Istina prožima mjestance mnogih vodâ
KAKO neobično! Ustanovilo se da je područje poznato po svojim mnogim vodama žedno! Da je područje koje je dobro opskrbljeno vodom suho i iscrpljeno! Radi se o žeđi koja se može utažiti jedino istinom iz Božje riječi, Biblije. To je priča o Rahbehu, malom mjestancu sa 2 200 stanovnika, smještenom u planinama sjevernog Libanona, oko 130 kilometara od Beiruta.
Ime Rahbeh na arapskom znači “prostrano mjesto” i dolazi od semitskog korijena koji znači “proširen, razastrt”. Odgovarajuće značenju, mjestance je razastrto na dva velika brda oko 600 metara nadmorske visine. Tokom zime i proljeća, visoko na planinama prema istoku može se vidjeti snijeg koji prizoru pridodaje nešto veličanstveno. No, prije svega, Rahbeh je mjestance mnogih voda. U tom području ima 360 izvora, velikih i malih, koji daju dragocjenu vodu za plodna polja pšenice, nasade marelica, krušaka, bresaka i vinove loze u okolnim dolinama.
Susret prošlosti i sadašnjosti u Rahbehu
U mnogim su pogledima stvari u Rahbehu ostale gotovo iste od biblijskih vremena. Kuće u mjestancu smještene su gusto jedna do druge. Ulice su tijesne, zavojite i krcate prometom — magarcima i kravama. Iako ima nekoliko motornih vozila, životinje ovdje imaju prednost. Njihovi vlasnici vrlo često na njih natovare dobra na polju i tada ih pošalju same kući. One idu uskim ulicama, probijajući se kroz uzana mjesta te se vraćaju svom domu. Zar to ne sliči onome što je Izaija imao na umu kad je rekao: “Vo poznaje gospodara svojega i magarac jasle gospodara svojega”? (Izaija 1:3).
Rahbeh je također mjesto suprotnosti. Tu ćeš naći apsolvente sveučilišta kao i jednostavne zemljoradnike koji nikad nisu bili u gradu. Tu su vile okružene vrtovima i male kolibe oko kojih trči stoka. Električni uređaji nalaze se u gotovo svakom domu, no električna struja nije uvijek na raspolaganju. Zbog toga mnoge kuće imaju generatore. Glavne ulice u mjestancu su asfaltirane, no putevi koji vode u polja većinom su neasfaltirani i neravni. Zato se proizvodi sa poljâ mogu prevažati jedino pomoću domaćih životinja. Možeš čak vidjeti magarca kako na polje nosi električni generator koji električnom energijom snabdijeva poljoprivredne strojeve koji se na poljima koriste pored teglećih životinja.
Ni život u mjestancu nije se mnogo promijenio. Ako ostaneš preko noći, možda će te u dva ili tri sata ujutro probuditi kukurikanje pijetla. Svakodnevni posao počinje rano ujutro, zato se nemoj iznenaditi kad još po mraku čuješ viku ljudi koji dozivaju jedni druge dok pripremaju životinje. U zoru možeš vidjeti kako mnogi mještani sa svojim natovarenim životinjama kreću na polja ili na tržnice prodavati svoju robu.
Kako dan odmiče, dječaci i djevojčice izlaze da se igraju na ulicama i javnim mjestima. Njihovi uzvici i smijeh ispunjavaju zrak, gotovo jednako kao što je to bilo i u drevnom Jeruzalemu, kako je to opisao prorok Zaharija: “Ulice će gradske biti pune djetića i djevojaka, koje će se igrati po ulicama” (Zaharija 8:5). Također ćeš ustanoviti da su mještani vrlo prijazni i znatiželjni. Očekuje se da pozdraviš svakog mještanina koga sretneš, dok oni žele znati tko si, odakle si, zašto si tu i kamo ideš. Ljudi se međusobno vrlo dobro upoznavaju.
Vode istine stižu u Rahbeh
U tako tijesno povezanoj zajednici novosti se brzo šire. Upravo se to dogodilo kad se Asaad Younis 1923. vratio iz Sjedinjenih Država u Rahbeh. Zanimajući se je li Asaad u Americi postao bogat, njegov ga je prijatelj Abdallah Blal otišao posjetiti. Umjesto da razgovara o novcu, Asaad mu je dao primjerak knjige Harfa Božja i rekao mu: “Ovdje je pravo bogatstvo.” Abdallah, nekadašnji protestant, pročitao je tu publikaciju koja se temelji na Bibliji i duboko ga se dojmila. Iako Asaad nije mnogo poduzeo s obzirom na te informacije, Abdallah je bio uzbuđem onim što je naučio i javno se izjašnjavao da je našao istinu.
Nešto kasnije, Abdallah se preselio u Tripoli, glavni grad na sjeveru Libanona. Tamo je uspostavio kontakt s nekoliko Istraživača Biblije, kako su tada Jehovini svjedoci bili poznati, i dalje je napredovao u svom proučavanju Biblije. Kasnije se preselio natrag u Rahbeh da bi širio dobru vijest koju je upoznao. Sumještane bi uključio u rasprave o temama kao što su Trojstvo, ima li čovjek besmrtnu dušu, paklena vatra, svećenstvo, misa i korištenje likova, prenoseći im što Biblija uistinu naučava.
Neki su mještani pokazali zanimanje. Troje ili četvero pridružilo se Abdallahu u djelu propovijedanja. Zatim su počeli održavati nedjeljne sastanke. Oni su se sastojali od slušanja snimljene propovijedi sa gramofona ili čitanja iz Biblije iza kojeg je slijedila diskusija o tome što su upravo čuli. Kasnije su koristili neka pomoćna sredstva za proučavanje Biblije, uključujući knjige Harfa Božja, Bogatstvo i ”Let God Be True“ (“Neka Bog bude istinit”). Broj prisutnih nije prelazio deset osoba, od kojih je većina bila više radoznala nego zainteresirana. Činilo se da su neki dolazili uglavnom zbog jela koje se posluživalo na kraju svakog sastanka.
U 1940-im dodijeljena je Abdallahu Blalu odgovornost da nadgledava grupu u Rahbehu. Pokazao se kao revan i lojalan Jehovin sluga, pruživši dobar primjer drugima. Jedan od njih, brat Mattar, sjeća se kako su išli u službu propovijedanja: “Budući da u to vrijeme nisu bili na raspolaganju automobili, brat Blal i ja išli smo pješice svjedočiti u obližnja sela. Ja sam nosio gramofon, dok je brat Blal preuzeo vodstvo u govorenju. Obično smo ostali dva ili tri dana prije nego što smo se vratili kući.” Brat Blal vjerno je služio Jehovi sve do svoje smrti 1979. u starosti od 98 godina.
Napredak donosi protivljenje
Kako je djelo napredovalo, braća su počela doživljavati protivljenje. U 1950-im godinama je na poticaj mjesnog svećenika pokrenuta akcija progonstva braće u Rahbehu. Svećenik je optužio braću da profaniraju i oskvrnjuju crkvu. Neki su mještani postali tako razjareni da su braću kamenovali, a neka su braća bila uhapšena i zatvorena. Međutim, kasnije ispitivanje dokazalo je da su optužbe krive. Ipak su braća bila nekoliko dana zadržana u zatvoru.
Drugi je protivnik pokušao pridobiti mještane, od kojih neki možda nisu znali dobro čitati, da potpišu dokument koji je braću optuživao za mnoge stvari, uključujući uznemiravanja ljudi upornim posjetima u njihovim domovima. Kako bi pridobio više njih da potpišu dokument, rekao im je da se radi o zahtjevu da neki radnik bude premješten natrag u mjestance. Kad su ljudi saznali da se zapravo radi o optužbi protiv Svjedokâ, precrtali su svoje potpise. Takvi incidenti pripomogli su davanju dobrog svjedočanstva mnogim službenicima u tom području.
Osim što su morala izlaziti na kraj s takvim izravnim protivljenjem, braća su se suočila s još jednom zaprekom. U malom mjestancu gdje svatko svakoga pozna, “strah od ljudi meće zamke”, kako to pokazuje Biblija u Pričama 29:25 (Ša). Braća su trebala sakupiti hrabrost da bi propovijedali susjedima, prijateljima i rođacima koji su ih stalno kritizirali i rugali im se. To je dalo pravo značenje Isusovim riječima iz Mateja 10:36: “Neprijatelji čovjeku postaće domašnji njegovi.” No, kako poslovica dalje kaže, “tko se uzda u Gospoda, sakriven je”. Vjera i ustrajnost braće donijeli su izvanredne rezultate.
Istina prožima Rahbeh
Tokom godina mještani su počeli cijeniti dobro vladanje Jehovinih svjedoka i mnogi su prihvatili istinu. Braća su bila presretna kad je 1969. u Rahbehu bila osnovana druga skupština. Nastavili su raditi vrlo naporno. Mnogi su prihvatili punovremenu službu, neki su se čak preselili da bi služili u drugim područjima uključujući grad Beirut. Jehova je blagoslovio njihov trud tako da je 1983. u Rahbehu osnovana treća skupština. U međuvremenu je više braće emigriralo ili su se preselili da žive u gradovima. Ipak, porast se nastavio i u Rahbehu je 1989. osnovana četvrta skupština, a zatim je 1990. slijedila peta.
Sada gotovo svaka obitelj u mjestancu ima rođaka ili prijatelja koji je Svjedok. Neprijateljstvo koje je nekad postojalo, nestalo je. Ljudi su bolje upoznali Svjedoke. Zapravo, izrazi “starješina”, “pionir”, “pokrajinski nadglednik”, “kongres” i “Harmagedon” postali su dio rječnika mještana. U posebnim prilikama, kao što je posjet pokrajinskog nadglednika ili Spomen-svečanost, ulice su prazne a Kraljevske dvorane prepune. Neke skupštine čak stavljaju zvučnike na balkon, na korist susjedima.
U Rahbehu sada ima preko 250 objavitelja Kraljevstva. To znači da je 1 Svjedok na oko 8 osoba! Jedna skupština sa 51 objaviteljem ima područje od 76 kuća koje obrađuju svaki tjedan. Zamisli što se dogodilo u mjesecima ožujku i travnju prošle godine kad je, zajedno s 13 općih pionira u Rahbehu, 98 od 250 objavitelja prihvatilo pomoćnu pionirsku službu. Područje je bilo obrađivano mnogo puta svakog tjedna. Nije bilo neobično da su istu kuću posjetila dva ili tri para objavitelja istog dana ili čak u isto vrijeme. Većina mještana navikla je na posjete. No, kad se neki čovjek žalio, objavitelj mu je odgovorio: “Ako prihvatite našu ponudu za biblijski studij, posjećivat ćemo vas samo jednom tjedno.” Govore i sa svima koje sretnu na poljima — s ljudima koji oru, siju, zalijevaju ili jašu na magarcima.
Činjenica je da je biblijska istina prožela Rahbeh, mjestance mnogih voda. To nije sve. Upravo kao što je Rahbeh izvor svježe vode za mnoga okolna mjesta, tako ih opskrbljuje i živodajnim vodama biblijske istine. Objavitelji iz Rahbeha pješice posjećuju ljude u obližnjim mjestima, i organiziraju grupe koje na cijeli dan automobilima idu propovijedati u mjesta koja su udaljenija. Neki se objavitelji sele da bi služili u drugim gradovima. Uz Jehovin blagoslov, doći će do daljnjeg porasta koji će donijeti još više hvale nebeskom Ocu, Jehovi Bogu.
[Slika na stranici 26]
Prizor na ulici u Rahbehu