Moje je srce prepuno zahvalnosti

ISPRIČAO JOHN WYNN

Kako li sam se često protivio odlaženju na sastanke Jehovinih svjedoka! Izmislio bih da me boli trbuh ili da imam glavobolju — bilo što samo da spriječim odlazak. No odlučnost moje majke uvijek bi dovela do toga da te bolesti brzo nestanu, a ja bih ipak pješačio s njom tri kilometra do Dvorane Kraljevstva, slušajući kako s jednom starijom suradnicom razgovara o Božjoj Riječi.

TO ME je naučilo vrijednoj lekciji: Roditelji ne bi nikada trebali prestati biti odlučni, na način pun ljubavi, za ono što je ispravno u Božjim očima (Priče Salamunove 29:15, 17). Nikada ne bi smjeli zaboraviti božanski nalog da ‘ne ostavljaju skupštine svoje’ (Jevrejima 10:25). Kad pogledam natrag na svoj život, kako li sam zahvalan što me je majka poticala da radim ono što je bilo najbolje za mene!

Zahvalan za dobre primjere

Iako je moj otac bio nevjernik, bio je tolerantan prema majčinim vjerovanjima kad je postala Istraživač Biblije, kako su tada bili poznati Jehovini svjedoci. Godine 1913. otišla je poslušati govor “S onu stranu groba” koji je držao Charles T. Russell, prvi predsjednik Društva Watch Tower. Međutim, stigla je kasno, i sva su mjesta bila zauzeta. Tako je bila pozvana da s drugima koji su zakasnili sjedne pored podija, vrlo blizu pastora Russella. Taj govor duboko je se dojmio. Bio je objavljen sljedećeg dana u mjesnim novinama, pa je zadržala jedan primjerak i čitala ga je uvijek iznova.

Majka je nakon sastanka predala list papira sa svojim imenom, pa su Istraživači Biblije ubrzo stupili u kontakt s njom. S vremenom je počela raznositi biblijske traktate od vrata do vrata u našem gradu Gloucesteru, Engleska. Moje dvije sestre i ja sudjelovali smo s majkom u djelu propovijedanja još kad smo bili jako mali.

Kad se Harry Francis, revan Istraživač Biblije, preselio u Gloucester, majka mu je iskazala srdačnu dobrodošlicu. Ubrzo se počeo osobno zanimati za mene, a njegovo ohrabrenje bio je jedan bitan faktor u tome što sam kasnije postao pionir, kako se nazivaju punovremeni propovjednici. Iz primjera brata Francisa naučio sam važnu lekciju: Stariji bi trebali uvijek tražiti načine da ohrabruju mlađe.

Kad je majka postala Istraživač Biblije, drugi u Gloucesteru učinili su isto. Međutim, neki starješine u skupštini počeli su previsoko misliti o sebi, a članovi razreda — kako se tada nazivala skupština — počeli su slijediti pojedince. Na jednom sastanku, neki su neprestano gurkali majku u leđa, potičući je da digne ruku za neke starješine. No majka je znala da oni nisu pružali ispravan primjer i nije se dala zastrašiti. U to vrijeme, u kasnim 1920-im, mnogi su otpali i više nisu išli putem istine (2. Petrova 2:2). Pa ipak, majka nikad nije odstupila od lojalnog podupiranja organizacije, pružajući mi tako dobar primjer.

Moj stav za istinu

Konačno sam, u lipnju 1939, kad sam imao 18 godina, kršten u rijeci Severn. Te godine sam također imenovan slugom za zvučnu opremu. U tim danima koristili smo veliki uređaj za emitiranje koji je na javnim mjestima razglašavao poruku “Religija je zamka i prevara”. Naglasak je u to vrijeme bio na razotkrivanju licemjerstva i krivih učenja crkava kršćanstva.

Jednom sam bio na čelu povorke, noseći transparent koji je s jedne strane objavljivao poruku “Religija je zamka i prevara”, a s druge “Služite Bogu i Kristu Kralju”. Pratio nas je poni koji je s obje strane svojih leđa imao velike plakate koji su oglašavali javno predavanje. Kakav li je prizor ta povorka morala biti u vrlo religioznom gradu Gloucesteru!

Usprkos financijskim poteškoćama kod kuće, majka me je hrabrila da postanem pionir. Tako sam u rujnu 1939, početkom drugog svjetskog rata, došao na svoje prvo pionirsko područje u Leamington, mali grad u Warwickshireu. Grad je bio dom brojnih umirovljenih svećenika.

U našoj službi od kuće do kuće koristili smo lagani gramofon, puštajući predavanja Josepha F. Rutherforda, tadašnjeg predsjednika Watch Tower Bible and Tract Societya. S druge strane, imali smo i uređaj za emitiranje (prikladan za veći broj slušalaca) koji je bio puno teži, pa smo ga prevozili u dječjim kolicima. Ponekad su nas svećenici, iziritirani porukom koja je razotkrivala krivu religiju, tjerali sa svog posjeda. No mi nismo bili obeshrabreni. Jehova je blagoslovio naš rad, a danas se u Leamingtonu nalazi skupština od preko sto Svjedoka.

Godine 1941, dok je bjesnio drugi svjetski rat, preselio sam se u Wales, gdje sam bio pionir u gradovima Haverfordwestu, Carmarthenu i Wrexhamu. Kao punovremeni propovjednik, bio sam oslobođen vojne službe, ali ljudi nisu shvaćali naš neutralan stav. Tako smo moj partner i ja proglašeni špijunima ili petokolonašima. Jedne noći, policija je opkolila našu kamp-kućicu. Moj partner, koji se tek vratio sa svog posla utovarivanja ugljena, promolio je glavu van da vidi tko je tamo. Njegovo lice bilo je prekriveno ugljenom prašinom, pa je policiji izgledalo kao da je bio spreman krenuti u diverzantsku akciju. Morali smo im objasniti tu situaciju!

Bili smo bogato blagoslovljeni na našim dodijeljenim područjima. Jednom, dok smo bili u Carmarthenu, John Barr iz podružnice u Londonu (sada član Vodećeg tijela) posjetio nas je da bi nas ohrabrio. U to vrijeme bila su samo dva objavitelja u Carmarthenu; sada ih ima više od sto. Wrexham trenutno ima tri skupštine, a ja sam nedavno imao prednost svečano otvoriti jednu lijepu Dvoranu Kraljevstva u Haverfordwestu (1. Korinćanima 3:6).

Zahvalan za svoju službu

Dok smo bili u Swanseai, Južni Wales, moj partner, Don Rendell, nije dobio oslobođenje od vojske. Odveden je u zatvor unatoč objašnjavanju da zbog savjesti ne može ići u rat protiv sukršćana u drugim zemljama (Izaija 2:2-4; Ivan 13:34, 35). Da bih ga ohrabrio, a ujedno i dao svjedočanstvo susjedima, u blizini sam smjestio uređaj za emitiranje i puštao biblijska predavanja.

Međutim, ženama koje su živjele blizu zatvora to se nije svidjelo, pa su počele sakupljati novac kako bi platile vojnicima da premlate mog suradnika i mene. Počeli smo bježati, trčeći najbrže što smo mogli — ja sam usto gurao kolica s uređajem za emitiranje — tražeći zaštitu u Dvorani Kraljevstva. No kad smo stigli tamo, bilo je zaključano! Samo nas je pravovremena intervencija policije spasila od žestokih batina.

Događaj je očigledno postao dobro poznat. Kad sam nakon nekog vremena propovijedao u selima blizu Swanseae, jedan čovjek mi je s odobravanjem rekao: “Kršćanstvo je ono što vi zastupate, kao i mladić u Swanseai koji je hrabro objavljivao ono što je vjerovao i morao je pobjeći da bi se zaštitio.” Kako li je bio iznenađen kad je saznao da sam ja taj mladić!

U tim ratnim godinama pionirska služba nije bila jednostavna. Nismo imali puno u pogledu svjetovnih dobara, ali ono što smo imali, cijenili smo i uživali u tome. Uvijek smo duhovnu hranu primali redovito i nikad nismo propustili sastanak, osim kad smo bili bolesni. Nabavio sam jedan stari bicikl, a na njemu smo imali velike košare za nošenje gramofona kao i biblijske literature. Ponekad sam na biciklu putovao 80 kilometara dnevno! Pionir sam bio oko sedam godina i rado se sjećam tih dana.

Godine 1946, nakon što je završio drugi svjetski rat, bio sam pozvan da radim u Betelu, kako se nazivaju glavni uredi Jehovinih svjedoka u pojedinoj zemlji. Naš Betel je tada bio smješten u Craven Terraceu 34, u ulazu do Londonskog tabernakula. Tamo sam se radovao druženju sa starijima, kao što je Alice Hart, čijeg se oca, Toma Harta, smatra prvim Svjedokom u Engleskoj.

Dobivam vjernu suradnicu

Betel sam napustio 1956. da bih oženio Etty, pionirku koju sam upoznao kad je došla iz Nizozemske posjetiti svoju sestru koja je tada živjela u Londonu. Pretkraj rata, Etty je predavala tipkanje i stenografiju u trgovačkoj srednjoj školi u Tilburgu, južna Nizozemska. Jednog dana drugi učitelj joj je ponudio da idu skupa biciklima do njene kuće kako bi se uvjerio da je stigla sigurno. On je bio rimokatolik. Kad su stigli, uslijedio je razgovor s Ettynim roditeljima koji su bili protestanti. Razvilo se prijateljstvo, a učitelj je postao čest posjetitelj njihova doma.

Ubrzo nakon kraja rata taj učitelj došao je u Ettyn dom, vičući: “Pronašao sam istinu!”

“Mislim da si rekao da si imao istinu kad si bio rimokatolik!” odgovorio je Ettyn otac.

“Ne!” odgovorio je uzbuđeno. “Jehovini svjedoci su ti koji imaju istinu!”

Ta večer i mnoge sljedeće provedene su u intenzivnim razgovorima o Bibliji. Uskoro nakon toga Etty je postala pionir. I ona je u svojoj službi naišla na jako protivljenje, koje je u Nizozemskoj dolazilo od rimokatoličke crkve. Djeca, koju su na to poticali svećenici, ometala su njene razgovore kad je išla od kuće do kuće, a jednom prilikom su razbila njen bicikl. Dala je bicikl na popravak čovjeku koji je ranije od nje prihvatio brošuricu. “Pogledajte što su djeca učinila!” rekla je očiju punih suza.

“Nemojte sad odustati”, prijazno je odgovorio čovjek. “Vi činite dobro djelo. Popravit ću vaš bicikl besplatno.” To je i učinio.

Etty je saznala da su se svećenici slabo zanimali za svoja stada dok ona ne bi počela proučavati Bibliju s nekim članovima iz tih stada. Tada bi svećenici i opatice posjećivali te ljude da bi potkopali njihovu vjeru i u Bibliju i u Jehovu. Usprkos tome, imala je mnoge plodne biblijske studije.

Zahvalan za naš zajednički život

Nakon našeg vjenčanja, Etty i ja bili smo dodijeljeni u putujuću službu u Engleskoj i skoro pet godina posjećivali smo skupštine da bismo ih duhovno jačali. Tada sam primio poziv da pohađam 36. razred Gileada koji se održavao u svjetskoj centrali Jehovinih svjedoka u Brooklynu, New York. Desetomjesečni tečaj, koji je završio u studenom 1961, bio je prvenstveno posvećen obučavanju muževa za poslove u podružnicama Jehovinih svjedoka. Dok sam bio odsutan, Etty je ostala u Engleskoj, u Betelu u Londonu. Nakon završetka škole, zajedno smo dodijeljeni u Betel.

Sljedećih 16 godina radio sam u službenom odjelu, rješavajući stvari koje se odnose na skupštinske aktivnosti. Zatim sam 1978, nakon što je nadglednik betelskog doma Pryce Hughes umro, bio postavljen na njegovo mjesto. Biti odgovoran za dobrobit članova naše rastuće betelske obitelji — sada ih u našoj obitelji ima preko 260 — bio je ugodan zadatak kroz sve ove godine.

Godine 1971. moja je draga majka umrla u dobi od 85 godina. Etty i ja vratili smo se u Gloucester na pogreb, gdje je brat lijepo izložio nebesku nadu koju je majka gajila (Filipljanima 3:14). Zahvalan sam za brigu punu ljubavi koju su moje sestre Doris i Grace pružile majci u njenoj starosti i tako omogućile Etty i meni da nastavimo s punovremenom službom.

Etty i ja često razmišljamo o našim roditeljima i o tome kako su nas odgajali s ljubavlju i odlučno. Kakav li im neizmjeran dug dugujemo! Moja je majka naročito pružila divan primjer meni i mojim sestrama, izgrađujući u nama cijenjenje za Jehovu i njegovu organizaciju.

Zaista, naša su srca prepuna zahvalnosti dok razmišljamo o svakom novom danu službe našem nebeskom Ocu, Jehovi. Kakav li je on divan, pun ljubavi Bog! Biblijski psalmist izrazio je naše osjećaje kad je napisao: “Uzvišivaću te, Bože moj, care moj, blagosiljaću ime tvoje od vijeka do vijeka. Svaki ću te dan blagosiljati, i hvaliću ime tvoje do vijeka i bez prestanka” (Psalam 145:1, 2).

[Slika na stranici 26]

Sa svojom suprugom, Etty