“Moja religija je sasvim dobra za mene!”
JESI li ikada tako reagirao kad su te posjetili Jehovini svjedoci? Možda si još pridodao: “Ona je bila dovoljno dobra za moje roditelje, za mog djeda i baku. Zašto bih se sada ja interesirao za neku drugu religiju?”
Mi, svakako izvlačimo veliku korist iz mudrosti i iskustva naših roditelja. No, je li mudro pri izboru religije oslanjati se samo na njihovo gledište? Konačno, mi ne oponašamo svoje roditelje, svog djeda i baku u svemu što radimo. Zašto ne? Zato, jer danas mnogo toga bolje i točnije razumijemo.
Navedimo jedan primjer: Ako je netko pred 40 godina obolio, mogao je umrijeti samo zato, jer tadašnje metode liječenja nisu bile dovoljno efikasne. Od 1943. godine stoje nam na raspolaganju antibiotici uz pomoć kojih su spašeni mnogi životi. No, odbijamo li uzimati antibiotike samo zato jer su oni bili nepoznati našim djedovima i bakama? Ne, mi naravno odlučno cijenimo prednosti modernijih dostignuća. S jednakim stajalištem trebali bismo prilaziti i temi religija.
Život apostola Pavla pokazuje također da religija naših predaka nije bezuvjetno od Boga prihvaćeno pravo obožavanje. Prije nego se obratio na kršćanstvo, Pavao je krajnje nasilnički postupao prema kršćanskom “putu”, time što je “preko mjere proganjao skupštinu Božju i htio je uništiti”. Ali, zašto? Zato jer je ‘revnovao za otačka predanja’. Njegovo iskreno, čvrsto pridržavanje ranije religije sprečavalo ga je da shvati istinu o Isusu Kristu — što se Bogu sigurno nije dopadalo (Djela apostolska 9:1, 2; Galaćanima 1:13, 14, NS).
Religiozna pripadnost — ovisi li o vlastitom izboru ili o slučaju?
U većini slučajeva religiozna pripadnost je samo stvar slučaja. Kako to? Mi smo postali katolicima, protestantima, muslimanima, hindusima, taoistima ili budistima samo zato, jer je to bila religija naših roditelja. Ali, pretpostavimo da si rođen u nekoj drugoj zemlji, ili da pripadaš nekoj drugoj obitelji. Tada bi vjerojatno pripadao i nekoj drugoj religiji. Je li onda logično prihvatiti da je religija u kojoj smo rođeni automatski ispravna?
Bez obzira jesi li se rodio u svojoj religiji ili ne, možda imaš osjećaj da ona zadovoljava tvoje zahtjeve. No, je li prava religija samo stvar osobnog mišljenja ili osobnog ukusa? Jesu li osobni utisci u tom pogledu pouzdana smjernica?
Predočimo to primjerom sa živežnim namirnicama. Upitaj jednom dijete što bi više voljelo — komad kolača ili tanjur špinata. Ono će gotovo uvijek izabrati kolač. No, je li izabralo hranjivije jelo? Tako ni činjenica što neka religija odgovara našem osobnom ukusu, ne znači bezuvjetno da je najbolja za našu duhovnost. (Usporedi Rimljanima 10:2, 3.)
Religija nije ni u kom slučaju samo čisto osobna stvar. U nju je uključeno obožavanje našeg Boga, stoga mora biti njemu dopadljiva. Dakle, ne radi se o pitanju je li nečija religija njemu osobno dopadljiva, nego štoviše, da li se njegova religija uistinu dopada Bogu.