Pogledaj što je Jehova učinio za nas!
“MOLILI smo se za takav događaj”, rekao je jedan čovjek. Drugi je ustajao svako jutro u četiri da bi molio. Za što? “Molio sam se da bismo jednog dana mogli imati slobodu javno obožavati Jehovu”, rekao je. U siječnju 1992, kad su se Jehovini svjedoci u Etiopiji okupili u Addis Abebi na svom Oblasnom kongresu “Ljubitelji slobode”, bilo je jasno da su te ponizne, iskrene molitve bile uslišene.
Taj kongres u Etiopiji bio je pokazatelj toga kako se stvari u Africi mijenjaju. Posljednjih se godina Jehovin narod u tih 13 zemalja radovao što je dobio zakonsku slobodu gdje je ranije bio pod zabranom ili ograničenjem. U Etiopiji je službena zabrana, koja je trajala 34 godine, ukinuta 11. studenog 1991, kad su službenici vlade potvrdili priznanje i kad je uslijedilo ponovno registriranje. Svjedoci su odmah započeli s pripremama za održavanje međunarodnog kongresa. No, prizor mnoštva od 7 573 sakupljenih na gradskom stadionu u Addis Abebi nadmašio je svačija i najsmjelija očekivanja. Za većinu prisutnih bilo je to kao da sanjaju. Uvijek iznova su govorili jedan drugome: “Brate, pogledaj što je Jehova naš Bog učinio za nas!” (Usporedi Psalam 66:1-5; 126:1.)
Činjenica da su 34 godine bili pod zabranom stvorila je neke neočekivane teškoće. Većina njih nije bila upoznata s divnim pjesmama Kraljevstva. Kako će ih prije kongresa naučiti pjevati? Četrdeset pjesama, uključujući 17 koje su se pjevale tokom kongresnog programa, bilo je prevedeno na amharski jezik. Zatim je bio sastavljen poseban pjevački zbor da bi se pjesme snimile na audiokasetu. Svaka skupština u glavnom gradu dobila je kopiju trake i čitava bi skupština uzela po 30 minuta vremena prije i poslije sastanaka za vježbanje pjesama. S kojim rezultatom? Stadion je za vrijeme kongresa bio ispunjen srdačnim i radosnim pjevanjem.
Zbog nemirâ u istočnom djelu zemlje bila je zatvorena cesta iz Dirē Dawe i Harēra prema glavnom gradu. Jedini način putovanja od tamo bio je avionom. U nemogućnosti da si priušte zračni prijevoz, no odlučni da budu na kongresu, osmero braće iz Harēra otišlo je do vojne baze i zamolilo za prijevoz vojnim avionom. Na njihovo iznenađenje, molbi je bilo udovoljeno. Omogućeno im je besplatno putovanje na kongres!
Ta etiopska braća, koja su u protekla tri desetljeća ustrajala pod teškoćama i progonstvom i koja su čak vidjela kako su njihovi prijatelji bili pogubljeni zbog svoje vjere, bila su dirnuta do suza kad su doživjela da su im molitve bile uslišene. Jedan je delegat rekao: “Plakao sam od početka kongresa.” Drugi kaže: “Kad biste mogli čitati srca, vidjeli biste koliko sam sretan.” Da, kakvu divnu stvar je Jehova učinio za te vjerne Svjedoke! (Psalam 66:16, 19).
Veća sloboda u zapadnoj i središnjoj Africi
Benin je daljnja zemlja u kojoj je djelo Jehovinog naroda bilo nedavno zakonski priznato. Što osjećaju Svjedoci s obzirom na to? Jedan govornik na kršćanskom sastanku tamo je potvrdio: “Sloboda obožavanja u ovoj zemlji zaista je dar od Jehove.” Da, tamošnji Jehovini sluge duboko su zahvalni što sada mogu uživati neograničenu slobodu okupljanja u obožavanju i govorenju svojim bližnjima o Jehovinom Kraljevstvu — slobode koje mnogi od nas prihvaćaju kao nešto što je samo po sebi razumljivo.
Kako će pokazati svoju radost? Gore spomenuti govornik ukazao je na jednu mogućnost kad je rekao: “Naše sudjelovanje u djelu propovijedanja — posebno naše odlaženje od kuće do kuće s dobrom viješću — odražava naše cijenjenje te slobode.” U Beninu je to bez sumnje bio slučaj. Kao dokaz pogledaj samo brojeve pionira. U siječnju 1990, mjesecu kad je ukinuta 14-godišnja zabrana, bilo je 77 objavitelja u općoj punovremenoj službi. Dvije godine kasnije taj se broj više nego utrostručio, na 244!
To ne znači da Jehovini svjedoci u Beninu prije ukidanja zabrane nisu bili aktivni. Štoviše, njihova je ustrajnost ostavila dubok dojam na jednog vojnog zapovjednika koji je imao zaduženje u logoru u koji su se dovodila braća kad su bila uhapšena. Budući da je njihova odlučnost služiti Jehovi vodila do čestih hapšenja, bio je gotovo uvijek u kontaktu s njima. No, to ga je samo podsjećalo na ugodne biblijske rasprave koje je s njima vodio ranije, dok su uživali zakonsku slobodu.
Konačno je njihova jaka vjera u njemu probudila osjećaj duhovne gladi. Posjećivao je različite crkve i sekte, no nikad nije mogao utažiti tu glad. Tek kad je u siječnju 1990. bila ukinuta zabrana mogao je slobodno raspravljati sa Svjedocima i pronaći odgovor na svoju duhovnu potrebu. Sada je kršten i služi kao pionir. Njegova je promjena na neki način podsjetila braću u Beninu na ono što se dogodilo Savlu iz Tarza: “Naš negdašnji progonitelj sada propovijeda vjeru” (Galaćanima 1:23, St).
U prosincu 1991. Jehovini svjedoci u još jednoj zapadnoafričkoj zemlji, u Nigeru, bili su registrirani kao zakonska korporacija, te su bila ukinuta ograničenja njihovog djela. I ovdje je bila radosna reakcija. Podružnica u Nigeriji, koja brine za Niger, izvještava o reakciji na jednom kongresu: “Na kongresu u Maradi je u petak nakon ključnog predavanja bilo javljeno braći da smo sada zakonski priznati u Nigeru. Bili su jako uzbuđeni i pljeskali su nekoliko minuta. Po završetku programa braća su snažno izrazila svoje osjećaje, grleći jedan drugoga i radujući se toj dobroj vijesti.” Možemo si predstaviti taj prizor i radujemo se s njima.
Kako će tamošnja braća koristiti svoju novostečenu slobodu? Jedna pionirka u Nigeru sigurna je što se tiče odgovora na to pitanje. Ona piše: “Činjenice pokazuju da na našem području u Nigeru ima mnogo onih koji će prije kraja izaći iz Babilona Velikog. Kao dokaz toga, mogla sam svaki mjesec izvještavati od 80 do 85 ponovnih posjeta i voditi 13 ili 14 biblijskih studija, unatoč činjenici da sam mnoge od svojih posjeta predala drugim objaviteljima.” Ta vjerna sestra dodaje: “Zbog zdravstvenih teškoća u službi propovijedanja ne mogu činiti toliko koliko bih željela, no svatko čini koliko može.”
I u Ruandi, u središnjoj Africi, uzbudljivo se promijenila situacija Jehovinih svjedoka. U travnju 1992. izdan je dokument sa sadržajem da su konačno zakonski priznata organizacija. Dokument su primili u tjednu Spomen-svečanosti, i 1 526 objavitelja u Ruandi bilo je ushićeno prizorom od 6 228 prisutnih na tom događaju. Hoće li ta draga braća pokazati svoju radost i cijenjenje većom aktivnošću u objavljivanju dobre vijesti? Očigledno da! U istom mjesecu, travnju, skupštinski su objavitelji imali prosjek od 27,7 sati u djelu propovijedanja i 17 ponovnih posjeta, vodeći u prosjeku 2,4 biblijska studija. A oko 40 posto njih bilo je u nekom vidu punovremene službe.
Zakonski priznati u južnoj Africi
Dolje u južnoj Africi svjež povjetarac slobode osjetile su dvije lijepe zemlje, Mozambik i Angola. U Mozambiku je zakonsko priznanje potvrđeno u veljači 1991. Kad se situacija tamo smirila, Watch Tower Bible and Tract Society je poslao misionare u tu zemlju koja je bila tragično opustošena građanskim ratom. Misionari su naišli na plodno tlo. Biblijska literatura — posebno knjiga Pitanja mladih — djelotvorni odgovori — vrlo je tražena. Jedna misionarka izvještava da je za manje od dva i pol sata raspačala 50 knjiga.
Zainteresirane osobe brzo se odazivaju. Jedan je misionar došao na adresu koju je dobio od Društva te se pokazalo da se radi u čovjeku koji je u vojsci. Vodio je dobru raspravu s njim i dvojicom njegovih rođaka. Prilikom ponovnog posjeta vodili su daljnju korisnu raspravu s tim čovjekom i petoricom drugih. Zatim su prihvatili poziv da prisustvuju javnom predavanju i Studiju Kule stražare — sve u roku od četiri dana.
U Angoli su se Svjedoci radovali sve većoj slobodi koja je dostigla vrhunac zakonskim priznanjem njihovog djela u travnju 1992. Kako koriste svoju veću slobodu? Sudjeluju u službi propovijedanja! U Angoli ima oko 17 000 objavitelja i oni vode gotovo 60 000 biblijskih studija. Kakav izgled za budući porast!
Mladi sudjeluju u svjedočenju
U ovim zemljama, u kojima je djelo propovijedanja nedavno zakonski priznato, čak i mladi i nekršteni pokazuju svoje cijenjenje aktivnošću u službi. U Republici Kapverdski otoci, gdje su Jehovini svjedoci u studenome 1990. bili zakonski priznati, ustala je na jednom kongresu 17-godišnja djevojka da bi dala javnu izjavu svoje vjere. Nakon krštenja, vidio je neki posjetilac grupu ljudi oko nje. Prišao joj je da bi joj čestitao i upitao je tko su bili ti ljudi. “O”, odgovorila je, “to su moji biblijski studiji.” Vodila je sedam studija i oni su bili tu da joj čestitaju na njenom krštenju. Već je predala molbu da služi kao pomoćni pionir i radosno očekuje kad će konačno ispuniti preduvjete za općeg pionira.
Desetgodišnju djevojku u Angoli su pitali da li je objavitelj. Odgovorila je: “Jesam.” Vodi li bilijske studije? “Naravno.” Koliko? “Sedam”, odgovorila je ta desetgodišnjakinja.
U knjizi Djela apostolska čitamo da u jednom razdoblju u prvom stoljeću “crkva [skupština, NW] po svoj Judeji, Galileji i Samariji bijaše na miru; izgrađivala se i živjela u strahu Gospodnjemu te se povećavala utjehom Duha Svetoga” (Djela apostolska 9:31, St). Molimo se da bi se ovo za našu braću u Africi također pokazalo razdobljem mira. Radujemo se s njima što su duhovno izgrađeni te se molimo da bi Jehovin duh bio na njima dok koriste svoju slobodu za širenje dobre vijesti i dok se nadalje brojčano povećavaju.
[Okvir na stranici 24]
(Vidi publikaciju)
Zemlje u kojima su Jehovini svjedoci dobili zakonsko priznanje ili gdje su uklonjena ograničenja
1. Gambija, prosinac 1989.
2. Benin, siječanj 1990.
3. Republika Kapverdski otoci, studeni 1990.
4. Mozambik, veljača 1991.
5. Gana, studeni 1991.
6. Etiopija, studeni 1991.
7. Kongo, studeni 1991.
8. Niger, prosinac 1991.
9. Togo, prosinac 1991.
10. Čad, siječanj 1992.
11. Kenija, ožujak 1992.
12. Angola, travanj 1992.
13. Ruanda, travanj 1992.
[Slika na stranici 23]
Objavitelj Kraljevstva iz Benina oglašava na svom bubnju riječi iz Mateja 24:14
[Slika na stranici 25]
U mnogim afričkim zemljama pravi kršćani dobro koriste svoju novostečenu slobodu
[Slika na stranici 26]
Novi Svjedoci simboliziraju svoje predanje Jehovi krštenjem u vodi