Što se dogodilo s integritetom?

PRIJE nešto više od stotinu godina, Barney Barnato, čovjek koji se bavio preprodajom dijamanata, vratio se iz Južnoafričke Republike u Englesku. Nakon njegovog dolaska, u novinama je o njemu napisana priča s kojom se nije složio. Stoga je uredniku dao nekoliko rukom pisanih bilježaka za drugi članak, “tek da bi se ispravile stvari”, zajedno s čekom na veliku novčanu sumu.

Urednik, J. K. Jerome, bacio je bilješke u koš za papir i vratio ček. Iznenađen, Barnato je odmah udvostručio svoju ponudu. I to je bilo odbijeno. “Koliko želite?” pitao je. Prisjećajući se tog događaja, Jerome kaže: “Objasnio sam mu da se to ne radi — ne u Londonu.” Njegov integritet kao urednika definitivno nije bio na prodaju.

“Integritet” se definira kao “besprijekornost, moralna čestitost; poštenje”. Osoba integriteta je dostojna povjerenja. No u današnje vrijeme nepoštenje — pomanjkanje integriteta — štetno djeluje na ljude svih životnih poziva.

U Britaniji mediji populariziraju riječ “gnusan” kako bi opisali gubitak moralnog integriteta. Kako to novine The Independent formuliraju, gnusnost obuhvaća “sve od ljubavnih afera te lokalnih vladinih ‘krojenja’ teritorija izbornih okruga u korist svoje stranke pa do provizija u velikim izvoznim narudžbama”. Nije pošteđeno niti jedno područje života.

Nestabilna mjerila integriteta

Naravno, integritet ne znači savršenstvo, ali ipak odražava temeljnu kvalitetu neke osobe. U našem svijetu tipa brzo se obogati na integritet se možda gleda kao na zapreku, a ne kao na vrlinu. Naprimjer, studenti sve više koriste sofisticirane spravice da bi varali na ispitima, a te nove uređaje gotovo je nemoguće otkriti. Jedan britanski sveučilišni profesor tvrdi da više od polovine svih britanskih studenata vara, a Britanija zasigurno nije jedinstven slučaj.

Ono što se ne smije previdjeti jest šteta koja se nanosi nevinim ljudima kada pojedinci nedostojni povjerenja lažu i varaju. Razmotri slučaj indijskog grada Bhopala gdje je 1984. otrovni plin usmrtio više od 2 500 muškaraca, žena i djece, a stradalo je još stotine tisuća drugih. The Sunday Times je izvijestio: “Programi za pružanje pomoći žrtvama upleteni su u korupciju. (...) Zadatak istraživanja zakonskih slučajeva zakompliciran je tisućama prijevarnih zahtjeva, falsificiranih dokumenata i lažnih dokaza.” Kao rezultat toga, deset godina kasnije onima kojima je potrebno razdijeljeno je jedva 3 500 000 dolara od 470 000 000 dolara naknade za štetu.

Kako je s religijom? Kako ona stoji s obzirom na pitanje integriteta? Nažalost, često mjerila nisu ništa viša od onih u sekularnom svijetu. Razmotri primjer rimokatoličkog biskupa Eamona Caseya, koji je priznao da je otac nezakonitom sinu koji je sada tinejdžer. Kako je istaknuto u britanskim novinama Guardian, Caseyeva je situacija “daleko od toga da je jedinstvena”. U sličnom smislu izvijestio je The Times: “Istina o sramoti biskupa Caseya nije to da je njegovo nedjelo iznimka, već to da kršenje celibata nije niti novo niti rijetko.” Podupirući tu tvrdnju, The Glasgow Herald, u Škotskoj, tvrdi da u Sjedinjenim Državama samo 2 posto rimokatoličkih svećenika izbjegava bilo heteroseksualne bilo homoseksualne odnose. Bez obzira na to je li ta brojka točna ili nije, ona ukazuje na to kakvu reputaciju imaju katolički svećenici po pitanju morala.

Budući da je suočen s takvim primjerima, je li moguće da pojedinac zadrži moralni integritet? Da li se to isplati? Što bi to zahtijevalo i koje su nagrade za takvo postupanje?