Odrastanje s Jehovinom organizacijom u Južnoafričkoj Republici
Ispričao Frans Muller
KAD smo moj brat David i ja došli na večernji vlak kojim smo se obično vozili s glavnog kolodvora u Cape Townu, iznenadili smo se kad smo ugledali natpis “Samo za bijelce”. Nacionalistička je stranka pobijedila na izborima 1948, pa je uvela politiku apartheida.
Naravno, rasno se podvajanje već dugo prakticiralo u Južnoafričkoj Republici kao i u većini zemalja Afrike u kolonijalno doba. No, sada je bilo zakonski nametnuto i mi se više nismo smjeli voziti u istom vagonu s Južnoafrikancima tamnije boje kože. Četrdeset i četiri godine kasnije ukinuta je politika apartheida.
Tijekom čitavog razdoblja zakonskog apartheida, koji je predstavljao izazov obavljanju naše službe na način na koji smo to željeli, služio sam kao punovremeni propovjednik Jehovinih svjedoka. Sada, u starosti od 65 godina, mogu se osvrnuti na divan rast Jehovine organizacije na jugu Afrike i zahvalan sam za prednost odrastanja s njom.
Kršćansko nasljeđe
Kad je moj otac bio mlad, morao je mom djedu svaki dan rano ujutro glasno čitati Bibliju. S vremenom je otac razvio duboku ljubav prema Božjoj riječi. Kad sam se 1928. ja rodio, otac je služio u crkvenom saboru holandske reformirane crkve u Potgietersrusu. Te mu je godine moj stric dao knjigu Harfa Božja.
Međutim, otac je rekao majci neka spali knjigu jer je od neke sekte. No, ona ju je zadržala i jednog dana, kad ju je otac slučajno našao, knjiga se otvorila kod naslova “Da li Bog muči koga?”. Iako je bio siguran da su Istraživači Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali, u krivu, njegova ga je znatiželja nadvladala te je počeo čitati. Nije mogao prestati s čitanjem. Kad je u ranim jutarnjim satima išao u krevet, rekao je: “Mama, nerado to priznajem, ali oni imaju istinu.”
Sljedećeg je dana otac vozio 50 kilometara biciklom kako bi od Istraživača Biblije koji je najbliže stanovao dobio još knjiga. Redovito je čitao do kasno u noć. Pokušao je čak uvjeriti svećenika holandske reformirane crkve u biblijske istine koje je naučio, nadajući se da će crkva poduzeti promjene. Njegova su nastojanja bila uzaludna, pa se zato ispisao iz crkve i počeo revno propovijedati. Biblijska je istina postala najvažnijom stvari u njegovom životu i u našem domu. U takvoj sam sredini odrastao.
Otac je kasnije postao pionir, odnosno punovremeni propovjednik. Svojim starim fordom model T putovao je na duge relacije da bi propovijedao. Nakon nekoliko godina prisilile su ga potrebe naše rastuće obitelji da prestane s pionirskom službom, no ostao je vrlo aktivan u djelu propovijedanja. Nedjeljom smo ponekad putovali s njim i do 90 kilometara kako bismo propovijedali u gradu Pietersburgu.
Uspješno poslovanje
Otac je konačno otvorio malu trgovinu mješovite robe. Ubrzo se dvostruko povećala, te je otvorio još jednu trgovinu. Neki bogati seljaci postali su očevi poslovni partneri i s vremenom su zajedno vodili trgovinu na veliko i lanac od šest trgovina na malo koje su bile rasijane po velikom području.
Neka moja starija braća priključila su se tom poslovnom pothvatu i sada su imala mogućnost postati bogatima. Međutim, naša je duhovnost počela trpjeti. Svjetovnim smo prijateljima i susjedima postali prihvatljiviji i pozivali su nas na svoje zabave. Otac je, spoznavši opasnost, sazvao obiteljski sastanak i odlučio prodati trgovine i preseliti se u Pretoriu, gdje bismo mogli više raditi u Jehovinoj službi. Zadržao je samo jednu trgovinu koju su vodili unajmljeni radnici.
Moja braća Koos i David počeli su s pionirskom službom, zatim im se pridružila moja starija sestra Lina, kao i moj najstariji brat koji je, nažalost, kasnije napustio pravo obožavanje. Naša deseteročlana obitelj provela je u jednom mjesecu 1942. godine ukupno 1 000 sati u djelu propovijedanja. Te sam godine simbolizirao predanje svog života Jehovi uranjanjem u vodu.
Zašto sam rano napustio školu
Godine 1944, dok je drugi svjetski rat kulminirao, upitao me Gert Nel, putujući nadglednik Jehovinih svjedoka, da li planiram stupiti u redove pionira. “Da”, odgovorio sam, “za dvije godine, kad završim srednju školu.”
Odražavajući tadašnje gledište mnogih Jehovinih svjedoka, upozorio me je: “Pazi da te Harmagedon ne bi zatekao dok još sjediš u školskoj klupi.” Budući da nisam želio da se to dogodi, 1. siječnja 1945. napustio sam školu i počeo s pionirskom službom.
Moja prva dodjela bio je Vereeniging, blizu Johannesburga, a moji su partneri bili Piet Wentzel i Danie Otto. Često sam propovijedao preko 200 sati mjesečno. S vremenom je Piet bio premješten u grad Pretoriu, a Danie je morao prestati s pionirskom službom da bi svom ostarjelom ocu pomagao na gospodarstvu. Tako sam ostao kao jedini Svjedok koji je u Vereenigingu trebao brinuti za 23 biblijska studija na domu.
Ubrzo nakon toga dobio sam pismo iz podružnice s dodijelom za Pretoriu. Iako tada nisam razumio zašto sam dobio novu dodjelu, kasnije sam shvatio da ne bi bilo mudro ostaviti neiskusnog sedamnaestogodišnjaka samog. Trebao sam još mnogo školovanja i mogao sam se obeshrabriti.
Nakon što sam služio u Pretorii i stekao potrebno iskustvo, pozvan sam da postanem specijalni pionir. Piet Wentzel i ja učinili smo tada pripreme da mladima koji su došli kao pioniri u Pretoriju pružimo praktično školovanje u službi. Tada je Piet već bio imenovan za putujućeg nadglednika u tom području. Kasnije je oženio moju sestru Linu i sada zajedno služe u podružnici u Južnoafričkoj Republici.
Među onima koji su kao pioniri došli u Pretoriu bila je i Martie Vos, privlačna djevojka koja je odrasla u obitelji Svjedoka. Osjećali smo romantičnu privlačnost jedno prema drugome, no još smo bili tinejdžeri, premladi za brak. Međutim, kad smo dobili dodjele za druga područja, ostali smo u pismenom kontaktu.
Betelska služba i škola Gilead
Godine 1948. pozvan sam da služim u podružnici Watch Tower Society u Cape Townu. Tada nismo imali zajedničku kuću za stanovanje za nas sedamnaestero koji smo radili u tri iznajmljena ureda i u maloj obližnjoj tvornici. Neki od nas bili su smješteni kod obitelji, a drugi su živjeli u pansionima.
Svakog radnog dana sastajalo se 17 članova betelske obitelji u garderobi male tvornice radi jutarnjeg obožavanja. Mnogi od nas morali su se sami brinuti za ručak. Zatim smo, na kraju radnog dana, putovali na naša mjesta stanovanja u različitim dijelovima Cape Towna. Bilo je to na jednom od tih putovanja kad smo se, kao što je već spomenuto, moj brat David i ja iznenadili ugledavši natpis “Samo za bijelce”.
Kad sam prvi put došao u podružnicu u Cape Townu, bio sam svjestan da moram još uvijek mnogo učiti, pa sam upitao brata Phillipsa, našeg nadglednika podružnice: “Što moram raditi kako bih nadoknadio to što sam propustio?”
“Frans”, odgovorio je, “ne brini se zbog nadoknađivanja. Samo drži korak!” To sam uvijek pokušavao činiti, te sam naučio da čovjek neprestano raste s Jehovinom organizacijom kad drži korak s tim što nam ona pruža kroz duhovnu hranu i vodstvo.
Godine 1950. bio sam pozvan da polazim 16. razred Biblijske škole Gilead Društva Kula stražara radi misionarskog obrazovanja. Škola je tada bila smještena u South Lansingu (New York), oko 400 kilometara sjeverno od Brooklyna (New York). Dok sam privremeno radio u svjetskoj centrali Jehovinih svjedoka u Brooklynu, promatrao sam iz prve ruke sâmo središte Jehovine vidljive organizacije. Iskrena odanost onih koji tamo preuzimaju vodstvo ispunila me dubokim cijenjenjem za Jehovinu organizaciju.
Moja daljnja služba
Po povratku u Južnoafričku Republiku, bio sam imenovan da kao putujući nadglednik služim u sjevernom Transvaalu, gdje sam i odrastao. U prosincu 1952. Martie i ja smo se vjenčali, nakon što smo se šest godina dopisivali i ona mi se pridružila u putujućoj službi. Cijenjenje koje su naša kršćanska braća imala za naše posjete bilo je ohrabrujuće.
Naprimjer, jednom dok smo služili u nekoj skupštini u seoskom području, stanovali smo kod jedne obitelji koja se ispričavala što nema mlijeka za čaj ili za kavu. Kasnije smo saznali da su prodali svoju jedinu kravu da bi imali dovoljno novaca za gorivo kako bi nas mogli voziti u udaljene dijelove svog područja da bismo svjedočili zemljoradnicima. Koliko smo samo voljeli takvu braću!
Ponekad sam se osjećao nesposobnim za pokrajinsku službu, naročito kad sam morao rješavati probleme koji su uključivali starije osobe. Jednom sam se osjećao emocionalno tako iscrpljenim da sam rekao Martie neka se ne iznenadi ako zbog mog nedovoljnog iskustva budemo ponovno premješteni u pionirsku službu. Uvjeravala me da će biti sretna služiti na bilo kojem zadatku sve dok možemo ostati u punovremenoj službi.
Zamisli kako smo se iznenadili kad smo doputovali u sljedeću skupštinu i među našom poštom našli pismo s dodjelom za oblasnu službu! Skoro dvije godine putovali smo po cijeloj Južnoafričkoj Republici i Namibiji, koja se tada zvala Jugozapadna Afrika. Međutim, zbog apartheida bila je naša djelatnost često otežavana. Često nismo dobivali dozvole da uđemo u crnačke četvrti, a ponekad nismo dobivali dozvole za kongrese.
Godine 1960. dobili smo, naprimjer, dozvolu da održimo oblasni kongres u Sowetu. Braća crnci iz udaljenih skupština već su kupili putne karte za vlak i autobus, no vlada je saznala za naše planove i poništila dozvolu. Diskretno smo se obratili prijaznom višem policijskom činovniku u gradu udaljenom 20 kilometara u drugom smjeru od Johannesburga. Ljubazno nam je stavio na raspolaganje čak bolji prostor, pa smo imali divan kongres kojem se radovalo više od 12 000 prisutnih!
Kako li se samo posljednjih godina situacija promijenila! Sada, nakon što je apartheid ukinut, možemo se slobodno sastajati bilo gdje u četvrtima gdje žive crnci, bijelci, mješanci ili Indijci. Svi, bez obzira na rasu, mogu sjedjeti zajedno i radovati se zajedničkom druženju. Samo jezične razlike utječu na to gdje netko možda želi sjedjeti.
Bolna lekcija
Godine 1947. učinio je otac veliku grešku. Njegova trgovina, koja se nalazila više od 200 kilometara od mjesta gdje su on i majka živjeli, postala je neunosnom zbog nepoštenog vođenja poslova. Zbog toga se on sam preselio natrag da bi vodio poslove. Duga razdoblja odvojenosti od majke dovela su ga u iskušenje. Posljedica toga bila je da je bio isključen.
To mi je na bolan, osoban način usjeklo u pamćenje da revnost za biblijsku istinu nije dovoljna. Svi moraju tijesno slijediti biblijska načela (1. Korinćanima 7:5). Mnogo godina kasnije bio je otac ponovno primljen u kršćansku skupštinu i vjerno je služio do svoje smrti 1970. Moja draga majka ostala je vjerna sve do svoje smrti 1991. godine.
Daljnji blagoslovi
Godine 1958. prisustvovali smo Martie i ja najvećem kongresu koji su Jehovini svjedoci ikada održali, na stadionu Yankee i Polo Grounds u New Yorku. Bili smo jednostavno prepuni radosti što smo dio Jehovine divne organizacije. Biti zajedno s velikim mnoštvom od 253 000 u nedjelju poslijepodne bilo je iskustvo koje nikada nećemo zaboraviti. Ovdje, pred nama, bilo je mirno sakupljeno ‘veliko mnoštvo iz svakog naroda’ u svom ostvarenju (Otkrivenje 7:9, 10, St). Martie je ostala u New Yorku zbog pohađanja škole Gilead, a ja sam se vratio u oblasnu službu u Južnoafričku Republiku
Godine 1959, nakon što se Martie vratila po završetku 32. razreda škole Gilead, pozvani smo da služimo u podružnici u Južnoafričkoj Republici koja se tada nalazila u blizini Elandsfonteina, istočno od Johannesburga. Tijekom godina vidio sam napredak organizacije na tako mnogo načina, posebno njen rast u ljubavi i sposobnosti uživljavanja. Razabrao sam da Jehova vodi svoju organizaciju kroz Isusa Krista i da se služi onima koji se stavljaju na raspolaganje.
Godine 1962. bio sam ponovno u Brooklynu (New York), da bih prisustvovao desetomjesečnom tečaju za odgovorne službe u podružnici. To mi je bilo od koristi kad sam 1967. imenovan za nadglednika podružnice u Južnoafričkoj Republici. Godine 1976. imenovani su odbori podružnice, tako da sada odgovornost za donošenje važnih odluka u Južnoafričkoj Republici nose petorica iskusnih kršćanskih starješina.
Život pod apartheidom
Zakoni apartheida utjecali su na rad naše podružnice. Kad se 1952. gradio betelski dom u Elandsfonteinu, zakon je tražio da se u pozadini sagradi dodatna zgrada za smještaj braće crnaca i mješanaca. Zakon je također zahtijevao da oni jedu odvojeno od bijelaca u takozvanim afričkim nastambama. Kasnije su učinjene pripreme da jedu u betelskoj kuhinji. Ovakva organizacija prehrane bila je na snazi 1959. kad smo mi došli u Betel. Sve se u meni bunilo protiv takvog odvajanja na rasnoj osnovi.
S vremenom je vlada povukla dozvolu za našu braću crnce da stanuju u zgradi iza glavnog betelskog doma. Ta su braća morala stanovati u crnačkoj četvrti udaljenoj oko 20 kilometara. Neki su živjeli u iznajmljenim kućama, drugi u domu za samce. Ta neugodna situacija potrajala je mnogo godina.
Proširenje Betela
U međuvremenu se Betel u Elandsfonteinu morao povećati. Nakon što smo ga tri puta proširivali, stigli smo do granica našeg zemljišta. Vodeće tijelo dalo je uputu da tražimo novo zemljište na lokaciji gdje bi mjesne vlasti vjerojatno dozvolile da gradimo betelski kompleks u kojem bi mogla stanovati i naša braća crnci. Betelska se obitelj svako jutro molila da Jehova na neki način za to otvori put.
Kakav li je to bio radostan dan kad smo konačno našli prikladno zemljište u predgrađu Krugersdorpa, zapadno od Johannesburga! Međutim, opet se zahtijevalo da sagradimo odvojenu zgradu za našu braću crnce. Udovoljili smo tom zahtjevu, no nismo mogli dobiti dozvolu da tamo smjestimo više od 20 crnaca. Zahvalni smo što su se stvari od polovice 1980-ih počele mijenjati. Vlada je ublažila svoje stroge zakone apartheida, tako da je još braće crnaca, mješanaca i Indijaca pozvano da služe s nama u Betelu.
Sada imamo sretnu, ujedinjenu betelsku obitelj u kojoj pojedinci, bez obzira na rasu ili boju kože, mogu birati u kojoj od zgrada žele stanovati. Nakon mnogo godina borbe, konačno smo dobili i zakonsko priznanje kao religija. Osnovano je mjesno zakonsko društvo koje je registrirano kao “Jehovini svjedoci, Južnoafrička Republika”. Sada imamo i svoje matičare, a u crnačkim stambenim četvrtima niču Kraljevske dvorane kao gljive poslije kiše.
Kako li je Jehovina organizacija napredovala od početnih dana kad sam služio u podružnici u Cape Townu! Od male obitelji sa 17 članova koja nije imala betelski dom, porasli smo do betelske obitelji sa preko 400 članova koja ima moderni betelski kompleks sa usavršenim kompjuterima, rotacijskim tiskarskim strojevima i divnim betelskim domom! Da, imao sam prednost odrastati s Jehovinom organizacijom u Južnoafričkoj Republici. Porasli smo sa 400 objavitelja Kraljevstva prije oko 50 godina na gotovo 55 000 danas!
Zahvaljujem Jehovi što sam zadnjih 39 godina imao uz sebe ženu koja me tako podupire. “Čaša se moja prelijeva” (Psalam 23:5, St). Martie i ja smo zahvalni što pripadamo Jehovinoj duhom vođenoj organizaciji i odlučni smo nastaviti služiti Jehovi u njegovom domu, u Betelu, i držati korak s njegovom napredujućom organizacijom.
[Karta na stranici 19]
(Vidi publikaciju)
ANGOLA
ZAIR
ZAMBIJA
ZIMBABVE
BOCVANA
NAMIBIJA
SVAZI
LESOTO
JUŽNOAFRIČKA REPUBLIKA
Pretoria
Johannesburg
Cape Town
Port Elizabeth
JUŽNI ATLANTIK
INDIJSKI OCEAN
MOZAMBIČKI KANAL
[Slika na stranici 20]
Piet Wentzel i Frans Muller (lijevo) u pionirskoj službi 1945.
[Slika na stranici 23]
Frans i Martie Muller