 488 prisutnih bio je pravo uzbuđenje za otočane. Za mnoge od njih to je bio prvi put da su susreli Svjedoke iz drugih zemalja.
Uskoro je Jacques Inaudi dobio zadatak putujućeg nadglednika. Budući da je posjećivao različite otoke, vidio je da postoji dosta interesa, ali samo nekoliko objavitelja Kraljevstva da bi ga razvijali. “Zbog toga sam ohrabrivao mnoge obitelji da se presele na ove otoke da bi služili tamo gdje je potreba bila veća”, objašnjava Jacques. “Dobra vijest se tako, malo po malo, širila po tim arhipelazima.” Brat Inaudi je služio kao putujući nadglednik od 1969. do 1974, a danas je starješina u jednoj skupštini na Tahitiju.
Među onima koji su se odazvali na ohrabrenje brata Inaudia bio je Auguste Temanaha, koji je bio jedan od osam krštenih osoba 1958. On priča što se desilo. “Godine 1972. pokrajinski nadglednik, Jacques Inaudi, ohrabrio nas je da razmislimo o preseljenju da bi služili na Huahineu, jednom od Otoka zavjetrine iz grupe Društvenih otoka. Bio sam neodlučan jer sam u skupštini imao samo čitanje Biblije i nisam se osjećao sposobnim da mi se povjeri takva odgovornost. Usprkos tome, brat Inaudi mi je stalno govorio: ‘Ne brini se, ti to možeš učiniti!’ Nakon izvjesnog vremena donijeli smo odluku. Tako smo 1973. sve prodali i s naše troje male djece preselili se na Huahine.
Nakon dolaska, uvidio sam da sve moram pokrenuti — Studij Kule stražare, Teokratsku školu propovijedanja i tako dalje. Nije bilo lako, no osjetili smo Jehovinu zaštitu i pomoć. Nekoliko nam je puta pomogao pronaći mjesto za stanovanje. Zatim je tamošnji političar pritekao u pomoć kad je grupa protivnika pokušala otjerati Svjedoke s otoka. Zaista, Jehova nas je čuvao cijelo to vrijeme.” Sada na Huahineu postoje dvije skupštine — francuska skupština s 23 objavitelja i tahićanska s 55 objavitelja.
Hélène Mapu je 1969. dobila zadatak da radi kao specijalni pionir na poluotoku. “Postojalo je puno interesa na poluotoku, pa sam u kratkom razdoblju započela mnoge biblijske studije”, kaže Hélène. U Vairaou je uskoro bila formirana mala skupština, no postojala je potreba za starješinama. S vremenom je Colson Deane, koji je tada živio 35 kilometara dalje, u Papari, bio u mogućnosti da pruži pomoć. “Morali smo biti dobro organizirani da bismo služili u Vairaou”, priča brat Deane. “Ja sam radio u Faaai, 70 kilometara od Vairaoa s druge strane otoka. Nakon posla sam morao žuriti kući, uzeti svoju obitelj i onda otići u Vairao. Kasnije smo se zbog mog posla morali preseliti u Faaa. Hoćemo li još uvijek moći pomagati skupštini u Vairaou? Uistinu smo željeli pomoći tamošnjoj braći, pa smo odlučili nastaviti pomagati im. Kad smo imali sastanke u večernjim satima rijetko smo dolazili kući prije ponoći jer smo morali učiniti nekoliko tura da bi odvezli kući one koji nisu imali automobile. Činili smo to pet godina. Sada je velika radost vidjeti četiri skupštine na tom dijelu otoka, a ti su nam dani ostali u lijepom sjećanju.”
Tahiti postaje podružnica
Do 1974. broj objavitelja Kraljevstva na Tahitiju porastao je na 199. Sljedeće godine kada su N. H. Knorr i F. W. Franz, koji su tada bili predsjednik i potpredsjednik Društva Watch Tower, posjetili Francusku Polineziju, uvidjeli su da bi bilo praktičnije da se djelo propovijedanja u Francuskoj Polineziji vodi s Tahitija, a ne s Fidžija koji je udaljen više od 3 500 kilometara. Tako je 1. travnja 1975. osnovana podružnica na Tahitiju, a pokrajinski nadglednik, Alain Jamet, imenovan je za nadglednika podružnice.
Prije nekoliko godina brat Jamet se osvrnuo na Jehovine divne blagoslove. “Od 1975. ulaže se velik trud da bi se dobra vijest prenosila na sve otoke i arhipelage u našem području, koje pokriva teritorij velik kao što je zapadna Evropa. Rezultati nas raduju. Do 1983. broj objavitelja je narastao na 538. U toj je godini izgrađena zgrada za podružnicu i Betelski dom u Paéai. Sada ima oko 1 900 objavitelja u 30 skupština na Društvenim otocima, jedna skupština i jedna izolirana grupa na Tubuaiu, jedna skupština i dvije izolirane grupe na Marquisesu i nekoliko izoliranih grupa na otočnim skupinama Tuamotu i Gambier. Grade se mnoge nove Dvorane Kraljevstva — tri na Marquisesu i sedam na Tahitiju — da bi služile potrebama sve većeg broja novih koji dolaze na sastanke. U posljednjih 20 godina Jehova je uistinu blagoslovio naše napore u obrađivanju područja na Tahitiju.”
Treba obaviti još puno toga
Izgledi o porastu u Francuskoj Polineziji izvrsni su. Dana 23. ožujka 1997. okupilo se 5 376 ljudi s Jehovinim svjedocima širom Francuske Polinezije zbog Spomen-svečanosti obilježavanja smrti Isusa Krista. Da bi udovoljile duhovnim potrebama ovih zainteresiranih ljudi, naše biblijske publikacije dostupne su na brojnim tamošnjim jezicima. Uz tahićanski literatura se priprema i na paumotu jeziku, koji se govori na arhipelagu Tuamotu i na sjeveru i jugu otočja Marquises.
Stalan porast i izvrsna iskustva pomogla su objaviteljima Kraljevstva na Tahitiju da još potpunije cijene ljubav i strpljenje Jehove “koji hoće da se svi ljudi spasu, i da dodju u poznanje istine”, čak i na udaljenim otocima Južnog mora (1. Timoteju 2:4). Jehovini svjedoci na Tahitiju i drugim otocima Francuske Polinezije imaju potpunu vjeru u Jehovino obećanje: “Mene očekuju otoci i u moju se mišicu uzdaju” (Izaija 51:5, St).
[Karta na stranici 26]
Podružnica na Tahitiju brine se za potrebe Francuske Polinezije
AUSTRALIJA
[Slika na stranici 25]
Slijeva nadesno: Alain Jamet, Mary-Ann Jamet, Agnès Schenck, Paulette Inaudi i Jacques Inaudi
[Slika na stranici 27]
Podružnica na Tahitiju