Uzbudljivi izvještaj iz Sovjetskog Saveza
Radostan vrhunac nakon stotine godina svjedočenja
“REGISTRACIJA povelje Upravnog centra vjerske organizacije ‘Jehovinih svjedoka u SSSR-u’.”
To je prijevod prvih riječi dokumenta na ruskom jeziku koji je reproduciran na ovoj stranici. Zaista, ove riječi predstavljaju odgovor na mnoge molitve. Dokumenat je potpisao i ovjerio pečatom u Moskvi glavni službenik Ministarstva pravosuđa RSFSR (Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike). To znači da su Jehovini svjedoci priznata vjerska organizacija u SSSR-u. Tako je došlo do prekretnice u njihovoj stogodišnjoj povijesti u toj velikoj zemlji.
Veoma mali početak
Stogodišnja povijest? Da. U suvremeno doba je prvi propovjednik dobre vijesti u toj zemlji za kojeg se zna bio Charles Taze Russell, koji je 1891. izvijestio posjet toj zemlji. U izdanju Zion’s Watch Tower and Herald of Christ’s Presence iz rujna 1891. on je opširno izvijestio da je putovao u Kišinev u Rusiji, za vrijeme svog evropskog putovanja. Tamo se sastao sa izvjesnim Josifom Rabinovičem, koji je vjerovao u Krista i pokušavao propovijedati židovskim obiteljima u tom području. Russell potanko izvještava o svom susretu sa Rabinovičem i njihovim dubokim, zanimljivim razgovorima o Kraljevstvu.
Dobra vijest se ponovo čula
Nakon Russellovog posjeta, malo se čulo o svjedočenju u zemlji koja je sada SSSR, ali to ne znači da nije bilo ništa učinjeno. Tri skupštine iz Sovjetskog Saveza su 1927. poslale Društvu izvještaje o svojim sastancima za Spomen-svečanost. No, izgleda da nije bilo brzog napretka sve do drugog svjetskog rata. Taj rat je doveo do dramatičnih premještanja mnogih ljudi u Evropi. Jedna nepredviđena posljedica tih pomjeranja bila je veliki upliv propovjednika Kraljevstva u Sovjetski Savez.
Naprimjer, izdanje Kule stražare od 1. veljače 1946. izvještava: “Više od tisuću objavitelja koji su ranije propovijedali na ukrajinskom jeziku u istočnom dijelu Poljske sada su bili premješteni u unutrašnjost Rusije. (...) Osim toga, stotine braće koja su živjela u Besarabiji, nekadašnjem dijelu Rumunjske, sada su također stanovnici Rusije i nastavljaju sa svojim djelom stvaranja učenika među svim narodima.”
Nadalje, za vrijeme drugog svjetskog rata mnogi građani Sovjetskog Saveza podnosili su patnje u nacističkim koncentracionim logorima. Kod nekih je to teško iskustvo dovelo do neočekivanih blagoslova. Jedan izvještaj govori o određenom broju mladih ruskih žena zatvorenih u Ravensbrücku. Tamo su srele Jehovine svjedoke, odazvale se na istinu i napredovale do krštenja. Slične stvari su se dogodile i u drugim logorima. Kad su nakon rata ti novokršteni Svjedoci bili oslobođeni, sa sobom su u Sovjetski Savez ponijeli dobru vijest Kraljevstva. Na taj je način drugi svjetski rat doveo do naglog porasta broja objavitelja Kraljevstva na području Sovjetskog Saveza. Godine 1946. bilo je procijenjeno da tamo djeluje 1 600 objavitelja.
Propovijedanje u zatvoru
Zatvori su nastavili igrati glavnu ulogu u širenju dobre vijesti u Sovjetskom Savezu. Vlasti su nakon rata pogrešno smatrale Svjedoke prijetnjom, tako da su mnogi bili zatvoreni. No, to nije zaustavilo njihovo propovijedanje. Kako je i moglo, kad su istinski vjerovali da je vijest o Božjem Kraljevstvu najbolja vijest za čovječanstvo? Zato je za mnoge od njih zatvor postao njihovo područje, a brojni zatvorenici koji su ih čuli odazvali su se. Izvještaj iz 1957. kaže: “Od svih za koje se zna da su danas u istini u Rusiji, došlo se do zaključka da je 40% njih prihvatilo istinu u zatvoru i logorima.”
Jesu li Svjedoci bili obeshrabreni tom stalnom prijetnjom zatvaranja? Nikako! Izvještaj iz 1964. kaže: “U tim logorima ima svjedoka Jehove koji se tu nalaze po drugi ili treći put, jer nisu prestali propovijedati vijest nakon što su bili otpušteni.” Drugi su, nastavlja izvještaj, bili kriminalci koji su bili osuđeni na zatvor ili logor i koji su slučajno sreli Svjedoke dok su bili tamo. Prihvatili su istinu i napredovali do krštenja prije svog otpuštanja.
Popuštanje pritiska
Vlasti su sredinom 1960-ih prihvatile popustljiviji stav prema Svjedocima. Očito su shvatile da Jehovin narod ni u kom slučaju nije prijetnja javnom zakonu i redu. Iako aktivnosti tih poniznih kršćana još uvijek nisu bile ozakonjene, bili su manje izloženi zatvaranju i premetačinama svojih domova, tako da su bili zahvalni što je pritisak popustio. Njihova glavna želja bila je nastaviti živjeti svojim kršćanskim životom i djelovati na tih, blag i miroljubiv način, koliko god je to ovisilo o njima (Rimljanima 12:17-19; 1. Timoteju 2:1, 2).
Svi oni koji su bili izgnani u Sibir na dugo vrijeme bili su oslobođeni 1966. i bilo im je dozvoljeno da odu u koje god žele mjesto u zemlji. Mnogi su se vratili kući nakon dugog odsustva, no neki su odlučili ostati na tom plodnom području. A nisu svi oni koji su se vratili odlučili ostati kod kuće. Jedna sestra, koja je kao mlada djevojka sa svojom obitelji bila protjerana u Sibir, vratila se u zapadnu Rusiju sa svojim roditeljima. Ali je ostala samo kratko vrijeme. Toliko je voljela ponizan, gostoljubiv narod Sibira da je napustila svoju obitelj i vratila se na istok kako bi nastavila propovijedati tim prijemljivim ljudima.
Karakteristično iskustvo iz tog vremena uključuje brata koji je preselio iz jednog grada u drugi. Nakon nekog vremena pronašao je još dvoje Svjedoka. Njih troje se molilo za pomoć i uskoro su stupili u vezu sa mladom ženom koja je pripadala Grčkoj pravoslavnoj crkvi. Ona je brzo prihvatila istinu i odvela braću do još dvije zainteresirane osobe — svoje majke i mlađe sestre. Izvještaj zaključuje: “Danas je sa tom braćom povezano četrdeset ljudi, od kojih je trideset čulo za istinu u zadnjih šest mjeseci.”
Međutim, Jehovine svjedoke je u njihovoj aktivnosti ometalo pomanjkanje zakonskog priznavanja. Sastanci su održavani oprezno. Propovijedanje je obavljano pažljivo. Još uvijek je bilo moguće zatvaranje, a otvoreno svjedočenje od kuće do kuće bilo je nemoguće. Međutim, unatoč tome ti vjerni sovjetski kršćani nastavili su vjerno služiti svom Bogu i biti dobri građani svoje zemlje (Luka 20:25). Izražavajući njihovo gledište, jedan od njih je pisao: “Veličanstvena je prednost podnositi sve ispite i ostati vjeran Jehovi Bogu, slaviti Boga cijelog svog života kako bi se od Jehove dobio vječni život kroz Isusa Krista.” Kako su divni primjeri ustrajnosti i vjernosti bili ti sovjetski Svjedoci!
Konačno legalizacija!
U zemljama povezanim sa Sovjetskim Savezom stvari su se počele mijenjati 1988. Počela je prevladavati klima veće slobode, a zemlje koje su ograničavale aktivnosti Jehovinih svjedoka počele su prihvaćati nove smjerove politike. Poljska, Mađarska, Rumunjska i druge zemlje dodijelile su tim iskrenim kršćanima zakonsko priznanje, dozvoljavajući im da djeluju otvoreno i bez straha od hapšenja. Kako li su samo bile sretne tri posljednje godine u Istočnoj Evropi! Kako li su braća u tim zemljama prihvatila prednost svoje novostečene slobode za širenje miroljubive vijesti o Kraljevstvu! A kako li su se Jehovini svjedoci u ostalom svijetu radovali s njima!
Sovjetski Svjedoci su se već okoristili svojom proširenom slobodom. Tisuće njih — neki čak sa pacifičke obale Azije — prisustvovali su značajnom događaju koji je označio početak novog razdoblja, kongresima u Poljskoj 1989. i ponovo 1990, kad je u Varšavi bilo prisutno 17 454 Svjedoka iz Sovjetskog Saveza. Kakve li su uspomene ponijeli sa sobom! Većina njih je do tada vršila obožavanje samo sa šačicom sukršćana. Sada su bili u mnoštvu desetina tisuća!
Vratili su se u Sovjetski Savez koji je postajao sve popustljiviji. Svjedoci širom svijeta su promatrali i pitali se: Kada će Jehovini svjedoci biti legalizirani u Sovjetskom Savezu? Pa, to se dogodilo 1991 — točno stotinu godina nakon posjeta Charlesa Tazea Russella! “Upravni centar vjerske organizacije Jehovinih svjedoka u SSSR-u” je 27. ožujka 1991. bio uknjižen u dokumenat koji je u Moskvi potpisao ministar pravosuđa RSFSR. Kakva vrsta slobode je dodijeljena Svjedocima?
Zakonska povelja novoregistriranog tijela uključuje sljedeću objavu: “Svrha Vjerske organizacije je da obavlja religiozno djelo objavljivanja imena Jehove Boga i njegovih priprema učinjenih s ljubavlju za čovječanstvo kroz svoje nebesko Kraljevstvo pod Isusom Kristom.”
Kako će to biti učinjeno? Načini koji su nabrojeni uključuju javno propovijedanje i posjećivanje domova ljudi; poučavanje o biblijskim istinama onih koji su spremni slušati; vođenje s takvima besplatnih biblijskih studija uz pomoć publikacija za proučavanje Biblije; i pripreme za prevođenje, uvoz, objavljivanje, tiskanje i raspačavanje Biblija.
Dokument također daje kratak prikaz organizacije Svjedoka pod Vodećim tijelom, uključujući skupštine sa starješinstvima, Predsjedavajući odbor [podružnice] od sedam članova za tu zemlju i pokrajinske i oblasne nadglednike.
Zaista, Jehovini svjedoci u Sovjetskom savezu sada mogu djelovati slobodno i otvoreno, kao što to čine u mnogim drugim zemljama. Zamisli radost petorice od sedam članova Predsjedavajućeg odbora i petorice dugogodišnjih skupštinskih starješina koji su imali prednost potpisati povijesni dokument i vidjeti da je potvrđen pečatom upravitelja Odjela za registraciju javnih i religioznih zajednica! Odgovarajuće tome, bili su prisutni i Milton Henschel i Theodore Jaracz iz Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka, kako bi bili očevici tog izuzetnog događaja. Od grupa koje je priznala RSFSR, Jehovini svjedoci su prvi primili svoj službeni dokument o registraciji. Kakva nagrada za tu vjernu rusku braću nakon tako mnogo godina strpljive ustrajnosti!
Jehovini svjedoci u drugim zemljama zahvalni su sovjetskim vlastima koje su dodijelile tu legalizaciju. Posebno su cjelim srcem zahvalni Jehovi za novu slobodu svoje sovjetske braće. Oni se raduju sa drugim Svjedocima u SSSR-u i drugim istočnoevropskim zemljama koji danas mogu služiti Jehovi Bogu mnogo otvorenije. Neka ih Jehova bogato blagoslovi dok u cijelosti koriste tu slobodu u slavljenju njegovog svetog imena.
[Slika na stranici 9]
Kremlj u Moskvi
[Slika na stranici 10]
Ruski delegati na kongresu 1990. izvan Sovjetskog Saveza