Filemon — dokaz praktičnog kršćanstva
POSTUPAJ po onome što propovijedaš! Kako je to snažno Isus naglasio osudivši religiozne vođe svog vremena (Matej, 23. poglavlje). No što je bilo s učiteljima u prvoj kršćanskoj skupštini? Jesu li postupali prema onome što su propovijedali? Da su to činili jasno pokazuje biblijska knjiga, poslanica Filemonu.
Pismo Filemonu nije upućeno skupštini, nego određenom pojedincu i u njemu se govori o privatnoj stvari. Da je to pismo bilo privatnog karaktera potvrđuje još i činjenica, da ga je Pavao napisao svojeručno, ne koristeći sekretara.
Iz kojeg je razloga napisao Pavao to osobno pismo Filemonu? Iz slijedećeg: Pavao je vratio Filemonu njegovog roba Onezima. Onezim je pobjegao, možda je čak ukrao i novac Filemonu, da bi platio putne troškove do Rima. Onezim je nekako došao u kontakt s Pavlom u Rimu, slušao njegovo propovijedanje i postao kršćaninom. Tako je postao vrlo koristan služeći Pavlu i apostol ga je jako zavolio. No, Pavao nije želio zadržati Onezima bez Filemonovog odobrenja. I tako je Pavao poslao Onezima uz njegov pristanak, natrag Filemonu — ali sada ne više kao roba, nego kao ljubljenog brata u Gospodinu.
Da je Onezim bio sad marljiv i pouzdan brat vidljivo je iz Pavlovih preporuka, u kojima ga on zajedno s njegovim suputnikom Tihikom preporučuje u pismima upućenim skupštinama u Efezu i Koloseji (Efežanima 6:21, 22; Kološanima 4:7-9). U oba ta pisma Pavao savjetuje robovima, da slušaju svoje gospodare (Efežanima 6:5-7; Kološanima 3:22, 23). Tako je Pavao postupio suglasno svom savjetu vrativši Onezima. Poštovao je tuđa prava i živio po svom savjetu u vezi podložnosti prema postojećim državnim uređenjima (Rimljanima 13:1-7; 1. Korinćanima 7:20-24).
Pavao je, također primjerom pokazao, da i za njega vrijedi savjet koji je dao u vezi poniznosti, ljubaznosti i ljubazne brige za druge (Efežanima 4:1-3; Filipljanima 2:3, 4; Kološanima 3:12-14). Pavao nije upotrijebio svoje apostolsko pravo naređivanja da bi prisilio Filemona da oprosti Onezimu i primi ga kao brata, nego ga je ponizno molio na temelju kršćanske ljubavi i njihovog osobnog prijateljstva (Filemonu 8, 9, 17). Kakav je to divan primjer za kršćanske nadglednike danas!
Filemon je dugovao zahvalnost Pavlu, jer je preko Pavla upoznao dobru vijesti i bio oslobođen od okova poganstva. Pa ipak, zakonski je (Filemon) mogao zlostavljati Onezima ili postupati grubo s njim. A sigurno je imao i razloga biti ljut na njega. Pavao nije samo ohrabrio Filemona da pokaže ljubaznost, spremnost opraštanja i milost, nego je i sam apostol bio spreman na to. “Ako ti je (Onezim) nanio kakvu štetu ili ti što duguje”, pisao je Pavao, “upiši to na moj račun ... ja ću ti platiti” (Filemonu 18, 19, NS).
Kao što je razvidno iz knjige Filemonu, prvi pisci i učitelji kršćanstva su uistinu živjeli po kršćanskim načelima. Oni su postupali po onome što su propovijedali.