“Svjedok-gomila” u zemlji “Božje gore”

AKO na karti kontinenta pratiš obalnu liniju zapadne Afrike i pođeš na istok duž Gvinejskog zaljeva, na mjestu gdje obala skreće prema jugu pronaći ćeš Kamerun. Ako kreneš niz obalu dalje na jug, doći ćeš do beskrajnog niza plaža od crnog pijeska. Crni je pijesak posljedica vulkanske aktivnosti planine Kamerun.

Ovaj čunjasti, 4 070 metara visok planinski vrh potpuno dominira tim područjem. Kad sunce na zalasku svjetlošću kupa obronke planine Kamerun, pruža se spektakularan prizor jarkih boja — svijetloljubičaste, narančaste, zlatne i grimizne. More i obližnje močvare odražavaju sve te nijanse poput ogledala, tako da je gotovo nemoguće razlikovati nebo od zemlje. Lako je razumjeti zašto su animistička plemena ovog područja planinu nazvala Mongo Ma Loba, što se prevodi kao “kočija bogova”, ili još poznatije, “Božja gora”.

Dalje na jugu prostiru se kilometri plaža od bijelog pijeska, obrubljenih stablima kokosovog oraha. Izuzevši idilični obalni pojas, veći dio zemlje prekriven je gustim ekvatorijalnim šumama, koje se protežu sve do granice s Kongom i Srednjoafričkom Republikom te na sjeveru do Nigerije i supsaharskog Čada. Zapadni je dio zemlje brdovit i putnika podsjeća na dijelove Evrope. Međutim, vruća ti klima ne dopušta da zaboraviš kako se nalaziš vrlo blizu ekvatora. Raznolikost krajolika navodi mnoge turističke vodiče da Kamerun opišu kao minijaturnu kopiju Afrike. Ovaj utisak pojačavaju različite etničke grupe i više od 220 registriranih jezika i narječja.

Kad bi posjetio Kamerun, možda bi odsjeo u jednom od velikih hotela u luci Douala, ili u glavnom gradu Yaoundé. No možda bi propustio priliku da saznaš nešto o životu ljudi, osobito o više od 24 000 Svjedoka Jehove, koji su zaposleni izgradnjom “svjedok-gomile” diljem ove zemlje “Božje gore”.a Zašto ne bismo krenuli na putovanje zemljom kako bismo upoznali neke od njih? Tvoje istraživanje ove zapadnoafričke zemlje sigurno će biti bogato nagrađeno.

Drvenim kanuom, prašumskim taksijem ili biciklom?

Na mjestu gdje utječe u ocean, Sanaga, najduža rijeka u Kamerunu, stvara veliku deltu. Da bi dostigli sve stanovnike ovog ogromnog područja, Jehovini svjedoci često moraju putovati drvenim kanuom. Tako putuje i devet objavitelja Kraljevstva male grupe u Mbiaku. Dvojica od njih žive 25 kilometara dalje, u selu Yoyo. Da bi došli do Mbiaka, trebaju snažno veslati, no ipak su uvijek prisutni na kršćanskim sastancima. Dok je bio u posjetu ovoj grupi, putujući je nadglednik predložio da prikaže videokasetu Jehovini svjedoci — organizacija iza imena. No to je bilo lakše reći nego učiniti. Gdje pronaći videorekorder, televizor i priključak struje u tako zabačenom selu?

Tijekom tjedna njegove posjete, neki su objavitelji posjetili pastora mjesne crkve. Na njihovo iznenađenje, pastor ih je srdačno dočekao i vodili su živ biblijski razgovor. Kad su primijetili da pastor posjeduje ne samo videorekorder nego i električni generator, braća su skupila hrabrost i pitala ga da li bi im mogao posuditi svoju opremu. Budući da je uživao u ranijem biblijskom razgovoru, pastor je pristao pomoći im. U subotu uvečer na projekciju su došle 102 osobe, uključujući i pastora i većinu članova njegove crkve. Dvojica Svjedoka iz Yoya dovela su brojne zainteresirane osobe u dva kanua. Nije ih zabrinjavalo što moraju u vrijeme plime veslati uzvodno. Nakon gledanja videokasete bili su duboko dirnuti, ohrabreni i ponosni što pripadaju tako velikoj organizaciji čiji je cilj slaviti Jehovu.

Da bi se došlo onamo gdje ne mogu doprijeti drveni kanui, može se koristiti prašumski taksi. Mjesta za parkiranje gdje ti taksiji čekaju putnike uvijek vrve životom. Kad si okružen prodavačima hladne vode, banana i nosačima, lako se možeš potpuno zbuniti. Posao nosačâ je da putnike ukrcaju u prašumske taksije koji čekaju i koji su svi odreda, po njima, “spremni za pokret”. Međutim, riječ “spremni” ne treba shvatiti previše doslovno. Putnici moraju provesti sate, ponekad čak i dane, čekajući. Kad se jednom svi putnici ukrcaju i vozač natovari prtljagu, torbe s proizvodima, a ponekad čak i žive kokoši i koze na policu za prtljagu na krovu, prašumski taksi kreće neravnim, prašnjavim putevima.

Jedan se putujući sluga, umoran od takve vrste prijevoza, odlučio za nezavisnost. Sada sva svoja putovanja obavlja biciklom. On kaže: “Otkako sam odlučio koristiti bicikl za putovanja od skupštine do skupštine, uvijek stižem na vrijeme u posjet. Istina, putovanje može potrajati i nekoliko sati, ali barem ne moram provesti dan ili dva čekajući prašumski taksi. Za kišne sezone neki putevi gotovo potpuno nestanu zbog poplava. Tada moraš skinuti cipele kako bi pregazio te dijelove puta pune blata i vode. Jednog mi je dana cipela pala u potok i nisam je našao sve dok je nekoliko tjedana kasnije sasvim slučajno nije uhvatila kćerka jednog Svjedoka dok je pecala! Sretan sam što ponovno mogu nositi taj par cipela, nakon što je jedna od njih neko vrijeme provela s ribama. Ponekad prolazim kroz područja u kojima Jehovini svjedoci nikada prije nisu propovijedali. Mještani me uvijek pitaju što imam kod sebe. Zato uvijek imam pri ruci časopise i brošure. Svaki put kad se zaustavim, nudim te publikacije temeljene na Bibliji i dajem kratko svjedočanstvo. Vjerujem da će Jehova dati da raste to sjeme istine.”

Duboko u unutrašnjosti

Jehovini svjedoci nastoje prenijeti dobru vijest o Kraljevstvu drugima čak i duboko u srcu Kameruna, u selima sakrivenima duboko u šumama. To zahtijeva velik napor, no rezultati raduju srce.

Marie, punovremeni propovjednik, započela je biblijski studij s djevojčicom po imenu Arlette. Na kraju prvog studija, Marie je pitala Arlette da li će je otpratiti do vrata, kao što je običaj u tom dijelu Afrike. Međutim, djevojčica je objasnila da jako teško hoda zbog bolova u nogama. Arlettine je noge inficirala neka vrsta kukca čija se ženka ukopa u meso, uzrokujući apscese. Marie je hrabro uklonila kukce, jednog po jednog. Kasnije je saznala i to da djevojčicu noću muče demoni. Marie joj je strpljivo objasnila kako se može pouzdati u Jehovu, naročito tako da glasno u molitvi doziva njegovo ime (Priče Salamunove 18:10).

Arlette je brzo napredovala. Isprva njena obitelj nije imala ništa protiv studija zbog njenog izvanrednog fizičkog i intelektualnog napretka. Ali kad su shvatili da ona želi postati Jehovin svjedok, zabranili su joj da nastavi studij. Tri tjedna kasnije Arlettina je majka, uvidjevši kako joj je kćerka žalosna, stupila u vezu s Marie i zamolila je da nastavi studij.

Kad je došlo vrijeme za prisustvovanje pokrajinskom sastanku, Marie je platila vozaču da povede Arlette na putovanje oba dana. Međutim, vozač nije htio voziti do Arlettinog doma, jer je smatrao da je staza koja vodi od kuće do puta neprohodna. No Marie je uspjela dovesti djevojčicu do puta. Jehova je sigurno blagoslovio te napore. Danas Arlette pohađa sve skupštinske sastanke. Kako bi joj u tome pomogla, Marie neumorno dolazi po nju. Zajedno pješače 75 minuta u jednom pravcu. Budući da u nedjelju sastanak započinje u 8.30, Marie mora otići od kuće u 6.30; i još uspiju doći na vrijeme. Arlette se nada da će uskoro simbolizirati svoje predanje krštenjem u vodi. Marie kaže: “Svatko tko je nije vidio prije negoli je počela proučavati ne može ni zamisliti koliko se promijenila. Vrlo sam zahvalna Jehovi zbog toga kako ju je blagoslovio.” Marie je sigurno dobar primjer samopožrtvovne ljubavi.

Daleko na sjever

Sjeverni je Kamerun pun suprotnosti i iznenađenja. Za kišne sezone pretvara se u ogroman, bujan vrt. No kad zapeče žarko sunce, trava vene. U podne, kad je sunce u zenitu i kad je teško pronaći sjenu, ovce se stiskaju uz zidove kuća načinjenih od crvenog blata. Nekoliko listova baobaba jedini je trag zelenila usred pijeska i suhe trave. Iako nisu veliki poput svojih rođaka u ekvatorijalnim šumama, jednako su otporni. Njihova sposobnost da izdrže u surovoj okolini dobro ilustrira revnost i hrabrost nekolicine Svjedoka koji su se preselili u ovo područje kako bi i tamo sjalo svjetlo istine.

Neke skupštine u tom području dijeli 500 do 800 kilometara i stvarno se osjeća izoliranost. No postoji veliko zanimanje. Svjedoci iz drugih područja sele se ovamo kako bi pomogli. Da bi bili djelotvorni u službi, moraju naučiti fulfulde, lokalno narječje.

Jedan je Svjedok iz Garoue odlučio provesti nekoliko dana propovijedajući u svom rodnom selu, udaljenom otprilike 160 kilometara. Naišao je na neke zainteresirane osobe, no zbog vrlo skupog prijevoza nije ih mogao redovito posjećivati. Nekoliko tjedana kasnije, Svjedok je dobio pismo jedne od zainteresiranih osoba koja ga je molila da dođe i ponovno ih posjeti. Budući da još uvijek nije imao novaca za putovanje, nije mogao otići. Zamisli samo njegovo iznenađenje kad se ta osoba pojavila u njegovom domu u Garoui kako bi ga obavijestila da desetero ljudi u selu čeka da ih posjeti!

U jednom drugom selu, blizu granice s Čadom, grupa od 50 zainteresiranih osoba organizirala je vlastiti biblijski studij. Dogovorili su se da troje od njih pohađa sastanke u najbližoj skupštini u Čadu. Kad se vrate, oni će voditi biblijski studij s cijelom grupom. Zaista, ovdje se mogu dobro primijeniti Isusove riječi: “Žetve je mnogo, a poslenika malo. Molite se dakle gospodaru od žetve da izvede poslenike na žetvu svoju” (Matej 9:37, 38).

Svjedočenje u gradovima

Nakon mnogo godina pomanjkanja literature, prije otprilike dvije godine, u Kamerunu su Kula stražara i Probudite se! došli u slobodan optjecaj. Mnogi su oduševljeni tim časopisima i vlada veliko zanimanje za njih, jer mnogi ih ljudi čitaju prvi put. Mladi bračni par specijalnih pionira dodijeljenih u jedan od gradova razdijelio je 86 časopisa prvog jutra propovijedanja na svom novom području. Neki objavitelji razdijele i do 250 časopisa mjesečno! Što je tajna njihovog uspjeha? Nuditi časopise svima.

Jedan Svjedok koji radi u uredu otvorenom za javnost uvijek ostavlja časopise na vidljivom mjestu. Jedna je žena gledala časopise ali nije uzela nijedan. Svjedok je primijetio njeno zanimanje i ponudio joj jedan primjerak, koji je prihvatila. Iznenadio se kad se sljedećeg dana vratila. Ne samo da je željela dati prilog za časopis koji je uzela nego je željela još časopisa. Zašto? Budući da je bila žrtva silovanja, izabrala je časopis o toj temi. Cijelu je noć provela čitajući uvijek iznova dani savjet. Budući da je osjetila veliko olakšanje, željela je saznati više o Jehovinim svjedocima.

Čak i mala djeca mogu sudjelovati u širenju biblijske poruke koja pruža nadu. Kad je učitelj tražio da šestogodišnja Svjedokinja pjeva neku katoličku pjesmu, ona je to odbila, rekavši da je Jehovin svjedok. Onda joj je učitelj rekao neka otpjeva jednu od svojih religioznih pjesama kako bi joj na temelju toga mogao dati ocjenu. Izabrala je pjesmu pod naslovom “Raj — Božje obećanje” i otpjevala je napamet. Učitelj ju je pitao: “U pjesmi si spomenula raj. Gdje se nalazi taj raj?” Djevojčica je objasnila da Bog namjerava uskoro na cijeloj Zemlji uspostaviti Raj. Iznenađen njenim odgovorom, zamolio je njene roditelje za knjigu koju je ona proučavala. Bio je spreman ocijeniti je na temelju te knjige, a ne na temelju onoga što je učila na satovima vjeronauka. Roditelji su učitelju savjetovali da bi prvo on sam trebao proučavati ako je želi ispravno ocijeniti. S njim je započet biblijski studij.

Planiraš li posjet?

Danas su u mnogim dijelovima svijeta ljudi ravnodušni prema dobroj vijesti o Kraljevstvu. Ne zanimaju ih niti Bog niti Biblija. Drugi su skamenjeni od straha i jednostavno ne žele otvoriti vrata nijednom neznancu. Sve to predstavlja pravi izazov za Jehovine svjedoke u njihovoj službi. Kako li je to različito od Kameruna!

Ondje je propovijedanje od vrata do vrata pravi užitak. Umjesto kucanja, uobičajeno je uzviknuti: “Kong, kong, kong.” Zatim glas iznutra odgovara: “Tko je?” nakon čega se predstavimo kao Jehovini svjedoci. Roditelji obično kažu djeci da donesu klupe i stave ih u sjenu drveta, možda mangovog drveta. Zatim se provodi ugodno vrijeme objašnjavajući što je Božje Kraljevstvo i što će ono učiniti kako bi olakšalo jadno stanje u kojem se nalazi čovječanstvo.

Upravo nakon jednog takvog razgovora, jedna je žena otvorila srce i rekla: “Tužna sam što se istina koju sam tražila ne nalazi u religiji u kojoj sam rođena i u kojoj sam ostarjela. Zahvalna sam Bogu što mi je otkrio istinu. Bila sam đakon u svojoj crkvi. Kip Djevice Marije nalazio se tjedan dana u domu svakog đakona kako bi joj svaki mogao iznijeti svoje molbe. Što se mene tiče, uvijek sam molila Mariju da mi pomogne upoznati istinu. Sada mi je Bog pokazao da istina nema veze s njom. Zahvalna sam Jehovi.”

Dakle, ako jednog dana osjetiš potrebu da doživiš veliku radost koju se može osjetiti propovijedajući dobru vijest o Božjem Kraljevstvu, zašto ne bi posjetio ovaj dio zapadne Afrike? Pored otkrivanja “Afrike u malom”, bilo kanuom, bilo prašumskim taksijem, bilo biciklom, pridonijet ćeš skupljanju “svjedok-gomile” koja se izgrađuje u zemlji “Božje gore”.

[Bilješke]

[Zahvala na stranici 22]

Karta: Mountain High Maps® Copyright © 1995 Digital Wisdom, Inc.