Propovijedanje u Maputu — uzbudljivom glavnom gradu Mozambika!

Godine 1991. Jehovini svjedoci su dobili zakonsko priznanje u Mozambiku. Od tog vremena propovijedanje dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu spektakularno napreduje u ovoj tropskoj zemlji na jugoistočnoj obali Afrike. Slijedi izvještaj o tome kako Jehovini svjedoci izvršavaju svoje biblijsko obrazovno djelo u Mozambiku, naročito oko Maputa, glavnog grada.

BUDUĆI da na njegovo vrijeme utječe topli Indijski ocean, Mozambik uživa u blagoj klimi. Duž obale je obilje divnih palmama obrubljenih plaža i koraljnih grebena. Velik zaljev sa zaklonjenim vodama leži na jugu zemlje — idealna lokacija za njen glavni grad, Maputo.

Međutim, ljepota i spokoj ove zemlje kose se s nasiljem iz njene povijesti. Stoljećima se borila pod stranom dominacijom, prvo Arapima a zatim Portugalcima. Ovi drugi došli su s punim blagoslovom Katoličke crkve da iz zemlje opljačkaju njena blaga — bjelokost, zlato i robove. Konačno, nakon stoljećâ kolonijalnog tlačenja, izbila je oštra unutarnja borba koja je dovela do nezavisnosti 1975. Nažalost, promjena nije život učinila sigurnijim, budući da se zemlja uplela u građanski rat, što je dovelo do mnogo patnje za narod, posebno za nedužno seosko stanovništvo.

Maputo, glavni grad

U posljednjem desetljeću, tisuće Mozambikanaca pobjeglo je u relativnu sigurnost većih naselja i gradova. To je naročito vidljivo u Maputu, gdje kombinacija starinske portugalske arhitekture i živopisne Afrike gradu pridaje živu atmosferu. Ako kreneš u šetnju širokim avenijama s drvoredima u današnjem Maputu, prva stvar koju ćeš primijetiti su mnoštva ljudi koji trčkaraju amo-tamo u vezi svog dnevnog posla. No, postoji jedna razlika. “Unatoč prezaposlenosti i tegobi svakodnevnog života, ljudi uvijek imaju spreman osmijeh”, primjećuje Rodrigo, misionar u Maputu. “Teško da ćeš ikad naići na grube ljude!” Da, Mozambikanci su poznati kao spontani i prijateljski nastrojeni ljudi.

Naravno, kao i u većem dijelu Afrike, prirodno mjesto da se sretnu ljudi je na mjesnoj tržnici. Da bi došao do tamo možeš se povesti na Chapi 100, što je mjesni naziv za mnoge kamione za dostavu koji se upotrebljavaju za javni prijevoz. Kao i obično, izgleda da više ljudi visi izvan kamiona nego što ih je unutra. Možda je bolje hodati.

Mozambikanci su neizlječivi poduzetnici. Posjetilac u Maputu će nesumnjivo zapaziti kako se mnogi bave postavljanjem malih štandova na pločnicima i uličnim uglovima. Želiš li kupiti svježe voće, povrće, biljke ili začine? Ima dovoljno za svakoga. Što je sa živim pilićima, indijskim oraščićima ili trskom kojom ćeš sagraditi svoju kuću? Ništa nije preteško, i sve se radi u prijateljskom duhu. Usluge kao što su laštenje tvojih cipela ili pranje tvog automobila također su na raspolaganju. Upotrebljavajući vruću debelu željeznu šipku i plastičnu foliju, mladi dječak će čak presvući tvoje dragocjene dokumente.

Zapravo, nije sva trgovina na cesti sasvim zakonita. No, to se ipak radi. Ilegalni ulični prodavači s kolicima nazivaju se dumba nenge, što znači “osloni se na svoje noge”. To je nesumnjivo zato što su, kad vlasti dođu u inspekciju, brze noge neophodne za opstanak njihovog nesigurnog posla.

Sudeći prema mirisu, sigurno se približavamo ribarnici! Svakog dana kasno poslijepodne, duž plaža Coste do Sol, užurbanost aktivnosti okružuje ribarske čamce dok donose svoj dnevni ulov. Osim riba svih oblika i veličina, tu su rakovice, jastozi i, naravno, slavni mozambički morski račići. Međutim, možda će te zanimati jedna druga vrsta ribarenja koje se odvija u i oko Maputa.

‘Ribari ljudi’

Nakon dobivanja zakonskog priznanja u Mozambiku, Jehovini svjedoci su doživjeli lijep odaziv javnosti. Jedan čovjek je izrazio svoje cijenjenje riječima: “U Londonu sam vidio mnogo vaših na ulicama. U stvari, gdje god sam bio, vidio sam Jehovine svjedoke. Sada se dobro osjećam kad vas vidim i ovdje.”

Ako je prihvaćanje Biblija i na Bibliji temeljene literature na portugalskom i songajskom, mjesnim jezicima, nekakva naznaka, tada je to zaista duhovno naklonjen narod. Paula, jedna druga misionarka, izvještava da je u prosječno subotnje jutro sasvim moguće uručiti preko 50 časopisa na bazaru, ili centralnoj tržnici. Knjiga Pitanja mladih — djelotvorni odgovori pokazuje se krajnje popularnom. Mnogi mladi su prognani ili su ostali siročad zbog rata, i čini se da cijene vrijednosti i smjernice koje pruža ova knjiga.

Na tipično nesputan afrički način, velike grupe zainteresiranih osoba okupit će se oko misionara da čuju što se govori. Takva okupljanja na pločniku često se razviju u žive biblijske razgovore. Jedna sestra se prisjeća uzbudljivog iskustva.

“Dok sam jednom prilikom svjedočila na ulici, uplašila sam se kad je vojni džip uz škripu zakočio pored mene. Mladi vojnik je povikao nekim prolaznicima: ‘Hej, vi tamo, recite toj gospođi da dođe ovamo.’ Kad sam došla do njega, vojnikovo lice se pretvorilo u širok osmijeh dok je govorio: ‘Vi ste dobri ljudi. Sretni smo što vas vidimo ovdje. Vjerujem da imate knjigu o mladima. I ja bih htio jednu.’ Odgovorila sam da nemam nijednu, ali sam mu zajamčila da ću mu, čim budu na zalihi, jednu dostaviti kući.”

Dostave u depo

Da bi se udovoljilo sve većoj potražnji za literaturom, podružnica Društva Kula stražara u Južnoafričkoj Republici svaka dva tjedna dostavlja literaturu u depo u Maputu. Manuel, misionar, brine se za depo i odgovoran je za organiziranje distribucije literature.

Jedno jutro ušetao je čovjek srednjih godina i pitao čemu služi ovo mjesto. Manuel je odgovorio da je to depo za biblijsku literaturu. Čovjek je izašao, ali se za nepunu minutu vratio.

“Rekli ste da su to biblijske knjige, zar ne?”, pitao je.

“Da, točno”, odgovorio je Manuel.

“Za koju je to organizaciju?”, pitao je čovjek.

“Jehovine svjedoke”, odgovorio je Manuel, dodajući: “Ovom literaturom opskrbljujemo mjesne skupštine.”

“Ah, Jehovini svjedoci!” Čovjekovo lice je zasjalo. “Ima toliko toga što mi se sviđa kod vas. Ali u isto vrijeme, ima nešto što mi se ne sviđa kod vas.”

“Pa, što vam se sviđa kod nas?”, pitao je Manuel taktično.

“Volim zanimljive i obrazovne knjige koje izdajete”, objasnio je čovjek. “Ono što ne volim je to što ih nikad ne mogu dobiti dovoljno. Ne možete vjerovati kako smo mi u Maputu gladni za literaturom poput vaše.” Zatim je izvukao popis publikacija Društva Kula stražara, uključujući i mnoge stare brojeve časopisa Kula stražara i Probudite se! koji su mu nedostajali.

“Ovaj popis nosim sa sobom”, rekao je Manuelu. “Kad god sretnem Jehovine svjedoke, pokušam dobiti bilo koju publikaciju koju imaju. Ako mi možete pomoći da nabavim ovo što imam na svom popisu, spreman sam vam platiti suhim zlatom.”

Uslijedio je razgovor. Manuel je saznao da je taj čovjek prvi put došao u kontakt s Jehovinim svjedocima tokom 1950-ih, kad je čitao knjigu Stvaranje. No, budući da je djelo Jehovinih svjedoka bilo zabranjeno pod portugalskom vladavinom, učinjen je mali napredak.

Kad je nakon toga posjetio tog čovjeka u njegovom uredu, Manuel je zapazio da su sve publikacije koje izdaje Watch Tower omotane u plastičnu foliju i uredno posložene. Manuel je nabavio publikacije koje je čovjek trebao da kompletira svoju zbirku, i učinio je pripreme da se s čovjekom i njegovom obitelji vodi biblijski studij.

Sve to duhovno sađenje i zalijevanje počinje donositi mnogo ploda kako Bog ‘daje te raste’. Postoje snažne naznake da će žetva pojedinaca ispravnog srca uroditi obilnim plodom u Mozambiku! (1. Korinćanima 3:6; Ivan 4:36).

Teokratski napredak unatoč preprekama

Danas ima više od 50 skupština u i oko grada Maputa. Međutim, ne može se naći nijedna Kraljevska dvorana Jehovinih svjedoka. Zašto? Zbog loših ekonomskih uvjeta, skupštine nisu mogle graditi iako su neke mnogo godina posjedovale zemljište.a

Ipak, takve prepreke ne sprečavaju napredak. Trenutno ima mnogo više od 5 000 biblijskih studija na domu, koji se vode u južnom dijelu Mozambika. Potražnja za studijima je tolika da se moraju postaviti određeni prioriteti. Ako netko zatraži studij, obično se pretpostavlja da će prisustvovati svim skupštinskim sastancima.

Skupština koja se nalazi u naselju daščara, nedavno je imala 189 prisutnih na nedjeljnim sastancima iako ima samo 71 objavitelja dobre vijesti. Ta velika grupa sastaje se pod vedrim nebom u dvorištu jedne kuće. Taj prostor je sakriven od pogleda javnosti valovitim limom i ogradom od trske. Prije svakog sastanka, prostor se temeljito počisti, a veliki dio prisutnih, uključujući i mnoge odrasle, sjedi na prostiračima od trske koji su položeni na tlo. Kako samo napeto prate program! Budući da mnogi novi nemaju primjerak Kule stražare s kojim bi pratili studij, oni uče poklanjati pomnu pažnju tokom čitanja odlomaka, i većina ruku je u zraku radi odgovora na pitanja koja postavlja voditelj.

Jedna druga skupština sa 59 objavitelja redovito ima više od 140 prisutnih. Obično se sastaju na otvorenoj terasi. Ali kad je kišno vrijeme, skupština se stisne u dvije sobe malog stana. Bujica prisutnih počinje ispunjavati hodnik, kuhinju i balkon. I ponovno, nemoguće je ne primijetiti cijenjenje i pažljivost dok svi, uključujući i mnoge mlade, napeto prate program.

Potencijal za budući rast u Mozambiku nigdje nije tako vidljiv kao na kongresima. Nedavno je u staroj areni za borbu s bikovima u centru grada održan pokrajinski sastanak. Možeš li zamisliti iznenađenje približno 3 000 objavitelja kad je predavanjima prisustvovalo više od 10 000 osoba?

“Žetva je velika”

Takva iskustva jasno pokazuju da u Mozambiku ima još mnogo posla. Neke skupštine su tek nedavno imale svoj prvi posjet putujućeg nadglednika kojeg je poslala podružnica. Oni primaju toliko potrebnu podršku koja će im pomoći da provedu ispravne organizacijske procedure u skupštinama.

Skupštine su vrlo zahvalne i za nedavni dolazak misionara Gileada. Francisco, starješina u Maputu, primjećuje: “Za nas je to velik korak naprijed. Imali smo revnost. Imali smo ljubav. No, nedostajale su nam najnovije informacije o mnogim organizacijskim pitanjima. Ono što zaista trebamo je netko s iskustvom iz prve ruke da nas nauči kako se stvari trebaju uraditi. Sada smo tako sretni što su misionari kod nas.”

Misionari su, sa svoje strane, radosni da mogu služiti svojoj braći. Hans, koji je nedavno dodijeljen u Mozambik nakon što je 20 godina služio u Brazilu, ovako to sažima: “Velika je prednost raditi na mozambičkom području! Osjećamo da smo na rubu ogromnog porasta ovdje. Toliko toga treba uraditi. Mogli bismo upotrijebiti još 10 ili 20 misionara samo u Maputu.”

Povećana teokratska aktivnost koja se sada odvija u Mozambiku podsjeća na Isusove hitne riječi: “Žetva je velika, a poslenika malo. Zato molite gospodara žetve da pošalje poslenike u žetvu svoju” (Matej 9:37, 38, St). Postoji svaki razlog za vjerovanje da će Jehova odgovoriti na tu hitnu molbu u korist svojih slugu u Mozambiku.

Tisuće Jehovinih svjedoka provelo je 12 ili više godina u zatvoreničkim centrima u sjeverozapadnom Mozambiku. Kad su se neki od njih nedavno vratili u Maputo, jedini materijalni posjed koji su imali bio je komad tkanine da je omotaju oko svojih bedara. Ono što su imali u obilju bila je vjera! Darežljivi prilozi hrane i odjeće od drugih Svjedoka iz obližnjih zemalja pomogao im je da u životu imaju novi početak.

[Bilješke]

[Slika na stranici 23]

Skupštine imaju lijep odaziv za kršćansko svjedočenje u subotnja jutra

[Slike na stranici 24]

Upoznaj petogodišnjeg Jaimita. On je rođen u zatvoreničkom logoru. Danas su njegovi roditelji sretni što su se vratili u Maputo. Francisco, Jaimitov otac, svaki tjedan okuplja cijelu obitelj na biblijskom studiju. Oba roditelja provode mnogo vremena osposobljavajući svoju djecu da budu djelotvorni učitelji u službi propovijedanja. Jaimito uživa davati literaturu na glavnoj tržnici

[Slika na stranici 25]

Činjenica da skupštine nemaju na raspolaganju Kraljevske dvorane ne zaustavlja njihov napredak. U većini slučajeva, broj prisutnih na sastancima je više nego dvostruko veći od broja objavitelja