Težnja za slobodom u Senegalu
UZ SAMU obalu nasuprot Dakru, modernom glavnom gradu Senegala, leži mali otok Gorée. Na njemu stoji kruti podsjetnik na tamni dio povijesti — kuća robova izgrađena 1776.
To je jedna od mnogih takvih kuća u kojima je i do tri mjeseca u bijednim uvijetima bilo zatvoreno od 150 do 200 robova prije nego su bili otpremljeni na udaljena mjesta. Obitelji su bile razdijeljene, a njihovi članovi nikad više nisu vidjeli jedan drugoga; otac je mogao biti poslan u Louisianu u Sjevernoj Americi, majka u Brazil ili Kubu, a djeca u Haiti, Gvajanu ili Martinique. Kakvo podcjenjivanje ljudske slobode! To je također snažan podsjetnik da je sloboda dragocjena prednost koja nije uvijek bila posjed svih ljudi.
To sam saznao iz turističke brošure koju sam čitao u avionu koji je letio za Senegal, najzapadniju zemlju na velikoj izbočini Zapadne Afrike. Savansko područje Senegala leži između pustinja na sjeveru i istoku i gustih džungli na jugu. Tu možeš pronaći veličanstveno, dugovječno drveće baobaba, sa svojim zanimljivim plodovima nazvanim majmunski kruh, iz kojeg se pravi vinska kiselina. To je također zemlja majmuna, raznobojnih ptica i starinskih sela smještenih u šumarcima mangovog drveća.
Opustio sam se na sjedalu i razmišljao o svom dugo očekivanom posjetu toj kapiji Zapadne Afrike. Danas se Senegal, sa svojih sedam milijuna stanovnika iz mnogih različitih etničkih sredina, raduje potpunoj slobodi. Ali zar osoba ne može biti slobodna u fizičkom pogledu, a ipak robovati običajima i praznovjerju koje ga lišava prave slobode? Željno i nestrpljivo sam očekivao susret sa svojom duhovnom braćom da iz prve ruke saznam kako u tom dijelu svijeta napreduje istina koja oslobađa ljude (Ivan 8:32).
‘Jehova želi da imate tu zgradu’
Najprije sam planirao posjet podružnici Društva Kula stražara i misionarskom domu u Dakru. Kad smo stigli do modernog zdanja u tihom predgrađu, na pročelju sam primijetio veliko slovo J. Moje prvo pitanje prilikom obilaska podružnice bilo je što označava slovo J.
“To je veoma zanimljivo”, objasnio je moj vodič. “Kad smo 1985. tražili veće objekte za podružnicu, posjetili smo ovu zgradu koja je tada bila u izgradnji. No, smatrali smo da je prevelika za naše potrebe. Kad je vlasnik čuo da smo Jehovini svjedoci, uporno je želio da nam iznajmi zgradu, jer je znao za naše poštenje. ‘Siguran sam da vaš Bog, Jehova, želi da imate ovu zgradu’, rekao je. ‘Pa, gledajte! Tu je čak i veliko J na pročelju! Kad sam ga stavio tu, mislio sam da treba označavati moje ime John, ali sam sada siguran da je to za Božje ime, Jehova!’ Sretni smo što smo u zadnjih pet godina u ovoj divnoj zgradi.”
Kao sljedeće, želio sam saznati kako je u Senegalu započelo djelo propovijedanja.
“Oslobađajuće vode istine bile su dovedene u Senegal početkom 1950-ih preko jednog od Jehovinih svjedoka iz Francuske koji je došao na temelju radnog ugovora. U Dakru je 1965. otvoren ured podružnice koji se brinuo o djelu u zemljama sa francuskim govornim područjem, Senegalu, Maliju i Mauritaniji, kao i u zemlji sa engleskim govornim područjem, Gambiji. Od 1986. brinuli smo se i za djelo u Gvineji Bisao, gdje se govori portugalski.”
Svjestan činjenice da 90 posto stanovništva na tom području čine ne-kršćani, upitao sam kakav je napredak postignut. “Točno je da mnogi ljudi u tim zemljama nisu upoznati sa Biblijom”, rekao je moj vodič, “ali djelo stalno napreduje. U siječnju 1991. bili smo sretni zbog 596 objavitelja Kraljevstva. To pokazuje da su mjesna braća i misionari radili veoma ustrajno.”
“Pretpostavljam da ovdje rade mnogi misionari”, primijetio sam.
“Da, imamo ih oko 60 koji su dodijeljeni područjima za koja mi brinemo, a oni dolaze iz 13 zemalja. Oni naporno rade i u velikoj su mjeri doprinjeli tome da djelo dobije čvrste temelje. Taj duh odražavaju mjesna braća svojom ljubavlju i revnošću za istinu. Iako se suočavaju sa problemima kao što su nezaposlenost i veoma ograničena materijalna sredstva, mnoga braća svakog mjeseca provode 15 i više sati u službi propovijedanja. Nadamo se da ćeš prilikom svog posjeta sresti neke od tih revnih radnika.”
Željno sam to očekivao.
U službi propovijedanja sa misionarima
Margaret (koja je sve do svoje nedavne smrti bila u misionarskoj službi više od 20 godina) ponudila se da me povede na svoje područje u centru grada. Uzeli smo car rapide (brza kola) da okusimo nešto od mjesnog života. To je ustvari bio mali autobus koji često zastaje. On prevozi 25 putnika i ako su svi oni vitki, to putovanje može biti gotovo ugodno. Dvije gospođe koje su sa mnom dijelile klupu uopće nisu bile vitke, no ja sam uz osmjeh prihvatio takvu situaciju.
“Na mom području u poslovnom centru grada možeš vidjeti mnoge zanimljive stvari”, objasnila je Margaret kad smo stigli do našeg odredišta. “Vidiš li one raznobojne sandale?” upitala je, pokazujući na neke štandove uz pločnik. “Napravljene su od obojene kože ovaca ili koza.” Prišli smo izrađivačima sandala, a Margaret je započela svoju ponudu na njihovom wolof jeziku. Pažljivo su slušali i bili su zadivljeni crtežima Adama i Eve u brošuri u boji.
Uskoro su nam prišli ulični prodavači, ovdje poznati kao bana-bana ljudi, nudeći nam beskonačnu raznolikost stvari. Neki su imali metle; drugi su nudili odjeću, brave, lijekove, ženske torbice, naranče, pa čak i žive ptice. Jedan mi je želio prodati koru, žičani instrument načinjen od pola tikve, sa gudalom za vrat instrumenta; svirao se sa obje ruke. Primijetio sam da je na poleđini bio mali kip u obliku maske oblikovan od štavljene kože, roga jarca i malih školjki “za sreću”. Objasnili smo da nećemo kupiti ništa što je ukrašeno znakovima koji mogu biti povezani sa vračanjem ili nekršćanskim običajima. Na naše iznenađenje, bana-bana čovjek se složio, ukazujući da je i sam musliman. Sakrio je koru u svoj dugi naborani ogrtač, ili boubou, i pažljivo slušao dok je Margaret nudila brošuru, napisanu na arapskom. Bio je tako oduševljen da je uzeo brošuru i počeo je odmah čitati. Nakon što nam se duboko zahvalio, otišao je sa brošurom i neprodanom korom. Bili smo sigurni da će kod kuće proučiti brošuru.
Kasnije sam razgovarao sa Johnom, koji je također bio misionar preko 20 godina.
“Ovdašnji ljudi su veoma prijateljski raspoloženi, tako da možete razgovarati gotovo sa svakim koga sretnete”, rekao mi je John. “Narodni pozdrav ‘assalam alaikum’ znači ‘mir s tobom’, a većina ljudi je miroljubiva. Ovo je zemlja terange, ili gostoljubivosti, a izražena je dobrohotnošću, ljudskom srdačnošću i vedrinom.” Sada sam mogao lakše uvidjeti zašto mnogi mladi Jehovini svjedoci iz drugih zemalja mogu napustiti svoje obitelji i prijatelje da bi služili na ovom misionarskom području.
Oslobođeni da teže za punovremenom službom
Misionarski duh je imao veliki utjecaj na mjesne Svjedoke. To je posebno očito iz činjenice da velika nezaposlenost čini prihvaćanje punovremene pionirske službe stvarnim izazovom. Marcel i Lucien, koji su učenjem biblijske istine bili oslobođeni mnogih štetnih navika, objašnjavaju:
“Željeli smo pokazati svoje cijenjenje prihvaćanjem pionirske službe. No bilo je teško pronaći posao sa skraćenim vremenom. Pokušali smo sa vrtlarstvom, ali nije išlo. Pranje i glačanje odjeće oduzimalo nam je previše vremena. Sada se bavimo pekarstvom i neke su nam trgovine stalne mušterije, tako da posao ide dobro.” Zaista im je trebalo jako puno vjere i domišljatosti, zajedno sa iskrenim naporima, no to dokazuje da je moguće ući u punovremenu službu čak i kad su ekonomski uvjeti otežani.
Kad su Jehovini svjedoci započeli proučavati Bibliju s Michelom, on je pohađao univerzitet u Dakru. “Bio sam potišten zbog duha nemorala koji su gajili mnogi studenti, a progonila su me i zamršena pitanja”, priča on. “Zašto je čovjek u ropstu tako štetnim običajima i uvjetima? Biblija mi je pružila odgovore. Bilo je to kao da mi je sa ramena skinut težak teret. Iako su moji roditelji bili uporni da nastavim studije, uključio sam se u pomoćnu pionirsku službu, a zatim sam služio kao opći pionir ostatak vremena koje sam trebao provesti na univerzitetu. Ustanovio sam da mi najveću radost donosi prenošenje dobre vijesti drugima kao pionir, a ne težnja za karijerom u sustavu koji će uskoro završiti.” Danas Michel služi kao specijalni pionir u Mbouru.
Poligamija nasuprot kršćanskoj monogamiji
Mjesni običaji nisu uvijek u skladu sa kršćanskim načelima, što može predstavljati jedinstveni izazov. Alioune, predsjedavajući nadglednik u jednoj od šest skupština Jehovinih svjedoka na području Dakra, navodi: “Kad sam prvi put čuo oslobađajuću istinu, imao sam dvije žene. Kao aktivnom muslimanu, moja mi je religija dozvoljavala da ih imam još i više. Moj otac je imao četiri, a većina mojih prijatelja imala ih je više. To je prihvatljivo ovdje u Africi.” No, što je bila posljedica takvog načina života?
“Ako imate više od jedne žene, mogu nastati mnogi problemi”, objasnio je Alioune, “posebno kad se uzmu u obzir djeca. Imao sam desetero djece s prvom i dvoje s drugom ženom. U takvim obiteljima, otac je za svoju djecu često stranac, tako da nemaju velike koristi od njegove pomoći i stege. Osim toga, poligamija me nije zaštitila ni od preljuba, nego je to učinilo samosvladavanje, plod Božjeg duha.” I što je Alioune učinio?
“Svoju drugu ženu sam poslao kući njenih roditelja”, nastavio je, “i taktično joj objasnio da na njoj nisam našao ništa nedopadljivo, nego da to činim kako bih se pridržavao Božjih zahtjeva. Načinio sam posebne pripreme kako bih se brinuo materijalno i duhovno za svu svoju djecu. Zahvalan sam da danas i ona služe Jehovi. Od devetero njih koji su objavitelji, petero ih je kršteno, dvoje služe kao specijalni pioniri, a ostalo troje kao opći i pomoćni pioniri. Istina me zaista oslobodila mnogih problema povezanih sa podizanjem djece.”
Obožavanje idola nasuprot pravom obožavanju
Sljedeći cilj mog putovanja bilo je područje Casamance na jugu. Dojmilo me se kako je sve izgledalo svježe i zeleno. Dobro opskrbljeno vodom snažne rijeke Casamance duge oko 300 kilometara, to područje obilno rađa rižom, kukuruzom i kikirikijem. Raspršene širom seoskog područja, nalaze se kružne, dvokatne barake, sa slamnatim krovovima u obliku lijevka za prikupljanje kišnice u sušnom periodu. Glavni grad, Ziguinchor, izgrađen je u zaklonu ogromnog nasada palmi. Bio sam sretan što sam tamo sreo revnu skupštinu Jehovinih svjedoka.
Dominic, misionar koji radi u Ziguinchoru i okolici, rekao mi je da djelo propovijedanja na tom području napreduje veoma dobro. “Prije samo deset godina”, rekao je, “u skupštini Ziguinchor bilo je 18 objavitelja. Danas ih ima 80. Da bismo vodili brigu o tom velikom porastu, izgradili smo divnu novu Kraljevsku dvoranu, koristeći crvenu glinu koju smo pronašli baš na mjestu za dvoranu. Projekt se pokazao velikim svjedočanstvom za društvo. Oni koji su vidjeli kako ljudi iz tako mnogo različitih plemena zajedno rade u miru, dali su povoljne primjedbe. Na nedavnom pokrajinskom sastanku bilo je ukupno prisutno 206 osoba, a četvero je bilo kršteno.”
Mnogi ljudi u tom dijelu Senegala još uvijek slijede animistička vjerovanja svojih predaka, obožavajući idole iako tvrde da su kršćani ili muslimani. Pažljivo sam slušao priču koju je ispričao Victor, starješina u skupštini Ziguinchor.
“Rođen sam u Gvineji, u velikoj obitelji koja je obožavala idole. Moj me otac prilikom rođenja posvetio određenom duhu, ili demonu. Da bih dobio njegovu naklonost, redovito bih uzimao crni kofer ispod kreveta, postavljao mali žrtvenik i prinašao krvne žrtve na rog koji je predstavljao mog demona zaštitnika. Čak i nakon što sam postao katolik, još uvijek sam osjećao da sam rob demona. Nakon što sam preselio u Senegal, Jehovini svjedoci su počeli sa mnom proučavati Bibliju. Moja žena i ja smo naučili da više ne možemo ‘jesti za stolom Jehovinim i stolom demona’ (1. Korinćanima 10:21, New World Translation). Ali kad sam prestao prinositi žrtve, demoni su nas počeli napadati. Bojao sam se baciti kofer sa svim demonskim predmetima, jer sam poznavao čovjeka koji je poludio kad je to učinio.” U kakvoj je samo očajnoj situaciji bio Victor!
“Konačno su nam riječi iz Rimljanima 8:31, 38, 39 dale potrebnu snagu da odbacimo sve što je povezano sa obožavanjem idola. Otkako smo svoje pouzdanje položili u Jehovu, bili smo uistinu oslobođeni. Cijeli moj dom ima divnu nadu vječnog života u zemaljskom Raju, gdje će cijelo čovječanstvo biti oslobođeno utjecaja zlih demona.”
I konačno, bilo je vrijeme da odem. Dok sam pakirao torbe, prisjećao sam se svog nezaboravnog posjeta Senegalu. Kako mi je samo ojačalo vjeru to što sam sreo i razgovarao sa tako mnogo onih koji su bili oslobođeni ropstva zloupotrebe droge, nemorala i praznovjerja i koji se sada raduju pravoj slobodi. Unatoč teškim ekonomskim uvjetima, oni nalaze radost i zadovoljstvo u služenju Jehovi, koji im je dao sigurnu nadu vječnog života na rajskoj Zemlji. Kako smo mu samo zahvalni što je omogućio da se ta dobra vijest objavljuje ne samo u Senegalu, nego po cijelom svijetu tijekom ‘godine Jehovine naklonosti’! (Izaija 61:1, 2, NW). (Prilog dopisnika)
[Karta na stranici 8]
(Vidi publikaciju)
SENEGAL
St. Louis
Louga
Thiès
Dakar
Kaolack
GAMBIJA
Banjul
[Slike na stranici 9]
Oslobađajuće vode istine slobodno pritječu u sela
Misionarski dom i ured podružnice Jehovinih svjedoka u Dakru, Senegal
[Slika na stranici 10]
I Senegalci uz obalu čuju kršćansku vijest