Održati kršćansku besprijekornost u ratom pogođenoj Liberiji
Ispričao očevidac
“KAD se slonovi bore, i trava će trpjeti.” Kako dobro ova poslovica iz Zapadne Afrike sažima ono što se dogodilo u nedavnom ratu u Liberiji! Život je izgubilo oko 20 000 ljudi, a polovica stanovništva zemlje od 2,6 milijuna bila je raseljena. Većina onih koji su trpjeli nisu bili vojnici; oni su bili “trava” — bezazleni muškarci, žene i djeca.
Kad je rat buknuo u prosincu 1989, blizu 2 000 Jehovinih svjedoka u Liberiji radovalo se stalnom brojčanom porastu, te su s pouzdanjem gledali u budućnost. Nažalost, bili su dio ‘trave koja je trpjela’.
Širenje rata
Rat je započeo na granici između Liberije i Obale Bjelokosti, a ubrzo su se izbjeglice počele slijevati u glavni grad, Monroviju, koja ima više od pola milijuna stanovnika. Od ožujka do svibnja 1990, dok se borba pomicala ka jugu, misionari Jehovinih svjedoka bili su evakuirani najprije iz Gante, a zatim iz Gbarnge. Oni su bili među posljednim stanovnicima koji su napustili te gradove. Rat je dostigao vrhunac kad su oružane snage 2. srpnja 1990. ušle u Monroviju.
Nitko nije bio pripremljen za užase koji su uslijedili. Tri odvojene vojske borile su se međusobno na ulicama teškom artiljerijom, raketama i bacačima granata. Oni koji nisu bili ubijeni zbog pripadništva omrznutom plemenu bili su podvrgnuti stalnom dodijavanju i ispitivanjima. Jedne noći u kolovozu, više od 600 ljudi, žena i djece koji su tražili sklonište u luteranskoj crkvi Svetog Petra bilo je pogubljeno od strane usljed rata poludjelog odreda smrti.
Stotine su bježale od borbi samo u odjeći koju su nosili. Obitelji su bile odvojene i mjesecima nakon toga nisu se mogle ponovo okupiti. Izgledalo je da se promijenilo cjelokupno stanovništvo Monrovije, jer su prazne kuće bile naseljene vojnicima i izbjeglicama koji su pobjegli iz drugih dijelova grada. Više od polovice stanovništva Monrovije bilo je raseljeno. Većina je izgubila sve što su imali, te im je poginuo bar jedan rođak. Neki su ih izgubili mnogo više.
Stanje je postalo tako kritično da je pet drugih zemalja Zapadne Afrike poslalo svoje vojnike da pokušaju obnoviti mir. Do kraja listopada 1990, većina borbi postupno je prestala. Međutim, tada je avet gladi obavila izgorjeli grad poput plašta. Posredništva za pomoć izvijestila su da je u jednom trenutku gotovo trećina djece iz Monrovije ispod pet godina starosti bila neishranjena i da je više od stotinu ljudi umiralo svakog dana. Špekulanti nisu nimalo olakšali stanje; mnogi su krali rižu određenu za pomoć u slučaju gladi i zatim je prodavali za 20 ili više dolara po zdjelici. Bolest je bila sve prisutnija, posebno kolera, budući da su gradske vodovodne, sanitetske i električne službe bile potpuno uništene.
Približno tisuću Jehovinih svjedoka koji su živjeli u Monroviji također je veoma trpjelo. Većina je napustila grad i otišla u seoska područja, dok su drugi brodom otputovali za Ganu i Nigeriju ili cestom za Obalu Bjelokosti ili Sierra Leone. Od srpnja do prosinca 1990, više od 30 Svjedoka izgubilo je život. Neki su poginuli od topovske vatre, dok su drugi umrli od posljedica bolesti i gladi. Alan Battey i Arthur Lawson, američki misionari, apsolventi Škole osposobljavanja slugu, izgleda da su bili među poginulima. Ah, kakva je samo utjeha za one od nas koji su izgubili rođake ili prijatelje u tom strašnom vremenu na Bibliji temeljena nada uskrsnuća! (Djela apostolska 24:15).
Kršćansko bratstvo u akciji
Kako je rat bjesnio, mnogi raseljeni Svjedoci potražili su utočište u podružnici Jehovinih svjedoka i misionarskom domu na drugoj strani grada. Neki su tražili zaštitu jer su bili članovi plemena koje su vojnici na tom području ubijali. Većina je u podružnici dobila radne zadatke, te su bili od neprocjenjive vrijednosti u pomaganju prilikom kuhanja i čišćenja, dok su ostali bili određeni da sakupljaju jestive plodove u obližnjim močvarama kad su to vanjski uvjeti dozvoljavali.
Ljudi su spavali posvuda, u misionarskim spavaćim sobama, na hodnicima, u ekspeditu i u uredima. Kopali smo i održavali zahode za mnogo ljudi. Žene su bile određene da služe kao medicinske sestre, te su uspješno brinule za mnoge slučajeve malarije i groznice. Proljev je bio česti problem.
Organizirali smo posebne pripreme unutar zgrade, uključujući vježbe za slučaj bombardiranja. Tako smo, kad su suprotstavljene snage ispaljivale teške artiljerijske granate, bili uvježbani da brzo stignemo na sigurna mjesta u podružnici. Iako je naš zid od 3 metra predstavljao izvjesnu zaštitu, on nije bio dovoljno visok da zadrži metke koji su se odbijali. Naš krov uskoro je poprimio izgled posude za papar zbog svih rupa koje je imao!
Mnogi su riskirali svoj život da zaštite druge Svjedoke od onih koji su ih željeli ubiti zato što su pripadali omrznutom plemenu. Jednog dana u podružnicu je stigla uplakana kršćanska sestra sa svojom preživjelom djecom, od kojih je jedno bila beba od dva tjedna. Njen suprug i mlađi sin tinejdžerske dobi upravo su pred njenim očima poginuli. Drugi Svjedok uspio je sakriti nju i njenu ostalu djecu kad su se ubojice vratile da ih potraže.
Još jedna obitelj stigla je u podružnicu sa nekrštenom objaviteljicom koja je pomogla da se obitelj zaštiti kad su ih pokušali ubiti pripadnici njenog plemena. Zatim, kad se situacija promijenila i kad je nekrštena objaviteljica došla u opasnost, obitelj ju je spasila od pripadnika svog plemena.
Misionari su uvijek iznova razgovarali sa naoružanim ljudima na ulazu u podružnicu kako bi ih pokušali zadržati od pretresa ili pljačkanja prostorija. Jednom je ljutita grupa provalila unutra, držeći nas na nišanu i tvrdeći da krijemo pripadnike određenog plemena. Bili su iznenađeni kad su vidjeli mirno ponašanje mjesnih Svjedoka koji su tiho sjedili i slušali na kršćanskom sastanku kojeg smo održavali. Pretražili su kuću ali nisu pronašli ono što su tražili. Uvijek smo bili u stanju uvjeriti nametljivce da ne skrivamo vojnike ili bilo kojeg njihovog neprijatelja. Kao kršćani, bili smo neutralni.
Za vrijeme jedne teške borbe, grupa Svjedoka stigla je u podružnicu noseći jednog brata koji je imao rak u zadnjem stadiju. Nažalost, ubrzo je umro. Iskopali smo grob u dvorištu, i kakvu smo samo osjećajnu pogrebnu službu imali! Brat je bio jedan od naših najdivnijih mjesnih starješina, sa dugogodišnjom vjernom službom. Oko stotinu iseljenih osoba okupilo se u predvorju za komemorativni govor, koji je održan uz detonacije granata.
Nabavljanje hrane i vode
Zalihe hrane bile su veoma ograničene. Još i prije početka rata, trgovci su obustavili uvoz robe. Tako je u gradu ostalo veoma malo hrane. Naša zaliha hrane u podružnici trajala bi mjesecima za naših 12 članova obitelji, ali je s nama ponekad živjelo i do 200 ljudi, uključujući susjede koji nisu Svjedoci i kojima je pomoć bila neophodno potrebna. Svi su bili ograničeni na jedan mali obrok dnevno; na takvoj hrani preživjeli smo mjesecima. Svi su bili gladni. Bebe su bile sama kost i koža, beživotno ležeći na rukama svojih roditelja.
Uskoro je naša zaliha hrane nestala. Gdje smo mogli nabaviti još? U Monroviji nije bilo otvorenih trgovina. Gdje god da pogledaš, izgladnjeli ljudi tumarali su ulicama u potrazi za hranom. Jeli su sve — uključujući pse, mačke i štakore. Dva misionara iz podružnice odlučila su pokušati otići do Kakate, grada udaljenog oko 60 kilometara, u kojem je borba prestala.
Stavili su časopise Kule stražare i znakove na prozore automobila da bi se prepoznali kao Jehovini svjedoci. Nakon što su prošli kroz različita kontrolna mjesta, zaustavio ih je i ispitivao velik, krupan čovjek sa granatama obješenim na grudi i sa pištoljem na boku. Predstavili su se kao Jehovini svjedoci i rekli mu da žele otići u Kakatu po nešto hrane.
“Pođite za mnom”, rekao je. “Ja sam ovdje zapovjednik bitke.” Odveo ih je u svoj štab. Kad je saznao da su pružili sklonište iseljenim ljudima, naredio je svojim ljudima da našoj podružnici isporuče 20 vreća riže, od kojih je svaka bila teška 45 kilograma! Osim toga, izdao im je propusnicu za put do Kakate, a određena je i oružana pratnja da ih sigurno vodi kroz preostala kontrolna mjesta.
U Kakati su pronašli našeg kršćanskog brata Abrahama koji je posjedovao trgovinu. On je na zalihi imao kutije hrane za nas, uključujući mlijeko u prahu, šećer, konzervirano povrće i druge neophodne artikle. Bilo je zaista divno vidjeti kako su se naša braća pobrinula za njihov put. Jehova je sigurno bio zadovoljan što smo svoju hranu podijelili sa svojim prijateljima i susjedima, jer su sada naše zalihe bile ponovo popunjene (Priče Salamunove 11:25).
Na drugoj strani Monrovije, misionari u misionarskom domu također su se brinuli za raseljene osobe, te su i oni primili pomoć iz neočekivanih izvora. Naprimjer, jedan misionar dobio je tri vreće riže od jednog vojnika koji ga se sjetio iz vremena kad je prije nekih 16 godina služio na području tog vojnika. Još jedan misionar dobio je četiri vreće riže nakon osobnog razgovora sa vođom jedne od zaraćenih frakcija.
U jednom trenutku izgledalo je da ćemo morati evakuirati podružnicu zbog nestašice vode. Naš izvor bio je jedno vrijeme jedini izvor pitke vode za mnoge u tom području. Međutim, počelo je ponestajati goriva za električni generator za našu pumpu. Kad je jedan čovjek koji je u prvim danima borbe dobio zaštitu u podružnici čuo za naš problem, iz cijenjenja za ono što smo učinili za njega pronašao nam je gorivo, tako da naša zaliha vode nikad nije presušila.
Održavanje duhovne snage
Kad su nas, posljednje misionare, u listopadu 1990. poticali da napustimo Liberiju, najviše smo razmišljali o tome kako će naša braća i sestre izaći na kraj sa situacijom. Iz izvještaja koje smo do tog vremena dobili očito je da su ostali zaposleni u službi propovijedanja.
Prije rata, prosjek sati provedenih u službi za svakog Svjedoka bio je oko 17 svakog mjeseca. Ipak, za vrijeme rata, unatoč stalnoj potrebi da u šumi sakupljaju hranu, Svjedoci su u nekim skupštinama imali prosjek više od 20 sati po objavitelju! Osim toga, zbog nestašice časopisa Kula stražara, mnoge naše sestre rukom su prepisivale studijske članke kako bi bilo više primjeraka za studij u nedjelju.
Četiri skupštine najbliže Monroviji bile su preplavljene Svjedocima koji su pobjegli ispred borbe u gradu. Ta braća izgubila su sve što su imala, budući da se nisu mogla vratiti svojim kućama da uzmu bilo što. Ustvari, mnogi su mjesecima bili čak na suprotnim stranama borbenih linija od svoje vlastite djece i roditelja! Na Spomen-svečanosti na Isusovu smrt 30. ožujka, te četiri skupštine zajedno imale su 1 473 prisutna.
Svjedoci koji su ostali u Monroviji, njih oko 300, poduzeli su posebne napore da sudjeluju u pomoćnoj pionirskoj službi u mjesecu Spomen-svečanosti, iako su samo nekoliko tjedana ranije od gladi bili fizički tako slabi da su jedva mogli i hodati. Veoma su se trudili da pozovu ljude na Spomen-svečanost, tako da je bilo prisutno 1 116 osoba.
Jedan kršćanski starješina u Monroviji objasnio je: “Odlučili smo ponovo se početi sastajati u našoj Kraljevskoj dvorani počinjući sa prosincem 1990. Prvi put bilo je 17 prisutnih. Kasnije se taj broj povećao na 40, tako da je neko vrijeme bilo oko 40-ak. Zatim je, 24. veljače, broj prisutnih porastao na 65, a tjedan dana kasnije na 85. Osim toga, gotovo svi u skupštini odazvali su se pozivu da stupe u pomoćnu pionirsku službu u ožujku.”
Briga za druge
“Naša crkvena braća bila su zauzeta ubijanjem jedni drugih [iz protivničkih plemena] za vrijeme rata”, zapazio je jedan rođak Svjedoka koji nije bio Svjedok, “nemajući nikada vremena za suvjernike.” No, kako se situacija razlikovala kod Jehovinog naroda!
Naprimjer, vođa susjednog štaba za pomoć pisao je u veljači 1991. braći koja su vodila brigu za podružnicu: “Ovo pismo služi kao znak zahvale i cijenjenja vama i vašoj instituciji za skladišne objekte koje nam nastavljate pružati za vrijeme dijeljenja hrane našem narodu. Vaš humanitarni postupak pokazuje vašu spremnost kao Zajednice da ostvarite mir i prosperitet ovoj zemlji. Molimo da nastavite sa svojim korisnim uslugama.”
Jehovini svjedoci u drugim zemljama brzo su se odazvali na potrebe svoje liberijske braće. Pomoć je bila dopremljena iz zemalja kao što su Sierra Leone i Obala Bjelokosti iz Zapadne Afrike, Nizozemska i Italija iz Evrope i Sjedinjene Države.
Jedna djevojčica, čija je majka bila pogubljena zato što je pripadala omrznutom plemenu, izrazila je svoju zahvalnost za pomoć koju je primila. Ona je pisala: “Veliko vam hvala za sve stvari koje ste mi poslali. Sad se osjećam kao da je moja majka uz mene. U ratu sam izgubila nju i svog malog brata. Molim Jehovu da vas sve blagoslovi. Imam 11 godina.”
Također zahvalan za pomoć koju je primio, jedan brat sa šesteročlanom obitelji i suprugom koja se mjesecima morala skrivati zbog svog plemenskog porijekla pisao je: “Nismo upadali u tuđe kuće da pljačkamo i prodajemo njihovo vlasništvo a ipak, za razliku od naših susjeda, svaki dan imamo što jesti zato što znamo mudro koristiti ono malo što imamo. To smo naučili od Jehove.”
Veoma dojmljiv bio je i duh brata koji je pobjegao u Obalu Bjelokosti sa svojom suprugom i dvoje djece. Za sobom je ostavio divnu kuću koja je poslije bila spaljena do temelja. Ipak, rekao je da ga nije najviše pogodio gubitak kuće, već njegove teokratske biblioteke!
Naučene su vrijedne pouke
Osvrćući se unatrag, mogu biti zahvalan što nas je Jehova poučio mnogim vrijednim poukama. Poznavajući osobno mnoge koji su održali svoju besprijekornost i preživjeli, kao i neke koje su zadržali svoju besprijekornost i umrli, naučio sam cijeniti važnost posjedovanja misaonog stava apostola Pavla, koji je pisao: “Ako živimo, Jehovi živimo, i ako umiremo, Jehovi umiremo. Stoga i ako živimo i ako umiremo, Jehovi pripadamo” (Rimljanima 14:8, NW).
Još jedan dugogodišnji misionar zapazio je: “Kroz sve ovo naučili smo da je Jehova neusporedivi Pomoćnik. Baš kao što je Pavao rekao: ‘Čak smo u sebi smatrali sigurnom smrtnu osudu, (ali to bijaše) da se ne bismo uzdali sami u se, nego u Boga koji uskrisuje mrtve’ ” (2. Korinćanima 1:9, St; Psalam 30:10). On je dodao: “Rat nam je jasno pokazao da je Jehovin narod zaista bratstvo, odjeveno u samopožrtvovnu ljubav koju je isticao Isus” (Ivan 13:35).
Pismo jedne liberijske sestre upućeno nekima od nas misionara koji smo morali napustiti zemlju za vrijeme borbi u listopadu 1990. dobro prikazuje snagu našeg kršćanskog bratstva. “Molim se da se svi uskoro vratite u Liberiju i da možemo imati kongres”, pisala je ona. “Ah! Jedva čekam taj dan. Već sama pomisao na to raduje me.”
Da, bit će divno vidjeti uobičajenu svakodnevicu potpuno obnovljenih kršćanskih aktivnosti u Liberiji. Naša sestra je u pravu; prvi kongres u Monroviji nakon povratka misionara i ostalih izbjeglica bit će zaista radostan. U to nema sumnje!
[Karta na stranici 27]
(Vidi publikaciju)
LIBERIJA
Monrovia
Kakata
Gbarnga
Ganta
SIERRA LEONE
GVINEJA
OBALA BJELOKOSTI
Atlantski ocean
[Slika na stranici 28]
Djeca iseljenih Svjedoka u podružnici za vrijeme rata
[Slika na stranici 31]
Liberijske izbjeglice sortiraju odjevne predmete koje su poklonili Svjedoci iz Obale Bjelokosti