Bog čini da raste — činiš li ti svoj dio?

ZAMISLI scenu. Nalaziš se u divnom vrtu, okružen veličanstvenim drvećem, raskošnim grmljem i brežuljcima blistavo obojenog cvijeća. Smaragdno zelena tratina spušta se do brižljivo njegovanih obala rijeke u kojoj se pjeni blistavo čista voda. Ništa ne kvari prizor. Impresioniran, pitaš tko je načinio ovo krasno mjesto. Vrtlar skromno odgovara kako Bog čini da sve raste.

Naravno, ti si to znao. A vrtlarevih riječi prisjećaš se kad stigneš kući i vidiš svoje zapušteno dvorište gdje ne raste ništa što bi bilo dopadljivo, nagomilava se smeće i kišnica puni ružne rupe u zemlji. Jako želiš imati vrt poput onoga koga si upravo posjetio. I tako, čvrsto vjerujući vrtlarevim riječima, padaš na koljena i gorljivo se moliš Bogu kako bi učinio da u tvom vrtu raste divno cvijeće. Što se događa? Ništa, naravno.

Što je s duhovnim rastom? Možda imaš snažnu želju vidjeti duhovni rast, naprimjer kako se novi učenici odazivaju na istinu iz Božje riječi, ili svoj osobni duhovni napredak. Možda se gorljivo moliš Jehovi da uzrokuje takav rast, s dubokim uvjerenjem da on ima moć učiniti to. Ali, hoće li tvoja snažna želja, gorljiva molitva i povjerenje u Božju moć same po sebi uzrokovati rast?

Bog čini da raste

Možda misliš da je tvoj udio u uzrokovanju duhovnog rasta beznačajan, čak besmislen. Zar apostol Pavao nije na to ukazao u 1. Korinćanima 3:5-7? Napisao je: “Pa što je Apolon? Što li je Pavao? Sluge koje su vas privele k vjeri, a svaki je od njih sluga onako kako mu je Gospodin dao. Ja sam posadio, Apolon je zalio, ali je Bog činio da raste. Stoga: niti je što onaj koji sadi, niti onaj koji zalijeva, nego onaj koji čini da raste — Bog” (St).

Pavao ispravno priznaje da kad nešto raste, sva zasluga za to pripada Bogu. Vrtlar može pripremiti zemlju, posijati sjeme i brižljivo njegovati biljke, ali na kraju, ono raste zbog divne stvaralačke Božje moći (1. Mojsijeva 1:11, 12, 29). Pa ipak, što Pavao misli kad kaže “niti je što onaj koji sadi, niti onaj koji zalijeva”? (“Nisu vrtlari sa svojim sađenjem i zalijevanjem oni koji su važni”, The New English Bible). Umanjuje li on pojedinačni udio propovjednika u stvaranju novih učenika, sugerirajući da je, na kraju, malo važno kako izvršavamo svoju službu?

“Niti je što onaj koji sadi”

Imajmo na umu da u ovom dijelu svog pisma Pavao ne raspravlja o kršćanskoj službi, nego o ludosti slijeđenja ljudi umjesto Isusa Krista. Neki u Korintu pridavali su prekomjernu važnost istaknutim Jehovinim slugama, kao što su Pavao i Apolo. Drugi su poticali sektaštvo i uzdizanje ljudi koji su mislili da su nadmoćniji od svoje kršćanske braće (1. Korinćanima 4:6-8; 2. Korinćanima 11:4, 5, 13).

Slaviti ljude na taj način nije zdravo. To je tjelesno razmišljanje i uzrokuje ljubomoru i razdor (1. Korinćanima 3:3, 4). Pavao ukazuje na posljedice takvog razmišljanja. On kaže: ‘Među vama ima prepiranja. Ovim kanim reći da svaki pojedinac od vas govori: ‘Ja sam Pavlov.’ ‘Ja sam Apolonov.’ ‘Ja Petrov.’ ‘Ja Kristov.’ (1. Korinćanima 1:11, 12, St).

Zato, kad piše “koji sadi i zalijeva nisu ništa” (Phillips), apostol pobija takvo tjelesno razmišljanje, naglašavajući potrebu da se Isusa Krista gleda kao Vođu i priznajući da sva slava za rast u skupštini pripada Bogu. Apostoli i drugi starješine jednostavno su sluge skupštine. Nitko se ne bi trebao uzdizati, niti bi trebali tražiti ugled ili isticanje (1. Korinćanima 3:18-23). Zbog toga, onaj koji sadi i koji zalijeva nisu ništa, kaže Pavao, “u usporedbi s onim koji daje život sjemenu” (1. Korinćanima 3:7, Phillips).

Božji suradnici

Pavao time što je rekao nije podcijenio važnost našeg udjela u sađenju i zalijevanju. Nije htio da mi počnemo misliti, “Bog će učiniti da raste u svoje vrijeme”, i onda jednostavno sjednemo i čekamo da on to učini. On je znao da ono što mi radimo i kako to radimo utječe na to kako nešto raste.

Zbog toga je Pavao stalno hrabrio kršćane da naporno rade u svojoj službi i da poboljšaju svoje sposobnosti kao učitelji. Razmisli o savjetu koji daje mladom Timoteju. “Pazi na samog sebe i na nauku! Ustraj u ovim dužnostima, jer radeći ovo spasit ćeš i samog sebe i svoje slušatelje!” (1. Timoteju 4:16, St). “Zaklinjem te (...) propovijedaj riječ (...) u svoj strpljivosti i svakoj vrsti pouke. (...) Ispuni svoju dužnost do kraja!” (2. Timoteju 4:1, 2, 5, St). Timotejev trud da poboljša svoje sposobnosti ne bi imao smisla ako ne bi imao nikakav utjecaj na nečiji rast.

Poput Pavla i Apola, i ti možeš imati neprocjenjivu prednost služiti kao jedan od Božjih suradnika (1. Korinćanima 3:9; 2. Korinćanima 4:1; 1. Timoteju 1:12). Kao takvo, tvoje djelo je važno. Vrtlar ne očekuje da Bog čudesno stvori divan vrt bez napora od strane vrtlara. Treba li biti drugačije s duhovnim rastom? Svakako ne. Poput poljodjelca koji strpljivo “iščekuje skupocjen rod od zemlje”, prvo se mi moramo naprezati u sađenju i zalijevanju, dok čekamo da Bog učini da raste (Jakov 1:22; 2:26; 5:7, St).

Učini svoj dio

Budući da će, kao što apostol Pavao kaže, “svaki primiti svoju plaću prema svome trudu”, trebali bismo se upitati kako radimo (1. Korinćanima 3:8, St).

Geoffrey Smith, stručnjak za vrtlarstvo kaže: “Nisu potrebne posebne sposobnosti da se postane vrtlar, potrebno je samo zanimanje za biljke” (Shrubs & Small Trees). Slično tome, nisu nam potrebne posebne naslijeđene sposobnosti da bismo bili Božji suradnici, samo iskreno zanimanje za ljude i spremnost da nas Bog koristi (2. Korinćanima 2:16, 17; 3:4-6; Filipljanima 2:13).

Promotri neke od dobrih savjeta koje daju vješti vrtlari. Prema riječima jednog autoriteta, ako vrtlar početnik želi slušati one koji su iskusniji od njega, “učenik može brzo postati stručnjak”. Taj isti autoritet kaže da “stručnjak uvijek pronalazi nešto novo za učenje” (The Encyclopedia of Gardening). Prihvaćaš li spremno pomoć i osposobljavanje koje nam Jehova pruža kako bi mogao djelotvorno saditi i zalijevati? Ako prihvaćaš, bez obzira jesi li novi u tom djelu ili iskusan, možeš razvijati daljnje sposobnosti kao Božji suradnik i tako postati ‘sposobnim i druge poučiti’ (2. Timoteju 2:2, St).

Ako je spreman slušati i učiti, kaže Geoffrey Smith, “početnik će izbjeći najgore zamke”. Ako slušamo zapovijed koju Jehova daje kroz svoju Riječ i organizaciju, postupat ćemo na njegov način. Tada ćemo, naprimjer, izbjegavati takve zamke kao što je ludo prepiranje s onima koji se samo žele svađati ili boriti oko riječi (Priče Salamunove 17:14; Kološanima 4:6; 2. Timoteju 2:23-26).

Još jedan dobar vrtlarski savjet je da pažljivo razmisliš o nečemu prije nego požuriš s kopanjem. “Prije nego što započnete s kopanjem,” kaže The Encyclopedia of Gardening, “provedite vrijeme mirno odmjeravajući [svoja očekivanja].” Padaš li u zamku da žuriš u kršćansku službu a da prvo pažljivo i u molitvi ne razmisliš što želiš obaviti i kako to učiniti na najbolji način? Neka tvoji ciljevi budu jasni još prije početka službe. Naprimjer, razmišljaj o vrsti ljudi koje možeš sresti i o problemima s kojima bi se mogao suočiti, i pripremi se za njih. To će ti omogućiti ‘da ih pridobiješ što više [jer si] svima njima postao sve’ (1. Korinćanima 9:19-23, St).

“Nek ti ruka ne počiva”

Ako cijenimo prednost služiti kao Božji suradnici, nećemo škrtariti u našem sudjelovanju u zajedničkom poslu. “Ujutro sij svoje sjeme, a navečer nek ti ruka ne počiva. Jer ne znaš da li će biti bolje ovo ili ono, ili će oboje biti jednako dobro” (Propovjednik 11:6, St). Krajnji rezultati su u Jehovinim rukama, ali žet ćemo tek onda ako smo najprije marljivo sijali (Propovjednik 11:4).

Nikad nijedan vrt nije postao divan zbog nekog simboličnog, površnog kopanja i razbacivanja sjemena. Slično tome, u kršćanskoj službi zahtijeva se više nego samo simbolično sudjelovanje u raspačavanju biblijske literature. Kao Božji suradnici, trebamo marljivo i temeljito objavljivati dobru vijest o Božjem Kraljevstvu, tražeći one koji su ispravno naklonjeni (Djela apostolska 13:48). Sjeti se načela iz riječi apostola Pavla u 2. Korinćanima 9:6: “Tko škrto sije, škrto će i žeti; tko obilato sije, obilato će i žeti!” (St).

Poput svih dobrih vrtlara, mi pokušavamo saditi na dobroj zemlji. Međutim, čak ako je jednom nešto posađeno na najboljoj zemlji, to nije kraj posla. Goeffrey Smith kaže: “Kad je jednom nešto zasađeno, to ne znači da se više ništa ne zahtijeva od odgovorne osobe osim da nabavi stolicu za sklapanje i suncobran.” Ne, da bi nešto raslo zahtijeva se napor u zalijevanju i zaštiti biljaka. (Usporedi Priče Salamunove 6:10, 11.)

U stvari, kršćanska služba može značiti duga razdoblja napornog rada kad se čini da se ništa posebno ne događa. Ali, iznenada, ponekad i neočekivano, mogu uslijediti divni rezultati. Geoffrey Smith kaže: “Vrtlarstvo se sastoji od dugih razdoblja stalnog napornog rada protkanog trenucima tako uzvišene ljepote da se zaboravlja sve kopanje, plijevljenje i očita zabrinutost.” I ti možeš doživjeti trenutke uzvišenog zadovoljstva kad prijemljivo srce reagira na poruku istine — ukoliko spremno vršiš početno kopanje, sađenje, plijevljenje i zalijevanje. (Usporedi Priče Salamunove 20:4.)

Pavao i Apolo su znali da svojim djelom propovijedanja Kraljevstva i stvaranja učenika nisu sebi stekli neku posebnu važnost u kršćanskoj skupštini. Oni su razumjeli da je Bog taj koji čini da raste. Pa ipak, oni su sadili i zalijevali — marljivo. Slijedimo njihov primjer i stavimo se na raspolaganje Bogu kao “sluge preko kojih [drugi postaju] vjernici” (1. Korinćanima 3:5, 6, NW).

[Slika na stranici 23]

Bog čini da sve raste — ali i vrtlar čini svoj dio