Pomoć našoj obitelji vjernika u Bosni
JEHOVINI SVJEDOCI ne sudjeluju u političkim sukobima (Ivan 17:16). Međutim, slijedeći Pavlov savjet da čine dobro “posebno svojoj obitelji vjernika”, spremni su pružiti pomoć svojim sukršćanima u područjima gdje bjesni rat (Galaćanima 6:10, Beck). Dok se približavala zima 1993-94, Svjedoci iz Austrije i Hrvatske riskirali su svoje živote kako bi pomogli svojoj obitelji vjernika u Bosni. Slijedi njihov izvještaj.
Od ožujka do listopada 1993. nije bilo šanse da se šalju pošiljke pomoći u Bosnu. Međutim, početkom listopada vlasti su dale do znanja da možda postoji mogućnost prijevoza robe. Ali to bi još uvijek bio opasan pothvat jer su se vodile žestoke borbe na svim bosanskim ratištima.
Unatoč tome, u utorak, 26. listopada 1993, naši kamioni napustili su Beč, prevozeći 16 tona hrane i ogrjeva za sukršćane u Bosni. Nosili smo svoje kongresne značke radi identifikacije.
Nakon dolaska na granicu Hrvatske i Bosne, sprovedeni smo u vojnu bazu gdje su naši kamioni bili temeljito pretraženi. Naš zahtjev da putujemo preko srpskog teritorija bio je odbijen. Dozvolili su nam jedino prolaz preko srednje Bosne — točno kroz područje gdje su se vodile borbe!
Uzaludni napori?
Dok nas je naoružana vojna pratnja vodila od jedne kontrolne točke do druge, čuli smo tenkovske i topovske detonacije koje paraju uši. Tijekom noći putovali smo kroz šumu uz pratnju dva tenka i jednog džipa. Naši su se kamioni sporo vukli preko prve borbene linije! Sve je bilo u redu do ujutro kad su ispaljeni hici iznad naših glava pa smo se morali skloniti iza brda. Nakon nekog vremena prestala je pucnjava i mi smo mogli nastaviti putovanje.
Kad smo stigli u vojni logor, zapovjednik nas je upitao tko smo i što želimo. “Vaš je pothvat osuđen na propast”, rekao je nakon što smo mu objasnili svoj naum. “Nema šanse da sigurno iziđete iz logora, čak niti nekoliko metara. U ovoj zemlji vlada takva glad da će vas ljudi napasti i ukrasti vam robu.” Nagovarao nas je da se okrenemo i vratimo.
Jesu li naši napori bili “osuđeni na propast”? Je li bilo uzaludno očekivati da možemo putovati kroz područja gdje bjesni rat i koja su pogođena glađu, a da ipak sačuvamo svoju robu i svoje živote? Morali smo donijeti važnu odluku. Već smo čuli pucnjavu i zaglušujuće eksplozije bombi. Budući da smo proveli noć s vojnicima, mogli smo vidjeti da se pripremaju za žestoku bitku. Nosili su pancir-košulje i bili su teško naoružani. Čak je i kuhar nosio strojnicu preko ramena. A mi smo nosili košulje, kravate i kongresne značke! Je li bilo mudro nastaviti?
Dolazak u Travnik
Izgledalo je da nam je jedina nada pregovarati s trećom stranom u tom ratu. Sljedećeg smo jutra upitali jednu mladu ženu da li zna gdje možemo naći njihov glavni štab. “Nije daleko”, rekla je. “Samo prođite kroz šumu i naći ćete zgradu koja je nekad bila bolnica.” Jedva smo čekali da krenemo. Vojnici su bili zapanjeni što smo se usudili napustiti logor nenaoružani.
Bivša bolnica bila je razrušena, ali jedan je oficir bio tamo. Pristao je da nam pomogne, no savjetovao nam je da prvo razgovaramo s njegovim zapovjednikom. Ukrcao nas je u svoj razbijeni automobil i velikom brzinom vozio duž linije fronte. Zaustavili smo se pred zgradom gdje nas je u mračnoj sobi primio zapovjednik.
“Sinoć smo htjeli otvoriti vatru na vas”, rekao je. “Što želite?”
“Mi smo Jehovini svjedoci i želimo dopremiti pomoć našoj braći.”
Bio je jako iznenađen — i impresioniran — budući da se tjednima niti jedan humanitarni konvoj nije usudio uputiti u Bosnu. Nakon što su nas temeljito pretražili, dobili smo pismenu potvrdu. Prethodne noći mislili smo da nemamo šanse nastaviti putovanje, a sad smo mogli ići dalje bez vojne pratnje!
Vozili smo kroz šumu, prolazeći jednu kontrolnu točku za drugom, a povremeno smo vozili i duž linije fronte. Usprkos opasnosti, stigli smo sigurno u Travnik. Vojnik koji je čuo za naš dolazak otrčao je u kuću gdje su se sakupljala naša braća. “Stigli su vaši s kamionima!”, vikao je. Možeš samo zamisliti njihovu radost. Unijeli smo hranu u kuću, izmijenili nekoliko riječi, a onda smo morali krenuti dalje. Spuštala se noć, a pred nama su bila još 32 kilometra opasnog putovanja.
Prema Zenici
Jedan automobil vojne pratnje vodio nas je kroz šumu velikom brzinom. Neki su rekli da nikad nećemo uspjeti doći do Zenice, ali uspjeli smo. Izgledalo je kao da se sumorna tama spustila na grad. Nije bilo niti svjetla niti automobila na cesti. Zenica je bila opkoljena sa svih strana, i posljedica toga bila je velika glad i očaj.
Dok smo se vozili cestom, ugledali smo zadivljujući prizor — dvije kršćanske sestre kako svjedoče! Saznali smo da je prethodnog dana na sastanku odlučeno da će braća morati ići u šumu u potragu za hranom jer su sve zalihe bile iscrpljene. Stigli smo upravo na vrijeme! Istovarili smo jedan od kamiona u četiri sata ujutro, dok nikog nije bilo na ulici.
Sljedećeg smo dana stupili u vezu s komandantom koji je bio vrlo iznenađen što smo uspjeli doći u Zenicu. Sad smo se raspitivali o putovanju do našeg sljedećeg odredišta, Sarajeva.
“Nitko se mjesecima nije usudio uputiti tamo kamionom”, rekao je komandant. Na kraju nam je dao dozvolu da putujemo preko planina. “Ali kažem vam, teško je”, upozorio nas je. “Nisam siguran da li su vaši kamioni dovoljno snažni da to izdrže.”
General nije pretjerivao. Kad smo bili samo 40 kilometara od Sarajeva, morali smo prijeći 140 kilometara zaobilaznim putem kroz šumu! Nikad nećemo zaboraviti tu vožnju od Zenice preko Sarajeva do Jablanice koja je trajala tri dana i dvije noći, često uz brzinu od samo pet kilometara na sat. “Cesta” je ustvari bila put koji su utabala oklopna vozila. Vozili smo preko zastrašujućih litica i rupa. Često smo morali voziti bez svjetla i u dva navrata naši su kamioni gotovo skliznuli niz nesigurne uzbrdice. Vojni kamion koji je slijedio naš konvoj samo je na trenutak upalio svjetla i odmah je bila otvorena vatra na njega. Povremeno smo morali popravljati oštećene mostove i krpati gume.
Kad smo stigli u predgrađe Sarajeva, tražili smo da razgovaramo s komandantom na dužnosti. Dok smo čekali, na ulici smo ugledali kamion, koji je prevozio deset leševa i vreću glava; vojnici su pregovarali oko izručivanja leševa — zaista neugodan prizor koji nas je naveo da čeznemo za danom kad će prestati ratovi (Izaija 2:4).
U 10 sati jednog od nas konačno su primili komandant i njegovi visoki oficiri u mračnoj sobi, koju je osvjetljavala samo svjetlost svijeće.
“Tko ste vi?” upitao je komandant.
“Mi smo Jehovini svjedoci. Želimo dostaviti hranu našim susvjedocima u Sarajevo.”
“Da li znate da u Sarajevu ima mnogo Jehovinih svjedoka?”
“Da, znamo, zato smo i ovdje.”
Tada je komandant spomenuo ime jednog Svjedoka. “Da li ga poznajete?”
“Da, on je naš prijatelj.”
“On je i moj prijatelj”, rekao je komandant. “Išli smo zajedno u školu. Otkad je postao Svjedok još ga više cijenim. Mnogo je učinio za vaše. Recite nam nešto više o Jehovinim svjedocima.”
Uslijedio je jednosatni razgovor, nakon kojeg je podijeljeno desetak časopisa i brošura. Nakon drugog susreta, komandant se složio da napravi posebne pripreme kako bi se mogla dostaviti pomoć sarajevskoj braći.
To nije bio mali pothvat. Oko 30 osoba, uključujući i neke koji nisu Svjedoci, vuklo je pakete od kojih je svaki bio težak oko 27 kilograma. Radili su dvije noći od 20.00 do 5.00 — ukupno 18 sati. Jedan je starješina ispričao da su njegovi susjedi bili toliko dirnuti naporima da se dostavi pomoć da su zajedno s braćom kleknuli i zahvalili se Jehovi! Naravno, i oni su dobili nešto hrane.
Zamisli radost naše braće nakon što su primili oko 11 000 kilograma robe! Situacija je bila očajna. Na nekim mjestima kilogram brašna koštao je između 450 i 1 000 njemačkih maraka. Vreća drva koštala je oko 400, a litra dizela 30 njemačkih maraka.
Sad smo bili nagrađeni za svaku opasnost s kojom smo se susretali duž puta. Uživali smo promatrati radost naše braće kad su primili tu pošiljku pomoći. To je bilo iskustvo koje oni nikad neće zaboraviti — a niti mi. No, sad smo morali početi razmišljati o izazovnom zadatku povratka kući.
Povratak kući
“Kako da se vratimo?”, upitali smo komandanta.
“Istim putem kojim ste i došli”, odgovorio je.
Bili smo iscrpljeni, nedostajalo nam je goriva i nismo imali rezervnih guma. Počela je kiša, a nismo mogli putovati kroz blato. Pitali smo komandanta da li bismo mogli putovati prema jugu.
“Tamo se vode žestoke borbe”, rekao je. “Ni miš ne može proći ondje.” Međutim, nakon nekog vremena ponovno je razmislio. “Pokušajte”, rekao je. “Uostalom, uspjeli ste doći i ovamo.”
Morali smo ostaviti jedan kamion i gorivo iz njega razdijeliti na ostala tri kamiona. Krenuli smo u ponoć i ponovno smo ušli u šumu.
Naš povratak nije bio bez problema. Naišli smo na jedan vojni kamion kako leži na boku te se djelomično prepriječio na mostu koji smo trebali prijeći. Vidjeli smo da bi, kad bismo mogli skinuti samo jedan kotač, bilo dovoljno mjesta da prođemo.
Obratili smo se jednom naoružanom vojniku. “Možemo li skinuti kotač i ponovno ga vratiti kad prijeđemo most?”
“Ako samo dirnete kotač, proradit će moja puška”, odgovorio je vojnik i uperio oružje.
Pomislili smo da bi možda bilo bolje skuhati kavu i ponuditi vojnika. Nekoliko sati pričali smo mu o međunarodnim kongresima 1991, kao što je bio onaj održan u Zagrebu. Nakon toga, on se smekšao i dozvolio nam da skinemo kotač.
U Jablanici je jedan od nas razgovarao sa zapovjednikom o ruti kojom smo željeli putovati. Nije mogao vjerovati svojim ušima. “Vi želite proći dolinom Neretve?”
Bio je s pravom uznemiren. Obje strane brda u dolini Neretve drže različite vojske. Stalno pucaju jedni na druge. Petnaestak kilometara ceste puno je skrivenih opasnosti. “Tako stoje stvari”, rekao je komandant, “i vi još uvijek želite proći?”
Nakon što je odvagnuo situaciju, komandant je rekao da možemo ići — ali samo ako nas prate službene osobe. Međutim, te službene osobe nisu bile spremne poći s nama! Na kraju smo tražili da jednostavno stupe u vezu s drugom stranom i najave naš prolazak. Trebali smo proći sljedećeg jutra bez vojne pratnje.
Na naše kamione nalijepili smo velike natpise da prevozimo humanitarnu pomoć. Nakon što smo se pomolili, ušli smo u dolinu. Dogovorili smo se da nećemo povećati brzinu ako bude pucnjave da ne bismo na taj način izazvali sumnju.
Prešli smo preko mosta na drugu stranu rijeke i nastavili kroz sljedeću dolinu prolazeći pored životinjskih leševa, uništenih kamiona i tenkova. Iznenada smo primijetili kako na cesti leže nagazne mine i onemogućavaju nam prolaz. Trubili smo sve dok dva vojnika nisu provirila iza neke stijene. “Tko ste vi? Što hoćete?” tražili su da im kažemo.
Nakon što smo se predstavili, zamolili smo ih da očiste cestu i oni su pristali. Konačno, stigli smo na drugu stranu.
Vojnici su bili zapanjeni kad su nas vidjeli. Polako su izlazili iz svojih zaklona približavajući se kamionu s oružjem uperenim ravno u nas. Pokazali smo im naše propusnice zajedno s registarskim tablicama koje smo skinuli iz sigurnosnih razloga dok smo se vozili kroz ratno područje.
“Nitko vas nije očekivao”, rekao nam je jedan vojnik. “Kako ste uspjeli proći?”
Suprotno našem zahtjevu, nitko u ovoj bazi nije bio obaviješten da dolazimo! Oficir je nastavio: “Naše oružje već je bilo napunjeno i htjeli smo početi pucati.”
Pitali smo zašto to nisu učinili.
“Zaista ne znam”, odgovorio je vojnik. “Valjda vam je takva sudbina. Ali kad smo vas promatrali dalekozorom, vidjeli smo natpis ‘humanitarna pomoć’ i nismo znali što da radimo s vama. I tako ste uspjeli.” Kasnije smo Jehovi iz srca uputili zahvalnu molitvu za njegovu zaštitu.
Iako žive u teškim okolnostima, duh naše bosanske braće i sestara ulijeva oduševljenje. Oni međusobno dijele materijalne stvari koje imaju, kao i mnoge riječi vjere i ohrabrenja. U Zenici ima 40 aktivnih objavitelja, uključujući 2 specijalna pionira, 11 pomoćnih pionira i 14 novokrštenih osoba. U Sarajevu je ostalo 65 objavitelja plus 4 pomoćna pionira koji vode 134 biblijska studija. Svjedoci prosječno provode 20 sati mjesečno razgovarajući s drugima o dobroj vijesti o Božjem Kraljevstvu.
Zaista, Jehovini svjedoci čine svijetom raširenu obitelj vjernika. Oni dragovoljno riskiraju svoje živote kako bi činili dobro onima koji su s njima u vjeri — čak i ako ih nikad prije nisu upoznali. Zašto? Zato što ih vole. Isus Krist je rekao: “Po tom će svi poznati da ste moji učenici ako uzimate ljubav medju sobom” (Ivan 13:35). To je sigurno slučaj i s našom obitelji vjernika u Bosni.
[Karta/slike na stranici 24]
(Vidi publikaciju)
Jadransko more
AUSTRIJA
SLOVENIJA
MAĐARSKA
HRVATSKA
BOSNA
Travnik
Zenica
Sarajevo
SRBIJA
[Slike]
Dostavljanje pomoći u Bosnu i Hercegovinu
[Slika na stranici 26]
Milimetarski prolaz pored prevrnutog kamiona