“Veselite se narodi, s narodom njegovim!”
1. Zašto Židovi, koji još uvijek drže Mojsijev zakon, nisu dokazali da su “njegov narod” s kojim su narodi pozvani “veseliti se”?
TKO JE taj “njegov narod” s kojim su svi narodi pozvani “veseliti se”? (Rim. 15:10). To nije bio židovski narod. Prirodni Židovi, koji još uvijek pokušavaju držati Mojsijev zakon, bili su omrznuti i proganjani u toku 1.900 godina, od 70. godine kad su rimske legije pod generalom Titom razorile stari Jeruzalem. Čudno je, da se čak ni prirodni Židovi nisu veselili s “njegovim narodom”, sa Jehovinim narodom. Na kraju nadahnute pjesme, koja se pjevala 1473. g. pr. n. r. vr. je židovski prorok Mojsije pjevao: “Veselite se narodi s narodom njegovijem, jer će pokajati krv slugu svojih, i osvetit će se neprijateljima svojim, i očistit će zemlju svoju i narod svoj” (5. Mojs. 32:43).
2. Kada je počelo prenošenje Isusovih sljedbenika iz “vlasti tame ... u kraljevstvo svoga ljubljenog Sina”?
2 Kad je Pavao 56. g. n. r. vr. citirao te Mojsijeve riječi i primijenio ih, Isus je već davno prije, naime 33. g. n. r. vr., umro, uskrsnuo i uzašao u nebo. Tako su od Duhova te godine nadalje “njegov narod”, Jehovin narod, bili predani, kršteni, duhovno rođeni učenici Isusa Krista. Pavao je nekoliko godina kasnije, između 60. i 61. godine n. r. vr.; pisao članovima Jehovinog “naroda” u Koloseji i rekao: “Da se veselo zahvaljujete Ocu (Jehovi), koji nas učini dostojnima sudioništva u baštini svetih u svjetlu. On nas istrgnu iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo svoga ljubljenog Sina” (Kol. 1:12, 13, ST). To prenošenje je počelo na židovski dan Duhova (6. sivan) 33. godine, n. r. vr., nakon Isusovog povratka u nebo.
3. Što su oni postali umjesto kralja, pošto su bili prenijeti u duhovno kraljevstvo Božjeg ljubljenog Sina?
3 Toga dana je, pomoću svog proslavljenog kraljevskog sina, Isusa Krista, nebeski Otac izlio svoj sveti duh najprije na oko 120 učenika, koji su na to čekali u Jeruzalemu. Tako su bili prenijeti iz vlasti svjetske tame u duhovno kraljevstvo Božjeg ljubljenog sina, Isusa Krista, koji je “svjetlo svijetu” (Iv. 8:12). Jehova Bog je uspostavio to duhovno kraljevstvo i u njemu Isusa Krista, kao duhovnog kralja, kao Jehovinog državnog ministra. U izvršavanju svoje službe, Isus upotrebljava duhovno pomazane učenike na Zemlji kao “poslanike (ambasadore) umjesto Krista” (2. Kor. 5:20, NS). Prema English Revised Version oni su “poslanici u ime Krista”. Ti “poslanici” doista imaju službu, službu u vladi.
4. a) Tko je, prema tome, sačinjavao Božji “narod” s kojim su se narodi trebali “veseliti”? b) Zašto trebaju slaviti Boga neznabožački narodi?
4 S tim poslanicima trebaju se “veseliti” svi narodi, koji ne sačinjavaju duhovne Izraelce. Zašto? Na to odgovara kršćanski poslanički ministar Pavao, kad piše skupštini Rima: “Krist je bio ... sluga obrezanih (prirodnih Židova) zbog Božje vjernosti, da potvrdi obećanja dana ocima, i da pogani slave Boga zbog milosrđa.” (Rim. 15:8, 9a, ST). Što je bilo Božje milosrđe prema neznabožačkim “narodima”?
5. a) U čemu se očitovalo Božje “milosrđe” prema neobrezanim neznabošcima? b) Kada i prema kome je Bog prvi put počeo ukazivti to “milosrđe” i u što ih je prihvatio?
5 Vraćajući se u prvo stoljeće n. r. vr. utvrđujemo, da se Božje “milosrđe” očitovalo u ovome: Jehova Bog je dozvolio neobrezanim neznabošcima (ili ljudima iz naroda) doći pod “obećanja”, koja je dao precima obrezanih Židova. Kod neobrezanih nežidova je to započelo 36. g. n. r. vr., kad su rimski stotnik Kornelije, njegova obitelj i prijatelji u Cezareji uvažili službu apostola Petra i bili pomazani Božjim svetim duhom te krstili se (Dj. ap. 10. poglavlje). Ne znamo, da li su Kornelije i njegova obitelj napustili Cezareju i vratili se u Italiju, te postali članovi skupštine u Rimu, koja je sve do tada bila sastavljena od obrezanih židovskih vjernika i vjerojatno židovskih “prozelita” (Dj. ap. 2:1-10). Ali od tada je Bog ukazivao “milosrđe” vjernim, krštenim neznabošcima time što ih je prihvatio u duhovno “kraljevstvo” njegovog ljubljenog Sina, usprkos njihovom neobrezanju.
6. a) Čiji su članovi, uslijed Božje “milosti”, postali narodi u vrijeme Pavla? b) Zašto ti dionici Božje “milosti” ne mogu sudjelovati u službama svjetovnih vlada?
6 Na taj način su “narodi” bilo obrezani Samarićani, obrezani Egipćani ili neobrezani nežidovi — dobili prednost postati članovi ‘Abrahamovog sjemena’, kroz koje će biti blagoslovljene sve obitelji na Zemlji (1. Mojs. 12:3; 22:15-18; Gal. 3:3-29). Premda se sada nalaze u duhovnom kraljevstvu Sina Božje ljubavi, svi takvi, koji ostaju vjerni do svoje zemaljske smrti, biti će uskrsnuti u nebesko Božje Kraljevstvo. Tamo će vladati sa Kristom tisuću godina, da bi blagoslovili sve obitelji na Zemlji (Otkr. 20:4-6). U međuvremenu, dok se nalaze u tijelu na Zemlji, oni su u službi, koja odgovara “poslanicima umjesto Krista”, sudjelujući u “službi propovijedanja” o Jehovinom kraljevstvu pod Kristom. Zbog toga oni ne mogu nikada biti službenici (ministri) vladavina ovoga svijeta, kojim upravlja Đavo (Dj. ap. 6:4, ST).
Dajući javno priznanje među narodima
7. Kakav stav zauzimaju ti “poslanici” prema sukobima ovog svijeta i zašto se i dalje raduju i pozivaju druge da im se u tome pridruže?
7 Kraljevski “poslanici” zauzimaju strogo neutralni stav u odnosu na svjetovne sukobe. Oni znaju, da su završila “vremena neznabožaca” ili “određena vremena naroda” u ranu jesen 1914. godine, u trećem mjesecu Prvog svjetskog rata (Luka 21:24; usporedi sa AV). U to vrijeme je isteklo pravo neznabožačkih naroda da upravljaju svijetom. Svjetske nacije, uključujući i kršćanske, tvrdoglavo odbijaju prihvatiti tu činjenicu. Zato se suprotstavljaju i proganjaju kršćanske Jehovine svjedoke, koji upozoravaju na tu činjenicu. Sva ta progonstva su bila prorečena u Bibliji. Usprkos svemu tome se “poslanici” Božjeg uspostavljenog Kraljevstva i dalje raduju. Oni pozivaju ljude svih naroda da se raduju s njima i da im se pridruže u objavljivanju Kraljevstva, koje je Bog predao Isusu Kristu.
8. a) Od kada se prikuplja “veliko mnoštvo” svih narodnosti na stranu Božjeg uspostavljenog Kraljevstva? b) Što jasno razabiru i koje bi milostivo iskustvo željeli doživjeti?
8 Od proljeća (maj) 1935. počelo se veseliti i “veliko mnoštvo” ljudi svih naroda sa duhovno pomazanim Jehovinim “narodom”, koji su nasljednici Božjeg nebeskog Kraljevstva. Radosni ljudi, koji sačinjavaju “veliko mnoštvo” svih narodnosti, duboko su zainteresirani da postanu zemaljski podanici Božjeg Tisućugodišnjeg Kraljevstva pod Kristom (Otkr. 7:9-17; 22:17). Oni jasno razabiru, da je na kraju vremena naroda, 1914. g., “Nad svijetom pripala kraljevska vlast našemu Gospodinu i njegovu Pomazaniku, i on će vladati u vijeke vijekova” (Otkr. 11:15, ST). Shvaćaju da žive u vremenu prelaska iz na propast osuđenih vladavina ovog svijeta u milenijsko kraljevstvo Božjeg Mesije ili Krista. Vrlo rado bi preživjeli to prelazno razdoblje i živi ušli u novo uređenje na Zemlji pod Mesijanskim Kraljevstvom. Time bi im Jehova Bog ukazao veliko “milosrđe”.
9. a) Na čiji poziv su reagirali oni, koji sačinjavaju “veliko mnoštvo” i čime su to simbolizirali? b) Kako ti ovcama slični ljudi čine dobro Kristovoj duhovnoj “braći” za vrijeme svršetka ovog sustava stvari?
9 Da, Jehova je pokazao neobičnu “milost” i time što se “ova dobra vijest o kraljevstvu propovijeda po cijeloj naseljenoj zemlji za svjedočanstvo svim narodima” i tako oni nalaze pravi put (Mat. 24:14). Od proljeća 1935. g. su se oni, koji sačinjavaju “veliko mnoštvo”, okoristili Božjom “milošću” i odazvali na poziv, da se predaju Jehovi Bogu preko Krista i simboliziraju svoje predanje krštenjem u vodi. Isusova usporedba o ovcama i jarcima, zapisana u Mateju 25:31-46, pokazuje, da moraju sada, za vrijeme “svršetka ovog sustava stvari”, činiti dobro Isusovim izabranicima, njegovoj duhovnoj braći (Mat. 24:3, 31). To uključuje i njihovu pomoć Kristovoj duhovnoj “braći” u propovijedanju “dobre vijesti o Kraljevstvu” sve do dolaska “velike nevolje”, kakve još nikada prije nije bilo (Mat. 24:14-22). Budući da surađuju sa ostatkom “poslanika umjesto Krista”, oni dolaze u novi položaj.
10. U kakav novi položaj je ušlo “veliko mnoštvo” i koju službu doprinosi sa “poslanicima umjesto Krista”?
10 “Veliko mnoštvo” ovcama sličnih ljudi, koji se sakupljaju na Kristovu desnu stranu, prihvatljivo služe u svojstvu poslanika za Krista u svetoj službi njegovog Kraljevstva. Data im je “služba” da služe u interesu kraljevske vladavine “nebeskog kraljevstva”. Svojom veličanstvenom službom, koju doprinose sa kraljevskim “poslanicima”, pokazuju svoju zahvalnost Jehovi Bogu.
Prorečena radost naroda
11. Tko je taj čijem će imenu David pjevati i kako ga on opisuje?
11 Apostol Pavao citira psalmistu, kralja Davida, kada kaže kako će narodi doći “slaviti Boga zbog njegove milosti”. Pavao kaže: “Kako stoji pisano: ‘Zato ću te hvaliti među poganima i pjevati imenu tvome’” (Ps. 18:49; 2. Sam. 22:50; Rim. 15:9b, ST). Nadahnuti psalmist je opisao tko je onaj, čijem će imenu pjevati, kada je dodao završne riječi: “Koji slavno izbavljaš cara svojega, i činiš milost pomazaniku svojemu Davidu i sjemenu njegovu dovijeka” (2. Sam. 22:51).
12. a) Kako je Isus, dok je kao čovjek bio na Zemlji, “javno hvalio” Jehovu među narodima? b) U kojoj je provinciji uskrsnuli Isus rekao svojim učenicima, kao svojim “poslanicima”, što trebaju činiti?
12 Veći David, Isus Krist, dok je kao savršeni čovjek bio na Zemlji, nije mnogo vremena upotrijebio među neznabožačkim narodima za hvalu i slavu Jehove Boga. Nešto je propovijedao o Kraljevstvu Samarićanima i nekoj Sirofeničanki, čiju je kćerku oslobodio od demona (Marko 7:26). Propovijedao je također u “Galileji neznabožačkoj” — kako je nazvana u Izaiji 9:1. Međutim, središte njegove propovjedničke djelatnosti o Kraljevstvu bio je Kafarnaum, koji se nalazio uz Galilejsko more (Mat. 4:12-15). Nakon uskrsnuća iz mrtvih opet je u “Galileji neznabožačkoj” rekao svojim učenicima kao “poslanicima umjesto Krista”: “Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio!” (Mat. 28:19, 20, ST).
13. a) Kada i kako je bila dodijeljena poslanička služba učenicima koji su čekali u Jeruzalemu? b) Gdje su počeli javno “hvaliti”, Jehovu?
13 Nekoliko dana nakon što je uskrsnuli Isus dao taj zadatak svojim krštenim učenicima, nastupio je dan Duhova 33. g. n. r. vr. Toga dana, rano ujutro, proslavljeni Isus izlio je sveti duh Jehove Boga na oko 120 učenika u Jeruzalemu. Budući da su tog dana propovijedali, prihvatilo je oko 3 000 Židova i židovskih prozelita radosnu vijest o Kraljevstvu i krstilo se u vodi. Nakon toga su se ti, koji su primili sveti duh, prihvatili poslaničkog djela kao Kristovi zastupnici. Poslije vala progonstva u Jeruzalemu, neki su počeli ‘javno hvaliti’ Jehovu među Samarićanima, a kasnije i među neobrezanim neznabošcima rimske i drugih nacionalnosti. Čuvši da se Jehova javno slavi i hvali među njima, ljudi svih narodnosti mogli su prizvati Božje ime preko Krista za milostivo spasenje.
14. Što je zatim apostol Pavao citirao iz 5. Mojsijeve 32:43 i što trebaju raditi oni, koji pripadaju Jehovinom narodu?
14 Da bi podupro svoj dokaz, apostol Pavao citira još jedno proročanstvo, govoreći: “Također se veli: ‘Veselite se, pogani (narodi), s narodom njegovim!’” (Rim. 15:10, ST; 5. Mojs. 32:43). Kako bi se, dakle, mogli veseliti s Jehovinim “narodom” ljudi iz svih naroda, ako ništa ne bi čuli o njemu? Zato su im trebali oni koji su pripadali “njegovom narodu”, propovijedati o Mesijanskom Kraljevstvu (Rim. 10:13-15).
15. Tko mora izvršiti Pavlov citat iz Psalma 117:1 i pomoću koje djelatnosti, da bi se narodi mogli odazvati tome?
15 Apostol Pavao pruža još veću biblijsku podršku za to, kada govori što je rekao Jehova preko svog nadahnutog govornika: “I još: ‘Hvalite, svi pogani, Gospodina (Jehovu); slavite ga, svi narodi!’” (Rim. 15:11, ST; Ps. 117:1). Da, lako je to reći, ali kako mogu to raditi svi narodi, narodnosti i plemena, ako im ne govorimo o Jehovi i ne objasnimo im zašto ga se treba hvaliti? Prema tome, međunarodno propovijedanje o Kraljevstvu pod Kristom treba biti sprovedeno. To je “služba”, koja je dodijeljena ostatku kraljevskih nasljednika i “velikom mnoštvu” njihovih suradnika (Otkr. 7:9-17).
16. Kako se treba ispuniti Pavlov citat iz Izaije 11:10 što se tiče “Jesejevog korijena”?
16 Apostol Pavao citira četvrtog svjedoka, da bi podupro svoj dokaz, govoreći: “Izaija također veli: Pojavit će se izdanak Jesejev — onaj koji će ustati da vlada poganima; u njega će se uzdati pogani” (Rim. 15:12, ST; Iza 11:10). Jesej iz Betlehema bio je Davidov otac, a Davida je Bog imenovao za kralja nad dvanaest plemena Izraelovih. Sam David nije mogao biti životni “korjen” svom tjelesnom ocu. Pravi “Jesejev korjen” trebao je, dakle, biti Isus Krist, koji je bio rođen u Betlehemu i kraljevskom plemenu Jude, iz kojega je potjecao i Jesej. Isus će postati životodajni “korijen” svom zemaljskom pretku Jeseju time, što će uskrsnuli iz mrtvih njega i njegovog sina Davida u toku svoje tisućugodišnje vladavine (Otkr. 22:16).
17. Tko je, dakle, “korijen Jesejev”, u koga se mogu uzdati narodi?
17 David je “vladao neznabošcima” nakon što je pokorio nežidovske narode, koji su ostali u Obećanoj zemlji. Ali David je od 1037. g. pr. n. r. vr. mrtav i ljudi iz naroda se ne mogu uzdati u njega. Na sreću, mogu se uzdati u većeg Davida, Isusa Krista, koji sada vlada, i koji je “korijen i izdanak Davidov” (Otkr. 22:16). Njihovo pouzdanje u njega, koji je predočen Davidom, neće biti uzaludno niti pogrešno.
18. Tko se iz svih naroda već uzda u obećanog vladara i nad kim on već vlada?
18 Stotine tisuća pripadnika “velikog mnoštva”, koji dolaze iz svih naroda, plemena, narodnosti i jezika, uzdaju se od 1935. g. u vladara, koji ih neće razočarati. Dokazuju to slušanjem njegove zapovijedi i propovijedaju “ovu dobru vijest o kraljevstvu ... po čitavoj nastanjenoj zemlji za svjedočanstvo svim narodima” (Mat. 24:14). Nada svih naroda, koji su umrli zbog nastupa smrtonosnog grijeha među čovječanstvom, leži na sada vladajućem nebeskom kralju, Isusu Kristu. Od njegovog ustoličenja, po završetku vremena naroda, 1914. g., već vlada nad ljudima iz svih naroda, punih vjere i nade. Vladat će nad još mnogo više ljudi nakon uskrsnuća svih otkupljenih od ljudi.
19. Imaju li vjernici svih narodnosti razloga napredovati i u nadi veseliti se?
19 Dakle, imaju li ljudi iz svih naroda razloga “veseliti” se sa Jehovinim “narodom”, sa duhovnim Izraelcima? Da, za to imaju sve razloge. Kako li samo odgovara ljubazni blagoslov, kojim Pavao zaključuje citiranje iz proročanstva! On kaže: “A Bog, izvor nade, neka vam dadne potpunu radost i mir u vjeri da napredujete u nadi snagom Duha Svetoga” (Rim. 15:13, ST). Nitko ne može tvrditi da se ta nadahnuta molba ne ispunjava na svim kršćanskim Jehovinim svjedocima u svim dijelovima Zemljine kugle. Obistinjenje biblijskih proročanstava ukazuje, da se naša najslavnija nada približava ostvarenju. “Veselite se!”
“Tko pazi na riječ, nalazi sreću, i tko se uzda u Jahvu, blago njemu.”