Goajiro Indijanci reagiraju povoljno

STARIJA gospođa koja sjedi u hladu ogromnog stabla odjevena u crnu haljinu dugu do poda izgleda kao da je s nekog drugog svijeta. Govori i jezikom koji je našim ušima stran. “Dođite opet”, kaže oduševljeno. Pokazujući na drugih 50 osoba svoje rase koji sjede oko nje i dodaje: “Svi mi želimo da opet dođete. Dođite svaki tjedan!”

Tko su bili ovi ljudi? Zašto su toliko željeli da ponovo dođemo iako nas prije toga nikad nisu sreli? Dozvolite da vam pričamo o danu koji smo proveli među Goajiro Indijancima koji žive na poluotoku La Guajira u sjeveroistočnoj Kolumbiji i susjednoj sjeverozapadnoj Venezueli.

Prvi dojmovi

Polazeći iz Caracasa, glavnog grada Venezuele, zaustavili smo se najprije u Maracaibu. Dok smo se vozili u grad, opazili smo tri mlade žene koje su hodale uz cestu u dugim šarenim haljinama. Njihove crte lica bile su drukčije od prosječnih Venezuelaca — istaknute jagodice, smeđa koža, glatka crna kosa. Primijetivši njihov lak, graciozan hod, probudila se naša znatiželja prilikom tog prvog opažanja Goajiro Indijanaca.

Svanuo je vedar i miran dan kad smo putovali na poluotok La Guajira. Prije nego je jutarnje sunce postalo prevruće, ukrcali smo se, nas 50, u autobus, uzbuđeni da možemo imati udjela u posebnoj akciji koja obuhvaća cijelu zemlju i kojom se želi donijeti biblijsku vijest u udaljena područja ovdje u Venezueli. Krenuli smo prema gradu Paraguachónu na granici s Kolumbijom.

Ostavivši grad Maracaibo iza sebe, prolazili smo kroz mnoge male gradove i sela, od kojih svako ima tržnicu i nekoliko štandova na kojima se prodaju pletene sandale i duge, šarene haljine koje se zovu mante. Svako selo ima lijep trg u središtu i crkvu u pastelnim bojama, što cijelom prizoru daje ljubak izgled. Svi ljudi imaju indijanske crte lica. Iako su za nas tako drukčijeg izgleda, moramo se sjetiti da su to bili jedni od prvobitnih Venezuelaca.

U potrazi za kućama

Konačno smo stigli do našeg odredišta. Naš autobus je skrenuo prema rubu ulice i parkirao kraj niskog zida u hladu jednog stabla ogromnog raspona grana. S druge strane zida bila je mjesna seoska škola — zatvorena jer je bila nedjelja.

Podijelivši se u dvije grupe, išli smo suprotnim pravcima tražeći kuće. Pozivali smo sve na biblijsko predavanje na Goajiro jeziku koje će se održati u tri sata poslije podne u dvorištu škole. Pratila nas je Evelinda, domorotkinja Goajiro Indijanaca. Nadamo se da će nas tako bolje prihvatiti, jer iako govorimo španjolski, ne znamo ništa na Goajiro jeziku.

Kad smo izašli iz sela, morali smo mnogo hodati od jedne kuće do druge. Dok smo hodali dugačkom ravnom cestom obrubljenom gustom šikarom pratio nas je mali dječak star oko deset godina i zurio u nas s otvorenom znatiželjom. Evelinda mu se osmjehnula i objasnila mu na goajiro jeziku svrhu našeg posjeta tom području. On se zvao Omar i, nakon što smo ga pozvali na predavanje, odjurio je.

Odvajajući se od ceste, slijedili smo prljavu stazu koja je još uvijek bila vlažna od nedavnih kiša. Saznali smo da su to bili krijumčarski putevi između Kolumbije i Venezuele. Zrak je bio ispunjen mirisom bujne vegetacije. Iako je sparna vrućina bila malo teška, nije mogla prigušiti naše oduševljenje. Sve neugodnosti su, u svakom slučaju, bile zaboravljene kad se put kroz gusto, tropsko zelenilo odjednom otvorio u veliku čistinu — tipično Goajiro gospodarstvo.

Licem u lice s Goajiro Indijancima

Desetak koza s lijepim bijelim, crnim i smeđim šarama leži u hladovini zadovoljno žvačući. U visaljki rastegnutoj između dva stabla, leži jedna žena i hrani svoje dijete. Dva mališana igraju se u blizini. Žena se nalazila odmah s druge strane ograde od pruća i žica koja je okruživala kuću od blata i trstike s krovom pokrivenim slamom. U dvorištu je bilo nekoliko otvorenih jednostavnih kućica. Jedna od njih je očito bila kuhinja, gdje je na podu gorjela vatra od drva ispod nekoliko lonaca nalik kotlu. U blizini visile su kozje kože za sušenje.

Jedan čovjek koji je stajao kraj ulaznih vrata potrčao je kad nas je ugledao i postavio dvije stolice za nas u blizini žene u visaljki. Evelinda je pozdravila čovjeka i ženu na njihovom jeziku i objasnila im uz pomoć ilustrirane brošure Raduj se zauvijek životu na Zemlji! biblijsku nadu za budućnost. Mirni uvjeti u tom području pokazali su nam da teme o međunarodnim krizama ili o porastu nasilja u gradovima ovdje neće biti prikladne. Jedna Svjedokinja u grupi je objasnila da je Goajiro Indijancima, budući da su ponešto rezervirane naravi, važno u početku pokazati srdačno i iskreno osobno zanimanje. “Često pitamo za zdravlje obitelji, kakav je urod, ako je nedavno padala kiša, i tako dalje”, rekla je. “To nam otvara put da im govorimo o Božjem Kraljevstvu i da im pokažemo da će Jehova uskoro ukloniti sve patnje i Sotonu Đavla, koga se posebno plaše.”

Dok je Evelinda govorila, izražavali su njeni slušatelji suglasnost i uskoro nas je pratila još jedna žena i nekoliko djece. Ranije smo saznali da goajirski zakon dozvoljava mužu imati više od jedne žene. Je li to i ovdje mogao biti slučaj? Pomislili smo na Yenny, privlačnu 21-godišnju Goajiro Indijanku koja živi u Maracaibu. Bogati Goajiro je ponudio visoku svotu za nju. Ali njeni roditelji, koji nisu Jehovini svjedoci imali su različita mišljenja. Dok je majka bila za to da je uda, Yennyin otac je rekao ne. Prosac je već bio oženjen s Yennynom sestrom!

Kad je Evelinda završila svoje izlaganje, čovjek je uzeo brošuru. Žena koja je stajala iza njega također je zamolila za jednu i mi smo rado ispunili njenu molbu. Ostali Svjedoci nisu nas čekali. Zato smo pozvali obitelj na poslijepodnevno predavanje i otišli, jer se nismo željeli izgubiti u ovom nepoznatom kraju.

Jedan Svjedok iz grupe pričao je što mu se dogodilo. Jedan čovjek ga je pažljivo slušao u visaljki dok je njegova žena donijela neko osvježenje — dvije čaše chiche, spravljene od samljevenog kukuruza. Naš brat je uljudno prihvatio i popio. Kasnije mu je njegova Goajiro pratilja Magaly ispričala kako je taj napitak bio spravljen. Obično se kukuruz melje zubima! Kad je vidjela kako je problijedio, nije se mogla suzdržati nego je prasnula u smijeh.

Drugi gospodin Indijanac, kojeg se očito dojmio trud naše braće da stignu s biblijskom porukom do njegovog doma, skočio je sa svoje visaljke. Obukao je košulju i osobno ih je vodio do jednog skrivenog naselja koje su previdjeli.

Prolazeći preko druge čistine gdje su neki od naših prijatelja razgovarali s odraslima u obitelji, vidjeli smo grupu male, neodjevene djece s nadutim trbusima kako mirno stoje ispod jednog stabla. Saznali smo da je to bila posljedica pothranjenosti i parazita. Mnogi od ovih ljudi nemaju tekuće vode i električne struje. To naravno znači da nemaju hladnjake, ventilatore ili rasvjetu.

Neočekivani odaziv

Prijepodne je vrlo brzo prošlo. Kad smo se vraćali prema autobusu na ručak, bili smo radoznali koliko će onih koje smo pozvali doći poslije podne na predavanje.

U 14.45 sati razmišljali smo hoće li naša grupa koja je došla autobusom biti jedino slušateljstvo našeg goajirskog brata koji je pripremio predavanje od 45 minuta na lokalnom jeziku. Ali ne! Prva mala obitelj došla je sramežljivo u školsko dvorište. Morali su biti iznenađeni kad su ih svi pozdravili dobrodošlicom. Za sljedećih nekoliko minuta stiglo je mnogo više njih, neki su očito daleko pješačili. Obitelj koja je živjela u čistini s tucetom koza bila je također tu! Kako je samo drukčije u svojoj elegantnoj crnoj manti izgledala gospođa koja je bila u visaljki! Došao je čak i mali Omar s kojim smo razgovarali na ulici, očigledno potpuno sam. Kad su stizali drugi, popunila se betonska stepenica u školskom dvorištu koja je poslužila kao klupa. Tada je naš prijazni vozač autobusa počeo vaditi sjedala iz autobusa da bi ljudi za vrijeme predavanja mogli na njima sjedjeti.

Ukupno je 55 Goajiro Indijanaca sjedilo i slušalo dok je Eduardo držao biblijsko predavanje. Međutim, nisu sjedili u potpunoj tišini. Ako su bili suglasni s nekom točkom koju je predavač iznio, mrmljali su ili brundali pokazujući svoje odobravanje. Kad je govorio o dolazećem kraju zla, starija mu se gospođa, spomenuta na početku, pridružila. “Da, ima mnogo zla”, rekla je dovoljno glasno da svi čuju. “Zapravo, neki zli ljudi sjede upravo ovdje. Tako se nadam da slušaju!” Brat Eduardo je taktično primio primjedbu na znanje i nastavio s predavanjem.

Nakon što je predavanje završilo, fotografirao je jedan iz naše grupe. Goajiro Indijancima se to svidjelo, te su pitali trebaju li podignuti svoje brošure Raduj se zauvjek za sljedeću snimku. Neki su tada postupno odlazili, no oko polovice njih su ostali i gledali kako ulazimo u autobus. Obećali su nam da će opet doći, zatim su stajali i mahali sve dok su mogli vidjeti autobus.

Pri odlasku smo zaista osjećali da je bila prednost donijeti dobru vijest o Božjem Kraljevstvu ovim ljudima. U mnogim slučajevima čuli su je po prvi put. Svjedoci u Maracaibu su već razgovarali o svom sljedećem posjetu. Hoće li biti nastavka ove priče?

Uspješan nastavak

Braća su nakon dva tjedna ponovno navratila. Dali su mnogo biblijske literature, izvršili ponovne posjete kod zainteresiranih osoba i uspostavili biblijske studije. Osim toga, 79 Indijanaca prisustvovalo je drugom javnom predavanju pod vedrim nebom. Tom prilikom braća su objasnila da će, zbog pokrajinskog sastanka, ponovno doći za tri tjedna umjesto za dva. Indijanci su se preplašili. “Do tada možemo umrijeti!” rekao je jedan od njih. Pitali su što je pokrajinski sastanak. Zvučalo je tako dobro da su odlučili da i oni žele biti tamo! Učinjene su pripreme i 34 njih mogli su prisustvovati sastanku u Maracaibu, gdje su im braća koja govore Goajiro pomogla razumjeti španjolski program.

Jehovina volja je da “sve vrste ljudi (...) dođu do točne spoznaje istine” (1. Timoteju 2:3, 4, NW). Kakva je samo radost vidjeti tako povoljan odaziv među tim Indijancima koji traže istinu na poluotoku La Guajira!

[Okvir na stranici 26]

Biblijska istina obogaćuje živote

Iris i Margarita, dvije Goajiro tinejdžerke, bile su oduševljene kad su vidjele brošuru Raduj se zauvijek životu na Zemlji! No, imale su jedan problem. Nisu znale čitati. Svjedokinja koja ih je posjetila ponudila se da će im pomoći uz pomoć brošure Naučiti čitati i pisati. Uskoro su se djevojke radovale što su bile sposobne pisati i ispravno izgovarati ime Jehova.

Dok su napredovale, divile su se čudesnoj nadi koju pruža Biblija. Posebno ih je dirnulo obećanje da će svi ljudi uživati slobodu. “Za nas tinejđerke je život ovdje jako žalostan”, objasnile su. “Obično nas udaju vrlo rano, i stalno smo izložene opasnosti silovanja.”

Vrhunski doživljaj za Iris i Margaritu bilo je njihovo prisustvovanje pokrajinskom sastanku u Maracaibu. Njihova lica su odražavala radost koju su osjećale u srcima, posebno za vrijeme pjevanja pjesama. Uvijek su željno čekale na vratima kad je Svjedokinja došla na njihov biblijski studij i nikad nisu propustile javno predavanje održano u njihovom selu. Te mlade djevojke osjećaju da je njihov život zaista obogaćen spoznajom o Jehovi Bogu i njegovom naumu.