Skidanje koprene s Aljaskine posljednje granice
VEĆ dva dana nas četvorica stisnuti smo u maloj sobi u gradu Nome na Aljasci, poznatom po potjerama za zlatom. Godine 1898. više od 40 000 tragača sakupilo se da bi tražili samo jedno — zlato! Mi, s druge strane, tražimo drugačije blago.
Naš je interes, u ovom trenutku, “blago” koje možda prebiva u izoliranim selima Gambell i Savoonga na otoku St Lawrence koji leži oko 300 kilometara zapadno u Beringovom prolazu (Hagaj 2:7, St). Tamo Inuiti odoljevaju ledenim arktičkim vodama i love kitove samo nekoliko kilometara od područja bivšeg Sovjetskog Saveza. Ali uhvatio nas je snijeg nošen vjetrom i gust magleni prekrivač. Naš avion nije mogao poletjeti.
Dok čekamo, razmišljam o događajima u zadnje dvije godine i zahvaljujem Jehovi za njegov blagoslov u svjedočenju na ovom rijetko naseljenom području. Na Aljasci — koju neki nazivaju svjetskom posljednjom granicom — ima preko 60 000 urođenika koji žive u preko 150 odijeljenih zajednica, rasprostranjenih na gotovo 1 600 000 kvadratnih kilometara pustoši koja nije povezana cestama bilo koje vrste. Uz pomoć aviona Društva Watch Tower, prešli smo već jednu trećinu ovih izoliranih sela, donoseći im dobru vijest o Božjem Kraljevstvu (Matej 24:14).
Da bi dospio do ovih udaljenih sela, avion često mora sletjeti kroz oblake i maglu koja danima može pokrivati Zemlju. Nakon slijetanja, tu je i druga vrsta magle koju treba probiti. Poput koprene, ona prekriva misli i srca ovih ljubaznih i miroljubivih ljudi. (Usporedi 2. Korinćanima 3:15, 16.)
Bolna promjena
Područje Aljaske nastanjeno je Inuitima, Aleutima i Indijancima. Svaki od ovih naroda ima svoje običaje i svojstvena obilježja nasljeđa. Da bi preživjeli arktičku zimu, naučili su živjeti sa i od prirodnih bogatstava, loveći životinje, ribe i kitove.
Strani utjecaj počeo se širiti sredinom 1700-ih. Ruski trgovci krznom naišli su na narod obučen u životinjsko krzno, koji je mirisao na tuljanovo ulje, a koji nije živio u igluima napravljenim od leda, već u zemljanim kućama koje su imale krov od tratine i ulaz ispod zemlje. Trgovci su ovim blagim ali ipak snažnim ljudima nježnog glasa donijeli mnoge ozbiljne probleme, uključujući i nove kulture i bolesti, uslijed čega se populacija nekih plemena prepolovila. Alkohol je ubrzo postao prokletstvo naroda. Nova ekonomija nametnula je promjenu iz jednostavnog načina života koji je osiguravao preživljavanje u život uvjetovan novčanim sredstvima. Neki smatraju da je to sve do danas bolna promjena.
Kad su stigli kršćanski misionari, domaćim Aljaščanima nametnuta je promjena druge vrste. Dok su neki nerado napustili svoje tradicionalne religiozne običaje — obožavanje duhova vjetra, leda, medvjeda, orlova i tako dalje — drugi su razvili mješavinu predodžbi, što je rezultiralo fuzijom ili konfuzijom religijâ. Sve je to često prouzrokovalo sumnje i nepovjerenja prema strancima. U nekim selima posjetilac nije uvijek dobrodošao.
Prema tome, pred nama je stajao izazov: Kako stići do svih domorodaca koji su raspršeni po velikom graničnom području? Kako se može umiriti njihova sumnja? Što možemo učiniti da bismo skinuli koprenu?
Početni napori da bi se svjedočilo
U ranim 1960-ima, nekoliko robusnih Svjedoka s Aljaske hrabro se suočilo s vremenskim neprilikama — oštrim vjetrom, vrlo niskim temperaturama i snježnom mećavom — i letjeli su svojim privatnim jednomotornim avionima na propovjednička putovanja u sela raštrkana na sjeveru. Kad se osvrnemo u prošlost, ova su se hrabra braća zaista izlagala velikim rizicima. Kvar na motoru gotovo bi sigurno doveo do velike nesreće. Čak ako je i bilo moguće sigurno sletjeti, oni bi kilometrima bili udaljeni od pomoći i to na vrlo niskim temperaturama i bez sredstava za daljnje putovanje. Preživljavanje bi ovisilo o pribavljanju hrane i zaklona, što je bilo teško naći. Nasreću, nisu se dogodili ozbiljni incidenti, ali se takve opasnosti nisu mogle ignorirati. Zato je podružnica Društva Watch Tower na Aljasci odvraćala od ovakvog načina putovanja.
Da bi se dalje nastavilo s radom, vjerna braća iz skupština Fairbanks i North Pole usredotočila su svoje snage na veća sela kao što su Nome, Barrow i Kotzebue, koja su imala javni avionski prijevoz. Koristili su svoja sredstva da bi putovali do tih područja, udaljenih preko 720 kilometara prema sjeveru i zapadu. Neki od njih ostajali su u Nomeu nekoliko mjeseci kako bi vodili biblijske studije sa zainteresiranim osobama. U Barrowu je unajmljen stan kako bi se mogli skloniti od ledenih 45 stupnjeva Celzijusa ispod nule. Oni koji su uzeli k srcu Isusovu zapovijed da propovijedaju dobru vijest do kraja zemlje potrošili su u zadnjih nekoliko godina više od 15 000 američkih dolara (Marko 13:10).
Pristiže neočekivana pomoć
Traganje za načinom da se dospije do zabačenih zajednica nastavilo se, a Jehova je otvorio put. Nabavljen je dvomotorni avion — upravo ono što je bilo potrebno da bi se sigurno prešlo brdovito Aljasko gorje. Aljaska ima veliki broj planina koje prelaze visinu od 4 000 metara, a vrh poznatog Mount McKinleya (Denali) nalazi se na 6 193 metra nadmorske visine.
Konačno je stigao avion. Predoči si naše razočaranje kada je na pistu sletio oštećen, raskliman i šaren komad leteće mašine. Da li je uopće sposoban za letenje? Možemo li mu povjeriti živote naše braće? Ponovno, Jehovina ruka nije bila prekratka. Pod vodstvom ovlaštenih mehaničara, više od 200 braće dobrovoljno je radilo, potrošivši nekoliko tisuća sati kako bi popravili cijeli avion.
Kakvo je zadovoljstvo bilo vidjeti ga! Na nebo nad Aljaskom uzletio je blistav, kao novi, avion s registracijskim brojem 710WT ispisanim na repu! Budući da brojevi sedam i deset u Bibliji simboliziraju potpunost, broj 710 bi mogao naglasiti podršku koju je Jehovina organizacija pružila kako bi se skinula koprena sa srcâ obavijenih tamom.
Dolje prema Aleutskom lancu
Nakon što smo dobili avion, prevalili smo 80 000 kilometara pustoši, donoseći dobru vijest Kraljevstva i biblijsku literaturu u preko 54 selâ. To je isto kao 19 puta prijeći kontinentalni dio Sjedinjenih Država!
Tri puta smo uspjeli stići dolje do Aleutskog otočja dugog 1 600 kilometara, koje razdvaja Tihi ocean od Beringovog mora. Tih više od 200 otoka koji su gotovo bez drveća sačinjava lanac koji je obitavalište ne samo Aleuta nego i tisuća morskih ptica, bjeloglavih strvinara i kanadskih gusaka sa snježno bijelim glavama i specifičnim crno-bijelim prugastim perjem.
Međutim, primamljiva ljepota okoliša nije bez opasnosti. Leteći iznad mora, mogli smo vidjeti zapjenjene valove visoke 3-5 metara kako se bjelasaju na ledenoj vodi, tako ledenoj da se čak i u ljetno doba u njoj može ostati na životu samo 10 do 15 minuta. Ako je prisiljen sletjeti, jedina mogućnost koja preostaje pilotu je brdovit, stjenovit otok ili ledeno, smrtonosno more. Kako smo samo zahvalni našoj vještoj braći, stručnim mehaničarima A & E-a (Aircraft and Engine), koji su dobrovoljno radili da bi održavali avione u odličnom stanju!
Na jednom putovanju smo krenuli za Dutch Harbor i ribarsko selo Unalaska. Područje je poznato po svojim vjetrovima jačine 70 do 100 čvorova. Nasreću, tog dana bilo je mnogo mirnije, ali ipak dovoljno burno da nam nekoliko puta izazove mučninu. Kako smo se iznenadili kada smo ugledali pomoćno sletište — klanac urezan u stjenovitu stranu brda! Na jednoj strani piste nalazila se strma litica, a na drugoj ledena voda Beringovog mora! Kad smo se spustili, pista je bila mokra. Tamo kiša pada više od 200 dana u godini.
Kakva je radost bila razgovarati sa žiteljima tog područja o Božjoj riječi i naumu! Nekoliko starijih ljudi izrazilo je cijenjenje za nadu u svijet bez rata. Još se uvijek dobro sjećaju kada su za vrijeme drugog svjetskog rata Japanci bombardirali Dutch Harbor. Naša sjećanja na ovakva putovanja i svjedočenja jednako su tako nezaboravna.
Postepeno zagrijavanje
Provjeravajući ponovno vremenske uvjete, zapažamo lagani porast temperature. To me podsjetilo na svjedočenje na rijetko naseljenim područjima. Mogli smo promatrati kako se polako ali sigurno zagrijavaju srca ljudi.
Bilo je potrebno vrijeme da se ukloni plašt sumnjičavosti i nepovjerenja koje su ljudi osjećali prema strancima. U našim prvim pokušajima nije bilo neobično da seoski crkveni vođe dočekaju avion, raspitaju se za svrhu našeg dolaska i zatim otresito zamole da odemo. Naravno, takvi su dočeci bili razočaravajući. Ali sjetili smo se Isusovog savjeta koji se nalazi u Mateju 10:16: “Budite dakle mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi.” Tako smo se vratili s avionom natovarenim svježom salatom, rajčicama, dinjama i drugom robom koju se inaće ne može nabaviti u mjestu. Nekoć neprijateljski raspoloženi stanovnici sada se vesele kad vide robu.
Dok je jedan brat vodio brigu o “trgovini”, prihvaćajući priloge za svježe namirnice, nekoliko druge braće išlo je od vrata do vrata obavještavajući stanare o tome da je stigla svježa roba. Na vratima su, između ostalog, pitali: “O, usput da vas pitamo, čitate li Bibliju? Siguran sam da ćete uživati u čitanju ovog pomoćnog sredstva za razumijevanje Biblije koje pokazuje da nam je Bog obećao raj.” Tko bi odbio ovakvu privlačnu ponudu? Svi su cijenili kako fizičku tako i duhovnu hranu. Dobrodošlica je bila ugodna, ostavljeno je mnogo literature, te su se zagrijala neka srca.
Prelaženje granice
Na području Yukona, skupština Whitehorse uputila nam je poziv ‘Makedonca’ da ‘prijeđemo’ u Kanadu da bismo posjetili neka udaljena područja na sjeverozapadu (Djela apostolska 16:9, St). U avionu nas je bilo petero kad smo krenuli za Tuktoyaktuk, selo blizu Mackenzie Baya na Beaufortovom moru, sjeverno od Polarnog kruga.
‘Kako izgovarate ovo neobično ime?’ čudili smo se kad smo stigli.
“Tuk”, odgovorio je jedan mladi čovjek sa širokim osmjehom.
“Kako se mi nismo sjetili toga?”, pitali smo se.
Bili smo iznenađeni kad smo ustanovili da su ljudi Tuktoyaktuka dobro upućeni u Pisma. Kao rezultat toga, mogli smo voditi prijateljske rasprave, a ostavljeno je i mnogo literature. Jedan od naših mlađih pionira imao je poučan razgovor s jednim stanarem.
“Ja sam anglikanac”, rekao je stanar.
“Jeste li znali da Anglikanska crkva odobrava homoseksualnost?” upitao je naš pionir.
“Zaista?” kolebao se čovjek. “Pa, onda više nisam anglikanac”. Tako je još jedna osoba, nadajmo se, otvorila svoje srce za dobru vijest Biblije (Efežanima 1:18).
Jedan stariji čovjek bio je zadivljen našom odlučnošću da stignemo do svakog doma na tom području. Najčešće smo sav posao trebali obaviti pješice. Obično bismo hodali kilometar ili više od pomoćnog aerodroma do sela. Zatim, da bismo stigli do svake kuće, trebali smo naporno pješačiti po šljunčanim ili blatnim putevima. Taj nam je čovjek posudio kamionet; i kakav je to samo blagoslov bio! Prelaženje granice i ispomoć na kanadskom području bila je izvrsna prednost.
Je li to sve vrijedno truda?
Kad je vrijeme loše i kad smo bez sredstava ili smo odložili put na neodređeno vrijeme, kao što smo to učinili sada, ili kad dug dan proveden u svjedočenju izgleda da nije donio ništa osim nezainteresiranosti ili čak neprijateljstva, počinjemo se pitati da li je to sve vrijedno vremena, energije i troškova. Razmišljamo o ljudima koji, čini se, pokazuju interes i koji su obećali da će se dopisivati, ali to nisu učinili. Tada se prisjetimo da kod mnogih urođenika nije običaj pisati pisma, a prijateljsko se raspoloženje može pogrešno protumačiti kao interes za biblijsku poruku. Ponekad je tako teško procijeniti uspjeh.
Ova negativna razmišljanja brzo nestanu kad se sjetimo lijepih iskustava drugih objavitelja Kraljevstva. Naprimjer, jedna Svjedokinja iz Fairbanksa propovijedala je u selu Barrow na dalekom sjeveru. Tamo je srela jednu tinejdžerku koja je s koledža u Kaliforniji došla tamo na odmor. Sestra je dopisujući se održavala interes i nastavila ohrabrivati djevojku i nakon što se vratila na koledž. Danas je ova mlada djevojka sretan, kršteni sluga Jehove.
Kucanje na vrata trgnulo me iz razmišljanja, a pruža još jedan dokaz da je sve to bilo vrijedno truda. Tu na ulazu stoji Elmer, do sada jedini predani i kršteni inuitski Svjedok u Nomeu.
“Ako idete van, mogu li ići s vama?” pitao je. Živeći izolirano i preko 800 kilometara daleko od najbliže skupštine, želi sudjelovati u službi sa svojom braćom dok još ima mogućnosti za to.
Sunčane zrake se probijaju kroz oblake i sada znamo da ćemo uskoro dobiti dozvolu za odlazak. Dok se Elmer penje u avion, oduševljava nas njegov sretan, nasmijan izraz lica. To je poseban dan za Elmera. On ide s nama do našeg odredišta da bi propovijedao svom inuitskom narodu, pridružujući nam se u nastojanju da skinemo koprenu sa srca onih koji žive na posljednjoj granici svijeta. (Prilog suradnika.)
[Karta na stranici 23]
(Vidi publikaciju)
1. Gambell
2. Savoonga
3. Nome
4. Kotzebue
5. Barrow
6. Tuktoyaktuk
7. Fairbanks
8. Anchorage
9. Unalaska
10. Dutch Harbor
[Slika na stranici 24]
Da bi se dospjelo do izoliranih naselja, često je potrebno prijeći jedan od mnogih gorskih lanaca Aljaske
[Slika na stranici 25]
Betty Haws, Sophie Mezak i Carrie Teeples ukupno su više od 30 godina zajedno u punovremenoj službi