Obzirno pasti Jehovine dragocjene ovce

STARJEŠINE su slušali s pomnom pažnjom. Putovali su iz oko 50 kilometara udaljenog Efeza u Milet kako bi dobili upute od apostola Pavla. Sada su se ražalostili jer su saznali da ga vide posljednji put. Zato su bili svjesni da će to što će čuti biti od najveće važnosti: “Pazite na sebe i na sve stado, u kome vas je duh sveti imenovao nadglednicima, da pasete skupštinu Božju, koju je kupio krvlju vlastitoga Sina” (Djela apostolska 20:25, 28, 38, NW).

Pavlovo je kratko spominjanje pastira sigurno sadržalo mnogo informacija za te efeške starješine. Oni su bili upoznati sa zadatkom čuvanja ovaca u obližnjim selima. Također su im bila poznata česta spominjanja pastira u Hebrejskim pismima. A znali su da je Jehova sebe usporedio s Pastirom svog naroda (Izaija 40:10, 11).

Pavao je govorio o njima kao o “nadglednicima” u ‘stadu’ i ‘pastirima skupštine’. Dok izraz ‘nadglednik’ pokazuje koji je njihov zadatak, riječ ‘pastir’ opisuje kako trebaju izvršavati to nadgledavanje. Da, nadglednici su se za svakog člana skupštine trebali brinuti na isti način pun ljubavi na koji bi se pastir brinuo za svoje stado ovaca.

Danas ima malo starješina koji imaju osobno iskustvo u čuvanju doslovnih ovaca. No, Biblija toliko često spominje i ovce i pastire, posebno u prenesenom smislu, da su Pavlove riječi još uvijek djelotvorne. A iz izvještajâ o pastirima koje je Bog u drevna vremena podupirao može se mnogo toga naučiti. Njihovi pažnje vrijedni primjeri mogu današnjim starješinama pomoći da razaberu koja svojstva trebaju razvijati da bi pasli Božju skupštinu.

Neustrašivi pastir David

Kad razmišljamo o pastirima biblijskog vremena najvjerojatnije ćemo se sjetiti Davida, jer je on počeo kao pastir ovaca. Jedna od prvih lekcija koje učimo iz Davidovog života je ta da zadatak pastira nije neki istaknuti položaj. Zapravo, kad je prorok Samuel došao kako bi pomazao jednog od Izajevih sinova za budućeg kralja Izraela, mladog su Davida najprije potpuno previdjeli. Tek nakon što je Jehova odbio sedmoricu njegove starije braće spomenuli su Davida, koji je vani na polju ‘pasao ovce’ (1. Samuelova 16:10, 11). Ipak, godine u kojima je David radio kao pastir pripremile su ga za zahtjevan zadatak pasenja izraelske nacije. “[Jehova] izabra Davida slugu svojega, i uze ga od torova ovčijih (...) da pase narod njegov, Jakova”, kaže Psalam 78:70, 71. Prikladno je što je David, kad je pisao lijep i poznati 23. Psalam, počeo riječima: “Jehova je moj Pastir” (NW).

Starješine u kršćanskoj skupštini trebaju poput Davida služiti kao ponizni potpastiri i ne tražiti nedoličan istaknuti položaj. Kao što je apostol Pavao pisao Timoteju, oni koji posegnu za tom pastirskom odgovornošću ‘žele vrstan posao’, a ne istaknuti položaj (1. Timoteju 3:1, NW).

Iako je posao koji je David kao doslovni pastir obavljao bio nizak, povremeno je zahtijevao veliku hrabrost. Naprimjer, kad je jednom prilikom ovcu iz stada njegovog oca ugrabio lav, a drugom prilikom medvjed, David im se neustrašivo suprotstavio i ubio te grabežljivce (1. Samuelova 17:34-36). To je bilo izvanredno očitovanje hrabrosti, kad pomislimo da lav može ubiti životinju koja je mnogo veća od njega. A sirijski mrki medvjed koji je živio u Palestini težak je čak 140 kilograma i samo jednim udarcem svoje snažne šape može ubiti jelena.

Davidova hrabra briga za ovce svog oca dobar je primjer za pastire u kršćanskoj skupštini. Apostol Pavao upozorio je efeške starješine na ‘okrutne vukove’ koji “neće obzirno postupati sa stadom” (Djela apostolska 20:29, NW). I u suvremeno će doba biti situacija u kojima će kršćanski pastiri morati pokazati takvu hrabrost da bi sačuvali duhovnu dobrobit Jehovinih ovaca.

Dok trebaju neustrašivo štititi ovce, trebaju s njima postupati s krajnjom obzirnošću, oponašajući Davida, pastira punog ljubavi, i Vrsnog Pastira Isusa Krista (Ivan 10:11). Znajući da stado pripada Jehovi, starješine ne bi nikad smjeli grubo postupati s ovcama tako da bi ‘gospodarili nad onima koji su Božje nasljedstvo’ (1. Petrova 5:2, 3, NW; Matej 11:28-30; 20:25-27).

Polaganje računa

Patrijarh Jakov je još jedan dobro poznati pastir. On se smatrao osobno odgovornim za svaku pojedinu ovcu koja je bila povjerena njegovoj brizi. Brinuo se tako vjerno za stada svog tasta Labana da je, nakon što mu je 20 godina služio, mogao reći: “Ovce tvoje i koze tvoje ne jaloviše se, a ovnova iz stada tvojega ne jedoh. Što bi zvijerje zaklalo nijesam ti donosio, sam sam podmirivao; od mene si iskao što bi mi bilo ukradeno danju ili noću” (1. Mojsijeva 31:38, 39).

Kršćanski nadglednici očituju još i veću brigu za ovce koje je Pastir naših duša Jehova Bog “kupio krvlju vlastitoga Sina” (Djela apostolska 20:28, NW; 1. Petrova 2:25; 5:4). Pavao je naglasio tu veliku odgovornost kad je podsjetio hebrejske kršćane da muževi koji preuzimaju vodstvo u skupštini “neprestano bdiju nad vašim dušama kao oni koji će položiti račun” (Hebrejima 13:17, NW).

Primjer Jakova pokazuje također da posao pastira nije vremenski ograničen. To je danonoćni zadatak i često zahtijeva samopožrtvovnost. Jakov je rekao Labanu: “Danju me ubijaše vrućina a noću mraz; i san mi ne padaše na oči” (1. Mojsijeva 31:40).

To se sigurno može reći i za mnoge današnje kršćanske starješine pune ljubavi, kao što pokazuje sljedeće iskustvo. Jedan je brat bio smješten na odjel intenzivne njege nakon što je prilikom biopsije tumora na mozgu došlo do komplikacija. Njegova je obitelj učinila pripreme da bude dan i noć blizu njega u bolnici. Starješina mjesne skupštine promijenio je svoj vrlo ispunjeni vremenski plan kako bi pružio potrebnu moralnu podršku i ohrabrenje, te je svaki dan posjećivao bolesnika i njegovu obitelj. Međutim, zbog poslova vezanih za intenzivnu njegu u bolnici nije ga se uvijek moglo posjetiti danju. To je značilo da je starješina često morao ići u vrlo kasnim večernjim satima u bolnicu. No, on je dragovoljno svaku večer odlazio tamo. “Bio sam svjestan da pacijenta trebam posjetiti u vrijeme koje odgovara njemu, a ne kad je to meni pogodno”, rekao je starješina. Nakon što se brat dovoljno oporavio da ga se moglo premjestiti u drugi odjel bolnice, starješina ga je i dalje svakodnevno posjećivao i hrabrio.

Što je Mojsije naučio kao pastir

Biblija opisuje Mojsija kao čovjeka koji je bio “blaži od svih ljudi na zemlji” (4. Mojsijeva 12:3, Ša). Međutim, izvještaj pokazuje da to nije bilo uvijek tako. Kao mlad čovjek ubio je nekog Egipćanina koji je udario Izraelca (2. Mojsijeva 2:11, 12). Teško bi se moglo reći da je to bio postupak blage osobe! No, Bog je Mojsija kasnije želio upotrijebiti da vodi milijunsku naciju kroz pustoš u Obećanu zemlju. Zato je, naravno, trebao daljnje školovanje.

Iako je Mojsije već bio svjetovno obrazovan “u svoj mudrosti egipćanskoj”, potrebno mu je bilo više kako bi mogao pasti Jehovino stado (Djela apostolska 7:22, St). Kakve bi vrste moglo biti to dodatno školovanje? Pa, Bog je omogućio Mojsiju da 40 godina služi kao skroman pastir u zemlji Midjan. Dok je čuvao stada svog tasta Jetra, Mojsije je razvio vrsna svojstva kao, naprimjer, strpljivost, blagost, poniznost, dugotrpljivost, blagu ćud i samosvladavanje. Također je naučio čekati na Jehovu. Da, Mojsije se čuvanjem doslovnih ovaca kvalificirao da bude sposoban pastir izraelske nacije (2. Mojsijeva 2:15–3:1; Djela apostolska 7:29, 30).

Nisu li upravo to svojstva koja danas treba imati starješina da bi se brinuo za Božji narod? Jesu, jer je Pavao podsjetio Timoteja da “sluga Gospodnji treba (...) da bude nježan prema svima, sposoban poučavati, zlo podnositi, da s blagošću preodgaja protivnike [“poučava one koji nisu povoljno naklonjeni”, NW]” (2. Timoteju 2:24, 25, Duda-Fućak).

Povremeno može neki starješina biti nezadovoljan sam sa sobom jer mu možda teško pada da u potpunosti razvija ta svojstva. Ipak, ne bi trebao odustati. Možda je, kao u slučaju Mojsija, potrebno dugo vrijeme kako bi u potpunosti razvio svojstva koja su potrebna da bude dobar pastir. Međutim, s vremenom će takav ozbiljan trud biti nagrađen. (Usporedi 1. Petrova 5:10.)

Možda kao starješina nisi u tolikoj mjeri angažiran kao drugi. Može li biti da ti Jehova, kao i Mojsiju, omogućuje da potpunije razvijaš neka važna svojstva? Nemoj nikada zaboraviti da se Jehova ‘brine za tebe’. Međutim, također bismo uvijek trebali imati na umu potrebu da se ‘u međusobnom saobraćaju obučemo u poniznost, “jer se Bog protivi oholima, a poniznima daje milost” ’ (1. Petrova 5:5-7, St). Ako daš sve od sebe i prihvatiš školovanje koje Jehova dopušta, moći ćeš za njega biti od veće koristi, kao što je to bio i Mojsije.

Sve Jehovine ovce su dragocjene

Pouzdani pastiri puni ljubavi u biblijsko doba imali su osjećaj odgovornosti prema svakoj pojedinoj ovci. Isto bi trebao biti slučaj i kod duhovnih pastira. To jasno proizlazi iz Pavlovih riječi: “Pazite (...) na sve stado” (Djela apostolska 20:28). Koga bi obuhvaćalo “sve stado”?

Isus je naveo usporedbu o čovjeku koji je imao sto ovaca, no bez oklijevanja išao je tražiti jednu koja je odlutala kako bi je vratio u stado (Matej 18:12-14; Luke 15:3-7). Nadglednik treba na sličan način brinuti za svakog člana skupštine. Ako je netko neaktivan u službi ili ne posjećuje kršćanske sastanke, to ne znači da on kao ovca više ne pripada stadu. On ostaje dio ‘sveg stada’ za koje starješine moraju Jehovi “položiti račun”.

Jedno je starješinstvo bilo zaista zabrinuto zato što su neki koji su bili povezani sa skupštinom postali neaktivni. Sastavili su popis takvih pojedinaca i zatim su poduzeli posebne napore da bi ih posjetili te im pomogli da se vrate u Jehovin tor. Kako su ti starješine bili samo zahvalni Bogu kad su u razdoblju od dvije i pol godine mogli pomoći više od 30 osoba da postanu ponovno aktivni u Jehovinoj službi. Jedna od njih bila je skoro 17 godina neaktivna!

Težina odgovornosti naglašava se nadglednicima i činjenicom da su ovce ‘kupljene krvlju [Božjeg] vlastitoga Sina’ (Djela apostolska 20:28, NW). Ne postoji viša cijena koja bi se mogla platiti za te dragocjene ovce. I pomisli koliko se vremena i napora ulaže u službi da bi se pronašlo i pomoglo svakoj ovci sličnoj osobi! Ne bi li trebalo poduzeti slične napore kako bi sve one ostale u Božjem toru? Svakako, svaka ovca u skupštini je dragocjena.

Čak i kad neki član stada počini težak prijestup, ne mijenja se odgovornost starješina. Oni i dalje ostaju pastiri koji se brinu, te obzirno i blago nastoje, ako je to ikako moguće, spasiti prijestupnika (Galaćanima 6:1, 2). Nažalost, u nekim slučajevima postane očito da član skupštine ne pokazuje bogougodno žaljenje zbog ozbiljnih grijeha koje je počinio. Pastiri puni ljubavi imaju tada biblijsku odgovornost da zaštite ostatak stada pred takvim zaraznim utjecajem (1. Korinćanima 5:3-7, 11-13).

Međutim, Jehova Bog pružio je savršeni primjer proširenog milosrđa prema zalutaloj ovci. Naš samilosni Pastir kaže: “Tražiću izgubljenu, i dovešću natrag odagnanu, i ranjenu ću zaviti i bolesnu okrijepiti” (Ezehijel 34:15, 16; Jeremija 31:10). Oponašajući taj izvanredan primjer, učinjena je priprema puna ljubavi za suvremene duhovne pastire da posjete isključene osobe koje će se sada možda odazvati na njihovu pomoć. Takva milosrdna nastojanja da se izgubljene ovce dovedu natrag urodila su dobrim plodom. Jedna sestra koja je ponovno primljena kaže: “Kad su me starješine posjetili, bilo je to ohrabrenje koje sam trebala da bih se vratila.”

Bez sumnje, Pavlove riječi upućene efeškim starješinama u Miletu bile su pune značenja — kako za njih tako i za nadglednike danas. Spominjanje pastira služilo je kao podsjetnik na privlačna svojstva koja se trebaju očitovati kod nadglednika — svojstva kao poniznost i hrabrost, što je primjerom pokazao pastir-kralj David; osobni osjećaj odgovornosti i zaštitničke brige, što jasno proizlazi iz Jakovljeve danonoćne službe; i spremnost da strpljivo prihvate daljnje školovanje, kao što to pokazuje primjer Mojsija. Zaista, ti će biblijski primjeri pomoći skupštinskim starješinama da razviju i očituju svojstva koja su potrebna da bi obzirno ‘pasli skupštinu Božju, koju je kupio krvlju vlastitoga Sina’.