Služiti sa najnaprednijom organizacijom
ISPRIČAO ROBERT HATZFELD
Danas mnoštvo ljudi uključuje televizor pomoću daljinskog upravljača kako bi gledali večernje vijesti u živopisnim bojama, i ne smatraju to nečim posebnim. Pa ipak, čini mi se kao da sam jučer bio dvanaestogodišnjak koji je širom otvorenih očiju gledao u filmsko platno, u čovjeka većeg od prirodne veličine koji je još k tome i govorio!
MOŽDA misliš da to i nije neka velika novost. Ali daleke 1915, u ranim počecima nijemog crno-bijelog filma, meni je to sigurno izgledalo kao suvremeno čudo. Dostojanstven čovjek s bradom pojavio se na ekranu i rekao: “Foto-dramu stvaranja prikazuje I.B.S.A., Udruženje međunarodnih istraživača Biblije.” Sljedeća dva sata pred našim se očima razvijala priča o Bibliji. Njena poruka iz Pisama bila je jasna i osvježavajuća. Pa ipak, moju je pažnju zapravo privuklo to što se radilo o filmu protkanom dijapozitivima u boji i koji je imao sinhronizirani govor.
Tada to nisam shvaćao, ali moje mladalačko oduševljenje za tu prekretnicu u tehnologiji bilo je uvod u životnu karijeru s najnaprednijom organizacijom na Zemlji.
Rani dani
Godine 1891. moj je otac došao iz Dillenburga, u Njemačkoj, u njemačku zajednicu u Alleghenyu, u Pennsylvaniji, SAD. Kasnije je sreo jednu djevojku iz njemačke obitelji i oni su se vjenčali. Rođen sam 7. srpnja 1903. i odgajan u obitelji u kojoj se govorilo i njemački i engleski. Pred početak prvog svjetskog rata umrli su mi i otac i majka od epidemije tuberkuloze, tako da sam ostao siroče. Otprilike u isto vrijeme moj je djed umro od kapi.
Moja teta Minna Boemer ljubazno me primila u svoju obitelj. “Imam petero djece”, rekla je. “Mogu uz njih imati još jedno.” Iako su mi nedostajali roditelji, teta Minna pružila mi je dobar dom.
Moja je teta bila dugogodišnji član skupštine Istraživača Biblije u Alleghenyu (kako su se tada zvali Jehovini svjedoci). Prije 1909. brat C. T. Russell, tadašnji predsjednik Društva Watch Tower, također je pohađao tu skupštinu. Teta Minna vodila me na sastanke. Iako naša obitelj tada nije činila zajedničke napore da proučava ili propovijeda, sve što smo čuli na sastancima neformalno smo dijelili s ljudima koje smo poznavali.
Tijekom tog razdoblja zadivila me “Foto-drama”. Budući da sam bio sklon mehanici, očarale su me nove tehnike snimanja te sinhronizacija zvuka i slike, kao i snimanje tehnikom stop-trika. Bilo je uzbudljivo promatrati otvaranje cvjetova!
Godine 1916. ožalostila nas je smrt brata Russella. Budući da smo živjeli baš u Alleghenyu, prisustvovali smo njegovom sprovodu u Carnegie Hallu. To je bila dvorana u kojoj je brat Russell raspravljao s E. L. Eatonom 1903. godine. Slušao sam priče o tom metodističkom episkopalnom svećeniku koji je brata Russella izazvao na šestodnevnu raspravu, u nadi da će diskreditirati biblijsku naobrazbu brata Russella. Umjesto toga, rečeno je da je Russell ‘polio vodom pakao’. Sara Kaelin, dobro poznata kolporterka u Pittsburghu, osobno je poznavala Russellove. Na sprovodu je vidjela kako Maria Russell stavlja u lijes cvijeće s porukom: “Mojem voljenom suprugu.” Iako se nekoliko godina ranije razdvojila od njega, Maria ga je još uvijek priznavala za svog supruga.
Kako su prolazile godine, imao sam mnoge prilike za stjecanje tehničkih vještina korisnih za moju buduću karijeru. Ujak, koji je bio moj staratelj, bio je građevinski poduzetnik. Za vrijeme školskih praznika dozvolio mi je da radim s njegovim električarima dok su u starim palačama mijenjali rasvjetu sa plinske na električnu. Godine 1918. učenici u našoj školi izradili su amatersku radiotelegrafsku opremu. Uvečer smo se sastajali kako bismo učili i eksperimentirali s elektricitetom i magnetizmom. Godine 1926. jedan prijatelj i ja odlučili smo ostvariti san iz djetinjstva — raditi na brodovima i putovati svijetom. Upisali smo se u školu Radio Corporation of America za radiotelegrafiste.
Novi život u Betelu
Radio škola koju smo pohađali nalazila se u New York Cityu, tako da sam putovao preko rijeke u Brooklyn na sastanke Istraživača Biblije, koji su se održavali u iznajmljenoj dvorani starog Masonskog hrama. Tada je postojala samo jedna skupština za cijelo gradsko područje New Yorka. Kad su braća iz Betela (dom obitelji centrale Istraživača Biblije) saznala kako se školujem da dobijem dozvolu za komercijalni radio, rekla su mi: “Zašto da ideš na more? Mi imamo radiostanicu upravo ovdje i trebamo operatera.” Pozvali su me da dođem u ured na razgovor. Ništa nisam znao o Betelu, osim da je to centrala Istraživača Biblije.
Braća su razgovarala sa mnom i savjetovala mi da završim školovanje, dobijem dozvolu i tada dođem u Betel. Nakon završetka školovanja, umjesto da se ukrcam na brod koji kreće prema otvorenom moru, spakirao sam ono malo odjeće što sam imao i uskočio na vlak u podzemnoj željeznici koji je išao prema Betelu. Iako sam se predao Jehovi i godinama sudjelovao u djelu propovijedanja, nisam se krstio sve do prosinca 1926, dva tjedna nakon dolaska u Betel. U ono vrijeme to nije bilo ništa neobično.
U to je vrijeme Betel sa svojih 150 članova bio pretrpan. U svakoj sobi bila su četvorica braće. Uskoro sam se upoznao s gotovo svima, jer smo jeli, radili i spavali u istom kompleksu zgrada i, naravno, išli u jedinu skupštinu u New York Cityu. Godine 1927. završen je novi Betel u 124 Columbia Heights i mogli smo živjeti po dvoje u sobi.
Godine 1927. otvorena je i nova tiskara u 117 Adams Street. Pomagao sam preseliti opremu iz stare tiskare u 55 Concord Street. Osim radio opreme, u tiskari su bili liftovi, tiskarski strojevi, oprema za praonu, stari plamenici — ako su imali žice, radio sam na njima.
No, Betel je bio nešto više od tiskare. Iza svake knjige, svakog traktata, svakog časopisa stajalo je mnoštvo poniznih slugu koji su naporno radili. Oni nisu težili da si steknu ime u svijetu. Umjesto toga, samo su željeli izvršiti Gospodinovo djelo — a bilo je mnogo toga za učiniti!
Druženje s bratom Rutherfordom
Izvukao sam veliku korist iz prednosti da radim s Josephom F. Rutherfordom, drugim predsjednikom Društva. Bio je krupan čovjek, visok preko 180 centimetara, nije bio debeo nego jak. Mnoga mlađa braća u Betelu su ga se pribojavala, dok ga nisu upoznala. Neprekidno je proučavao, pripremajući pisani materijal.
Brat Rutherford je imao smisao za humor. U betelskoj obitelji bile su dvije starije sestre koje su u Betelu bile još od vremena brata Russella. Bile su vrlo ozbiljne i smatrale su da nije prikladno glasno se smijati čak i ako je bilo nešto smiješno. Ponekad bi, za vrijeme večere, brat Rutherford ispričao neku anegdotu i svi bi se smijali, a to je smetalo te dvije sestre. Međutim, često je za vrijeme jela vodio i ozbiljne biblijske razgovore.
Brat Rutherford bio je dobar kuhar i uživao je pripremati obroke za prijatelje. Jednom su betelski kuhari, dok su rezali piliće, razmrskali neke pileće kosti. Dugim koracima otišao je u kuhinju i pokazao im kako da na pravilan način razrežu piliće. Nije volio komadiće kosti u hrani!
Često sam bio u društvu brata Rutherforda prilikom neslužbenih okupljanja, kao što su bila ona na našoj radio stanici, WBBR, ili u njegovoj radnoj sobi na Staten Islandu. Bio je tako ljubazan čovjek i primjenjivao je ono što je propovijedao. Od drugih nije očekivao ništa što sam ne bi učinio. Za razliku od odgovornih osoba u mnogim drugim religioznim organizacijama, brat Rutherford bio je izuzetno duhovan i moralan. On je bez sumnje živio za Jehovino Kraljevstvo.
Teške ekonomske prilike
Nekoliko godina nakon što sam došao u Betel svijet je zahvatila velika ekonomska kriza. Novčano je tržište doživjelo slom, kao i cijene roba. Poslovi su bili rijetki, a novčana sredstva ograničena. Betel je funkcionirao na temelju dobrovoljnih priloga i Jehova je uvijek osigurao dovoljno novca potrebnog za posao. Nikad nismo bili bez hrane, iako to možda nije uvijek bilo ono što je svatko želio. Živjeli smo što je moguće skromnije a i braća izvan Betela pomagala su nam materijalno koliko su mogla.
Godine 1932. umro je brat Robert Martin, vjerni nadglednik naše tiskare. Na njegovo mjesto imenovan je dvadesetsedmogodišnji Nathan Knorr. On je bio vrlo sposoban mlad čovjek. Ne sjećam se da je itko imao problema prihvatiti ga kao nadglednika tiskare. Druga vjerna braća, među kojima su bili John Kurzen, George Kelly, Doug Galbraith, Ralph Leffler i Ed Becker — sve moji dragi suradnici — dragovoljno su predali svoju stručnost i genijalnost u službu za Kraljevstvo. (Usporedi 2. Mojsijeva 35:34, 35.)
Rad na radiju
Naša je organizacija bila potpuno predana širenju dobre vijesti svim raspoloživim sredstvima. Cijeli je svijet trebao znati za Kraljevstvo, ali nas je bilo svega nekoliko tisuća. Radijska tehnologija je nakon prvog svjetskog rata bila u svojim prvim počecima. Međutim, razborita braća smatrala su da je ta metoda komunikacije ono što nam je Jehova pružao u to vrijeme. Tako su 1923. započeli gradnju radiostanice WBBR na Staten Islandu, jednom od pet gradskih okruga New York Citya.
Ponekad sam bio jedini operater na našoj stanici. Živio sam na Staten Islandu, ali sam tri sata putovao trajektom i vlakom do tiskare u Brooklynu kako bih obavio električarski ili mehaničarski posao. Da bismo našu radiostanicu učinili uglavnom samostalnom, instalirali smo dizel generator. Na Staten Islandu također smo imali vlastite izvore vode i vrt koji je opskrbljivao hranom malobrojno osoblje koje se tamo nalazilo, kao i betelsku obitelj u Brooklynu.
Dok nije došlo više pomoćnika, odgovornosti posla na radiju uvelike su ograničavale moje prisustvovanje sastancima i službu propovijedanja. Uopće nije bilo vremena za društvena okupljanja ili izlete vikendom, osim našeg godišnjeg odmora. Netko me je jednom pitao: “Zar nisi nikada razmišljao da napustiš Betel zbog tako zahtjevnog rasporeda?” Iskreno, morao sam odgovoriti: “Ne.” Bila je prednost i zadovoljstvo živjeti i raditi uz toliko mnogo odane braće i sestara. I uvijek je bilo posla koji je trebalo obaviti, raditi na nekim novim projektima.
Producirali smo i emitirali uzbudljive radiodrame. Budući da nismo imali dostupne snimke specijalnih efekata, morali smo razvijati svoje vlastite metode. Napravili smo stroj koji je mogao stvoriti zvuk laganog povjetarca ili silne oluje. Zvuk polovica ljuski kokosovog oraha koje udaraju po obloženim daskama bio je zvučni efekt za udaranje konjskih kopita po kaldrmi. Svaka drama bila je osobit pothvat. I ljudi su slušali. U ono vrijeme kad je bilo malo toga što bi im moglo odvući pažnju, mnogi su sjeli i pažljivo slušali.
U 1920-im i početkom 1930-ih Društvo je stvaralo radio povijest tako što je uvijek iznova povezivalo najveći broj stanica za samo jedan program. Tako je vijest o Kraljevstvu dostigla milijune širom svijeta.
Gramofon
Sredinom 1930-ih i početkom 1940-ih projektirali smo i izradili uređaje za emitiranje, gramofone i drugu opremu za reprodukciju zvuka. Pomoću specijalnog stroja za rezanje rezali smo matrice za ploče iz ploča od voska glatkih kao ogledalo. Nakon toga smo svaku matricu vrlo pažljivo ispitivali pod mikroskopom kako bismo bili sigurni da je bez ogrebotina. Ako je bilo nekih grešaka, moralo se ponoviti snimanje i izrezati novu matricu. Zatim smo poslali matricu od voska kompaniji za snimanje koja je proizvodila snimke za gramofon i uređaje za emitiranje.
Jedan uzbudljivi događaj kojeg se vrlo dobro sjećam bilo je predavanje brata Rutherforda 1933. pod naslovom “Utjecaj svete godine na mir i blagostanje”. Papa je tu godinu proglasio “svetom godinom”, a mi smo putem radio emitiranja i gramofona to razotkrili i obznanili da od toga neće biti ništa sveto. Pokazalo se da je te godine Hitler preuzeo vlast uz podršku Katoličke crkve, i tako su nestale sve nade za mir.
U Sjedinjenim Državama formirana je organizacija Katolička akcija kako bi provodila ono što je željela crkva. Postavili su svoje ljude u uređivačke odbore glavnih izdavača novina, časopisa i knjiga. Miješali su se u politiku i prijetili da će bojkotirati svaku stanicu koja prenosi naša biblijska predavanja. Na mnoge Svjedoke nasrnule su grupe Katoličke akcije, naročito u obližnjem New Jerseyu. To su bila uzbudljiva vremena!
Radostan rad na području
Sredinom 1950-ih rastući redovi objavitelja Kraljevstva dostizali su više ljudi upravo na vratima njihovih domova. Pokazalo se da je to daleko djelotvornija metoda pomaganja osobama da razumiju biblijsku istinu nego radio. I tako je 1957. odlučeno da se proda WBBR i da se naša novčana sredstva usmjeravaju na širenje misionarskog djela u drugim zemljama.
Godine 1955. dodijeljen sam u skupštinu Bedford u Brooklynu, gdje sam redovito vodio studij Kule stražare. Društvo me je slalo i kao putujućeg predavača u sjeverni New York, Pennsylvaniju, Connecticut i New Jersey. Kad sam bio dodijeljen u skupštinu Bedford, rekao sâm sam sebi: ‘Imam preko 50 godina. Bolje je da odmah sada sudjelujem u službi propovijedanja koliko najviše mogu. Kasnije bih mogao dobiti lumbago i neću moći toliko uživati u njoj.’
Nakon tolikih godina rada na tehničkom dijelu emitiranja sjemena Kraljevstva putem radija, otkrio sam da je pravo zadovoljstvo saditi i zalijevati sjeme biblijske istine u izravnom doticaju s osobama. Uistinu sam uživao raditi sa skupštinom. Različita braća i sestre prihvatili su me, tako da sam se osjećao kao kod kuće. Neka od one male djece, koja su sada odrasla, još me uvijek zovu djedica. Trideset godina lijepo smo surađivali u službi propovijedanja, sve dok mi problemi s nogama i stopalima nisu onemogućili penjati se stepenicama ili putovati podzemnom željeznicom. Godine 1985. prešao sam u skupštinu Brooklyn Heights, koja se sastaje baš u Betelu.
Kako je Jehovina organizacija doživljavala veliko širenje, osobno sam imao prednost vidjeti njegove blagoslove u stranim područjima dok sam prisustvovao velikim kongresima Jehovinih svjedoka u udaljenim zemljama. Uostalom, bio sam u mogućnosti proputovati svijet! Počevši od 1950-ih, neki od nas betelskih radnika vidjeli su znamenitosti Londona, Pariza, Rima, Nürnberga i Kopenhagena. Putovali smo preuređenim bombarderima, brodom i vlakom. Ta putovanja bila su naravno živopisna, ali najuzbudljiviji prizori bili su mnoštva naše srdačne braće koja su nam zaželjela dobrodošlicu. U kasnijim desetljećima putovao sam na Orijent, ponovno u zapadnu Evropu i u najskorije vrijeme u istočnu Evropu. Divni kongresi u Poljskoj, Njemačkoj i Češkoslovačkoj bili su upečatljivi. Kako je samo narasla naša teokratska obitelj otkad sam postao njen dio!
Božansko vodstvo
Ono što je izgledalo kao maleni koraci koje je poduzela organizacija kasnije se pokazalo ogromnim koracima. Dok smo radili na inovacijskim projektima koji su nam služili samo kao pomoćna sredstva u djelu svjedočenja, tko je mogao predvidjeti tako ogroman porast? Napredovali smo u vjeri odazivajući se na Jehovino vodstvo.
Ta napredujuća organizacija nije se bojala iskoristiti najnoviju dostupnu tehnologiju ili stvoriti vlastitu kako bi se uz pomoć nje mogla brinuti za svijetom rašireno područje rada. Među metodama koje su se upotrebljavale za unapređivanje objavljivanja Kraljevstva bilo je propovijedanje od kuće do kuće, upotreba radio mreže, svjedočenje gramofonom i program vođenja biblijskih studija u domovima ljudi. Uvođenje svojih vlastitih postupaka tiskanja u tim ranim danima i korištenje kompjuterskog fotosloga i offset tiska na mnogim jezicima danas nisu mala dostignuća. Biblijska škola Gilead Društva Watchtower, Teokratska škola propovijedanja i redoviti kongresi odigrali su ulogu u donošenju slave Jehovi Bogu i njegovom Sinu. Za mene je bila prednost što sam to osobno promatrao i sudjelovao u svim tim događajima.
Jasno mi je da Jehovina duhom vođena organizacija na Zemlji dobiva vodstvo za ono što se treba učiniti i kako. Cijela njegova univerzalna organizacija, vidljiva i nevidljiva, radi zajedno.
Nikad nisam požalio što sam kao mladić odustao od svojih planova da plovim morima. Da, zaista, najuzbudljiviji, značajan razvoj događaja u svijetu događa se upravo ovdje, unutar Jehovine organizacije! Tako je moje putovanje na putu prema ‘gornjem zvanju’ bilo obilježeno mnogim, mnogim radostima i blagoslovima, a bez žaljenja (Filipljanima 3:13, 14).
Uvijek govorim mladima da zapamte 1914 — odnosno, Psalam 19:14, u kojem se kaže: “Da su ti riječi usta mojih ugodne i pomisao srca mojega pred tobom, Gospodine, krjeposti moja i izbavitelju moj!” Želimo ugoditi Jehovi u svemu i molimo se poput Davida: “Pokaži mi, Gospodine, putove svoje, nauči me hoditi stazama tvojim. Uputi me istini svojoj i nauči me; jer si ti Bog spasenja mojega, tebi se nadam svaki dan” (Psalam 25:4, 5). Te su riječi vrlo značajne. Ako ih zapamtimo pomoći će nam da ostanemo na pravom putu, da idemo u pravom smjeru, ukorak s Jehovinom napredujućom organizacijom.
[Slika na stranici 23]
Brat Rutherford uživao je pripremati obroke za prijatelje
[Slika na stranici 25]
Robert Hatzfeld u tehnici radiostanice WBBR
[Slika na stranici 26]
Nedavna fotografija brata Hatzfelda