Sotona — postoji li zaista?

Vjeruješ li da postoji Sotona? Ako vjeruješ, onda izgleda pripadaš jednoj manjini čiji broj i dalje opada. “Osim konzervativnih katolika i protestanata, karizmatičara, pravoslavaca, muslimana i nekih okultista, u 80-im godinama nitko više ne vjeruje u Đavla.” U svakom slučaju tako piše u knjizi Mephistopheles — The Devil in the Modern World (Mefistofeles — Đavo u suvremenom svijetu) od Jeffreyja Burtona Russella.

Ipak, ne odbijaju svi vjerovati u postojanje Sotone. “Đavo je još uvijek živ i djeluje po svijetu”, rekao je nedavno papa Ivan Pavao II u jednom govoru u Italiji.

Je li papa u pravu? Ako jest, onda zapravo Đavo može napraviti u svijetu ono što želi. Jer ljudi koji u njega ne vjeruju ne pružaju mu otpor. Nikakvo čudo da je kardinal Ratzinger, vodeći autoritet za vjersko učenje u Vatikanu, objasnio: “Đavo se može skloniti u svoj omiljeni element, u anonimnost”.

Postoji li zaista Sotona? Ako vjerujemo Bibliji, moramo na ovo pitanje potvrdno odgovoriti. Sotona se u nadahnutom biblijskom izvještaju spominje mnogo puta po imenu. Kad je biblijski pisac Pavao upozoravao, primjerice, pred “lažnim apostolima” i “prijevarnim radnicima” u redovima kršćanske skupštine, pisao je: “Nije ni čudo, jer se sam Sotona pretvara u anđela svjetla.” Pavao je smatrao Sotonu inteligentnom osobom koja nastoji zavesti druge (2. Korinćanima 11:13, 14).

Ali, zašto većina ljudi postojanje Sotone ne uzima ozbiljno? Vjerojatno se u tom stajalištu odražava duh našeg vremena. Budući da živimo u — kako je neki zovu — post-kršćanskoj eri, u mnogim društvima je ateizam, hedonizam, materijalizam i komunizam potisnuo religiozno vjerovanje. Milijuni ljudi više ne vjeruju u Boga, jer prema svojoj vlastitoj filozofiji smatraju njegovo postojanje nepotrebnim. A zajedno s Bogom odbacili su i Sotonu. Neki posjetitelji crkve tvrde, doduše, da vjeruju u Boga, ali smatraju vjerovanje u postojanje Sotone u našem 20. stoljeću zastarjelim.

No, vrijedno je zapaziti da odbacivanje Boga nije nipošto nešto novo. Pred oko 3 000 godina hebrejski pjesnik David je pisao: “Reče bezumnik u srcu svojem: nema Boga; nevaljali su, gadna su djela njihova” (Psalam 14:1; 53:1). Na jednom drugom mjestu je rekao: “Bezbožnik u obijesti svojoj ne mari za Jehovu: ‘on ne vidi’. Nema Boga u mislima njegovim” (Psalam 10:4). Još u ono doba ljudi su postupali tako kao da nema Boga. A njihov logični zaključak je glasio: Nema Boga — nema Sotone.

Neki još uvijek vjeruju

Kao što je već spomenuto, neki još uvijek vjeruju u nekog doslovnog Đavla, naprimjer oni koji se drže starog Zaratustrinog učenja o dualizmu, po kojem su dobro i zlo, Bog i Đavo oduvijek postojali usporedo. Neki čak tvrde da su dobro i zlo izbrušene plohe božanskog bića. I u kršćanstvu i u islamu su mnogi uvjereni u postojanje Sotone. Većina njih pod tim podrazumijeva krilato duhovno biće s rogovima i repom koje bdije nad “besmrtnim dušama”, određenim za “paklenu vatru”, kao što je to prikazao poznati francuski bakrorezac Gustave Doré na svojim slikama.

Kod nekih vjera u postojanje Sotone ide još dalje. Oni ga obožavaju — bilo kroz sotonske ili demonske obrede ili ga prizivaju po imenu. Tisućljećima se vračanje i čarobnjaštvo izjednačava s obožavanjem Sotone. Čak u našem naprednom, sumnjom prožetom vremenu cvate kult Sotone. Zato, prije nego se osvrnemo na ono što Biblija govori o Sotoni, pozabavit ćemo se nekim činjenicama u vezi današnjeg kulta Sotone.

[Slika na stranici 3]

Budistički prikaz sotonskog “pakla”