Izazov sijanja sjemena Kraljevstva u južnom Čileu
KAKO je ugodno hodati tihim seoskim putem u južnom Čileu! Stoka mirno pase na poljima zasađenim drvećem, sa veličanstvenim vulkanima pokrivenim snijegom u pozadini. Možeš čuti cvrkut ptica i šuštanje lišća na povjetarcu. Ma kako idilično mogla izgledati ta okolina, tu postoje i izazovi za one koji siju sjeme istine Kraljevstva.
Želiš li sresti nekog od naših pionira, ili punovremenih objavitelja Kraljevstva? Kako bi bilo da provedeš dan ili dva sa njima dok propovijedaju dobru vijest? Kao prvo, poslušajmo kako Jamie i Oscar opisuju draži i izazove takvog dana u južnom Čileu.
Dan propovijedanja
“Počinjemo se komešati i postajemo svjesni hladnoće koja je prodirala u naše malo prebivalište. Noseći vunene čarape i još uvijek s kapom na glavi, Oscar silazi s kreveta. On potpaljuje peć na drva, pali malu plinsku grijalicu da ublaži hladnoću u sobi i vraća se u toplinu svog kreveta. Vani je još uvijek mračno, te čujemo kišu koja je padala cijelu noć. Pogledamo kroz prozor, a zatim jedan drugoga. Ah, kako će lako proći ovaj dan! Tada se prisjetimo naših planova za taj dan i potrebe da propovijedamo u jednom udaljenom području koje nije bilo dostignuto u cijeloj protekloj godini. Potaknuti smo da krenemo.
Na putu smo prije osam sati, i žustro hodamo nadajući se da će nam netko ponuditi vožnju ili da će naići autobus, kako bismo ubrzali naše putovanje do sporednih puteva koji vode do izoliranih kuća i zaselaka našeg područja. Tu nailazi traktor vukući prikolicu sa nekim radnicima na njoj. Vozač se zaustavlja i dozvoljava nam da se popnemo. Sretni smo što smo, zahvaljujući kiši protekle noći, danas pošteđeni uobičajenog iskustva putovanja u oblaku prašine. Dok poskakujemo dalje, govorimo dobru vijest poljodjelskim radnicima. Kad je vrijeme da siđemo, dajemo im nekoliko časopisa. Kako smo zahvalni za vožnju koja nam je uštedjela 12 kilometara pješačenja!
Bit će to dugi dan dok prelazimo uzduž i poprijeko taj kraj u potrazi za dostojnima. Kad smo započeli raditi na našem području, nismo mogli razumjeti zašto se ljudi slažu sa onim što im govorimo, no izgledaju nespremni primiti biblijsku literaturu. Doznali smo da je to često zbog toga što ne znaju čitati. Zato uviđamo da je korisno istaći da je naša literatura divan poklon za njihovu djecu i rođake, koji, opet, mogu njima prenijeti sadržaj. Mnogi od onih kojima smo govorili nemaju mnogo u pogledu dobara ovog svijeta. No, budući da su sretni da mogu podijeliti ono što imaju, kad su primili biblijsku literaturu često su nam davali jaja, krumpire, repu, luk, grah, leću i slanutak.”
Jaime je naučio iznijeti prijedloge kad stanar želi priložiti pojedine stvari za literaturu koja mu je dana. Zašto? Jednom prilikom pioniri su se vratili sa 15 kilograma povrća, a jedan od njih morao je dobar dio dana u svojoj torbi za knjige nositi živo pile! Jaime često predlaže merquén, ukusan začin pripremljen od paprika i mirodija. Izvještaj nastavlja:
“Prelazeći polja, nailazimo na neke rucase [kuće] domaćih Mapuchea [što znači, “Ljudi ove zemlje”]. Teško je razgovarati sa starijim Mapucheima, jer mnogi govore samo svoj urođenički jezik. Kad su u blizini mlađi, često služe kao prevodioci. Dok se krećemo dublje u selo, srećemo ljude koji nikad nisu vidjeli Bibliju ili posjetili neki veći grad poput Temuca, glavnog grada pokrajine. Pomoći im razabrati kako se stanje u svijetu pogoršava predstavlja izazov. To moramo činiti korak po korak, pokazujući im kako mjesni problemi odražavaju ono što se događa drugdje.
Dok dan odmiče, naše umorne noge zaslužuju odmor. Vrijeme se mijenja od krasne sunčane vedrine u pljusak, što kišobran čini neupotrebljivim. Nedavno preorana polja ostavljamo iza sebe sa blatom na cipelama. Kad čujemo riječi Pase no más (Uđite unutra), zahvalno ulazimo u kuhinju i uz toplu peć na drva uživamo u šalici ‘kave’ skuhanoj od žitarica, nešto bijelog mekanog sira i domaćeg kruha. Ah, taj slasni miris svježeg kruha!
Sa obnovljenom snagom, nastavljamo rano uvečer, prelazeći polja rijetko odvojena plotovima, iako ćete pronaći neka pšenična polja ograđena grmljem nazvanim pica-pica, zimzelenom žutilovkom sa žutim cvjetovima. Budući da će sunce uskoro zaći i da moramo doći do drugog glavnog puta kako bismo uhvatili posljednji autobus koji vozi u grad, naše hodanje od 20 kilometara uskoro će završiti.
Vraćamo se živi i zdravi, umorni ali sretni, jer smo vodili mnoge ugodne razgovore sa ovcama sličnim osobama. Nakon što smo nešto prigrizli, osvrćemo se na protekli dan i zatim odvlačimo svoja umorna tijela u krevet.”
Posjet Chiloéu
Arhipelag Chiloé sastoji se od brojnih malih otoka. Njegov glavni otok dug je 180 kilometara i ima zelena brda razdvojena malim jezerima. A gdje god pođeš, mogu se vidjeti privlačni prizori morske obale i starinskih ribarskih sela!
U gradu Achau, baš na glavnom otoku, pronalazimo Rubéna i Ceciliu. Kad su stigli u ožujku 1988, mjesni svećenik je upozorio ljude da ‘ne slušaju par koji hoda po cijelom otoku govoreći o Bibliji’. Njegove negativne primjedbe nekima su zatvorile razum, no drugima su probudile znatiželju. Vremenom su Rubén i Cecilia vodili 28 biblijskih studija. Nekoliko studija vođeno je sa učiteljima, od kojih su četvorica koristili publikacije Društva Kula stražara “All Scripture Is Inspired of God and Beneficial” i Moja knjiga biblijskih priča u poučavanju na vjerskom odgoju u školama.
Jehova brine za te pionire koji naporno rade i koji na dan pređu po 34 kilometra propovijedajući Kraljevstvo i čineći učenike (Matej 24:14; 28:19, 20). Jednog dana, kad su Rubén i Cecilia hodali po stazi koja okružuje plažu, zamijetili su na oseci mnoštvo choritosa (vrsta dagnji), koje su bile na dohvat ruke. Rubén je počeo svoju žetvu, no kako će ih odnijeti kući? Cecilia je riješila taj problem. Njene čarape poslužile su za torbu. Pioniri su tako zaradili ukusnu večeru od morske hrane!
Sjeverno od Achaoa, dva punovremena propovjednika Kraljevstva, poznata kao specijalni pioniri, povezana su sa malom skupštinom u Linau. Tamo je djelo propovijedanja započelo 1968, a prvi Svjedok Jehove u Linau kršten je 1970. Kroz četiri godine, taj brat je bio sam u službi propovijedanja i morao je trpjeti izrugivanje od članova obitelji i poznanika. Konačno je, 1974, njegova žena povoljno reagirala na biblijsku istinu i bila krštena. Kasnije su se krstila još četiri tjelesna brata, četiri sestre, četiri ujaka, šest nećaka, te djever i njegova žena. Skupština koja je tamo oformljena bila je jedna velika obitelj. Vremenom su trojica od petorice braće počela služiti kao starješine, a jedan kao sluga pomoćnik.
Luis i Juan su punovremeni propovjednici koji su se usredotočili na sijanje sjemena Kraljevstva u Quemchi, malom gradu 30 kilometara od Linaoa. Oni svaki dan prelaze plotove i polja bogata vegetacijom, i pješače po brdima sa vjetrom i kišom kao stalnim pratiocima. Da bi stigli na obližnje otoke, koriste male brodove koji idu na otok Chiloé dva ili tri puta tjedno. Na otoku ostaju par dana. Za osobu koja je s kopna, putovanje između otoka može biti mučno, no gostoljubivost i ljubaznost otočana može to više nego nadoknaditi. Luisu i Juanu se pridružio još jedan objavitelj Kraljevstva. Zajedno su pokušali dostići 11 500 stanovnika na svom području. Iako je porast bio spor, Luis i Juan su bili presretni kad je na Spomen-svečanosti 1989. bilo prisutno 36 osoba.
Natrag na kopno
Nastavljajući ka sjeveru, prelazimo kanal Chacao i stižemo na kopno. Na tom velikom području, koje obuhvaća izdvojene grupe u Maullínu, Carelmapu i Pargui, rade pioniri Ramón i Irene. Svjedoci na otoku Chiloé pješače jedan sat, a zatim se ukrcavaju na transbordador (trajekt) kako bi prešli tjesnac i prisustvovali kršćanskim sastancima u Pargui. Ramón putuje sat i 20 minuta autobusom u Maullín da vodi sastanke koje obično posjećuje dva puta više ljudi nego što ima objavitelja. Zašto je potrebno toliko mnogo vremena da se prijeđe udaljenost od svega 38 kilometara? Zato što se autobus zaustavlja duž cijelog puta kako bi pokupio putnike natovarene torbama voća i povrća, vrećama krumpira i luka, a ponekad čak sa živim svinjama i pilićima. Sve što se ne može smjestiti na krov autobusa ulazi unutra. Zbog toga se putuje tako dugo, uz mnoge mirise, prizore i zvukove.
Budući da vrlo malo tih pionira ima automobil, propuštanje autobusa koji vozi između gradova donosi dugo pješačenje, ukoliko netko ne ponudi da vas poveze. Dok su se Ramón i jedna osoba s kojom je proučavao Bibliju vozili s jednim vozačem, on ga je pitao: “Kako se ljudi odazivaju na vaš posao?” Primjećujući njihove radoznale poglede, vozač je rekao: “Ja sam svećenik u selu, a vi ste Jehovini svjedoci. Dobro znam vaše djelo i sviđaju mi se vaši časopisi.” Zatim je uslijedio prilično dug razgovor uz pitanja i odgovore, prije nego što su izišli u Pargui kad je bilo vrijeme za sastanak. Svećenik je sigurno pronašao odgovore i na druga pitanja, budući da je nastavio čitati naše časopise.
Ireni i Ramónu nije uvijek lako doći do 20 kuća gdje vode biblijske studije. Neke su preko rijeke Maullín ili u izdvojenim ribarskim selima, i do njih se mora doći malim čamcima. Iako snažne kiše mogu biti obeshrabrujuće, očito je ustrajnost koju su pokazali oni i još 18 drugih objavitelja Kraljevstva raspršenih kroz cijelo to naseljeno područje donijela plod kad je na Spomen-svečanosti bilo okupljeno 77 osoba.
U Los Muermosu su punovremeni objavitelji Kraljevstva Juan i Gladys vodili 23 biblijska studija. Duga hodanja blatnjavim putevima bila su nagrađena kad je sjeme Kraljevstva uhvatilo korijen u srcima poslušnih osoba. U jednom udaljenom području u obalnom planinskom lancu kod Estaquille, Juan i Gladys su obrađivali područje koje nikad prije nije bilo posjećeno. Pitali su jednog čovjeka s kojim su proučavali Bibliju može li im posuditi svog konja na jedan dan. “Naravno”, odgovorio je on. “Mogu li poći sa vama?” Juan je uskoro shvatio da je to moralo biti pod Jehovinim vodstvom. Mogli su se lako izgubiti u gustoj šumi, no zainteresirani čovjek je dobro poznavao područje i vodio ih kućama koje nisu vidljive sa planinskih puteva. Dosta dugo nakon devet sati hodanja ili jahanja konja, jedan specijalni pionir je pitao čovjeka kako se osjeća. On je odgovorio: “Jedina stvar za koju molim je da me i drugi put povedete sa sobom.” Taj zahvalni čovjek nastavio je duhovno napredovati i kršten je u januaru 1988. Njegova žena je ubrzo krštena na pokrajinskom sastanku.
Tijekom posjeta putujućeg nadglednika, 11 objavitelja u Estaqilli bilo je oduševljeno prisutnošću 110 osoba na javnom predavanju. U malom gradu sa 1 000 stanovnika manje od Los Muermosa, 66 ih je bilo prisutno na Spomen-svečanosti. Dakle, ima još mnogo posla na tom velikom području (Matej 9:37, 38).
Više prema sjeveru, nalazimo pionire Alana i Fernanda. Dok su jednog dana hodali prašnjavim putem, jedan vozač im je ponudio vožnju na prikolici svog kamiona. Kad su sišli, morali su se nasmijati, jer ih je od glave do pete pokrivao debeli sloj prašine. Smisao za humor i radost vođenja 20 biblijskih studija pomogli su im prevladati takve neugodnosti. I zamisli njihovu radost kad je Spomen-svečanosti prisustvovalo 65 osoba i kad su im se sljedećeg mjeseca u djelu propovijedanja pridružila prva dva mještanina!
Prelazak Bío-Bíoa
Da bi se dostiglo ovcama slične osobe bliže Andima, potrebno je prijeći klanac sa burnim vodama rijeke Bío-Bío dubok 50 metara. To je učinjeno na krhkoj drvenoj konstrukciji obješenoj na debelom užetu razvučenom preko klanca. Uz izvjesne sumnje, penješ se i pokrećeš ručicu koja oslobađa platformu da se zakotrlja niz uže. Hvataš se za ogradu platforme dok se polako krećeš preko sredine klanca, gdje se njišeš u zastoju. Nakon što povratiš dah, pokrećeš još jednu polugu naprijed i nazad, polako se pomičući preko druge polovice. Sasvim jasno, ovo nije za strašljive! Ipak, jedna sestra radi ovo svaki tjedan kako bi dostigla ovcama slične osobe u udaljenom planinskom selu!
Dobri primjeri koje pokazuju pioniri i drugi objavitelji Kraljevstva ohrabruju zainteresirane sa srcem ispunjenim cijenjenjem da poduzmu odgovarajuće napore kako bi prisustvovali kršćanskim sastancima (Jevrejima 10:24, 25). Jedna obitelj putuje 40 kilometara jašući na konju do rijeke Bío-Bío, a zatim hoda još 12 kilometara do Kraljevske dvorane.
Čega se pioniri prisjećaju kad se osvrnu na sve protekle godine? Snijegom prekrivenih vulkana, dražesnih polja i brzih rijeka? Prašine, kiše, blata i dugih pješačenja? Da, no posebno se sjećaju prijateljskog naroda koji se povoljno odazvao na dobru vijest. Te ovcama slične osobe sigurno ulažu sav trud koji se isplati. Kakva je radost sijati sjeme Kraljevstva u južnom Čileu!