Moliti se pred drugima poniznim srcem
BIO je to prekrasan dan u povijesti Izraela. Kralj David je organizirao donošenje Jehovinog kovčega u novi glavni grad, Jeruzalem. Radosno je slavio Jehovu pred svim ljudima, zaključujući iskrenu molitvu ovim riječima: “Blagoslovljen bio izraelski Bog Jehova od vječnosti do vječnosti”. Oni koji su slušali ispunjenih srca “rekli su ‘Amen’ i dali hvalu Jehovi” (1. Dnevnika 16:36, The Bible in Living English).
U staro vrijeme je bilo uobičajeno da neka vrsna osoba među Božjim narodom na ovakav način zastupa druge u molitvi. I Jehovini sluge danas imaju isti običaj. Skupštinski sastanci, kongresi, obiteljski obroci i biblijski studiji na domu neke su od prilika u kojima kršćanski muževi — a ponekad i žene — imaju prednost zastupati druge u molitvi (1. Korinćanima 11:4, 5). Koji je rezultat toga? Kao i u Davidovo vrijeme, oni koji slušaju i kažu ‘Amen’ izgrađeni su i osjećaju da je ojačan njihov odnos s Jehovom.
Zastupati druge u molitvi je značajna odgovornost. Onaj tko moli mora izraziti misli koje prikladno odražavaju ono što je u srcima drugih koji slušaju. Njegova molitva utječe na njihovu duhovnost. Stoga oni koji živaju tu prednost čine dobro ako ponavljaju Davidov zahtjev: “Nek iziđe molitva moja kao kâd pred lice tvoje” (Psalam 141:2).
Kako možemo svoje molitve iznijeti pred Jehovu tako da one budu tako slatkog mirisa kao kâd (tamjan)? Tako da unaprijed promislimo što ćemo reći u svjetlu vodstva koje pruža Jehova. Biblija sadrži brojne primjere molitve kao i mnogo dobrih savjeta na temu molitve. Razmatranje tih informacija poučit će nas o važnim načelima koja su naročito od pomoći onda kad molimo u prisustvu drugih i u njihovu korist.
Poniznim srcem
Jedno od tih načela je to da Jehova sluša molitve poniznih ljudi (2. Dnevnika 7:13, 14). Psalmist nam kaže: “Jer je visok Jehova, a ipak poniznoga vidi; ali ohologa samo iz daljine zna” (Psalam 138:6, NS). Kao jedan primjer toga, razmotrimo poniznost kralja Salamuna prilikom njegove javne molitve pri otvorenju hrama. Upravo je završio izgradnju jedne od najdivnijih zgrada koje su ikad viđene na Zemlji, ali nije se zbog toga uzoholio, nego je molio slijedećim riječima: “Hoće li Bog uistinu stanovati s ljudima na Zemlji? Gle! Nebo, da, nebesa nad nebesima ne mogu te obuhvatiti; koliko to manje, dakle, može ovaj doma što sam ga sazidao?” (2. Dnevnika 6:18, NS).
I mi bismo trebali bit ponizni, naročito onda kad molimo u korist drugih. Poniznost se djelomično pokazuje bojom glasa. Naravno, kršćani bi trebali izbjegavati lažnu poniznost ili izvanjsku pobožnost. Ali, ponizne molitve isto tako ne zvuče bombastično ili teatarski (Matej 6:5). Poniznost se isto tako pokazuje i onim što kažemo, U poniznoj molitvi nećemo zahtijevati od Jehove da nešto učini, nego ćemo uputiti molbu da on pristane djelovati na određeni način u skladu sa svojom voljom. (Usporedi Psalam 118:25.)
Poniznost će nas također upućivati na to da izbjegavamo upotrebljavati molitve u kojima bismo nešto dokazivali ili davali osobni savjet pojedincima. U protivnom bismo pokazivali duh koji se očitovao kod farizeja iz Isusove usporedbe. Isus je govorio o jednom farizeju i jednom cariniku (skupljaču poreza) koji su se molili u isto vrijeme u hramu. Farizej je rekao: “Bože, zahvaljujem ti što nisam kao ostali ljudi: razbojnici, nepravednici, preljubnici ili kao ovaj ovdje carinik. Postim dvaput u tjednu i dajem desetinu od svega što stečem”. Ali, carinik se udarao u prsa, govoreći: “Bože, smiluj se meni grešniku!” Kakav je bio Isusov zaključak? “Ovaj (carinik) se vrati opravdan kući, a ne onaj (farizej)” (Luka 18:9-14, ST).
Jehovini sluge koji su doista ponizni priznaju svoj položaj pred njim. Oni su malo niži od anđela, dok je Jehova vječni, vrhovni Suveren svemira (Psalam 8:3-5, 9; 90:1-4). Kad netko ima priliku govoriti kraljevima ili vladarima ovoga svijeta, on to obično čini s poštovanjem i uz pridavanje časti, visoko cijeneći tu prednost. Bismo li mi trebali imati manje poštovanja i cijenjenja kad govorimo sa “živim Bogom i Kraljem do nedoglednih vremena”? (Jeremija 10:10, NS). Naravno da ne bismo. Na taj način izrazi poput: “Dobro jutro, Jehova” ili “Željeli bismo s tobom razgovarati, Jehova”, nisu na mjestu u molitvi, kao ni primjedbe poput: “Kako si?”, “Pozdravi Isusa” ili “Dobro se provedi” (Usporedi Propovjednik 5:1, 2.)
No, nije li apostol Pavao rekao da bismo se Bogu trebali približiti “uz slobodu govora”? (Jevrejima 4:16; usporedi 1. Ivanova 3:21, 22) Ne daje li nam to slobodu da govorimo onako kako smatramo da je prikladno? Ne zapravo. Pavao se osvrnuo na činjenicu da se zbog Isusove žrtve možemo obratiti Jehovi usprkos svog grešnog stanja. Možemo mu se bilo kada obratiti u molitvi i zamoliti za bilo što. No, čak i kad se molimo sa slobodom govora, mi moramo ponizno priznati našu beznačajnost. Zato je Jehova rekao: “Ne ovog ću, dakle, pogledati, na poniženog i tko je skrušena duha i dršće na moju riječ” (Izaija 66:2, NS).
Savjet i upozorenje
Isus Krist je u svojoj propovijedi na gori dao daljnji savjet o molitvi. Upozorio je da dok molimo, ne smijemo “neprestano ponavljati iste riječi, kao što to čine ljudi iz (neznabožačkih) naroda” (Matej 6:7, NS). To ne znači da ne smijemo uvijek ponovo moliti za istu stvar (ukoliko smo sigurni da je to za što molimo ispravno). Rečeno nam je: “Molite, i dat će vam se! Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se!” (Matej 7:7, ST). Isusovo upozorenje je prije značilo to da ne bismo trebali ponavljati riječi do tog stupnja da one postanu beznačajne. Drugim riječima: “Ne izgovarajte isprazne riječi” (Matej 6:7, ST).
Određeni ljudi imaju običaj neprestano ponavljati molitvene formule, a da uopće ne razmišljaju o onome što govore. Ponekad su te formule na jeziku kojeg onaj koji moli ne razumije. To je jedna vrsta ‘ispraznih riječi’. Evo druge: Zamislimo kršćanina koji iz nemarnosti stekne naviku automatskog upotrebljavanja istih izraza prilikom svakodnevnog zahvaljivanja Jehovi. Na kraju rečenice postaju beznačajne. Možda se čak i božansko ime Jehova upotrebljava na taj način. Istina, mi smo potaknuti da prizivamo Jehovino ime (Psalam 105:1). Ali, ako to ime upotrijebimo na kraju skoro svake rečenice u našoj molitvi, tada će ono postati izvještačeno i bit će to samo ‘isprazne riječi’.
Pavao je dodirnuo još jedno važno načelo onda kad je pisao slijedeće: “Ako se u molitvi služim tuđim jezikom, moj duh moli, ali moj um nema od toga koristi... Jer inače kako će neupućeni, ako ti zahvaljuješ (samo) duhom, reći ‘Amen’ na tvoju zahvalu, kad ne zna što govoriš?” (1. Korinćanima 14:14-16, ST). U Pavlovo vrijeme su neki kršćani primali čudnovati dar govorenja stranim jezicima, pa su se neki od njih očito na tim jezicima molili pred skupštinom. Ali, kako je Pavao pokazao, preostali članovi skupštine ih nisu razumjeli.
Danas nemamo takve čudnovate darove. Ali, kršćani koji se mole u korist drugih trebaju moliti na takav način koji će biti razumljiv. Na primjer, mi na početku javnog predavanja pozivamo prisutne da nam se pridruže u molitvi. Sigurno je da bi u takvoj molitvi bilo razumno izbjegavati rječnik ili tematiku koju bi prisutni teško razumjeli.
Koliko bi molitve trebale trajati?
Privatne molitve mogu biti onoliko duge koliko mi to želimo. Prije nego što je odabrao svojih 12 apostola, Isus se molio svu noć (Luka 6:12). Međutim, koliko bi duga trebala biti javna molitva? Pa, prije nego što je svima ponudio simbole pri uspostavi Spomen svečanosti obilježavanja svoje smrti, Isus je ‘izrekao blagoslov’ i ‘dao hvalu’, čineći to očito u kratkim molitvama (Matej 26:26-28). S druge strane, Salamunove molitve pri posvećenju hrama bile su prilično dugačke. Takva je bila i Isusova molitva u noći prije njegove smrti (2. Dnevnika 6:14-42; Ivan 17:1-26).
Stoga, dakle, nema pravila o tome koliko bi trebale trajati javne molitve. No, nema neke posebne vrijednosti u dugim molitvama. Isus je kritizirao pismoznance koji su ‘proždirali udovičke kuće, a kao izgovor, dugo se molili’ (Luka 20:46, 47). Molitve koje se izgovaraju u korist drugih trebale bi na jasan način spomenuti njihove okolnosti ili potrebe i trebale bi biti onoliko duge koliko je to prikladno u toj prilici. Mi ne trebamo izgovarati dugačke, rastegnute molitve u kojima spominjemo mnoge nepovezane teme. Kad dajemo hvalu za jelo, molitva bi mogla biti sasvim kratka. Molitva na početku kršćanskog sastanka također ne treba biti previše duga. Ona koja zastupa obitelj na početku ili na kraju dana ili ona kojom se zaključuje sastanak, može pokriti više tema koje su prikladne za tu priliku.
Molitva koja se izgovara u korist drugih imat će dobar učinak ako dolazi iz poniznog srca i ako je se izrazi s dužnom uravnoteženošću i pažnjom. Ona će biti izgrađujuća za duhovnost onih koji slušaju i ojačat će njihov odnos s Jehovom. Kao posljedica toga će svi koji slušaju, upravo poput onih koji su slušali Davidovu iskrenu molitvu prilikom unošenja zavjetnog kovčega u Jeruzalem, biti potaknuti da ‘kažu “Amen” i da hvale Jehovu’ (1. Dnevnika 16:36).
[Okvir na stranici 29]
Da li je prikladno da slušači kažu glasno “Amen” na kraju javne molitve?
Da, ako žele i osjećaju se navedenima da to učine. Pavao je govorio o tome kako oni koji slušaju molitvu kažu “Amen”, premda nije precizirao da li je to bilo izrečeno glasno ili tiho u srcima (1. Korinćanima 14:16). Međutim, dok su bili pod Mojsijevim zakonom, Izraelci su jednom prilikom bili posebno poučeni da glasno kažu “Amen” (5. Mojsijeva 27:14-26). Stoga, kad osoba koja moli završetak svoje molitve označi tako da kaže “Amen”, prikladno je da i slušači kažu “Amen”, bilo u svojim srcima ili glasno, prigušenim glasom. Roditelji trebaju poučiti svoju djecu da pokazuju odgovarajuće cijenjenje na taj način što tiho izreknu “Amen”.
[Okvir na stranici 30]
Ako za vrijeme skupštinske molitve zaplače dijete, zazvoni telefon ili se pojave neke druge smetnje, da li će slušač pokazati nepoštivanje ukoliko udovolji hitnom slučaju?
Ne, nego će to zapravo biti izraz ljubavi ukoliko neki sluga pomoćnik tiho napusti skupštinu koja se moli i udovolji hitnom slučaju na uredan način (1. Korinćanima 14:40). Na taj način ostatak skupštine može neuznemiravano nastaviti s molitvom. Onaj tko udovoljava hitnom slučaju može se ponovo pridružiti molitvi onda kad je hitnost otklonjena.