Iako izbjeglice, sretni što služe Bogu
RATOVI, glad, katastrofe i nemiri. Za neke ljude to su tek naslovi u vijestima. Za mnoge druge to je dio svakidašnjeg života. Jehovini svjedoci, svijetom raširena zajednica kršćana, potpuno su svjesni da svaki put kad izbije rat ili kad se dogodi neka katastrofa, dio njihovog međunarodnog bratstva možda trpi. I kad ljudi moraju bježati kako bi spasili život, naša braća možda moraju učiniti to isto.
Svjedoci u brojnim afričkim zemljama moraju već godinama podnositi takva iskustva. Mnogi od njih morali su spakirati sve što su mogli ponijeti i potražiti utočište negdje drugdje. Iako je nekolicina imala neko prijevozno sredstvo, možda bicikl, većina je morala hodati, hodati i opet hodati — danima, čak tjednima — kako bi došli do svog odredišta.
Jedno takvo odredište bio je mali gradić po imenu Mboki u Srednjoafričkoj Republici. Već godinama tamo dolaze tisuće muškaraca i žena, mladih i starih. Među njima bio je određeni broj naše kršćanske braće i sestara, zajedno s interesentima. Naravno, sukršćani u podružnici Društva Watch Tower u Banguiu, glavnom gradu Srednjoafričke Republike, bili su vrlo zainteresirani da se sretnu s tim izbjeglicama kako bi im osigurali pomoć. Pet puta bio je poslan predstavnik s novcem, hranom, odjećom i lijekovima, što su ih velikodušno osigurali Svjedoci iz Banguia, udaljenog oko 1 130 kilometara. Iako su oni koji su pružili tu velikodušnu pomoć imali malo financijskih sredstava, bili su sretni da mogu učiniti ono što im je u mogućnosti.
Dolazak u Mboki
Braća u podružnici željela su vidjeti što bi se još moglo učiniti i kako bi se izbjeglicama moglo pomoći duhovno. Tako smo moja supruga i ja krenuli Land Cruiserom, koji ima pogon na sva četiri kotača, zajedno sa Symphorienom, specijalnim pionirom, i njegovom suprugom. Symphorien je dobro znao put, a govorio je i zande, jezik izbjeglica u Mbokiju. Trebala su nam četiri duga dana da stignemo tamo.
Posljednjih 400 kilometara prolazili smo kroz prekrasno valovito seosko područje s ogromnim stablima baobaba. Povremeno smo prolazili pored malih sela. Na tom dijelu puta moja je žena izbrojala točno 50 mostova — mnogi su bili u jako lošem stanju, neki se nisu mogli prijeći. Neke smo mostove popravili pomoću kolaca i trulih balvana, stavili u pogon naš automobil s pogonom na sva četiri kotača, pomolili se i vrlo pažljivo nastavili dalje. Ako je u blizini bilo neko malo selo, dječaci bi dotrčali da pomognu — za malu napojnicu. Bili smo iznenađeni kako su uvijek pronalazili komade drva i daske od mosta u visokoj travi i ispod grmlja u blizini. Pitali smo se jesu li ih odnijeli i tamo čuvali za mušterije koje su u nevolji.
U tri navrata odbili smo pomoć tih dječaka jer su mostovi izgledali preopasnima da bi ih se prešlo. I tako smo skrenuli s ceste u potok, preko stijena, pa opet uzbrdo i vratili se na cestu. Kako smo samo bili sretni što je bilo sušno razdoblje, jer inače ne bi bilo načina da izvedemo to putovanje, osim možda helikopterom!
Kako će izgledati Mboki? To nam je često padalo na pamet dok smo se vozili tom beskrajnom “piste”, što je francuska riječ koju koriste u Srednjoafričkoj Republici za cestu ili stazu od pijeska, stijena i kamenja — i tisuća rupa.
Četvrtog nas je dana, odmah nakon podneva, Symphorien upozorio na neke travnate kolibe okružene stablima papaje i poljima manioke. “Voilà! Ovdje počinje Mboki”, vikao je. Bili smo prilično iznenađeni onim što smo vidjeli. “Ovo je Mboki? Gdje je logor?” upitali smo, jer ono što smo vidjeli nije bio logor već samo kuće raštrkane uokolo. Bile su to male, ali čiste kolibice s travnatim krovovima. Svuda uokolo bilo je drveća i grmlja. Ljudi sade usjeve odmah do svojih kuća. Mboki nije bio logor kakav smo očekivali; bilo je to veliko selo, dugačko od 35 kilometara.
Susret s braćom
Braća u Mbokiju znala su da dolazimo, iako su mislili da će nam trebati pet dana za putovanje. Kad su čuli naš automobil, dotrčali su. Muškarci, žene i djeca izjurili su iz svojih koliba i kuća, došli su i iz svojih polja da nas pozdrave. Svi su bili vedri, nasmijani i rukovali su se, po mogućnosti nekoliko puta. Pružali su svoje bebe. Svi su nas željeli pozdraviti i zaželjeti nam najsrdačniju dobrodošlicu.
Tog trenutka moja supruga i ja nismo mogli baš puno učiniti zbog jezične barijere. Pokušali smo malo francuski, malo sango, malo engleski i arapski. Većina naše braće govori, čita i piše zande. Symphorien je morao prevoditi, objašnjavajući program našeg posjeta.
Nastavili smo putovati još nekoliko kilometara i stigli smo u Dvoranu Kraljevstva. Bila je to prva “crkva” koju su izgradili izbjeglice bilo koje religije u Mbokiju. Pojavilo se još braće, njihove djece i interesenata da bi se rukovali s nama. Čak su i mnoga djeca iz susjedstva došla s našom braćom da se rukuju s nama.
Naša su braća pripremila dvije male kuće za nas, njihove posjetioce. Bile su besprijekorno čiste. Vedra s čistom vodom bila su pripremljena i čekala su nas. Sa sobom smo, očekujući najgore, ponijeli hranu i vodu za piće, ali i da ne bismo opterećivali braću. Dok smo istovarivali naše vozilo, došla je jedna djevojčica i upitala nas kako bismo željeli da nam se pripremi pile te večeri, pečeno ili u sosu? To nikako nismo očekivali i upitali smo što su planirali kao prilog. Odgovor: kasavu, ili manioku. I tako smo se odlučili za pile u pikantnom sosu. Naša ogromna glad bila je dobro utažena te večeri. Ali oni su nas nastavili hraniti svaki dan — u podne i navečer. Nismo mogli vjerovati — izbjeglice nas hrane i brinu se za nas, iako i oni sami nisu imali puno.
Sretna mala skupština
Nalazili smo se u tako zabačenom kraju, ali među našom braćom, njih 21. Samo su dvojica od njih došla ovamo kao kršteni. Ostali su bili, kad su stigli, interesenti. Nastavili su proučavati i bili su kršteni u zadnje dvije godine. Još četvero bilo je kršteno u obližnjoj rijeci za vrijeme našeg posjeta.
Jedan istaknuti primjer je Faustino. Prije nego što je došao u Mboki, od jednog je prijatelja saznao temeljne biblijske istine. Faustino je cijenio ono što je učio. Ubrzo su on i njegov prijatelj počeli propovijedati drugima, ali naišli su na protivljenje i dospjeli u zatvor zbog “uznemiravanja stanovništva” svojom religijom. Dok su bili u zatvoru, Faustinov je prijatelj odustao zbog straha i bio je oslobođen. Dva mjeseca kasnije Faustino je izveden pred sud. Međutim, bilo je jasno da su optužbe protiv njega neosnovane, pa je bio oslobođen. Kad je u njegovom području izbio rat, Faustino je pobjegao u Srednjoafričku Republiku, gdje je sreo braću i ponovno započeo biblijski studij. Kršten je u srpnju 1991, a 1992. prihvatio je punovremenu službu kao opći pionir.
Sretna i prijateljska mala skupština u Mbokiju sada se sastoji od jednog specijalnog pionira i 21 objavitelja. Dva brata koja govore engleski služe kao starješine i u mogućnosti su ostati u dobroj vezi s podružnicom u Banguiu. Očekivali smo da će naša braća izbjeglice biti u strašnom, očajnom stanju, ali nije bilo tako. Iako su materijalno siromašni, nitko se nije žalio, zabrinjavao ili prigovarao. Otkad su stigla, braća su izgradila kolibe i kuće te su počela proizvoditi hranu i uzgajati piliće. Imaju manje nego što su imali prije, ali su živi i zajedno sa sukršćanima.
Budući da u Mbokiju ima između 17 000 i 20 000 izbjeglica, a svakog ih mjeseca još stiže, naša braća imaju veliko područje za službu. Išli smo propovijedati s njima i to je bilo uistinu vrlo zanimljivo. Često koriste Bibliju na zandeu, a taj prijevod sadrži Božje ime u Hebrejskim pismima i na nekoliko mjesta u Kršćanskim grčkim pismima. Tim ljudima Bog nije samo “Mboli” (“Bog” na zandeu) već “Jekova”, kako oni izgovaraju Božje osobno ime. “Mboli Jekova” je uobičajeni izraz. Protestantski prijevodi na mnogim drugim afričkim jezicima ne slijede taj točan prijevod; umjesto toga “Jehova” zamjenjuju s “Nzapa”, “Nzambe” ili drugim afričkim imenima za Boga.
U skladu s Isusovim proročanstvom, dobra vijest o Kraljevstvu propovijeda se po cijelom svijetu, čak i u Mbokiju (Matej 24:14). Skupština je sad dobro opskrbljena Biblijama, knjigama, časopisima, brošurama i traktatima na svim jezicima koji su im potrebni. Možda će u budućnosti biti dostupno još više publikacija na zandeu.
Očekujući trajan dom
Prve večeri prikazali smo dijapozitive Društva “Sretni kongresni delegati u Istočnoj Evropi slave Jehovu”. Sljedeće večeri na programu je bilo “Dovoditi mnoge k pravednosti u vrijeme kraja”. Projekcija se odvijala vani, u blizini Dvorane Kraljevstva, pod vedrim nebom i srebrnom mjesečinom. Kakve li atmosfere! Stotine su došle gledati prikazivanje tih dijapozitiva i naša su braća bila sretna i ponosna što mogu stanovništvu predstaviti nešto posebno.
Kad je osvanuo ponedjeljak, pripremili smo se za povratak. Bilo je to još jedno četverodnevno putovanje istim cestama i prelaženje istih 50 mostova. Sestra je inzistirala da nam pripremi nešto hrane za put — još dva pilića, već pečena i začinjena češnjakom. Tako su dobro mirisali dok smo se tijekom jutarnjih sati vozili u Land Cruiseru. U podne smo se zaustavili u šikari kako bismo uživali u pečenom piletu dok smo razmišljali o našoj braći u Mbokiju. Iako su prinuđeni da budu izbjeglice, oni nastavljaju vjerno služiti Jehovi, očekujući trajan dom mira na Božjoj obećanoj novoj Zemlji (2. Petrova 3:13). (Prilog dopisnika)