Širiš li glasine?
U SREDNJEM vijeku proširila se nevjerojatna glasina među takozvanim kršćanima Evrope. Govorkalo se da Židovi svake godine, za Pashu, ubijaju jednog kršćanina i koriste njegovu krv pri svojim obredima. Ponekad se govorilo da su potajno otimali kršćansku djecu i strašno ih mučili prije nego bi ih ubili i upotrijebili njihovu krv. Upravo u ovom stoljeću, tijekom nacizma u Njemačkoj, ova glasina je bila upotrijebljena kao izgovor za proganjanje Židova.
Više puta se provjeravala ta glasina i dokazala se netočnom, a ipak se održala skoro tisuću godina. Da ti je to netko rekao — bi li širio dalje tu glasinu? Za očekivati je, da bi svatko od nas imao dovoljno zdravog razuma i samilosti da to ne čini. No, glasine su uporna i složena stvar (pojava). Kada jednom krenu teško ih je zaustaviti. Čak se i danas pojavljuju besmislene glasine i šire se kao požar.
Na primjer: Procter & Gamble, veliko poduzeće za prodaju aparata za domaćinstvo u Sjedinjenim Državama, postalo je žrtvom glasine da promiče sotonizam i da je njen trgovački znak pravi demonski simbol. Druga jako proširena glasina bila je, da dobro poznata trgovačka mreža za prodaju gotove hrane stavlja crve u faširane šnicle! Prije nekoliko godina vjerovalo se da je jedan član muzičke grupe Beatles poginuo u saobraćajnoj nesreći i bio zamijenjen dvojnikom. Čak su i publikacije Udruženja Kule stražare postale predmetom glasina — primjerice da je jedan od umjetnika tajno ubacivao demonske crteže među slike, što je kasnije navodno bilo otkriveno, a on bio isključen!
Jesi li ti sudjelovao u širenju takvih glasina? Ako jesi, onda si — možda nesvjesno — širio neistinu, jer su te glasine možda bile lažne. Svakako, glasina o publikacijama Udruženja bila je štetna, kao i klevete bačene na revne kršćane, koji potroše mnoge sate da bi učinili zanimljivima časopise, brošure i knjige. To je bilo jednako smiješno kao kada bi se reklo da je Bog, stvarajući nebeska tijela, namjerno oblikovao lik ‘čovjeka u mjesecu’.
Davno prije Jehova je rekao Izraelcima: “Ne smijete širiti neosnovanu glasinu” (2. Mojsijeva 23:1; The New English Bible). Postojao je dobar razlog za takvu zapovijed. Takve glasine su uzrok lošim posljedicama. Oni koji ih šire postaju lašci, nešto što Jehova mrzi (Priče Salamunove 6:16-19). One utječu na dobar glas onoga o kome je glasina. One varaju osobu koja sluša (takve) glasine navodeći je možda na nemudar postupak (4. Mojsijeva 13:32–14:4). Krajnje je neljubazno prevariti svoje prijatelje. To je protiv Božje zapovijedi: “Ne lažite i ne varajte bližnjega svojega” (3. Mojsijeva 19:11; Priče Salamunove 14:25).
Dakle, ako prenosimo drugima nešto što smo čuli, moramo paziti da imamo istinite činjenice. No, kako to možemo utvrditi? Ono što će nam u tome pomoći je, da shvatimo prirodu glasina.
Kako počinje glasina?
Glasina je “proširena priča ili mišljenje neodređenog izvora”, ili “izjava ili izvještaj koji kruži a da se ne zna tko odgovara za njegovu istinitost” (Webster’s New Collegiate Dictionary). Glasine se mogu širiti usmenim putem ili se mogu pojaviti u “službenijem” obliku — u štampi ili na radiju. Činjenica da je nešto bilo izjavljeno preko televizije ili novina ne mora značiti da je to istina.
Kako počinju glasine? Često je to nemoguće reći. Nečiji neodgovoran komentar može se prihvatiti, ponoviti i preuveličati. Pomisao da bi se nešto moglo dogoditi često se lako pretvara u tvrdnju da će se to dogoditi, i na kraju se već govori da se to dogodilo, čak se i od šale može proširit glasina ako netko povjeruje u nju i ponavlja je.
Glasine se rado pojavljuju u atmosferi straha. Kada je prorok Ezehijel proricao kakvo će stanje vladati u Jeruzalemu dok se bude približavao njegov kraj, rekao je: “Dolazi tjeskoba! Tražit će mir, a mira biti neće! Dolazit će nevolja za nevoljom, jedna zla vijest za drugom” (Ezehijel 7:25, 26, ST). Kada je strah zahvatio stanovništvo, Jeruzalem je postao leglom glasina.
Glasine mogu početi i namjerno. Kada su vojnici, koji su čuvali grob raspetog Isusa, izvijestili o čudnim događajima koje su vidjeli prilikom Isusovog uskrsnuća, židovski starješine su im rekli da prošire lažne glasine. Oni su im rekli: “Kažite: Njegovi učenici dođoše noću te ga ukradoše dok smo mi spavali.” Vojnici su poslušali. “Oni uzeše novac i učiniše kako su ih poučili. To je pričanje rašireno među Židovima do dana današnjega” (Matej 28:13-15, ST).
Zašto se šire glasine
Još je zanimljivije pitanje: zašto se jednom započete glasine tako ustrajno šire? Često je to jednostavno zato, što im ljudi žele vjerovati. Neki novinari su postigli karijeru ponavljajući glasine o poznatim ljudima. Brzo bi ostali bez posla, ako ne bi bilo tržišta za takve priče. Mnogi su ljudi poput Grka u Pavlovo vrijeme — uvijek željni čuti “nešto novo” (Djela apostolska 17:21).
Glasine se šire i zato što odgovaraju svuda raširenim pogrešnim shvaćanjima i predrasudama. Lažne glasine da su Židovi ubijali kršćane, nesumnjivo su naišle na prihvatljive uši, jer nežidovi nisu shvaćali Židove. Plašili su ih se ili su bili ljubomorni na njih. Glasine mogu odražavati i proširenu nelagodnost o nečemu: Glasine o crvima u pljeskavicama možda su se i dalje uporno širile, jer su ljudi pomalo uznemireni radi raznih nepoznatih dodataka u hrani. A glasine o Procter & Gamble možda su zato uhvatile korijen jer je danas toliko ljudi opčinjeno demonizmom i spiritizmom.
Glasine će cvasti i tamo gdje vlade ili vlasti djeluju potajno. One se mogu pothranjivati još i zamišljenim željama. Desetljećima su kružile priče, da su se leteći tanjuri spustili na Zemlju i vjerojatno donijeli dobroćudna stvorenja s drugih znanstveno naprednijih planeta. U ovom uzburkanom 20. stoljeću možda neki ljudi nalaze utjehu u vjerovanju da takva stvorenja doista postoje.
Osim toga, neke glasine mogu biti potaknute ili naizgled potvrđene pogrešnim tumačenjem činjenica. U prvom stoljeću kružile su glasine da je Pavao poticao Židove da se odmetnu od Mojsija (Djela apostolska 21:21, 24). Ta je glasina bila lažna, ali je možda bila pothranjivana činjenicom da je Pavao, slušajući odluku apostola i starješina u Jeruzalemu, učio neznabožačke kršćane da ne trebaju doći pod Mojsijev zakon (Djela apostolska 15:5, 28, 29).
Odvojiti istinu od laži
Znači li onda da su sva govorkanja lažne glasine? Nikako ne. U danima Jozue rekla je Rahaba iz Jerihona izraelskim uhodama: “Jer čusmo kako je Jahve (Jehova) isušio vodu crvenoga mora pred vama kada ste izašli iz Egipta i ono što ste učinili dvojici kraljeva amorejskih s druge strane Jordana” (Jozua 2:10, 11, ST). Te priče, koje je Rahaba čula, bile su istinite.
Isto je tako bilo i u vezi Isusa kada je činio čuda diljem zemlje Izraela. U Bibliji piše: “Tada se pronese glas o njemu po svoj Siriji pa su dovodili k njemu sve koje je mučila kakva nevolja, razne bolesnike i patnike, opsjednute mjesečare, i uzete, a on ih je ozdravljao” (Matej 4:23, 24, ST). Izvještaji o Isusu su također bili točni.
Dakle, kako onda možemo utvrditi da li je neka priča istinita ili je samo lažna glasina? Ovdje je nekoliko točaka o kojima trebamo misliti kada nam netko prenese određenu vrstu obavještenja:
Tko ti je ispričao tu priču? Da li je to osoba, koja nikada ne govori nešto u čiju točnost nije potpuno sigurna? Ili uvijek pokušava zabadati nos u tuđe stvari? Ili pokušava biti prva s uzbudljivim novostima? Od koga potječe ta priča dosta zavisi da li je ona točna ili ne. To nas navodi na važnu misao: oni koji uživaju glas da su pouzdani, odgovorni, poput starješina u skupštini ili zrelih kršćanki, trebali bi se dobro uvjeriti u istinitost priče prije negoli je drugima kažu — ako ju je uopće potrebno prenositi. Ljudi radije vjeruju onome što kažu takve osobe i to onda ponavljaju (Djela apostolska 20:28; Titu 2:3).
Da li je mogao saznati činjenice onaj tko ti je ispričao priču? Tipične glasine često počinju otprilike ovako: “Znaš, čuo sam od svog strica koji poznaje čovjeka koji tamo radi ...” Ako čuješ takav uvod budi oprezan! Neka se djeca igraju tako što posjedaju u krug i jedan šapne kratku rečenicu svom susjedu. Njegov susjed šapne drugome, i tako redom. Kada se rečenica pronese cijelim krugom, djeca se slatko nasmiju kada čuju koliko se toga izmijenilo. Mnogi su od nas igrali tu igru, ali da li smo izvukli pouku iz nje? Kada se priče prenose od jedne osobe do druge, neizbježno se mijenjaju i uskoro su jako malo slične prvobitnom obliku. Dakle, ako ne možeš odrediti točan izvor priče, može biti bolje pretpostaviti da je iskrivljena ili potpuno lažna.
Da li je to neka kleveta? Ako se u toj priči obezvređuje nečije dobro ime, zanimanje, rasa ili organizacija, tada budi krajnje oprezan. To vrijedi i onda ako nisi baš naročito prijateljski raspoložen prema nekoj grupi ljudi ili osobi. Kleveta je kleveta i laži su laži — ma tko bio njihova žrtva, Isus je bio otvoren kada je, osudio književnike i farizeje, ali možeš li zamisliti da je on širio klevetničke glasine o njima? (1. Petrova 2:21, 22).
Da li je priča vjerodostojna? Da li je stvarno moguće da našu planetu posjete svemirski brodovi? Ili da bi velika trgovačka kompanija sklopila ugovor sa đavolom? Ili da predani likovni umjetnici stvarno unose tajne likove u slike časopisa? Priče koje tako nevjerojatno zvuče treba primiti s najvećim oprezom.
Prestani s govorkanjem, širi istinu
Ne može se reći da se čudne stvari nikada ne događaju. Ponekad se dogode. No kada za njih čujemo, moramo postupati mudro a ne lakovjerno odmah povjerovati svakoj priči koja kruži. Kada su se po Palestini širile priče da je tesar iz Nazareta činio čuda, dokazale su se istinitima (Matej 4:24). I pored toga, kada ih je čuo Ivan Krstitelj, poslao je svoje učenike da utvrde točno što se događalo (Matej 11:2, 3). To je bio uravnotežen postupak.
Kada je apostol Toma čuo da je Isus uskrsnuo, posumnjao je u to (Ivan 20:24, 25). U tom slučaju je trebao shvatiti da to nije bila neosnovana glasina. Znao je da je i sam Isus uskrsavao mrtve, a čuo je kako je Isus govorio o svojoj vlastitoj smrti i uskrsnuću (Matej 16:21; Ivan 11:43, 44). Osim toga, oni koji su ga o tome obavijestili bili su ljudi za koje je znao da im može vjerovati. Oni nisu ponavljali priču koju su čuli preko trećeg lica. Oni su bili očevici i mogao ih je o svemu pitati da bi utvrdio da nisu možda pogriješili.
Da, neke priče koje čujemo mogu biti istinite. No zdrav razum će nam reći, da će se u svakom narodu, selu ili svakoj organizaciji širiti glasine — posebno one koje izražavaju osnovne želje ili strahovanje okoline. I tu uvijek postoji velika mogućnost da je neka glasina, u najboljem slučaju, izvrtanje istine. Dakle, ako čuješ jednu priču, a ne možeš točno utvrditi njen izvor, zadrži je za sebe i uvjeri se u njenu istinitost prije negoli je preneseš drugima. Zapamti da ‘obilje riječi ne biva bez prijestupa, a tko zauzdava svoje usne, postupa razborito’ (Priče Salamunove 10:19, NS). Ne budi kanal za prenošenje glasina, nego “slijepa ulica”. Tako ćeš ispuniti riječi apostola Pavla: “Budući da ste sada odbacili laž, govorite istinu svaki sa svojim bližnjim; jer smo udovi koji pripadaju jedan drugome” (Efežanima 4:25, NS).
[Istaknuta misao na stranici 27]
Glasine su uporne. Kada se jednom počnu širiti, teško ih je zaustaviti
[Istaknuta misao na stranici 28]
Ako širiš glasinu, ti možda širiš laž
[Istaknuta misao na stranici 29]
Nije svako govorkanje obavezno lažna glasina
[Istaknuta misao na stranici 30]
Da li je osoba koja ti je ispričala priču mogla saznati istinu?