“Iz usta male djece”

DOK je bio dječak, Samuel se čvrsto držao pravednih načela usprkos zloći sinova prvosvećenika Helija (1. Samuelova 2:22, 3:1). U danima Elizeja mala je izraelska zatočenica u Siriji dala hrabro svjedočanstvo svojoj gospodarici (2. Carevima 5:2-4). Kad je imao 12 godina, Isus je odvažno razgovarao s izraelskim učiteljima, postavljajući im pitanja i dajući odgovore koji su zapanjili promatrače (Luka 2:46-48). Jehovini mladi obožavatelji vjerno su mu služili kroz cijelu povijest.

Pokazuju li mladi danas taj isti duh vjernosti? Da, zaista pokazuju! Izvještaji iz podružnica Društva Watch Tower pokazuju da se mnogi, mnogi mladi koji vjeruju ‘spremno nude’ u Jehovinoj službi (Psalam 110:3, NW). Divni rezultati njihovog truda hrabre sve kršćane, i mlade i stare, ‘da im se ne dosadi dobro činiti’ (Galaćanima 6:9).

Dobar primjer je Ayumi, mala Japanka koja je postala objavitelj sa šest godina i koja si je postavila za cilj da svjedoči svima u razredu. Dobila je dopuštenje da u razrednu biblioteku stavi nekoliko publikacija, i pripremila se da odgovori na sva pitanja koja bi joj mogli postaviti njeni školski kolege. S publikacijama su se upoznali gotovo svi učenici iz razreda kao i učiteljica. Tijekom šest godina osnovne škole, Ayumi je dogovorila 13 biblijskih studija. Krstila se u četvrtom razredu, a jedna od njenih prijateljica s kojom je proučavala krstila se u šestom razredu. Osim toga, majka i dvije starije sestre djevojčice koja je proučavala također su proučavale i krstile se.

Dobro vladanje je svjedočanstvo

“Vladajte se dobro medju neznabošcima”, rekao je apostol Petar, i mladi kršćani ozbiljno shvaćaju tu zapovijed (1. Petrova 2:12). Posljedica toga je da njihovo dobro vladanje često daje divno svjedočanstvo. U afričkoj zemlji Kamerunu, neki je čovjek drugi puta došao na skupštinski sastanak Jehovinih svjedoka i dogodilo se da je sjeo pored jedne male djevojčice. Kad je govornik pozvao slušaoce da potraže odlomak u Bibliji, čovjek je primijetio da je mala djevojčica brzo pronašla redak u svojoj Bibliji i pažljivo pratila čitanje. Njen ga je stav toliko impresionirao da je nakon sastanka otišao do govornika i rekao: “Ova me djevojčica navela da poželim proučavati Bibliju s vama.”

U Južnoj Africi ima jedna škola u kojoj su 25 učenika djeca Jehovinih svjedoka. Njihovo je dobro vladanje dovelo do toga da Jehovini svjedoci uživaju dobar glas. Jedna se učiteljica povjerila roditelju Svjedoku da ne može shvatiti kako Svjedoci uspijevaju tako dobro obučavati svoju djecu, posebno zato što se njena crkva dokazala nesposobnom da pomogne mladima. U tu je školu na ispomoć došla nova učiteljica i odmah je zapazila dobro vladanje djece Svjedoka. Upitala je jednog dječaka Svjedoka što ona mora učiniti da bi postala Jehovin svjedok. Objasnio joj je da bi trebala imati biblijski studij i dogovorio je sa svojim roditeljima da nastave slijediti taj interes.

U Kostariki je Rigoberto prepoznao zvuk istine kad su se dva učenika iz razreda poslužila Biblijom kako bi odgovorila na njegova pitanja o Trojstvu, duši i paklenoj vatri. Ono što su mu rekli nije na njega ostavilo dojam samo zbog njihove sposobnosti da se služe Biblijom nego i zbog njihovog odličnog ponašanja koje se toliko razlikovalo od onoga što je vidio u crkvama nazovikršćanstva. Usprkos protivljenju obitelji, Rigoberto dobro napreduje u svom biblijskom studiju.

U Španjolskoj su dva Svjedoka Jehove — od kojih je jedan imao devet godina — posjetili čovjeka po imenu Onofre. Dok je odrasli Svjedok najvećim dijelom pričao, mladi ga je Svjedok pratio u Bibliji i citirao je napamet neke biblijske retke. Onofre je bio zadivljen. Riješio je da treba proučavati Bibliju na istom mjestu gdje se taj dječak naučio tako dobro snalaziti u Bibliji. Stoga je rano ujutro sljedeće nedjelje otišao u Dvoranu Kraljevstva. Morao je čekati vani sve do poslijepodneva, kad su Svjedoci došli na svoj sastanak. Otada je dobro napredovao i nedavno je simbolizirao svoje predanje krštenjem u vodi.

Djelotvorni mladi Svjedoci

Da, Jehova se služi mladima kao i odraslima kako bi dostigao one ponizna srca. To je dalje vidljivo u iskustvu iz Mađarske. Tamo je neka medicinska sestra primijetila da su jednoj desetogodišnjoj pacijentici svi koji su dolazili u posjet uz hranu donosili i nešto za čitanje. Bila je znatiželjna, i pitala se što bi to mogla čitati jedna mala djevojčica, te je saznala da se radi o Bibliji. Medicinska sestra je razgovarala s njom i kasnije je rekla: “Od prvog trenutka ona me stvarno poučavala.” Kad je djevojčica izašla iz bolnice, pozvala je medicinsku sestru na kongres, no sestra je to odbila. No ipak, kasnije je pristala da prisustvuje oblasnom kongresu “Čist jezik”. Ubrzo nakon toga započela je s biblijskim studijem i godinu dana kasnije se krstila — a sve je to posljedica toga što je mala djevojčica koristila vrijeme u bolnici kako bi čitala biblijsku literaturu.

Ana Ruth iz El Salvadora bila je u drugom razredu srednje škole. Imala je običaj ostavljati biblijsku literaturu na svom stolu, kako bi je drugi mogli čitati ako to žele. Primijetivši da literatura nestaje i da se nakon nekog vremena ponovno pojavljuje, Ana Ruth je otkrila da njena školska kolegica Evelyn čita literaturu. Nakon kratkog vremena Evelyn je prihvatila studij i počela prisustvovati skupštinskim sastancima. Konačno se krstila i sad služi kao stalni pomoćni pionir. Ana Ruth je opći pionir.

U Panami je jedna sestra započela studij s nekom ženom čiji se suprug počeo toliko protiviti istini da je studij skoro prekinut. Međutim, muževljev stav postepeno se smekšao. Nakon nekog vremena njegov ga je tjelesni brat, koji je Svjedok, zamolio da instalira alarmni uređaj u njegovu kuću. Dok je instalirao alarm, njegova devetogodišnja nećakinja došla je vrlo tužna kući. Pitao je što se dogodilo, a ona je rekla da su ona i njena starija sestra išle na biblijski studij kod jedne osobe, ali osoba nije bila kod kuće, tako da tog dana nije mogla ništa učiniti za Jehovu. Stric joj je rekao: “Zašto ne bi meni propovijedala? Tako ćeš učiniti nešto za Jehovu.” Njegova je nećakinja veselo otrčala po svoju Bibliju i započet je studij.

Njena je majka (čovjekova šogorica) to slušala. Pomislila je da je sve samo šala, no svaki put kad je taj čovjek ušao u njenu kuću molio je nećakinju za biblijski studij. Kad je majka vidjela da je šogor ozbiljan i da ima neka teška pitanja, odlučila je da sâma vodi studij uz prisustvo svoje kćerke. Počeo je proučavati dvaput tjedno i brzo je napredovao. Konačno je napredovao do predanja i krstio se na istom kongresu kao i njegova žena — zahvaljujući divnom stavu svoje mlade nećakinje.

Hrabrost mladih daje divno svjedočanstvo

Biblija kaže: “Budi slobodan [“hrabar”, NW]; neka bude srce tvoje krjepko, uzdaj se u Gospodina” (Psalam 27:14). Ove se riječi odnose na sve Božje sluge, a mladi su ih jednako kao i odrasli primjenjivali tijekom prošle godine. Kad je jedna petogodišnja djevojčica u Australiji krenula u novu školu, njena je majka otišla učiteljici kako bi joj objasnila vjerovanja Jehovinih svjedoka. Učiteljica je rekla: “Već znam što vjerujete. Vaša mi je kćerka sve objasnila.” Ova mala djevojčica nije bila toliko bojažljiva da ne bi sama prišla svojoj učiteljici i objasnila joj svoja vjerovanja.

Petogodišnja Andrea iz Rumunjske također je pokazala hrabrost. Kad je njena majka napustila Pravoslavnu crkvu kako bi postala Svjedokom susjedi je nisu htjeli slušati. Andrea je jednog dana na Skupštinskom studiju knjige čula da nadglednik službe naglašava potrebu da se propovijeda svojim susjedima. Ozbiljno je o tome razmišljala i kad se vratila kući rekla je svojoj majci: “Mamice, kad odeš na posao ja ću ustati, napuniti svoju torbu literaturom kao što i ti radiš, i pomolit ću se Jehovi da mi pomogne da sa susjedima razgovaram o istini.”

Slijedećeg je dana Andrea učinila ono što je obećala. Zatim je, prikupivši hrabrost, pozvonila na susjedova vrata. Kad je susjed otvorio vrata, ova mala djevojčica je rekla: “Znam da ne volite moju mamu otkad je postala Svjedok. Nekoliko puta je pokušala razgovarati s vama, no vi je niste htjeli slušati. To je uznemirava, ali želim da znate da vas mi volimo.” Zatim je Andrea nastavila davati divno svjedočanstvo. U jednom je danu razdijelila šest knjiga, šest časopisa, četiri brošure i četiri traktata. Otada je redovita u službi propovijedanja.

U Ruandi su naša braća morala pokazati veliku hrabrost s obzirom na borbe koje se tamo vode. Jednom je prilikom obitelj Svjedoka stavljena u sobu gdje su se vojnici spremali da ih ubiju. Obitelj je zamolila za dopuštenje da se najprije pomole. To im je bilo odobreno, i svi su se osim kćerkice Deborah molili u sebi. Prema izvještaju Deborah se glasno molila: “Jehova, ovog smo tjedna tata i ja podijelili pet časopisa. Kako ćemo se vratiti do tih ljudi i poučiti ih o istini i pomoći im da dobiju život? Osim toga, kako ću sad postati objavitelj? Htjela sam se krstiti da ti mogu služiti.” Kad je to čuo, vojnik je rekao: “Ne možemo vas ubiti zbog ove male djevojčice.” Deborah je odgovorila: “Hvala vam.” Obitelj je bila pošteđena.

Kad je Isus pred kraj svog zemaljskog života trijumfalno ušao u Jeruzalem, pozdravilo ga je ogromno, radosno mnoštvo. Mnoštvo se sastojalo od djece kao i od odraslih. Prema izvještaju, mali su dječaci ‘vikali u crkvi i govorili: Hozana sinu Davidovu’. Kad su poglavari svećenički i pismoznalci zbog toga prosvjedovali, Isus im je odgovorio: “Zar nijeste nikad čitali: iz usta male djece i koja sisaju načinio si sebi hvalu?” (Matej 21:15, 16).

Zar nije uzbudljivo vidjeti da su isto tako i danas istinite Isusove riječi? “Iz usta male djece i koja sisaju” — a mi bismo mogli dodati i tinejdžera kao i mladih muškaraca i žena — Jehova je sebi načinio hvalu. Uistinu, kad se radi o slavljenju Jehove nitko nije premlad (Joel 2:28, 29).