“Budući da imamo ovu službu (...), ne odustajemo”

ISPRIČAO RONALD TAYLOR

U ljeto 1963. borio sam se za život. Dok sam gacao plićakom duž obale, stao sam u varljivu rupu i iznenada upao u vrlo duboku vodu. Nisam znao plivati i bio sam na rubu utapanja, samo nekoliko metara od obale. Već sam tri puta bio pod vodom i progutao velike količine morske vode kad je jedan prijatelj primijetio moju nesreću i izvukao me na obalu. Preživio sam zahvaljujući brzom davanju umjetnog disanja.

OVO nije bilo prvi put da sam shvatio koliko je važno nikada ne odustati — čak i ako nešto izgleda beznadno. Još od ranog djetinjstva morao sam se boriti za svoj duhovni život.

Tijekom mračnog razdoblja drugog svjetskog rata prvi sam put došao u vezu s kršćanskom istinom. Bio sam jedno od tisuća djece koja su bila evakuirana iz Londona kako bi izbjegla opasnostima od bombardiranjâ. Budući da sam imao samo 12 godina, rat mi zaista nije puno značio; činio mi se gotovo kao neka avantura.

Za mene se brinuo jedan stariji bračni par iz Weston-super-Marea u jugozapadnoj Engleskoj. Ubrzo nakon mog dolaska u dom tog bračnog para, počeli su nas posjećivati neki pioniri. Bila je to obitelj Hargreaves; svi četvero — Reg, Mabs, Pamela i Valeri — bili su specijalni pioniri. Moji su usvojitelji prihvatili istinu, a nakon proučavanja knjige Harfa Božja i ja sam odlučio služiti Jehovi. Samo šest tjedana kasnije bio sam pozvan da sudjelujem u djelu propovijedanja.

Još se uvijek sjećam tog prvog dana u službi propovijedanja. Bez prethodne pripreme, dobio sam neke brošure i rečeno mi je: “Ti radi niz onu stranu ulice.” I tako mi je prošao prvi dan propovijedanja. U to smo vrijeme često propovijedali služeći se gramofonskim pločama sa snažnim propovijedima. Najsretniji su trenuci za mene bili kad sam mogao nositi gramofon od kuće do kuće i puštati snimljena predavanja. Smatrao sam velikom prednošću što sam služio na taj način.

Puno sam svjedočio u školi i sjećam se kako sam ravnatelju dao komplet knjiga s biblijskim temama. Krstio sam se s 13 godina na obližnjem kongresu u Bathu. Jedan drugi ratni kongres koji nikada neću zaboraviti bio je onaj održan 1941. u Leicesteru, u dvorani De Montfort. Došao sam do pozornice kako bih primio svoj primjerak knjige Children, koja je sadržavala osobnu poruku brata Rutherforda, tadašnjeg predsjednika Društva Watch Tower. Uzbudljiv govor iznesen za sve prisutne mlade pojačao je moju želju da vječno služim Jehovi.

Tako sam proveo dvije sretne godine sa svojim usvojiteljima, odrastajući u istini. No, kad sam navršio 14 godina, morao sam se vratiti u London i početi zarađivati za život. Iako sam se ponovno sastao sa svojom obitelji, sad sam morao stati na vlastite noge u duhovnom smislu, jer nitko u mom domu nije dijelio moja vjerovanja. Jehova mi je uskoro pružio pomoć koju sam trebao. Samo tri tjedna nakon mog dolaska u London, kod kuće me posjetio jedan brat i zamolio mog oca za dopuštenje da me vodi u mjesnu Dvoranu Kraljevstva. Taj brat bio je John Barr, koji je sada član Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka. On je tokom tih kritičnih tinejdžerskih godina postao jedan od mojih duhovnih “očeva” (Matej 19:29).

Počeo sam posjećivati skupštinu Paddington, koja se sastajala u Craven Terraceu, pokraj londonskog Betela. Budući da sam bio duhovno siroče, jedan je stariji pomazani brat, “tata” Humphreys, bio zadužen da se posebno brine za mene. Mogućnost druženja s mnogom pomazanom braćom i sestrama koji su služili u toj skupštini svakako je bila velik blagoslov. Mi koji smo imali zemaljsku nadu — nazvani Jonadabi — bili smo u manjini. Ustvari, bio sam jedini “Jonadab” na Skupštinskom studiju knjige kojem sam prisustvovao. Iako se nisam puno družio s vršnjacima, iz tog dragocjenog druženja sa zrelom braćom izvukao sam mnogo korisnih pouka. Možda je najvažnija bila ta da nikad ne napustim Jehovinu službu.

U to smo vrijeme običavali posvetiti cijeli vikend propovjedničkoj aktivnosti. Imao sam zadatak da se brinem za “automobil sa zvučnicima”, a to je ustvari bila trokolica prepravljena da se na nju može staviti oprema za ozvučenje i akumulator. Svake sam subote tom trokolicom obilazio uglove različitih ulica, gdje bismo puštali neku muziku, a zatim stavili jedan od govora brata Rutherforda. Subote smo koristili i za rad na ulici s našim platnenim torbama za časopise. Nedjelje smo posvećivali radu od kuće do kuće, nudeći brošure i uvezane knjige.

Druženje s revnom starijom braćom potaknulo je u meni želju da budem pionir. Ta se želja pojačala kad sam slušao pionirske govore na oblasnim kongresima. Jedan kongres koji je duboko utjecao na moj život bio je onaj održan 1947. u Earl’s Courtu, u Londonu. Dva mjeseca kasnije stupio sam u pionirsku službu i otada sam nastojao zadržati taj pionirski duh. Radost koja je proizlazila iz vođenja naprednih biblijskih studija pomagala mi je da se ponovno uvjerim kako je to bila ispravna odluka.

Španjolska nevjesta i španjolska dodjela

Godine 1957, dok sam još bio pionir u skupštini Paddington, upoznao sam ljupku španjolsku sestru Rafaelu. Vjenčali smo se nakon nekoliko mjeseci. Naš je cilj bila zajednička pionirska služba, no prvo smo otišli u Madrid kako bih mogao upoznati Rafaeline roditelje. Bio je to posjet koji mi je promijenio život. Dok smo bili u Madridu, brat Ray Dusinberre, nadglednik podružnice u Španjolskoj, pitao me da li bismo razmislili o službi u Španjolskoj, gdje je postojala ogromna potreba za iskusnom braćom.

Kako smo mogli odbiti takav poziv? Tako smo 1958. zajedno započeli svoju punovremenu službu u Španjolskoj. U to je vrijeme zemljom vladao Franco i naša aktivnost nije bila zakonski priznata, što je jako otežavalo djelo propovijedanja. Osim toga, prvih nekoliko godina morao sam se mučiti sa španjolskim jezikom. To je isto tako bila situacija u kojoj nisam odustao, iako sam u nekoliko navrata čak i plakao zbog krajnje frustracije što ne mogu komunicirati s braćom u skupštini.

Potreba za nadglednicima bila je tako velika da sam se u roku od mjesec dana brinuo za malu grupu, iako sam jedva govorio španjolski. Budući da je naše djelo bilo tajno, bili smo organizirani u male grupe koje su se sastojale od 15 do 20 objavitelja, a koje su više ili manje djelovale kao male skupštine. U početku mi je vođenje sastanaka izjedalo živce, jer nisam uvijek mogao razumjeti odgovor prisutnih. Međutim, moja je žena sjedila otraga i ako bi primijetila da sam zbunjen, diskretno bi kimnula glavom kako bi potvrdila da je odgovor točan.

Nisam prirodno nadaren za jezike i više sam se puta poželio vratiti u Englesku, gdje bih sve mogao činiti daleko lakše. No, ljubav i prijateljstvo naše drage španjolske braće i sestara od samog su početka bili nadoknada za moje frustracije u vezi s jezikom. A Jehova me je blagoslovio posebnim prednostima zbog kojih se sve činilo vrijednim truda. Godine 1958. dobio sam poziv da kao delegat iz Španjolske prisustvujem međunarodnom kongresu u New Yorku. Zatim sam 1962. dobio neprocjenjivo obučavanje u Školi službe za Kraljevstvo koja je za nas bila organizirana u Tangieru, u Maroku.

Još jedan problem s kojim sam se suočavao, osim jezika, bila je stalna briga da me ne uhvati policija. Znao sam da bi za mene kao stranca hapšenje automatski značilo protjerivanje. Da bismo smanjili taj rizik, radili smo u parovima. Dok je jedan svjedočio, drugi bi osluškivao i najmanje znakove opasnosti. Kad smo obišli jedna ili dvoja vrata, često na vrhu stambene zgrade, išli bismo dva ili tri bloka dalje i posjetili druga dva ili tri doma. Obilno smo koristili Bibliju, a nosili smo samo nekoliko brošura skrivenih u našim ogrtačima kako bismo ih ponudili zainteresiranim osobama.

Nakon godine dana u Madridu dodijeljeni smo u Vigo, velik grad na sjeverozapadu Španjolske, gdje uopće nije bilo Svjedoka. Društvo je preporučilo da otprilike prvih mjesec dana uglavnom svjedoči moja žena — kako bismo ostavili dojam da smo u posjetu kao turisti. Iako smo neupadljivo pristupali ljudima, naše je propovijedanje privuklo pažnju. U roku od mjesec dana katolički su nas svećenici počeli optuživati preko radija. Upozoravali su svoje župljane da jedan bračni par ide od kuće do kuće i razgovara o Bibliji — gotovo izopćenoj knjizi u to vrijeme. “Traženi par” činili su stranac i njegova žena Španjolka, koja je uglavnom pričala!

Svećenici su objavili da je sâm razgovor s tim opasnim parom grijeh koji će biti oprošten samo ako se odmah ispovjedi svećeniku. I doista, na kraju ugodnog razgovora koji smo vodili s jednom gospođom, rekla nam je ispričavajući se da će morati ići i ispovjediti se. Kad smo napustili njenu kuću, vidjeli smo kako žuri prema crkvi.

Protjerivanje

Policija je navalila samo dva mjeseca nakon našeg dolaska u Vigo. Policajac koji nas je uhapsio bio je suosjećajan i nije nam stavio lisice na putu do policijske stanice. U stanici smo vidjeli poznato lice, jednu daktilografkinju kojoj smo nedavno svjedočili. Bilo joj je očito neugodno kad je vidjela da s nama postupaju kao s kriminalcima, pa se požurila da nas uvjeri kako nas nije ona prijavila. No ipak, bili smo optuženi za ugrožavanje “duhovnog jedinstva Španjolske”, i šest tjedana kasnije bili smo protjerani.

Bio je to korak natrag, no nismo namjeravali odustati. Još je bilo puno posla na Iberijskom poluotoku. Nakon tri mjeseca provedena u Tangieru, bili smo dodijeljeni u Gibraltar — još jedno neobrađeno područje. Kao što apostol Pavao kaže, ako cijenimo svoju službu, nastavit ćemo raditi i biti nagrađeni (2. Korinćanima 4:1, 7, 8). To se pokazalo istinitim u našem slučaju. U prvom domu koji smo posjetili u Gibraltaru, započeli smo biblijski studij s cijelom obitelji. Ubrzo smo vodili 17 studija svaki. Mnoge osobe s kojima smo proučavali postale su Svjedoci, i dvije godine kasnije tamo je postojala skupština od 25 objavitelja.

Ali, kao i u Vigu, svećenstvo je započelo kampanju protiv nas. Anglikanski je biskup od Gibraltara upozorio šefa policije da smo “nepoželjni”, i njegovo je spletkarenje konačno urodilo plodom. U siječnju 1962. bili smo protjerani iz Gibraltara. Kamo ćemo dalje? U Španjolskoj je još uvijek bila velika potreba, pa smo se vratili nadajući se da se zaboravilo na naš prijašnji policijski izvještaj.

Sunčani grad Sevilla bio je naš novi dom. Tamo smo imali tu radost da blisko surađujemo s još jednim parom pionira, Rayem i Pati Kirkup. Iako je Sevilla bila grad od pola milijuna stanovnika, imala je samo 21 objavitelja tako da smo imali puno posla. Sada tamo postoji 15 skupština s 1 500 objavitelja. Godinu dana kasnije doživjeli smo ugodno iznenađenje; pozvani smo da na području Barcelone služimo u putujućoj službi.

Pokrajinska služba bila je nešto drugačija u zemlji u kojoj naše djelo nije bilo zakonski priznato. Svaki smo tjedan posjećivali male grupe, od kojih je većina imala vrlo malo sposobne braće. Ta su braća vrlo naporno radila i trebala su sve obučavanje i svu podršku koju smo im mogli pružiti. Kako smo voljeli taj zadatak! Nakon nekoliko godina provedenih u područjima gdje je bilo samo nekoliko Svjedoka ili nijedan, bili smo oduševljeni što možemo posjećivati toliko mnogo različite braće i sestara. Osim toga, propovijedanje je u Barceloni bilo lakše i mnogi su željeli proučavati Bibliju.

Borba protiv depresije

Međutim, samo šest mjeseci kasnije, moj se život dramatično promijenio. Naš je prvi odmor na obali umalo završio tragično kad sam doživio ranije opisanu nesreću. Fizički sam se prilično brzo oporavio od šoka nastalog zbog toga što sam se skoro utopio, no, ipak, taj je događaj ostavio neizbrisiv trag na mojim živcima.

Nekoliko sam se mjeseci naprezao da nastavim s pokrajinskom službom, no, na kraju sam se morao vratiti u Englesku na liječenje. Nakon dvije godine oporavio sam se dovoljno da smo se mogli vratiti u Španjolsku, gdje smo ponovno započeli s pokrajinskom službom. Međutim, bilo je to samo nakratko. Ženini roditelji ozbiljno su se razboljeli i mi smo prestali s punovremenom službom kako bismo se brinuli za njih.

Život je postao još teži kad sam 1968. doživio potpuni živčani slom. Bilo je trenutaka kad smo i Rafaela i ja mislili da se nikada neću oporaviti. Kao da sam se ponovno utapljao, ali na drugačiji način! Osim što je kod mene uzrokovala poplavu negativnih osjećaja, depresija mi je oduzela svu snagu. Patio sam od napadaja krajnje iscrpljenosti, što me je tjeralo da se gotovo stalno odmaram. U to vrijeme nisu baš sva braća razumjela takav problem; naravno, ja sam znao da Jehova razumije. Za mene je bilo veliko zadovoljstvo čitati divne članke u časopisima Kuli stražari i Probudite se! koji su bili puni razumijevanja i korisni za one u depresiji.

Kroz to teško vrijeme, moja je žena bila stalan izvor ohrabrenja. Zajednička borba s problemima zaista jača bračnu vezu. Rafaelini su roditelji umrli, a nakon 12 godina moje se zdravlje toliko poboljšalo da smo smatrali kako se možemo vratiti u punovremenu službu. Godine 1981, na naše iznenađenje i radost, ponovno smo bili pozvani da služimo u pokrajinskoj službi.

U Španjolskoj su se dogodile ogromne teokratske promjene od našeg prijašnjeg iskustva u putujućoj službi. Propovijedanje je sada bilo slobodno tako da sam se morao prilagoditi novonastalim okolnostima. No, služiti još jednom kao pokrajinski nadglednik bila je velika prednost. To što smo bili u pionirskoj službi usprkos teškim okolnostima omogućilo nam je da hrabrimo pionire koji su imali probleme. Često smo bili u mogućnosti pomoći drugima da se pridruže pionirskim redovima.

Nakon 11 godina putujuće službe u Madridu i Barceloni, još smo jednom zbog slabog zdravlja morali promijeniti zadatke. Dodijeljeni smo kao specijalni pioniri u grad Salamancu, gdje sam mogao biti koristan kao starješina. Braća u Salamanci navela su nas da se odmah osjećamo kao kod kuće. Godinu dana kasnije još je jedna kritična situacija stavila na kušnju našu ustrajnost.

Rafaela je postala neobjašnjivo jako anemična i pretrage su otkrile da ima rak debelog crijeva. Sada sam ja trebao biti jak i svojoj ženi pružiti svu moguću podršku. Naša prva reakcija bilo je nevjerovanje, zatim strah. Hoće li Rafaela to preživjeti? U takvim je trenucima potpuno pouzdanje u Jehovu ono što nam pomaže da idemo dalje. Sretan sam što mogu reći da je Rafaela imala uspješnu operaciju, i nadamo se da se rak neće ponoviti.

Iako smo tijekom 36 godina koje smo proveli u Španjolskoj imali svoje uspone i padove, bilo je ohrabrujuće živjeti kroz to vrijeme duhovnog rasta. Vidjeli smo kako je mala grupa od nekih 800 objavitelja 1958, danas prerasla u vojsku veću od 100 000 objavitelja. Naši su problemi bili zasjenjeni mnogim radostima — da pomažemo drugima prihvatiti istinu i duhovno sazrijevati, da surađujemo zajedno kao muž i žena i da osjećamo da smo svoj život upotrijebili na najbolji mogući način.

Pavao u svom drugom pismu Korinćanima kaže: “Zato, budući da imamo ovu službu po milosrđu koje nam je ukazano, ne odustajemo” (2. Korinćanima 4:1, NW). Kad pogledam unatrag, vjerujem da je u mom životu bilo nekoliko činilaca koji su me spriječili da ne odustanem. Primjer vjerne pomazane braće koja su se zanimala za mene dok sam rastao osigurao je dobar temelj. Divna je pomoć imati bračnog druga koji dijeli iste duhovne ciljeve; kad sam bio potišten, Rafaela bi me ohrabrila, a ja sam to isto činio za nju. Od velike je koristi i smisao za humor. Kad se netko može smijati s braćom — pa i sam sebi — tada se problemi na neki način čine manjima.

No, ustrajnost usprkos kušnjama iznad svega zahtijeva Jehovinu snagu. Uvijek se sjetim Pavlovih riječi: “Sve mogu u onome koji mi daje snagu.” Uz Jehovinu podršku nikad ne trebamo odustati (Filipljanima 4:13, St).

[Slike na stranici 23]

Ronald i Rafaela Taylor 1958.

[Slike na stranicama 24 i 25]

Sastanak pod zabranom u Španjolskoj (1969)