Strah — prijatelj ili neprijatelj?

“Razmišljam o tome na koji način želim umrijeti. Ne želim biti ustrijeljena, ali ako bi se to dogodilo onda želim biti pogođena točno u glavu kako bih odmah umrla.”

IZVJESTITELJ koji piše za Los Angeles Times čuo je ovu izjavu od jedne 14-godišnje djevojčice. Intervjuirao je učenike s obzirom na nedavna ubojstva — mladi su ubijali i odrasle i druge mlade. Izvještaj je imao naslov: “Svijet straha.”

Sigurno si svjestan toga da mnogi žive u svijetu straha. Straha od čega? Bilo bi teško izdvojiti neki poseban strah. Pogledaj možeš li u popratnom okviru pronaći nešto što plaši tvoje prijatelje ili mnoge ljude u tvom području. Okvir je uzet iz časopisa Newsweek od 22. studenog 1993. i pokazuje rezultate ankete provedene među “758 djece u dobi od 10 do 17 godina, zajedno s njihovim roditeljima”.

Da su ti mladi sada intervjuirani, mogli bi dodati daljnje razloge za strah, kao što su potresi. Nakon katastrofalnog potresa u Los Angelesu u siječnju 1994, Time je izvijestio: “Među simptomima posttraumatskog stresa nalaze se nekontrolirana sjećanja iz prošlosti, noćne more, pretjeran oprez i ljutnja zbog pomanjkanja kontrole nad svojim životom.” Poslovan čovjek koji se odlučio odseliti iz tog područja rekao je: “Šteta nije važna. Važna je panika. Odlaziš na spavanje u prizemlje s obuvenim cipelama. Ne spavaš. Samo sjediš i svake noći čekaš potres. To je jako neugodno.”

“Niz katastrofa dovodi Japance na rub živaca” bio je naslov izvještaja iz Tokya od 11. travnja 1995. godine. U njemu je stajalo: “Napad nervnim plinom (...) bio je osobito ozbiljan udarac za japansku psihu jer je uslijedio kao dio niza događaja koji su svi zajedno stvorili fundamentalnu novu nesigurnost u pogledu budućnosti. (...) Ljudi se više ne osjećaju sigurnima na ulicama koje su nekada bile poznate po svojoj sigurnosti i danju i noću.” I ne boje se samo stariji. “Profesor Ishikawa [sa Sveučilišta Seijo] rekao je da je tjeskoba (...) bila posebno izražena među mladim ljudima, koji često nemaju jasnu predodžbu o tome što im donosi budućnost.”

Dokazi ukazuju na to da neki “slučaj silnog straha može promijeniti kemijski sastav u mozgu, tako da čovjekov organizam pojačano luči adrenalin u određenim situacijama čak desetljećima kasnije”. Znanstvenici pokušavaju shvatiti kako mozak reagira na neku zastrašujuću situaciju — kako procjenjujemo detalje i onda reagiramo strahom. Profesor Joseph LeDoux je napisao: “Nadamo se da ćemo otkrivanjem nervnih puteva preko kojih neka situacija uzrokuje da stvorenje spozna strah razjasniti glavne mehanizme ovog oblika pamćenja.”

No većina nas nije baš mnogo zainteresirana za kemijsku ili nervnu osnovu za strah. Realno gledano, možda smo više zainteresirani za odgovore na pitanja kao što su: Zašto se bojimo? Kako bismo trebali reagirati? Postoji li uopće dobar strah?

Vjerojatno ćeš se složiti da ti strah ponekad može pomoći. Naprimjer, zamisli da je mrak kad se približavaš svojoj kući. Vrata su odškrinuta, iako si ih ostavio čvrsto zatvorenima. Čini ti se da kroz prozor vidiš kako se miču sjene. Odjednom si napet, jer osjećaš da se događa nešto jako loše. Unutra je možda lopov ili uljez naoružan nožem.

Instinktivni strah od takvih situacija mogao bi te sačuvati od toga da lakoumno upadneš u opasnu situaciju. Strah ti može pomoći da poduzmeš mjere opreza ili da potražiš pomoć prije negoli se suočiš s mogućom opasnošću. Postoje mnogi takvi primjeri: znak koji te upozorava na visok napon; radio obavijest o oluji koja huji prema tvom kraju; prodorna mehanička buka tvog automobila dok se voziš prometnom ulicom.

U nekim slučajevima osjećaj straha sigurno može biti prijatelj. Može nam pomoći da se zaštitimo ili da postupimo mudro. No tebi je dobro poznato da stalan ili silan strah nikako nije prijatelj. On je neprijatelj. Može izazvati ubrzano disanje, lupanje srca, nesvijest, drhtavicu, mučninu i osjećaj nezainteresiranosti za okolinu.

Možda će ti biti vrlo zanimljivo to što je Biblija opisala da će naše vrijeme biti obilježeno zastrašujućim razvojem događaja na Zemlji i silnim strahom. Zašto je tako, i kako bi to trebalo utjecati na tvoj život i razmišljanje? Nadalje, zašto se može reći da s biblijskog stajališta postoji svakodnevni strah koji je osobito koristan i dobar? Pogledajmo.

[Okvir na stranici 3]

Kad im se postavi pitanje o tome što najviše brine njih i njihove obitelji, odrasli i djeca kažu da ih plaši:

DJECA RODITELJI

56% Zločin počinjen na članu obitelji 73%

53% Gubitak zaposlenja odrasle osobe 60%

43% Nemogućnost da se priušti hrana 47%

51% Nemogućnost da se priušti liječnik 61%

47% Nemogućnost da se dođe do krova nad glavom 50%

38% Problem nekog člana obitelji s drogom 57%

38% Njihova obitelj neće ostati zajedno 33%

Izvor: Newsweek, 22. studenog 1993.