Da li Bog priznaje vjerske koncile?

RIJEČ “koncil”, odnosno “sabor” podsjeća na dobro poznatu riječ koju dovodimo u vezu sa mjesnom vladom. Npr. poznati su termini “gradski sabor” ili “sabor republike”. Međutim, manje je poznat termin “vjerski sabor (koncil)”, odnosno “crkveni sabor”. Takav crkveni koncil se definira kao “sastanak predstavnika crkava sa savjetodavnim i često zakonodavnim ovlaštenjem u pitanjima vjere, morala i crkvene discipline”.

Od mnogih vjerskih koncila koje je održala tokom stoljeća, Rimokatolička crkva 21 od njih smatra ekumenskim (koji teži za ujedinjenjem kršćanskih crkava), a oni datiraju od koncila u Niceji 325. g.n. e. sve do Drugog vatikanskog koncila 1962—1965. g. Prema Encyclopediji Americani, “ekumenske koncile saziva papa, koji predsjedava, određuje dnevni red, zaključuje sabor i proglašava odluke koncila ... Ekumenski koncil je zajedno s papom vrhovni organ crkve i zajedno s njim predstavlja nepogrešivi autoritet crkve za poučavanje u pitanjima vjere i morala” (Knjiga 8, str. 85).

U potrazi za njihovim porijeklom

Mnogi crkveni vođe vjeruju da su vjerski koncili kršćanstva u skladu sa sastankom apostola i starješina u Jeruzalemu u prvom stoljeću. Zato kažu da i kasniji crkveni koncili imaju sličnu ovlast da odlučuju u pitanjima vjere i morala (Djela apostolska 15:2, 6, 22). No, da li je ovlaštenje za takve vjerske koncile dao Bog? Da li ih on priznaje?

Zanimljivo je da izraz “održati vijeće (sabor, koncil)” iz Marka 3:6 dolazi od grčke riječi koja znači ‘sastanak ljudi koji iznose svoja mišljenja i savjetuju se’. U tom stihu čitamo da su farizeji ‘održali vijeće (sabor, koncil)’ sa herodovcima (sljedbenicima Herodove stranke) kako bi uništili Isusa. Bog sigurno nije s odobravanjem gledao na taj koncil! Isus je upozorio svoje učenike da ne vjeruju takvim ljudima (Marko 8:15). Je li slično nepovjerenje opravdano i u slučaju vjerskih koncila kršćanstva?

Isus je također rekao: “Prepoznat ćete ih po njihovim plodovima” (Matej 7:20, NS). Ispitajmo, stoga, plodove raznih crkvenih koncila.

Tko stoji nad njima?

Kako kaže Encyclopedia Americana regionalne koncile za organiziranje Katoličke crkve u Španjolskoj, Britaniji i drugim zemljama “često su sazivale i nad njima stajale svjetovne vlasti”. Opći koncili (sabori) vjerskih vođa iz čitavog rimskog carstva “bili su nepoznati prije koncila u Niceji (325. g.n. e.)”, kojeg je sazvao car Konstantin. Britanski povjesničar H. G. Wells ukazuje na to da je Konstantin u već duboko razdijeljeno kršćanstvo unio politiku i autokraciju (neograničenu vlast). Wells piše: “Konstantin Veliki nije sazvao samo sabor u Niceji, nego posredno i sve velike sabore: dva u Konstantinopolisu (381. i 553. g.), u Efezu (431. g.) i Kalcedonu (451. g.), jer su sve te sabore sazvale carske vlasti”. Ali, kako bi Bog mogao odobravati i priznavati takve sabore, kad znamo da pravi kršćani ne pokušavaju svoju vjeru miješati s politikom, nego čuvaju strogu neutralnost? (Ivan 17:16; Jakov 1:27).

“Kasniji opći sabori bili su često zasjenjeni carskom crkvenom politikom i rivalstvom velikih patrijarhalnih (nad)biskupija (područja koja nadzire biskup ili nadbiskup)”, nadodaje Encyclopedia Americana. Pošto su takvi crkveni sabori obilježeni crkvenom politikom i rivalstvom, oni ne donose plodove Božjeg duha kao što su ljubav i mir. Prije su oni pokvareni djelima tijela koja uključuju “neprijateljstva, svađu, ljubomoru, ... sebična nadmetanja, razmirice, razdore”. S obzirom na djela tijela, apostol Pavao je pisao: “Oni koji takve stvari čine neće naslijediti Božje kraljevstvo” (Galaćanima 5:19-23, katolička New American Bible). Da li se, stoga, može reći da Bog odobrava i priznaje crkvene sabore (koncile) kršćanstva?

Zapanjujuća okrutnost!

H. G. Wels smatra da je crkvom dominirao Konstantinov duh, te primjećuje: “Predodžba o iskorjenjivanju svih nesuglasica i podijeljenosti, iskorjenjivanju svake misli, na taj način da se na vjernike postavi dogmatski kredo, ... predodžba je jednorukog čovjeka koji je smatrao da mu je jedino moguće raditi na taj način da se oslobodi svake opozicije (suprotstavljanja) i kriticizma. Povijest crkve pod (Konstantinovim) utjecajem, dakle, sada postaje povijest nasilnih borbi do kojih dolazi zato što se slijede njegovi iznenadni i grubi pozivi ka jedinstvenosti. Od njega je crkva stekla naklonost da bude autoritativna i neosporna, te da se razvija u pravcu centralizirane organizacije, paralelno sa carstvom.”

Optužbe za herezu su se pokazale kao okrutan način za uklanjanje oponenata (protivnika i konkurenata) koji su se usudili prkositi crkvenim koncilima kršćanstva. Svi koji su izražavali drugačija mišljenja ili čak pokušali prezentirati biblijske dokaze koji pobijaju dogme i kanone (crkvene zakone) koje su donijeli koncili, bili su označeni hereticima.

Odluka da se iskorijeni opoziciju dovela je do strahovitih okrutnosti. Većina onih koji su proglašeni krivima zbog hereze protiv dogmi, proglašenih od strane koncila, bila je spaljena na stupu, podnoseći muke polaganog umiranja pred očima javnosti, a sve to, navodno, u Kristovo ime!

Na primjer, koncil u Konstanci (1414-1418.) bio je sazvan kako bi okončao prepirke oko toga tko je zakoniti papa, te da bi se pozabavio herezama Wycliffea i Husa. Priča se da je trideset tisuća konja nosilo ljude u Konstancu na taj veliki događaj. Na koncilu je Janu Husu suđeno, te je predan svjetovnim vlastima i spaljen na stupu.

Što je s njihovim učenjima?

Istina je da pravi kršćani ‘jedno govore’. No, to nije zbog nepopustljivog pritiska crkve. Prije je to zbog toga što njihova vjerovanja i postupanja imaju zdrav temelj u Božjoj nadahnutoj Riječi (1. Korinćanima 1:10; Djela apostolska 17:10, 11; 2. Timoteju 3:16, 17). Kakvi su, dakle, koncili ako pogledamo njihove doktrinalne zaključke?

Iako se koncile često opisuje kao mlinske kamenove teologije, u očima mnogih su oni nadgrobni kamenovi koji obilježavaju udarce koji uništavaju čista kršćanska učenja. Na primjer: koncil u Niceji iz 325. g. je uveo doktrinu Utjelovljenog Krista, Boga-⁠čovjeka. Ovo opovrgavanje činjenice da je Isus bio čovjek postala je jedna od najvećih zabluda kršćanstva. (Usporedi 2. Ivanova 7.) Ona je milijune ljudi odvratila od Jehove Boga i okrenula ih prema nekakvom zbunjujućem Trojstvu! Ni jedan kasniji koncil nije učinio bilo kakav pokušaj da ispravi tu pogrešku. Jasno je da je nauka o Trojstvu nebiblijska, jer je Isus rekao: “Otac je veći od mene” (Ivan 14:28). Bi li Bog mogao odobravati i priznavati bilo koji koncil koji zamračuje istinu o njegovom vlastitom identitetu i identitetu njegovog sina?

Jedan koncil bi mogao preokrenuti dogmu koju je postavio drugi. Na primjer, kao što se vidi na tabeli, upotreba slika pri obožavanju bila je odbačena tokom koncila u Konstantinopolisu 730. g. n. e. No, njihova je upotreba ponovo uvedena na jednom kasnijem koncilu. Biblija, naravno, pokazuje da je pravljenje i upotreba vjerskih slika idolopoklonstvo i nekršćanski je (2. Mojsijeva 20:4-6; 1. Ivanova 5:21).

Kao što se također vidi na tabeli, među doktrinama koje su priznali crkveni koncili kršćanstva bile su i doktrine o krštavanju djece, nametnutom i poželjnom celibatu, čistilištu i paklu. Međutim, Biblija ne podupire krštavanje djece, takav celibat, ne govori o paklenoj vatri niti spominje bilo kakvo čistilište (Matej 28:19, 20; 1. Timoteju 4:1-3; Job 14:13). Pošto oni koji žele Jehovino odobravanje moraju svoje obožavanje vršiti “u duhu i istini”, da li bi bilo moguće da on odobrava i priznaje koncile koji podupiru lažne nauke? (Ivan 4:23, 24).

Sastanak u Jeruzalemu

Otto Karner je obzirom na vjerske koncile pisao slijedeće: “Osim tzv. Apostolskog vijeća (koncila) [održanog oko 49. g. n. e.], čije odluke su dio tradicije božanske, apostolske objave, svi koncili su proizvod post-apostolske crkve. Oni ne pripadaju periodu osnivanja crkve.” (“Crkveni koncili”).

Bez sumnje su se svi crkveni koncili kršćanstva uvelike razlikovali od sastanka apostola i starješina u Jeruzalemu u prvom stoljeću. Tada nisu bili prisutni svećenici koji gledaju za moći i koji postavljaju teška bremena na tuđa ramena ili pale vatru na lomači za pogubljenje. Prije bi se moglo reći da je na tom sastanku očitovan plod Božjeg duha. Savjetovanje je bilo vođeno duhom i bilo je u skladu s Riječju Božjom. A taj uzor za rješavanje biblijskih pitanja danas slijedi Vodeće tijelo Jehovinih svjedoka.

U pismu koje su apostoli i starješine u Jeruzalemu poslali vjernicima djelomice stoji slijedeće: “Sveti duh i mi našli smo za dobro da vam ne dodajemo tereta osim ovoga što je potrebno, da se uzdržavate od onoga što je žrtvovano idolima i od krvi i od udavljenoga i od bluda” (Djela apostolska 15:22-29, NS). Ovo nisu bili zakoni običnog ljudskog porijekla, nego su to bili zahtjevi koji se baziraju na ranijim odlukama velikog Zakonodavca (1. Mojsijeva 9:3, 4; 5. Mojsijeva 5:8-10; Izaija 33:22).

Taj sastanak apostola i starješina u Jeruzalemu imao je Božje odobravanje i priznanje, jer su odluke tamo donesene imale njegov blagoslov, što je unaprijedilo djelo propovijedanja Kraljevstva koje je mnoge neznabošce dovelo u kršćansku skupštinu. Međutim, činjenice iz povijesti daju jasan dokaz da crkveni koncili tzv. kršćanstva nikad nisu bili od Boga priznati.

[Okvir na stranici 20]

PRIZNATA DOKTRINA KONCIL GODINA ODRŽAVANJA

Bezgrešno začeće Avignon 1457 n.e.

Celibat Trent 1545. n. e.

Čistilište Firenca 1573. n. e.

Trent 1545. n. e.

Krštenje djece Kartaga 253. n. e.

Odbacivanje slikaa Konstantinopolis 730. n. e.

Paklena vatra Lyons 1274. n. e.

Firenca 1573. n. e.

Ponovno uvedene slike Konstantinopolis 842. n. e.

Niceja 787. n. e.

Propovijedanje zabranjeno laicima Konstantinopolis 681. n. e.

Razvod zbog preljubeb Arles 314. n. e.

Razvod zabranjen Trent 1545. n. e.

Utjelovljenje Krista Niceja 325. n. e.

Kalcedon 451. n. e.

Trojstvo Niceja 325. n. e.

[Bilješka]