“Ljubav nikad ne prestaje”

ISPRIČAO SAMUEL D. LADESUYI

Zadivljen sam kad se osvrnem na protekle godine i vidim što se sve postiglo. Jehova je diljem Zemlje činio divne stvari. Godine 1931. u Ileshi (Nigerija) bilo je nekoliko nas koji smo počeli propovijedati, a sada postoji 36 skupština. Kad su 1947. stigli prvi apsolventi Biblijske škole Gilead Društva Watchtower, u Nigeriji je bilo oko 4 000 objavitelja, čiji je broj narastao na preko 180 000. U tim ranim danima nismo očekivali, nismo čak niti sanjali, da će se odigrati takav porast. Koliko sam samo zahvalan što sam imao udjela u tom divnom djelu! Dozvolite mi da vam pričam o tome.

MOJ je otac trgovao vatrenim oružjem i barutom od mjesta do mjesta; rijetko je bio kod kuće. Imao je sedam žena za koje sam znao, ali nisu sve živjele s njim. Otac je moju majku naslijedio od svog brata koji je umro. Ona mu je bila druga žena i ja sam živio s njom.

Jednog je dana otac došao kući nakon posjeta svojoj prvoj ženi, koja je živjela u susjednom selu. Dok je bio tamo, saznao je da moj polubrat ide u školu. Moj je polubrat imao deset godina, baš kao i ja. Stoga je otac odlučio da i ja moram poći u školu. Dao mi je devet penija — tri penija za školsku knjigu i šest za pločicu za pisanje. Bilo je to 1924. godine.

Formirana je grupa za proučavanje Biblije

Još od najranijeg djetinjstva volio sam Riječ Božju, Bibliju. Uživao sam u satovima Biblije u školi i moji su me učitelji vjeronauka u nedjeljnoj školi uvijek hvalili. Tako sam 1930. iskoristio priliku da prisustvujem predavanju koje je održao gostujući Istraživač Biblije, jedan od prvih koji su propovijedali u Ileshi. Nakon predavanja dao mi je primjerak knjige Harfa Božja na joruba jeziku.

Redovito sam pohađao nedjeljnu školu. Sada sam sa sobom počeo nositi Harfu Božju i koristio sam je kako bih pobio neke doktrine koje su se ondje naučavale. Uslijedile su rasprave, i često su me crkveni vođe upozoravali da ne slijedim to ‘novo učenje’.

Sljedeće sam godine, šetajući ulicom, naišao na grupu ljudi koja je slušala čovjeka koji je držao predavanje. Predavač je bio J. I. Owenpa, Istraživač Biblije. Poslao ga je William R. Brown (često zvan Biblija Brown), koji je iz Lagosa nadgledavao djelo propovijedanja Kraljevstva.a Saznao sam da je u Ileshi formirana mala biblijska studijska grupa kako bi proučavala Harfu Božju, pa sam im se pridružio.

Bio sam najmlađi u grupi — običan školarac od nekih 16 godina. Bilo bi normalno da sam bio zbunjen, čak i uplašen, dok sam se tako blisko družio s muškarcima koji su imali 30-ak i više godina. No oni su bili vrlo sretni što sam bio među njima i hrabrili su me. Bili su mi poput očeva.

Protivljenje svećenstva

Uskoro smo se suočili s ozbiljnim protivljenjem od strane svećenstva. Katolici, anglikanci i drugi, koji su se prije međusobno sukobljavali, sada su se ujedinili protiv nas. Udružili su se s mjesnim poglavicama kako bi poduzeli mjere da nas obeshrabre. Poslali su policiju da nam zaplijeni knjige, tvrdeći da su one štetne za ljude. Međutim, oblasni ih je policajac upozorio da nam nemaju pravo uzeti knjige i dva tjedna kasnije knjige su nam bile vraćene.

Nakon toga, pozvani smo na sastanak s obom, ili vrhovnim poglavicom, i s drugim istaknutim ljudima iz tog mjesta. U to nas je vrijeme bilo oko 30. Namjeravali su nas spriječiti da čitamo “opasne” knjige. Pitali su nas jesmo li stranci, no kad su pažljivo promotrili naša lica, rekli su: “To su naši sinovi, iako među njima ima i nekih stranaca.” Rekli su nam da ne žele da nastavimo proučavati knjige religije koja će nam naštetiti.

Bez riječi smo otišli kući, jer smo odlučili da uopće ne obraćamo pažnju na te istaknute ljude. Većina nas bila je vrlo sretna zbog onog što smo učili i bili smo odlučni da nastavimo proučavati. Tako je većina nas nastavila sa svojim proučavanjem u tesarskoj radionici, iako se nekoliko njih uplašilo i otišlo iz naše grupe. Nismo imali voditelja. Započeli smo s molitvom, zatim smo naizmjence čitali odlomke u knjizi. Nakon nekih sat vremena ponovno smo se pomolili i zatim otišli kući. No, uhodili su nas, pa su nas poglavice i religiozni vođe nastavili pozivati svaka dva tjedna i opominjati da ne proučavamo literaturu Istraživača Biblije.

U međuvremenu smo pokušali iskoristiti malu spoznaju koju smo imali kako bismo pomogli ljudima, i mnogi su se slagali s nama. Osobe su nam se pridruživale jedna za drugom. Bili smo vrlo sretni, no još uvijek nismo puno znali o religiji s kojom smo se povezali.

Početkom 1932. iz Lagosa je stigao jedan brat kako bi nam pomogao da se organiziramo, a u travnju je stigao i Biblija Brown. Vidjevši da tu postoji grupa od oko 30 ljudi, brat Brown se raspitivao o tome koliko smo napredovali u proučavanju. Rekli smo mu sve što smo znali. Rekao nam je da smo spremni za krštenje.

Budući da je bilo sušno doba, morali smo putovati do rijeke koja je bila udaljena 14 kilometara od Ileshe, i oko 30-orica nas se krstila. Otada smo se smatrali propovjednicima Kraljevstva i počeli smo ići od kuće do kuće. Iako nismo unaprijed očekivali da ćemo to raditi, sada smo jedva čekali da drugima prenesemo ono što smo znali. Morali smo se dobro pripremati kako bismo pomoću Biblije opovrgnuli lažna učenja na koja smo nailazili. Stoga smo na našim sastancima običavali razgovarati o tim učenjima, pomažući jedni drugima kako smo znali.

Naša propovjednička djelatnost

Propovijedali smo na cijelom području gradića. Ljudi su nam se izrugivali i vikali na nas, no mi se nismo na to obazirali. Bili smo jako radosni, jer smo znali istinu, iako smo trebali još puno učiti.

Svake smo nedjelje išli od kuće do kuće. Ljudi bi nam postavljali pitanja, a mi smo im pokušavali odgovoriti na njih. Nedjeljom navečer održavali smo javno predavanje. Nismo imali Dvoranu Kraljevstva, pa smo sastanke održavali na otvorenom. Sakupili smo ljude, održali predavanje i pozvali ih da postavljaju pitanja. Ponekad smo držali propovijedi u crkvama.

Osim toga, putovali smo u područja u kojima ljudi nikada nisu čuli za Jehovine svjedoke. Uglavnom smo se vozili biciklima, no ponekad smo unajmili autobus. Kad bismo došli u neko selo, glasno bismo puhali u rog. Čulo bi nas cijelo selo! Ljudi su dojurili kako bi saznali što se događa. Zatim bismo im prenijeli svoju poruku. Nakon što smo završili, ljudi su se otimali kako bi dobili primjerke naše literature. Razdijelili smo ogromne količine.

Željno smo očekivali dolazak Božjeg Kraljevstva. Kad smo dobili 1935 Yearbook (Godišnjak za 1935) i kad je jedan od braće vidio raspored razmatranja citata za cijelu godinu, sjećam se da je pitao: “Da li to znači da moramo čekati još jednu cijelu godinu prije nego što dođe Harmagedon?”

Odgovarajući mu, voditelj ga je pitao: “Brate, misliš li da ćemo prestati čitati Godišnjak ako bi sutra došao Harmagedon?” Kad je brat odgovorio da ne misli tako, voditelj je rekao: “Zašto se onda brineš?” Kao što smo onda željno očekivali Jehovin dan, tako to činimo i danas.

Ratne godine

Tijekom drugog svjetskog rata bio je zabranjen uvoz naših knjiga. Jedan je brat u Ileshi ponudio knjigu Bogatstvo nekom čovjeku, ne znajući da je on policajac. Policajac ga je pitao: “Čija je to knjiga?” Brat je rekao da je njegova. Policajac je rekao da je to zabranjena knjiga, odveo ga u stanicu i zatvorio.

Otišao sam u policijsku stanicu i, nakon što sam se raspitao o slučaju, oslobodio brata uz kauciju. Zatim sam telefonirao bratu Brownu u Lagos kako bih ga obavijestio o tom događaju. Pored toga, pitao sam ga da li postoji neki zakon koji zabranjuje optjecaj naših knjiga. Brat Brown mi je rekao da je zabranjen samo uvoz, a ne i optjecaj naših knjiga. Tri dana kasnije brat Brown poslao je jednog brata iz Lagosa da vidi što se događa. Taj je brat odlučio da sljedećeg dana svi trebamo propovijedati s časopisima i knjigama.

Raspršili smo se u različitim pravcima. Nakon otprilike sat vremena saznao sam da je većina braće uhapšena. Stoga smo gostujući brat i ja otišli u policijsku stanicu. Policajci su odbili saslušati naše objašnjenje da knjige nisu zabranjene.

Braća koja su bila uhapšena, njih 33, bila su poslana kod glavnog suca za prekršaje u Ifi, a ja sam ih pratio. Mještani koji su vidjeli kako smo bili odvedeni vikali su: “Danas je gotovo s tim ljudima. Više neće dolaziti ovamo.”

Optužba je bila predana glavnom sucu za prekršaje, Nigerijcu. Sve knjige i časopisi bili su izloženi kao dokazni materijal. Pitao je tko je ovlastio šefa policije da uhapsi te ljude. Šef policije odgovorio je da je postupio prema uputama oblasnog policajca. Glavni sudac za prekršaje pozvao je šefa policije i četvoricu naših predstavnika, uključujući i mene, u svoj ured.

Pitao je tko je gospodin Brown. Rekli smo mu da je on predstavnik Društva Watch Tower u Lagosu. Zatim nam je rekao kako je primio telegram od gospodina Browna u vezi s nama. Taj je dan odgodio slučaj i privremeno pustio braću uz kauciju. Sljedećeg je dana braću razriješio optužbe, oslobodio ih i naredio policajcima da vrate knjige.

Vratili smo se u Ileshu pjevajući. Ljudi su ponovno počeli vikati, no ovog su puta govorili: “Opet dolaze!”

Jehovina mjerila o braku razjašnjena

Godine 1947. u Nigeriju su stigla prva tri apsolventa Gileada. Jedan od te braće, Tony Attwood, još uvijek služi u nigerijskom Betelu. Otada smo vidjeli velike promjene u Jehovinoj organizaciji u Nigeriji. Jedna od tih velikih promjena bila je u vezi s našim gledištem o poligamiji.

U veljači 1941. oženio sam se s Olabisi Fashugba i imao sam dovoljnu spoznaju da ne uzimam druge žene. No sve do 1947, kad su došli misionari, poligamija je bila uobičajena pojava u skupštinama. Braći poligamistima bilo je rečeno da su se u neznanju oženili s više žena. Stoga, ako su imali dvije, tri, četiri ili pet žena, mogli su ih zadržati, no nisu trebali uzimati daljnje žene. Takav smo stav imali tada.

Mnogi su nam se ljudi željeli pridružiti, osobito Društvo keruba i serafa u Ileshi. Rekli su da su Jehovini svjedoci jedini ljudi koji uče istinu. Slagali su se s našim učenjima i željeli su svoje crkve pretvoriti u Dvorane Kraljevstva. Naporno smo radili kako bismo to ostvarili. Čak smo imali središta u kojima smo osposobljavali njihove starješine.

Zatim su došle nove upute u vezi s poligamijom. Jedan od misionara održao je predavanje na pokrajinskom sastanku 1947. godine. Govorio je o dobrom ponašanju i navikama. Nakon toga je citirao 1. Korinćanima 6:9, 10, gdje stoji da nepravednici neće naslijediti Kraljevstvo Božje. Zatim je dodao: “Ni poligamisti neće naslijediti Božje Kraljevstvo!” Prisutni su vikali: “Ooo, poligamisti neće naslijediti Božje Kraljevstvo!” Nastao je razdor. Bilo je to poput rata. Mnogi novi prekinuli su sve veze s nama, govoreći: “Hvala Bogu što nismo otišli predaleko.”

Međutim, većina braće počela je ispravljati svoj način života otpuštajući svoje žene. Dali su im novac i rekli: ‘Ako ste mlade, idite i potražite drugog muža. Pogriješio sam što sam se oženio s vama. Sada moram biti muž jedne žene.’

Uskoro je iskrsnuo drugi problem. Nakon što su odlučili zadržati jednu ženu a otpustiti ostale, neki su se predomislili i odlučili uzeti natrag jednu od tih drugih žena a otpustiti onu koju su prije zadržali! Tako je opet počela nevolja.

Iz centrale u Brooklynu stigla je daljnja uputa, koja se temeljila na Malahiji 2:14, gdje se govori o ‘ženi mladosti tvoje’. Uputa je glasila da muževi trebaju zadržati prvu ženu s kojom su se oženili. Tako je to pitanje konačno bilo riješeno.

Prednosti službe

Godine 1947. Društvo je počelo jačati skupštine i organizirati ih u pokrajine. Željeli su zrelu braću koja su imala dosta spoznaje imenovati za ‘sluge braće’, kako su se tada nazivali pokrajinski nadglednici. Brat Brown me pitao da li bih prihvatio takvo imenovanje. Rekao sam mu da sam se krstio kako bih vršio Jehovinu volju, dodajući: “Čak si me ti krstio. Sada mi se pruža prilika da više služim Jehovi, pa zar misliš da ću je propustiti?”

U listopadu te godine, nas sedmorica pozvani smo u Lagos i obučavani prije nego što su nas poslali u pokrajinsku službu. U ono su vrijeme pokrajine bile ogromne. Cijela zemlja bila je podijeljena na samo sedam pokrajina. Bilo je malo skupština.

Bilo je naporno služiti kao sluga braće. Svakog smo dana pješačili mnogo kilometara, često kroz sparne tropske šume. Svakog smo tjedna morali putovati od sela do sela. Ponekad sam mislio da ću se srušiti. Nekad sam se osjećao kao da umirem! No doživljavali smo i mnoge radosti, osobito kad smo vidjeli sve veći broj osoba koje su prihvaćale istinu. Za samo sedam godina učetverostručio se broj objavitelja u zemlji!

Bio sam u pokrajinskoj službi sve do 1955. kad su me zdravstveni problemi prisilili da se vratim u Ileshu, gdje sam bio imenovan za nadglednika grada. Budući da sam bio kod kuće, mogao sam posvetiti više pažnje svojoj obitelji, pomažući im u duhovnom pogledu. Danas sve moje šestero djece vjerno služi Jehovi.

Prava ljubav nikad ne prestaje

Kad se osvrnem na protekle godine, imam mnoge razloge da budem zahvalan. Bilo je razočaranja, briga i bolesti, no bilo je i mnogo radosti. Iako se tijekom godina povećavala naša spoznaja i razumijevanje, značenje 1. Korinćanima 13:8 shvatio sam kroz iskustvo, i tamo stoji: “Ljubav nikad ne prestaje.” Ako budeš ljubio Jehovu i ostao postojan u njegovoj službi, on će ti pomoći u poteškoćama i bogato će te blagosloviti.

Svjetlo istine sve jasnije sja. U vrijeme kad smo tek počeli, mislili smo da će Harmagedon brzo doći; zbog toga smo se žurili da izvršimo sve što smo mogli. No sve je to bilo za naše dobro. Zbog toga se slažem s riječima psalmista: “Hvaliću Gospodina za života svoga, pjevaću Bogu svojemu dok me je god” (Psalam 146:2).

[Bilješka]

[Slika na stranici 23]

Samuel s Miltonom Henschelom 1955.

[Slika na stranici 24]

Samuel sa svojom suprugom Olabisi