“Vrijeme da se govori” — kada?

MARIJA radi kao medicinski asistent u jednoj bolnici. Obavezna je sve što sazna ili vidi na poslu, čuvati kao poslovnu tajnu. Također se mora pobrinuti da pisani dokumenti i ostale informacije o pacijentu ne dođu u ruke neovlaštenih osoba. U zemlji u kojoj živi postoji zakon koji regulira posredovanje povjerljivih informacija o pacijentima.

Jednog se dana Marija našla u škripcu. Obrađujući izvještaje o bolesnicima naišla je na informaciju da je jedna pacijentica, sukršćanka dala izvršiti pobačaj. Je li sada obavezna prema Bibliji prenijeti tu informaciju starješinama svoje skupštine iako se time izlaže opasnosti da izgubi posao, dođe na sud, ili da prouzroči pravne teškoće svom poslodavcu? Da li je tekst iz Priča Salamunovih 11:13, ST, opravdava da tu stvar zadrži u tajnosti? Tamo čitamo: “Tko s klevetom hodi, otkriva tajnu, a čovjek pouzdana duha čuva se”. (Usporedi Priče Salamunove 25:9, 10, ST.)

U takvoj se situaciji nađu ponekad Jehovini svjedoci i tada su u potpunosti svjesni istinitosti Salamunovih riječi: “Za sve postoji određeno vrijeme, vrijeme za svaki posao pod nebom:... vrijeme da se šuti i vrijeme da se govori” (Propovjednik 3:1, 7, NS). Je li za Mariju sada bilo vrijeme da šuti ili vrijeme da govori o onome što je saznala?a

Okolnosti mogu biti posve različite, pa je stoga nemoguće postaviti čvrsto pravilo, kojeg bi se trebalo držati u svakom slučaju, tako kao da bi svatko trebao riješiti takav problem na način kako je to učinila Marija. Svaki kršćanin koji se ikada nađe u takvoj situaciji mora odvagnuti sve s time povezane činjenice, i onda donijeti odluku, uzimajući pri tom u obzir biblijska temeljna načela, kao i eventualne pravne posljedice, čuvajući dobru savjest pred Jehovom (1. Timoteju 1:5, 19). Ako se radi o beznačajnim grijesima, o grijesima koji su posljedica ljudske nesavršenosti, onda vrijedi temeljno načelo: “Ljubav pokriva mnoštvo grijeha” (1. Petrova 4:8, NS). No, ako se radi o ozbiljnom prijestupu, treba li lojalni kršćanin iz ljubavi prema Bogu i svojim sukršćanima otkriti grijeh, kako bi se grešniku pomoglo, a skupštinu sačuvalo čistom?

Primjena biblijskih temeljnih načela

Kako glase neka od biblijskih temeljnih načela koja nalaze primjenu u takvom slučaju? Prije svega, onaj tko je kriv za neki grijeh ne smije pokušavati zatajiti ga. “Tko prikriva svoje prijestupe, neće biti uspješan, a onome tko ih priznaje i ostavlja, bit će ukazana milost” (Priče Salamunove 28:13, NS). Jehovi ne može ništa promaknuti. Za prijestupe učinjene u tajnosti treba konačno odgovarati (Priče Salamunove 15:3; 1. Timoteju 5:24, 25). Ponekad Jehova upozori nekog člana skupštine na grijeh koji se drži u tajnosti, da bi se raščistila ta stvar (Jozua 7:1-26).

Jedno daljnje biblijsko temeljno načelo nalazimo u 3. Mojsijevoj 5:1, ST: “Zgriješi li tko tako što čuje vijesti proklinjanja a odbije da svjedoči, iako je mogao biti svjedokom, jer je ili sam vidio ili doznao, pa tako nosi krivnju na sebi”. “Vijesti proklinjanja” ne odnose se na bezbožnost ili svetogrđe. Naprotiv, to se događalo u slučaju kad je nekome bila učinjena nepravda, pa je taj tražio da mu mogući svjedoci pomognu doći do njegovog prava. Tom je prilikom izrekao prokletstvo — vjerojatno od Jehove, nad onim tko mu je učinio nepravdu, iako mu tada još možda nije bio ni poznat. Tako su i drugi došli pod zakletvu. Svjedoci učinjene nepravde su znali kome je nanijeta nepravda, pa su stoga bili obavezni javiti se, kako bi se dokazala krivnja. Ako to ne bi učinili, morali su pred Jehovom ‘odgovarati za svoj prijestup’.b

Ova zapovijed najvišeg stupnja u svemiru obavezivala je svakog Izraelca da obavijesti suca o teškom grijehu kojeg je sam vidio, kako bi se ta stvar riješila. Kršćani nisu, doduše, obavezni držati Mojsijev zakon, ali njegova temeljna načela nalaze još uvijek primjenu u kršćanskoj skupštini. Stoga postoje slučajevi kad je kršćanin obavezan obavijestiti starješine o nekoj stvari. Međutim, u nekim je zemljama zabranjeno neovlaštenim osobama govoriti o onome što stoji u privatnim materijalima. No, ako kršćanin nakon razmišljanja kroz molitvu dođe do zaključka da se radi o slučaju kojega treba u skladu s Božjim zakonom prijaviti, čak ako svjetovne vlasti obavezuju na šutnju, on je odgovoran pred Jehovom učiniti to. Ima situacija u kojima kršćanin “mora slušati Boga kao vladara više negoli ljude” (Djela apostolska 5:29, NS).

Zakletvu ili svečano obećanje ne smijemo nikada olako shvatiti, ali ponekad može od ljudi traženo obećanje stajati u suprotnosti sa zahtjevom da budemo predani isključivo Bogu. Onaj tko učini težak grijeh dolazi takoreći pod “vijesti proklinjanja” onoga kome je učinjena nepravda, Jehove Boga (5. Mojsijeva 27:26; Priče Salamunove 3:33). Svi koji postaju članovima kršćanske skupštine stoje pod “zakletvom” da se skupština održi čistom, bilo njihovim ponašanjem, bilo time da pomažu drugima ostati čistima.

Osobna odgovornost

To su neka od biblijskih temeljnih načela, koje je Marija vjerojatno odvagnula donoseći svoju odluku. Opreznost nalaže da ne postupamo prebrzo, prije brižljivog ispitivanja te stvari. U Bibliji čitamo savjet: “Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga; zar ćeš varati usnama svojim?” (Priče Salamunove 24:28, ST). Da bi se neka stvar riješila do kraja, potrebne su izjave najmanje dva svjedoka (5. Mojsijeva 19:15). Da je Marija naišla na samo usputno, kratko spominjanje pobačaja, možda bi čiste savjesti odlučila da dokazi krivnje nisu dovoljno teški da bi stvar proslijedila dalje. Možda se potkrala greška u izvještaju, ili možda ti materijali nisu na neki drugi način bili pravi odraz situacije.

No, u ovom slučaju Marija je raspolagala i s drugim značajnim informacijama. Primjerice, znala je da je sestra platila račun i tako potvrdila da je primila naplaćenu uslugu. Marija je također znala da je sestra neudata, što znači da je izgleda po srijedi bio i blud. Marija je željela s puno ljubavi pomoći nekome tko je učinio grijeh i tako održati čistom Jehovinu organizaciju, misleći na Priče Salamunove 14:25, gdje čitamo: “Istinit svjedok izbavlja duše, a tko laži širi taj je varalica”.

Marija se u početku malo bojala pravnih posljedica, no tada je došla do uvjerenja kako su u ovom slučaju biblijska temeljna načela važnija od zahtjeva da se povjerljivo odnosi prema liječničkim dokumentima. Sama je sebi rekla da se setra sigurno neće ljutiti, niti će se pokušati osvetiti, time što bi je odala. Nakon što je Marija odvagnula sve raspoložive činjenice, odlučila je mirne savjesti kako je ovo vrijeme “da se govori”, a ne da se “šuti”.

Marija je bila suočena i s daljnjim pitanjima: Kome da idem? Kako to učiniti na najdiskretniji način? Mogla se obratiti starješinama, ali je odlučila da prvo sama porazgovara sa sestrom. Bio je to postupak pun ljubavi. Marija je mislila da će sestra koju je osumnjičila možda biti sretna kad se objasni ta stvar, ili će, ako je kriva, potvrditi sumnju. Ako je ona već o tome razgovarala sa starješinama, vjerojatno će joj to reći i tako može Marija njima prepustiti stvar. Marija je odlučila ohrabriti sestru da prizna grijeh, ako je izvršila pobačaj, a nije priznala taj ozbiljan prijestup. Tada bi joj starješine mogle pomoći u skladu s Jakovom 5:13-20. Na sreću, situacija se baš tako razvijala. Marija je utvrdila da je sestra u tjeskobi počinila pobačaj, i da je bila duhovno slaba. Sramota i strah naveli su je da zataji svoje grijehe, ali je sada bila sretna da su joj starješine pomogli duhovno ozdraviti.

Da je Marija najprije rekla starješinama, tada bi oni stajali pred sličnom odlukom. Kako postupiti s povjerljivim informacijama? Morali bi odlučiti u skladu s onim što prema njihovom shvaćanju od njih kao pastira stada, traže Jehova i njegova Riječ. Ako se izvještaj odnosi na krštenog aktivnog kršćanina povezanog sa skupštinom, i oni bi poput Marije morali odvagnuti da li ih ono što znaju opravdava da ispitaju tu stvar. Ako bi opravdano sumnjali da u skupštini ima “kvasca” možda bi osnovali pravni odbor, koji bi se trebao pozabaviti slučajem (Galaćanima 5:9, 10). Ako se osumnjičeni povukao od skupštine, to znači ako već neko vrijeme ne posjećuje više sastanke i ako se više ne legitimira kao Jehovin svjedok, mogli bi ostaviti tu stvar da miruje, tako dugo dok se on opet ne bi izjasnio da je Jehovin svjedok.

Pažljivo postupanje

Poslodavci smiju s pravom očekivati da njihovi radnici-kršćani “opravdavaju svako povjerenje”, također kad je riječ o obavezi na šutnju (Titu 2:9, 10, ST). Polaganje zakletve ne smije se olako shvatiti, jer zakletva čini obećanje još svečanijim i obaveznijim (Psalam 24:4). I kad je uz to poslovna tajna zakonski regulirana, stvar postaje još ozbiljnijom. Dakle, prije nego kršćanin položi zakletvu iz poslovnih ili nekih drugih razloga, ili se obaveže na šutnju, bilo bi mudro saznati koji bi se problemi mogli pojaviti, ako dođe do sukoba između obaveze na šutnju i biblijskih obaveza. Kako postupiti ako je klijent ili pacijent brat ili sestra? Obično se problem javlja kad je netko zaposlen kod liječnika, u bolnici, na sudu ili kod nekog odvjetnika. Mi ne smijemo omalovažiti državne zakone, ne smijemo zanemariti ozbiljnost zakletve, ali nam Božji zakon mora biti na prvom mjestu.

Da bi se predusreo problem, braća koja su odvjetnici, liječnici, privredni savjetnici itd. utvrdila su pismene smjernice, pa kad braća dođu k njima da pitaju za savjet, budu zamoljena da ih pročitaju prije negoli im povjere neku tajnu. Tako se unaprijed objasni da će brat ili sestra, ako se pokaže da je učinjen ozbiljan prijestup, biti ohrabren da pođe k skupštinskim starješinama. Smjernice daju također razumjeti da će se onaj kome je dan savjet osjetiti obaveznim sam poći k starješinama, ako to ne učini on ili ona.

Ponekad će vjerni sluga Božji iz uvjerenja temeljenog na njegovom poznavanju Riječi Božje djelomično ili u potpunosti prekršiti obavezu na šutnju zbog najviših zahtjeva Božjeg zakona. To zahtijeva hrabrost i moć prosuđivanja. Cilj ne leži u špijuniranju nečijeg privatnog života, nego u pomaganju zalutaloj osobi i sačuvanju kršćanske skupštine čistom. A sitne prijestupe koji su posljedica grešnosti treba previdjeti. U tom slučaju nalaze primjenu riječi: “Ljubav pokriva množinu grijeha”, kao i da treba drugome opraštati “do sedamdeset i sedam puta” (Matej 18:21, 22). To je “vrijeme da se šuti”. No, kad netko pokušava zatajiti ozbiljne grijehe, tada je “vrijeme da se govori”.

[Bilješke]