Katolici se ne nadaju mileniju

NEBO ili pakao! Kakvog li izbora! To su dvije mogućnosti, koje su stavljene pred milijune katolika, protestanata, Židova i muslimana. Za katolike postoji još i čistilište, kao put k nebu. Ali čak i taj strah i ta nada tako su neodređeni, da mnogi iskreni vjernici sumnjaju da uopće postoje.

Nije stoga čudno, da je francuski religiozni pisac Jacques Duquesne mogao zapisati slijedeći razgovor sa dvojicom aktivnih katolika, (s muškarcem): “Vjerujete li u pakao? — Ah, ne, uopće ne! ... — A u nebo? — Ne vjerujem da postoji, kao što ne vjerujem da postoji pakao.” (S ženom): “Što se, prema Vašem mišljenju, događa s nama kad umremo? — Kad umremo? Pa, prije nekoliko godina prestala sam vjerovati da postoji bilo što. — Što hoćete time reći? — Ništa ne preživi. Svatko može, naravno, vidjeti da je tijelo mrtvo. Jednako je i sa dušom. Ne znam. Zaista ne znam. ... — Ali, vi još uvijek vjerujete čvrsto u Boga? — Da, svakako. — Što vas navodi da vjerujete? — Pa tako, da imam nadu.” — Bog za današnjeg čovjeka (francuski).

Očigledno je, da katolička crkva nije dala svojim članovima nadu koja uzrokuje čvrstu vjeru. U stvari, sumnje i čak nevjerovanje su neki od loših plodova, koje sada žanju tradicionalne religije kršćanstva. U mnogim, pretežno katoličkim zemljama, pokazala se, neodređena i nejasna nada “nebeskog blaženstva” nedovoljnom da zaštiti milijune ljudi, da ne izgube vjeru i da se ne obrate bezbožništvu za ispunjenje svoje prirodne i zakonite želje za doličnim životom na Zemlji. U zamjenu za nesigurnu nadu “vječnog blaženstva” u nebu, mnogi su izgleda spremni puni nade, zauzeti se za sedamdeset godina sretnog života na Zemlji. Pa čak i ta nada se pokazuje nesigurnom.

Preziranje “milenija”

Mnogi ljudi su postali mlaki “kršćani”, koji se više zanimaju za sadašnjicu nego za ispunjenje kršćanske nade. Jedan razlog za to je što su kršćanske crkve iskrivile tu nadu. One govore prezirno o iskrenim kršćanima, koji polažu svoju nadu u milenij ili tisućugodišnju Kristovu vladavinu. U vrlo cijenjenom i opsežnom francuskom djelu Dictionnaire de Theologie Catholique, se na primjer “milenij” definira na slijedeći način: “Kriva vjera, koju su ispovijedali oni, koji su očekivali privremenu vladavinu Mesije, koja je trebala potrajati tisuću godina, kako su nekada smatrali. ... Od petoga stoljeća n. r. vr. ne spominje se više milenij, ili vrlo rijetko od samo nekih ekscentričnih sekti.”

Iako se u tom autoritativnom katoličkom djelu prezirno govori o onima, koji vjeruju u tisućugodišnju vladavinu Mesije, ipak se priznaje, da se o mileniju govorilo prije petog stoljeća. Drugim riječima, milenijska nada je bila izgubljena iz vida u toku petog stoljeća. Zašto? Da li povijest potvrđuje ono, što sama Biblija otkriva, naime, da su prvi kršćani vjerovali ili tisućugodišnju Kristovu vladavinu? I ako da, kako su onda milijuni katolika i protestanata ostali bez te milenijske nade? Razmotrimo što otkrivaju glasoviti leksikoni i povijesne knjige u pogledu odgovora na ta pitanja.

Svjedočanstvo “crkvenih otaca”

Katolički leksikoni priznaju, da su mnogi rani “crkveni oci” vjerovali u tisućugodišnju Kristovu vladavinu ili milenij i učili o njoj. The Catholic Encyclopedia izvještava: “Kasnije se među katolicima pojavio biskup Papijas iz Hijerapolisa, učenik sv. Ivana (apostola), kao zastupnik ‘milenija’. Tvrdio je, da je primio svoju nauku od suvremenika apostola. A Irenej priča, da su drugi ‘prezbiteri’ (starješine), koji su vidjeli i čuli učenika Ivana, naučili od njega, da je vjera u milenij dio Gospodinove nauke. ...

Ideje o mileniju pronađene su kod većine komentatora u poslanici sv. Barnabe (početak drugog stoljeća) ... Sv. Irenej iz Liona, rodom iz Male Azije, koji je bio pod utjecajem pratioca sv. Polikarpa, prihvatio je ideje o mileniju, raspravljajući o njima i braneći ih u svom djelu protiv agnostičara ... Mučenika sv. Justinija iz Rima, postavlja se nasuprot Židovima u svom Dijalogu sa Trifonom (80, 81. pogl.) u vezi načela milenija ... Svjedok za daljnje vjerovanje u milenij u pokrajini Azije u drugom stoljeću je sv. Melito, biskup iz Sarda ...

... Tertulijan, glavni zastupnik monoteizma, objašnjava učenje ... da će na kraju vremena biti uspostavljeno veliko kraljevstvo obećanja, novi Jeruzalem i trajati hiljadu godina. Svi se ti autori milenijarizma pozivaju na razne odlomke iz proročkih knjiga Starog zavjeta, kao i na nekoliko odlomaka iz pisama sv. Pavla i Apokalipse (Otkrivenje) sv. Ivana.” (Naglašeno od nas.)

Koji su stvarno “apostolski”

Sada slijedi jedan od najglavnijih dokaza Rimokatoličke crkve u korist svoje nadmoćnosti nad protestantskim crkvama, a također i nad Jehovinim svjedocima: ona naime tvrdi, da je jedini čuvar kršćanske tradicije prenijete iz vremena apostola. U Catholic Dictionary stoji: “Rimokatolička crkva je apostolska zato, jer njena nauka sadrži vjeru, jednom otkrivenu apostolima i koju ona čuva i objašnjava, a da joj ništa ne dodaje ili oduzima.” (Naglašeno od nas.)

Ipak, i ljude koji su navedeni u The Catholic Encyclopedia kao oni koji su učili o milenijskoj nadi, priznaje katolička crkva za najranije “crkvene oce”. Za dvojicu od njih (Polikarp i Papijas) kaže se, da su vidjeli i čuli apostola Ivana i sreli učenike, koji su poznavali samog Krista i druge apostole. Svi ostali navedeni bili su “oci” ili “učitelji” u drugom stoljeću ili u početku trećeg stoljeća i svi su vjerovali u tisućugodišnju Kristovu vladavinu.

Vrlo ugledan Dictionnaire de Theologie Catholique ide čak i dalje i kaže, da su suvremenici Papijasa, koji su bili čak “inteligentniji” i “oštroumniji” od njega, “potvrdili njegovo vjerovanje u tisućugodišnju vladavinu i smatrali, da je to vjerovanje jedna od najhitnijih dogmi kršćanske vjere.” U istom katoličkom leksikonu kaže se za Justinija Mučenika, da je, iako je znao da neki njegovi suvremenici ne dijele njegovo mišljenje u vezi milenija, smatrao da je po toj stvari on “čuvar potpunijeg pravovjernog učenja.” U tom leksikonu piše u vezi Ireneja slijedeće: “Za njega je milenij dio tradicionalnog učenja. ... Sveti Irenej izgleda misli, da se ne može dati ispravno objašnjenje Svetog pisma bez milenija” (X. svezak, 1761, 1762 stupac [Naglašeno od nas]).

Tko je, dakle, bliži pravom apostolskom učenju i tradiciji: Rimokatolička crkva, koja one, koji još uvijek vjeruju u tisućugodišnju Kristovu vladavinu s prezirom naziva ‘ekscentričnom sektom’ — ili Jehovini svjedoci, koji gaje nadu u milenij? Kako je došlo do toga, da je ta nada ispuštena iz katoličkih vjerskih načela?

Otpadništvo iskrivljuje kršćansku nadu

U prethodnom članku smo vidjeli, da su uslijed otpadništva, koje se pojavilo u posljednjim stoljećima prije našeg r. vr., Židovi zamijenili svoju nadu u uskrsnuće za pogansko vjerovanje u besmrtnost duše i promijenili svoju prvobitnu mesijansku nadu u političku. Isto je tako i otpad, čija je pojava među kršćanima prorečena (Dj. ap. 20:29, 30; 2. Sol. 2:3; 1. Iv. 2:18, 19) pridonio iskrivljenju milenijske nade.

Židovski znanstvenik Hugh J. Schoufield izvještava: “Kršćansko mijenjanje nade o zemaljskom Božjem kraljevstvu nije prevladalo prije drugog stoljeća.” “Usprkos molbi za postojanost, vjernost i izdržljivost, sve više kršćana je bilo razočarano i napustilo crkvu ili su slijedili one učitelje, koji su nudili tumačenja o prirodi kršćanstva, manje vezana za zemlju.”

Što se tiče tog “mijenjanja” nade o obnovljenom raju na Zemlji kroz Mesijansko nebesko kraljevstvo ili vladavinu, izvještava The New International Dictionary of New Testament Theology (2. sv, pod “Raj”): “U daljnji smjer crkvene povijesti unijeli su se mnogi vanbiblijski motivi, slike i ideje o shvaćanju raja. ... špekulacije u crkvi u vezi raja i shvaćanja opće priznate pobožnosti vezane su također za činjenicu, da se učenje o besmrtnosti duše pojavilo, da bi zauzelo mjesto eshatologije (nauka o četiri posljednje stvari čovjeka) NZ (Novog zavjeta) zajedno sa njenom nadom u uskrsnuće mrtvih i novim stvaranjem (Otkr. 21. poglavlje), tako da je duša suđena tek nakon smrti postižući raj, sada mišljeno, u nekom drugom svijetu”. (Naglašeno od nas.)

Sa prodiranjem grčke nauke o besmrtnosti duše, otpali kršćani su raj sa Zemlje prenijeli u nebo i odstupili od prvobitne milenijske nade. Potvrđujući to, The Encyclopaedia Britannica (1977) priznaje: “Utjecaj grčkog mišljenja na kršćansku nauku o Bogu i Kristu potkopao je gledište svijeta o mileniju.”

Neoplatonizama zamjenjuje milenijsku nadu

Tako je milenijska nada, postala žrtvom otpada. Njeni neprijatelji nisu prezali od ničega da bi je suzbili. Navodeći protivnike milenijarizma, Dictionnaire de Theologie Catholique kaže o rimskom svećeniku Kaju (krajem drugog stoljeća i početkom trećeg), koji je, “da bi pobijedio milenijarizam, nedvosmisleno porekao vjerodostojnost Apokalipse (Otkrivenje) i Evanđelja sv. Ivana.” Taj isti priznati katolički leksikon također pokazuje, da je “sveti” Dionizije, biskup iz Aleksandrije u trećem stoljeću, napisao raspravu protiv milenarizma i da “se nije ustručavao poreći vjerodostojnost Apokalipse (Otkrivenja) svetog Ivana, da bi spriječio one koji su bili za milenij, da temelje svoje vjerovanje na toj knjizi”.

Dalje saznajemo iz tog katoličkog rječnika od 15 svezaka, da je “crkveni otac” Origen iz trećeg stoljeća, osudio one, koji su vjerovali u zemaljske blagoslove milenija, jer oni “objašnjavaju Sveto pismo kao Židovi”. Zašto se Origen tako protivio milenijarizmu? The Catholic Encyclopedia nas obavještava: “S obzirom na neoplatonizam na kojem su se temeljila njegova tumačenja ..., (Origen) nije mogao biti na strani pristalica milenija.” Podržavajući Platonovu vjeru u besmrtnost duše, Origen je bio primoran prenijeti zemaljske blagoslove tisućugodišnje Mesijanske vladavine u duhovno područje.

Augustin odlučuje da “neće više biti milenija”

Ali, čovjek koji je zadao posljednji udarac milenijskoj nadi za katolike i čak protestante bio je nesumnjivo “sveti” Augustin, opisan u The Encyclopaedia Britannica kao “najveći mislilac kršćanske starine” i “pod kojim je religija Novog zavjeta bila skoro potpuno spojena sa Platonskom tradicijom grčke filozofije”. Augustin je energično istupao protiv prvobitne nade u obnovljeni raj na Zemlji u toku tisućugodišnje Kristove vladavine. Da citiramo The Catholic Encyclopedia: “Sv. Augustin je konačno zastupao uvjerenje da neće više biti milenija ... veliki “učitelj” ... daje nam slikovito objašnjenje 20. poglavlja Apokalipse. Prvo uskrsnuće, o kome govori ovo poglavlje, odnosi se, prema njegovim riječima, na ponovno duhovno rođenje kod krštenja; sabat od tisuću godina nakon šest tisuća godina povijesti jest cjelina vječnog života ... Objašnjenje tog slavnog “učitelja” usvojili su kasnije zapadni teolozi i milenij je u svom prijašnjem obliku izgubio svaku podršku.”

Nisu samo katolici lišeni prvobitne, biblijske milenijske nade, nego i protestanti. U makropediji Britannici (1977.) saznajemo slijedeće: “Augustinov slikoviti milenij je postao službena nauka crkve, a apokaliptizam (očekivanje konačnog uništenja zla i pobjede dobra) se povukao. ... Protestantski reformatori luterana, kalvinista i anglikanske tradicije nisu bili apokaliptički, nego su ostali čvrsto pod utjecajem Augustinovih nazora.”

Katolički i protestantski teolozi pogrešno primjenjuju nebesku nadu na sve pravedne, jer Biblija daje tu nadu samo određenom broju pozvanih kršćana koji će vladati sa Kristom kao kraljevi, svećenici i suci (Otkr. 20:4-6; Luka 22:28-30). Ti teolozi nude svojim “vjernima” nejasnu nadu “vječnog blaženstva” na nebu. Božja namjera, da se vrši njegova volja ‘kako na nebu tako i na zemlji’, potpuno je iščezla iz njihovih očekivanja (Mat. 6:10). Međutim, Biblija nudi divnu nadu vječnog života ne samo u nebu za manjinu izabranih, već i na Zemlji za mnoštvo drugih. O toj dvostrukoj nadi, usko vezanoj sa Kristovom tisućugodišnjom vladavinom, opširnije ćemo razmatrati u slijedeća dva članka.

[Bilješka]

[Okvir na stranici 17]

Tertulijan je vjerovao, da će biti uspostavljeno kraljevstvo obećanja i da će trajati tisuću godina

[Okvir na stranici 18]

Origen je zastupao Platonovo vjerovanje u besmrtnost duše, negirajući tisućugodišnju vladavinu nad Zemljom

[Okvir na stranici 19]

Augustin je spojio grčku filozofiju sa biblijskim naukama i smatrao, da neće biti milenija