Radosni u turobnom svijetu
“GLEDAJUĆI njegova najgora obilježja, ovo je bilo Sotonino stoljeće”, pisalo je na početku uvodnog članka u The New York Timesu od 26. siječnja 1995. godine. “Niti u jednom prethodnom razdoblju ljudi nisu pokazali tako veliku sklonost i želju za ubijanjem milijuna drugih ljudi zbog rase, religije ili staleža.”
Pedesetogodišnjica oslobođenja nedužnih žrtava koje su bile zatočene u nacističkim logorima smrti potaknula je izlaženje uvodnih članaka poput ovog spomenutog na početku. Međutim, divljačko ubijanje iste vrste još se uvijek vrši u dijelovima Afrike i Istočne Evrope.
Pogromi, etničko čišćenje, plemenski pokolji — bez obzira na to kako ih se naziva — za posljedicu imaju veliku tugu. No ipak, usred takvog divljačkog nereda podižu se snažni radosni glasovi. Naprimjer, vratimo se u Njemačku 1930-ih.
Do travnja 1935. Hitler i njegova nacistička stranka izopćili su Jehovine svjedoke iz svih državnih službi. Pored toga, Svjedoci su bili hapšeni, zatvarani i odvođeni u koncentracione logore zato što su zadržali kršćansku neutralnost (Ivan 17:16). Krajem kolovoza 1936. odigrala su se masovna hapšenja Jehovinih svjedoka. Na tisuće ih je odvedeno u koncentracione logore, gdje je većina ostala sve do 1945, ako je uopće preživjela. Međutim, kako su Svjedoci reagirali na nehumane postupke kojima su bili izloženi u logorima? Možda izgleda čudno, no oni su bili u stanju zadržati radost usprkos turobnoj sredini.
‘Stijena u blatu’
Britanska povjesničarka Christine King intervjuirala je jednu katolkinju koja je bila u logorima. “Koristila je izraz koji nikada neću zaboraviti”, rekla je dr. King. “Vrlo detaljno opisala je strahote života, odvratne uvjete u kojima je živjela. Rekla je da je poznavala Svjedoke, a ti Svjedoci bili su poput stijene u blatu. Poput čvrstog mjesta u svoj toj prljavštini. Rekla je da su oni bili jedini koji nisu pljuvali za stražarima kad su ovi prošli. Oni su bili jedini koji na sve to nisu reagirali s mržnjom nego s ljubavlju, nadom i uvjerenjem da postoji smisao.”
Što je omogućilo Jehovinim svjedocima da budu ‘stijene u blatu’? Neuzdrmana vjera u Jehovu Boga i njegovog Sina Isusa Krista. Dakle, Hitlerovi napori nisu uspjeli ugušiti njihovu kršćansku ljubav i radost.
Poslušaj sjećanja dvoje preživjelih logoraša pet desetljeća nakon što su uspješno svladali taj ispit vjere. Jedna od njih kaže: “Obuzima me radost jer znam da sam imala jedinstvenu prednost dokazati svoju ljubav i zahvalnost Jehovi pod najstrašnijim okolnostima. Nitko me nije prisilio na to! Naprotiv, oni koji su nas pokušali prisiliti bili su naši neprijatelji koji su nas prijetnjama pokušali navesti da Hitlera slušamo više nego Boga — no bezuspješno! Ne samo da sam sretna sada nego sam bila sretna čak i dok sam se nalazila iza zatvorskih zidina, jer sam imala čistu savjest” (Maria Hombach, 94 godine).
Jedan drugi Svjedok kaže: “Na vrijeme koje sam proveo u zarobljeništvu gledam sa zahvalnošću i radošću. Godine provedene pod Hitlerom u zatvorima i koncentracionim logorima bile su teške i pune ispita. Ali ne bih volio da sam ih propustio, jer su me naučile da se apsolutno uzdam u Jehovu” (Johannes Neubacher, 91 godina).
‘Apsolutno se uzdati u Jehovu’ — to je bila tajna radosti koju su osjećali Jehovini svjedoci. Prema tome, oni su radosni, iako su okruženi turobnim svijetom. Njihova je radost bila očita na Oblasnim kongresima “Radosni hvalitelji Boga” koji su se održavali proteklih mjeseci. Osvrnimo se ukratko na te radosne skupove.
[Slika na stranici 4]
Maria Hombach