Tragedija u Ruandi — tko je odgovoran?
“Trenutak prije nego što su rasjekli lubanju 23-godišnjeg mehaničara”, pisao je U.S.News & World Report, “jedan od napadača rekao je Hitiyisi: ‘Moraš umrijeti zato što si Tutsi.’”
KAKO se samo često ponavljala ovakva scena tijekom mjeseca travnja i svibnja u maloj srednjoafričkoj zemlji Ruandi! U to je vrijeme u Kigaliju, glavnom gradu Ruande, i njegovoj okolici bilo 15 skupština Jehovinih svjedoka. Nadglednik grada, Ntabana Eugène, bio je Tutsi. On, njegova žena, sin i devetogodišnja kćerka Shami bili su među prvim osobama koje su bile ubijene kad je izbilo divljačko nasilje.
Tisuće Ruanđana bile su ubijane dnevno — tjedan za tjednom. “U posljednjih šest tjedana”, izvijestio je sredinom svibnja prije citirani časopis, “umrlo je ništa manje nego 250 000 ljudi u genocidu i odmazdi koji nadmašuju krvavu čistku koju su u Kambodži proveli Crveni Khmeri sredinom 1970-ih.”
U časopisu Time je pisalo: “U sceni koja podsjeća na nacističku Njemačku, djeca su bila izdvojena iz grupe od 500 njih samo zato što su izgledala kao pripadnici plemena Tutsi. (...) Gradonačelniku grada Butare na jugu, koji je oženjen ženom iz plemena Tutsi, Hutu seljaci ponudili su [mučan] izbor: mogao je spasiti svoju ženu i djecu ako preda obitelj svoje žene — oba roditelja i sestru — da budu ubijeni. Pristao je.”
U prevodilačkom uredu Jehovinih svjedoka u Kigaliju radilo je šest osoba, četiri od njih bile su iz plemena Hutu, a dvije iz plemena Tutsi. Tutsi su bili Ananie Mbanda i Mukagisagara Denise. Kad je milicija zajedno s pljačkašima ušla u kuću, vrlo su se razljutili vidjevši da Hutui i Tutsii zajedno stanuju. Htjeli su ubiti Mbandu i Denise.
“Počeli su vaditi osigurače iz granata”, rekao je Emmanuel Ngirente, jedan od Hutu braće, “prijeteći nam da će nas ubiti, jer među sobom imamo njihove neprijatelje. (...) Tražili su veliku svotu novca. Dali smo im sav novac koji smo imali, ali nisu bili zadovoljni. Odlučili su da nam kao naknadu oduzmu sve što su mogli iskoristiti, uključujući i laptop kompjuter koji smo koristili tijekom prevođenja, fotokopirni stroj, radioaparate, cipele i tako dalje. Iznenada su otišli a da nisu ubili nikoga od nas, no rekli su da će se kasnije vratiti.”
Sljedećih dana pljačkaši su se vraćali i Hutu Svjedoci su se svaki put zauzimali za život svoje braće iz plemena Tutsi. Kad je konačno postalo preopasno da Mbanda i Denise i dalje ostanu, za njih su učinjene pripreme da zajedno s ostalim izbjeglicama, pripadnicima plemena Tutsi, odu u obližnju školu. Kad je škola bila napadnuta, Mbanda i Denise su uspjeli pobjeći. Uspjeli su prijeći nekoliko barikada, ali su na kraju, na jednoj od njih, svi Tutsii odvedeni na stranu i Mbanda i Denise bili su ubijeni.
Kad su se vojnici vratili u prevodilački ured i otkrili da su Svjedoci iz plemena Tutsi nestali, strašno su istukli Hutu braću. Tada je u blizini opalio minobacač i braća su uspjela spasiti život.
Kako se u cijeloj zemlji nastavilo ubijanje, broj poginulih vjerojatno je dostigao pola milijuna. Konačno je između dva i tri milijuna ljudi, ili čak i više, od osam milijuna stanovnika Ruande napustilo svoje domove. Mnogi od njih potražili su utočište u obližnjem Zairu i Tanzaniji. Ubijeno je nekoliko stotina Jehovinih svjedoka, a mnogi drugi bili su među onima koji su pobjegli u logore izvan zemlje.
Što je izazvalo tako nečuveni pokolj i egzodus? Da li se to moglo spriječiti? Kakva je bila situacija prije nego što je izbilo nasilje?
Hutu i Tutsi
Ruandu, kao i susjednu zemlju Burundi, naseljava pleme Hutu, uglavnom nizak, zdepast Bantu narod, i pleme Tutsi, obično viši narod svjetlije puti, koji je još poznat i kao Watusi. U obje zemlje Hutui čine oko 85 posto stanovništva, a Tutsii 14 posto. Sukobi između te dvije etničke grupe zabilježeni su još u 15. stoljeću. No ipak, oni su većinom miroljubivo živjeli zajedno.
“Živjeli smo zajedno u miru”, rekla je 29-godišnja žena o 3 000 Hutua i Tutsia koji su živjeli u selu Ruganda, smještenom nekoliko kilometara istočno od Zaira. Međutim, u travnju je u napadima bandi Hutua izbrisana gotovo cjelokupna populacija plemena Tutsi u tom selu. The New York Times je objasnio:
“Priča ovog sela priča je Ruande; Hutu i Tutsi živjeli su zajedno, međusobno sklapali brakove, nisu za to marili ili čak nisu niti znali tko je Hutu a tko Tutsi.
A onda se odjednom sve promijenilo. U travnju su rulje Hutua stale divljati cijelom zemljom, ubijajući pripadnike plemena Tutsi gdje god su ih pronašli. Kad je počelo ubijanje, Tutsii su bježali u crkve radi zaštite. Rulja ih je slijedila, pretvarajući svetišta u groblja koja su još uvijek poprskana krvlju.”
Što je izazvalo to ubijanje? Bila je to pogibija predsjednikâ Ruande i Burundija, koji su obojica bili iz plemena Hutu, u avionskoj nesreći u Kigaliju, 6. travnja. Ovaj je događaj na neki način dao maha pokolju ne samo pripadnika plemena Tutsi nego i svakog pripadnika plemena Hutu za kojeg se smatralo da suosjeća s njima.
U isto se vrijeme pojačala borba između pobunjeničkih snaga — FPR-a (Patriotske fronte Ruande), koju uglavnom čine pripadnici plemena Tutsi — i vladinih snaga, koje čine uglavnom pripadnici plemena Hutu. Do srpnja je FPR porazila vladine snage i preuzela kontrolu nad Kigalijem i većim dijelom Ruande. U strahu od odmazde, početkom srpnja je stotine tisuća Hutua pobjeglo iz zemlje.
Tko je odgovoran?
Kad su nekog zemljoradnika iz plemena Tutsi zamolili da objasni zašto je u travnju iznenada izbilo nasilje, on je rekao: “Zbog loših vođa.”
Zaista, stoljećima su politički vođe širili laži o svojim neprijateljima. Pod vodstvom ‘kneza ovoga svijeta’, Sotone Đavla, svjetski su političari nagovarali svoj vlastiti narod da se bori protiv onih koji su druge rase, plemena ili nacije i da ih ubijaju (Ivan 12:31; 2. Korinćanima 4:4; 1. Ivanova 5:19). Ni u Ruandi nije bila drugačija situacija. The New York Times je pisao: “Političari su uvijek iznova pokušavali poticati etničku lojalnost i strah — u slučaju plemena Hutu da zadrže prevlast u vladi; a u slučaju plemena Tutsi da ožive potporu pobunjeničkoj fronti.”
Budući da je stanovništvo Ruande slično u mnogim stvarima, nitko nikad ne bi očekivao da će mrziti i ubijati jedni druge. “Hutui i Tutsii govore isti jezik i uglavnom imaju iste običaje”, pisao je izvjestitelj Raymond Bonner. “Nakon mnogo generacija međusobnih sklapanja brakova, fizičke su različitosti — Tutsii su visoki i vitki, a Hutui su niži i krupniji — nestale u tolikoj mjeri da Ruanđani često nisu sigurni je li netko pripadnik plemena Hutu ili Tutsi.”
No, nedavna je agresivna propaganda ipak imala nevjerojatan utjecaj. Objašnjavajući to, Alex de Waal, upravitelj grupe za afrička prava, rekao je: “Seljaci u područjima kojima prolazi FPR navodno su zapanjeni što vojnici plemena Tutsi nemaju rogove, repove i oči koje sijevaju u tami — kako su ih opisali u radio programu koji oni slušaju.”
Nisu samo politički vođe ti koji formiraju mišljenje naroda, nego i religiozni. Koje su veće religije u Ruandi? Jesu li i one odgovorne za tragediju?
Uloga religije
The World Book Encyclopedia (1994) kaže o Ruandi: “Ljudi su većinom rimokatolici. (...) Rimokatolička i ostale kršćanske crkve vode većinu osnovnih i srednjih škola.” Ustvari, National Catholic Reporter je nazvao Ruandu “70% katoličkom nacijom”.
The Observer, iz Velike Britanije, iznosi pozadinu religiozne situacije u Ruandi, objašnjavajući: “Tijekom 1930-ih, kad su se crkve borile za kontrolu nad obrazovnim sistemom, katolici su bili skloniji plemstvu plemena Tutsi dok su se protestanti povezivali s potlačenom Hutu većinom. Godine 1959. Hutui su se domogli vlasti i brzo su počeli uživati podršku katolika i protestanata. Protestantska podrška Hutu većini još uvijek je vrlo jaka.”
Jesu li vođe Protestantske crkve, naprimjer, osudili masakre? The Observer odgovara: “Dva svećenika [Engleske crkve] bila su upitana da li osuđuju ubojstva koja su prolaze između klupa u ruandskim crkvama ispunila tijelima djece odrubljenih glava.
Odbili su odgovoriti. Izmotavali su se, uzrujavali, čak su i povisili glas, i duboki korijen ruandske krize bio je otkriven — najviši članovi Engleske crkve ponašaju se kao kuriri političkih gospodara koji zagovaraju ubojstva i koji su rijeke napunili krvlju.”
Crkve nazovikršćanstva u Ruandi zaista nisu nimalo drugačije od crkvi drugdje. Naprimjer, o njihovoj podršci političkim vođama u prvom svjetskom ratu, britanski general Frank P. Crozier je rekao: “Kršćanske su crkve najbolji stvaraoci krvožednosti koje imamo i koje slobodno koristimo.”
Da, religiozni vođe snose veliki dio odgovornosti za ono što se dogodilo! National Catholic Reporter od 3. lipnja 1994. je izvijestio: “Borba unutar afričkog naroda uključuje ‘pravi i istinski genocid za koji su, nažalost, odgovorni čak i katolici’, rekao je papa.”
Crkve su očito propustile poučavati pravim kršćanskim načelima, koja se temelje na recima kao što su Izaija 2:4 i Matej 26:52. Prema francuskim novinama Le Monde, neki je svećenik jadikovao: “Oni ubijaju jedni druge, zaboravljajući cijelo vrijeme da su braća.” Drugi je ruandski svećenik priznao: “Kršćani su ubijali druge kršćane nakon stoljeća propovijedi o ljubavi i opraštanju. To je promašaj.” Le Monde je pitao: “Kako netko može a da ne pomisli kako su Tutsie i Hutue koji ratuju u Burundiju i Ruandi poučavali isti kršćanski misionari i da su pohađali iste crkve?”
Pravi su kršćani drugačiji
Pravi se sljedbenici Isusa Krista drže njegove zapovijedi da ‘ljube jedan drugoga’ (Ivan 13:34). Možeš li zamisliti Isusa ili jednog od njegovih apostola kako uzima mačetu i njome udara nekoga dok ne umre? Takvo bezakonito ubijanje identificira ljude kao ‘djecu đavolju’ (1. Ivanova 3:10-12).
Jehovini svjedoci ne sudjeluju ni na koji način u ratovima, revolucijama ili bilo kojim drugim sukobima koje potiču svjetski političari, koji su pod vlasti Sotone Đavla (Ivan 17:14, 16; 18:36; Otkrivenje 12:9). Umjesto toga, Jehovini svjedoci pokazuju pravu ljubav jedni prema drugima. Zbog toga su tijekom masakra, Svjedoci iz plemena Hutu spremno izlagali svoj život opasnosti pokušavajući zaštititi svoju braću iz plemena Tutsi.
Pa ipak, takve nas tragedije ne bi trebale iznenaditi. Isus je u svom proročanstvu o ‘svršetku sustava stvari’, prorekao: ‘Tada će vas ljudi pobiti’ (Matej 24:3, 9, NW). Sretni smo što je Isus obećao da će se sjetiti vjernih o uskrsenju mrtvih (Ivan 5:28, 29).
Dotada, Jehovini svjedoci u Ruandi i drugdje odlučni su da se nastave dokazivati kao Kristovi učenici ljubeći jedan drugoga (Ivan 13:35). Njihova ljubav pruža svjedočanstvo čak i usred ovih sadašnjih nevolja, kao što otkriva popratni izvještaj “Svjedoci u izbjegličkim logorima”. Svi se trebamo sjetiti onoga što je Isus rekao u svom proročanstvu: “Ali koji pretrpi do kraja blago njemu” (Matej 24:13).
[Okvir na stranici 29]
SVJEDOCI U IZBJEGLIČKIM LOGORIMA
Od srpnja ove godine preko 4 700 Svjedoka i njihovih prijatelja nalazilo se u izbjegličkim logorima. U Zairu, u Gomi bilo ih je 2 376, u Bukavuu 454 i u Uviri 1 592. Osim toga, bilo ih je u Tanzaniji, u Benacou oko 230.
Sâm dolazak u izbjegličke centre nije bilo lak. Jedna je skupština od 60 Svjedoka pokušala prijeći most Rusumo, jedan od glavnih puteva za bijeg do izbjegličkih logora u Tanzaniji. Kad im nije bilo odobreno da prijeđu, tjedan dana su lutali duž obale rijeke. Zatim su odlučili pokušati prijeći u kanuima. Uspjeli su, i nakon nekoliko dana sigurno su stigli u logor u Tanzaniji.
Jehovini svjedoci u drugim zemljama organizirali su velike akcije pružanja pomoći. Svjedoci u Francuskoj skupili su preko stotinu tona odjeće i devet tona obuće, i te su stvari zajedno s prehrambenim dodacima i lijekovima otpremili u područja gdje je potrebno. Međutim, često su braća u izbjegličkim logorima prvo tražila Bibliju ili časopis Kulu stražaru ili Probudite se!
Mnogi promatrači bili su impresionirani ljubavlju koju su pokazali Svjedoci u Zairu i Tanzaniji, koji su posjetili svoju raseljenu braću i pomagali im. “Vas su posjetili ljudi iz vaše religije”, kažu izbjeglice, “a nas nije posjetio svećenik iz naše crkve.”
Svjedoci su postali dobro poznati u logorima, većinom zbog svojeg jedinstva, urednosti i ljubavi (Ivan 13:35). Zanimljivo je primijetiti da je u Benacou, u Tanzaniji, Svjedocima trebalo samo 15 minuta da među nekih 250 000 ljudi u logoru pronađu susvjedoke izbjeglice.