Jesu li ratovi neizbježni?

RAT je deprimirajuće obilježje vijesti. Ti dnevni izvještaji o okrutnosti bez sumnje te uznemiruju. Ali isto se tako možda pitaš zašto oružje mora biti posrednik u tolikim razmiricama. Hoće li čovjek ikada naučiti živjeti u miru?

Lijek protiv ratne pošasti čini se nestvarnijim nego lijek protiv AIDS-a. Tokom 20. stoljeća čitave su nacije bile mobilizirane za rat, milijuni ljudi poslani u borbu, a stotine gradova uništene do temelja. Izgleda da se ne nazire kraj krvoproliću. Unosna trgovina oružjem jamči da će vojske svijeta — i gerilci — i nadalje biti nemilosrdni u svojim djelovanjima.

Kako naoružanje postaje sve smrtonosnije, tako broj žrtava vrtoglavo raste. Od 65 milijuna vojnika koji su se borili u prvom svjetskom ratu više od polovine je ubijeno ili ranjeno. Oko 30 godina kasnije, samo su dvije atomske bombe odnijele živote više od 150 000 japanskih građana. Od drugog svjetskog rata sukobi su više lokalnog karaktera. Unatoč tome, oni su smrtonosni, osobito za civile, jer su odgovorni za 80 posto smrtnih slučajeva.

Ironija je da su se ti veliki pokolji događali u vijeku u kojem se poduzimaju neusporedivi napori da se dokine rat kao način rješavanja razmirica među nacijama. Nedavnim završetkom hladnog rata, postojala su velika nadanja da će nastupiti novi, miroljubivi svjetski poredak. Međutim, globalan mir i dalje ostaje nestvaran kao i uvijek. Zašto?

Biološka potreba?

Neki povjesničari i antropolozi tvrde da su ratovi neizbježni — čak potrebni — jednostavno zbog toga što su dio evolucijske borbe za opstanak. Pod utjecajem takvog mišljenja, vojni analitičar Friedrich von Bernhardi tvrdio je 1914. godine da se ratovi vode u “interesu biološkog, socijalnog i moralnog napretka”. Teorija je glasila da je rat način uklanjanja slabih pojedinaca ili nacija, dok najsposobniji ostaju.

Takva će tvrdnja teško utješiti milijune udovica i ratnu siročad. Osim što je moralno proturječno, takvo razmišljanje ne uzima u obzir surovu stvarnost ratnih sukoba današnjice. Strojnica ne pošteđuje sposobnijega, a bombe uništavaju jake zajedno sa slabima.

Ne obazirući se na otrežnjavajuću pouku iz prvog svjetskog rata, Adolf Hitler sanjao je san o kovanju nadmoćne rase kroz vojno podjarmljivanje. U svojoj knjizi Mein Kampf napisao je: “Čovječanstvo se pretvorilo u beskonačnu borbu koja će prestati samo u beskonačnom miru. (...) Jači moraju dominirati i ne smiju se pomiješati sa slabijima.” No, umjesto da podigne čovječanstvo, Hitler je žrtvovao milijune života i opustošio jedan čitav kontinent.

Pa ipak, ako rat nije biološka potreba, što navodi čovječanstvo na samouništenje? Koje sile prisiljavaju nacije na ovaj “barbarski posao”?a Slijedi popis nekoliko činilaca koji stoje iza toga i osujećuju najbolja nastojanja mirotvoraca.

Uzročnici rata

Nacionalizam. Često izazivan od političara i generala, nacionalizam je jedna od najmoćnijih sila koja promiče ratovanje. Mnogi ratovi započeli su da bi se zaštitili “nacionalni interesi” ili opravdala “nacionalna čast”. Kad mentalitet “to je moja zemlja, bila u pravu ili ne” prevlada, čak se i otvorena agresija može opravdati kao napad da se preduhitri protivnik.

Etnička mržnja. Mnogi su religiozni ratovi započeli i zatim se rasplamsali uslijed dugotrajnog neprijateljstva između rasa, plemena i etničkih grupa. Tragični ratovi u bivšoj Jugoslaviji, Liberiji i Somaliji novovremeni su primjeri.

Ekonomska i vojna nadmetanja. U periodu prividnog mira prije prvog svjetskog rata, evropske sile u stvari su stvarale golemu vojsku. Njemačka i Velika Britanija natjecale su se u izgradnji bojnih brodova. Budući da je svaka nacija koja je na kraju bila uključena u krvoproliće vjerovala da će rat ojačati njenu moć i donijeti silne ekonomske koristi, uvjeti su bili zreli za sukob.

Religiozna neprijateljstva. Osobito kad su potencirane rasnim razdorima, vjerske različitosti mogu biti eksplozivna mješavina. Sukobi u Libanonu i Sjevernoj Irskoj, kao i ratovi između Indije i Pakistana, ukorijenjeni su u religioznoj mržnji.

Nevidljivi ratni huškač. Biblija otkriva da je “bog ovoga svijeta”, Sotona Đavo, aktivniji nego ikad ranije (2. Korinćanima 4:4, Stvarnost). Ispunjen velikim gnjevom i imajući samo ‘malo vremena’, on izaziva sukobe, uključujući ratove, koji pogoršavaju jadno stanje na Zemlji (Otkrivenje 12:12).

Ovi skriveni uzročnici rata ne mogu se lako iskorijeniti. Prije 2 000 godina, Platon je rekao da su “samo mrtvi vidjeli kraj rata”. Da li je ovaj turoban zaključak bolna istina koju moramo naučiti prihvatiti? Ili imamo razloga nadati se da će jednog dana postojati svijet bez rata?

[Bilješka]

[Zahvala na stranici 2]

Na naslovnoj stranici: Slika Johna Singera Sargenta Gassed (detalj), Imperial War Museum, London

[Zahvala na stranici 3]

Instituto Municipal de Historia, Barcelona