“Dobra vijest” dostiže “najudaljeniji” dio zemlje
AUSTRALIJA, “otok-kontinent”, nazvana zemljom “na kraju svijeta”, veća je od bilo koje države u zapadnoj Evropi. Ipak, ona je domovina samo 13,5 milijuna osoba različitih nacionalnosti.
U ovoj rijetko nastanjenoj zemlji, površine 7 770 000 km2, značajno se razlikuju tlo i klima. Oni se protežu od tropskog sjevera do pustinjske unutrašnjosti, od najvećeg koraljnog grebena na svijetu — Velikog koraljnog grebena koji vrvi životom — pa do ogromnog ogoljelog (Ayers Rock-a) u pustim predjelima. Istočna strana Australije obiluje žitaricama kao što su pšenica, šećerna trska i druge. Ovdje živi oko 61 posto stanovništva.
Kada putnik prelazi Velike razvodne planine koje se pružaju od sjevera do juga uzduž istočne obale, slika se mijenja od mokrog obalnog zemljišta do valovitih brežuljaka a zatim do nizina i polupustinje. U srcu Australije, gdje se nalazi Ayers, Rock, ima vrlo mnogo slanih jezera i pustinja. Zahvaljujući suhim klimatskim prilikama koje vladaju na većem dijelu Australske ravnice, ovaj je kontinent-otok idealno područje za proizvodnju vune a povoljno je i za uzgoj stoke. U “pozadinskim” područjima nalaze se veliki posjedi zemlje ili “položaji”, kako ih nazivaju.
Iz navedenih razloga, bio je izazov ispuniti Isusovu zapovijed — svjedočiti o njemu po najudaljenijim krajevima Zemlje (Djela 1:8). Vratimo se otprilike 70 godina unatrag, na početak, i oživimo iskustva nekih koji su sudjelovali na propovijedanju “dobre vijesti” u tom dalekom djelu Zemlje.
Krajem 19. stoljeća, nakon tek oko 100 godina kolonizacije, dobili su neki Bibliji naklonjeni pojedinci od svojih rođaka i prijatelja iz inozemstva, primjerke izdanja Međunarodnih istraživača Biblije, kako su se tada nazivali Jehovini svjedoci. U isto su vrijeme biblijski istraživači, koji su emigrirali iz Britanije, stigli u Perth, Zapadna Australija, i Brisbane, Qveensland i osnovali skupštine u tim gradovima.
GLAVNO UREDNIŠTVO I ŠTAMPARIJA
Podružnica istraživača Biblije bila je osnovana u Melbourneu, Victoria, 1904. godine, da bi vodila računa o djelu u Australiji i Novom Zelandu. Godine 1915. na kongresu u Melbourneu, bilo je 250 prisutnih i 14 se krstilo. Godine 1935. je 30 radio emisija prenosilo biblijsku istinu do zabačenih dijelova Australije, kao i do nastanjenih središta.
U ožujku 1929. glavno uredništvo je bilo premješteno iz Melbournea u Sidney. Zatim je, 1972, podignuta velika štamparija za štampanje časopisa Kula stražara i Probudi se! U tom se vremenu kapaciteti proširuju. Oko 60 muževa i žena služe u ovoj podružnici.
Tražilo se mnogo napora i pretrpjele mnoge neprilike kako bi se došlo do ljudi u zabačenim krajevima. Čak i danas, samo jedan put povezuje istočni dio zemlje sa zapadnim — udaljenost od nekako 4 000 kilometara. Odvojeno od najnastanjenijeg istočnog obalnog pojasa, jedine veze između sjevera i juga su put kroz središte kontinenta i vrlo izolirani put do zapadne obale, bogate mineralima.
“OBRAĐIVANJE POZADINE”
Pokojni Bert Horton pridružio se biblijskim istraživačima 1921. u rudarskom gradu Kalgoorlie, u Zapadnoj Australiji. Horton je pričao: “Poslao sam molbu da budem ‘pionir’ (kao punovremeni objavitelj kraljevstva). U odgovoru, dobio sam svoje područje rada — čitavu državu Zapadnu Australiju!” Horton, zajedno sa Frank Rice-om i još dvojicom ljudi, opremio je velika dvokrevetna kola s opremom za kuhanje i drugim potrebama za život na putu. Prešli su svojim kolima preko ogromne Nullarborske ravnice posjećujući zabačene gradove u državi. Jedan između ljudi priča: “Tada nije bilo putova i tako smo dobili neke detaljne planove od petrolejske kompanije i putovali od tanka do tanka (izolirana mjesta gdje se mogla voda dobiti). Nosili smo dvije bačve benzina od 44 galona, kao i rezerve vode i hrane. Posjećivali smo stanice na putu, govoreći i tamo ljudima o Bibliji.”
Drugi “pionir” koji je proveo mnogo vremena u pozadini, bio je Arthur Willis. Krenuo je s dva suputnika 1935. godine, kako bi obradio zabačeni sjeverni dio Zapadne Australije, došavši do vrha zemlje. Willis izvještava: “U tim je danima putnik imao pravo dobiti besplatno meso. Na koju god smo stanicu išli, mogli smo uzeti sve što smo željeli. Među ljudima koji su živjeli na stanicama i u gradovima našli smo neke koji su čuli i prihvatili istinu.” Napuštajući Darwin, koji se nalazi na krajnjem sjeveru, putovali su južno do grada Katherine i zatim su se uputili prema istoku za Queensland i obalu. “Tada nije bilo betoniranih cesta u tom području” — sjeća se on — “i sjećam se da smo prolazeći kroz zapadni Queensland prešli za tri dana 160 kilometara zbog crnog blata, koje bi se nagomilalo na točkovima toliko, da se oni više ne bi mogli okretati. Zatim smo morali skinuti blatobrane da bismo uopće dalje putovali.”
Arthur Willis i Bill Newlands poduzeli su 1936. čak i dulje putovanje da bi dostigli područja u pozadini zemlje. Krenuli su na put od Sydneya kamionom, koji je bio težak oko 1 525 kilograma, i prešli 19 300 kilometara. Taj put je trajao više od godinu dana. Vozili su zapadno od Sydneya i konačno stigli do središta zemlje a zatim su krenuli naniže prema zapadnoj obali do Pertha. Sreli su Charlesa Bernhardta, na putu 800 kilometara od unutrašnjosti, sjeverno od Adelaida u Južnoj Australiji. Taj čovjek je došao u dodir s kraljevskom viješću nekako tri godine ranije, kada su dva “pionira” podnosila vrućinu i izolaciju da bi putovala od Adelaidea do Alice Springsa i natrag. Kada su Willis i Newlands prošli onuda, Bernhardt se želio krstiti. On je posjedovao dva hotela u Coward Springsu i William Creeku i mnogi su, od tog vremena pa nadalje, čuli od njega “dobru vijest”. U starosti od 85 godina, Bernhardt još uvijek služi kao “pionir” i nekoliko puta svake godine putuje u kolima na četiri kotača do zabačenih predjela Južne Australije.
Isti duh se pokazuje u sljedećem iskustvu Joe Bella, jednog od “pionira iz pozadine”. Imajući u to vrijeme područje 480 kilometara sjeverozapadno od Brisbanea, Bell je putovao biciklom do udaljenih “položaja”. Bio je to težak i naporan posao, kaže on. “Na mnogim mjestima sam morao nositi svoj bicikl jer sam upadao u neprekidne pješčane naslage gdje put praktično nije postojao. Neka od tih putovanja bila su vrlo opasna. Nikakva druga živa stvorenja nisu se mogla vidjeti na otvorenom području osim lutajućih stada goveda. Ona su mogla biti opasna, u nekim okolnostima, budući da su radoznala i išla bi da vide što im se približava. Mnogo puta je bilo potrebno da se sklonim između drveća i čekam satima dok bi se stada napasla i otišla i time mi dala priliku da nastavim svojim putovanjem”.
Drugi “pionir”, Aubrey Baxter, prešao je biciklom tisuće milja kroz središnji i sjeverni dio Queenslanda. On se prisjeća svog doživljaja: “Susreli smo se s nekim interesantnim situacijama. Jednu noć sam gostovao na velikom stočarskom posjedu a drugu noć proveo prešavši milje s lovcem na klokane, spavajući na prljavom podu u njegovoj maloj kolibi, okruženoj stotinama ‘mirisnih’ klokanskih koža. Također, nije bilo lako zaspati s čoporom dingosa (australski divlji psi), koji su zavijali.”
MISIONARI STIŽU
U kasnijim, 1940-im godinama, stigli su kao pomoć širenju “dobre vijesti”, pojedinci koji su završili Watchtower školu Gilead, misionarsku školu svjedoka koja je bila osnovana u Sjedinjenim Državama. Dvojica od tih misionara bili su John Cutforth i Donald MacLean, iz Kanade. Obojica su dugo vremena služili kao putujući pokrajinski nadglednici. MacLean priča svoje uspomene: “Kako je šok bio za mene saznati da moja prva australska pokrajina leži na suprotnoj strani Zemlje od Galad škole — Jugozapadna Australija! Bio sam poslan u najudaljeniji predio Zemlje!” Pričajući jedno od svojih iskustava ili doživljaja, MacLean je rekao: “Mi došljaci smo doživjeli nekoliko privlačnih momenata putujući kroz zabačene predjele. Moj prvi susret s jatom emua (ogromne, noju slične ptice) bio je interesantan ali i uznemirujući. Kada sam putovao kroz pozadinsko područje na motociklu, sreo sam porodicu emua koja mi je prepriječila prolaz. Ove ptice su vrlo radoznale i bile su, očito očarane svjetlucanjem mojeg ogledala od kroma i upravljača na sunčevoj svjetlosti. Ne znajući kako da postupim s emuom, oklijevao sam brzo proći kroz jato i možda riskirati život, zato sam zaustavio vozilo. Ne namjeravajući se pokrenuti, velike su ptice stajale neko vrijeme tamo, i zato sam odlučio krenuti. Pustio sam sirenu i upalio mašinu. Emui su se još više približili, njihova radoznalost je porasla. To je zahtijevalo dosta živaca! Odlučio sam da iskoristim priliku i jurnuo sam kroz jato, koje se samo blago razdijelilo da bi mi dalo prolaz. Zatim su ptice počele juriti uz put i kada sam povećao brzinu na 56 kilometara na sat, zapazio sam da me emui još uvijek stižu. Tek kada sam dostigao brzinu od 64 kilometara na sat bio sam u mogućnosti ostaviti ih iza sebe i to na svoju sreću!”
MacLean se sjeća kada je prvi put posjetio prodavaonicu hrane i hotel Charlesa Bernhardta, kojeg smo ranije spomenuli: “Stigavši u William Creek, vlak se zaustavio na dulje vrijeme dok su ljudi mahnito pojurili u bar da bi dobili hladno pivo. Bio sam zaprepašten kada sam našao pri ulazu u gostionu, na zidu znak koji je pozivao ljude ‘Čitajte Kulu stražaru koja objavljuje Jehovino Kraljevstvo, nadu za svijet.’ Drugi natpis je pobuđivao: ‘Čitajte Probudi, se!’. Na tezgi u baru, nalazili su se mnogi časopisi, brošure i druga izdanja. Kada je svatko bio poslužen i podmiren, Bernhardt je pozvao ljude na pažnju: ‘Gospodo mogu li, na časak, privući vašu pažnju? Pozivam vas da uzmete primjerke od najboljih časopisa danas na zemlji.’ Svatko je na to uzeo primjerke Kule Stražare i Probudi se!, platio i stavio ih u svoj džep, zatim bi bacio kutiju od piva preko ramena i vratio se u vlak. Nitko nije dok bi pio u Benhardtovoj gostioni upotrebljavao psovke ili sramotne riječi iz poštovanja prema upravitelju koji je uživao glas kršćanina. Benhardt bi zatim govorio o ‘dobroj vijesti’ svima u vlaku, počevši od strojovođe.”
Danas cijela Australija redovito sluša “dobru vijest” zahvaljujući naporima 525 skupština. Putujući nadglednici posjećuju sve predjele zemlje u kojoj se nalazi više od 28 000 aktivnih Jehovinih svjedoka.
DOMORODCI SLUŠAJU “DOBRU VIJEST”
Prema popisu stanovništva iz 1971. postoji samo oko 106 000 urođenika (domorodaca), koji žive uglavnom u unutrašnjosti i na pozadinskim područjima. Učinjeni su veliki napori da bi se došlo do njih. Ben Brickell, koji je proveo 44 godine u punoj službi, sve do svoje smrti koja je uslijedila prije nekoliko godina, prešao je mnogo stotina tisuća milja biciklom, motorbiciklom i automobilom, razgovarajući s domorodcima na stanicama i u naseljima. Da bi razjasnio vijest, on je upotrebljavao ilustracije i karte. Jednom prilikom, kada je posjetio područje Wave Hilla na Sjevernom području, Brickell je proveo oko jedan sat, s 80 domorodaca sjedeći prekrštenim nogama na zemlji, dok im je objašnjavao namjeru Božju uz pomoć slika koje su opisivale biblijske događaje i obećanja. Brickell je postao vrlo poznat u Australiji radi svog rada s domorodcima i u pozadini. Drugom prilikom, nekoliko milja od Alice Springsa, u centru zemlje, razgovarao je s preko 100 domorodaca. Nekoliko njih postali su vjernima objaviteljima kraljevstva.
Australija, sa svojim ogromnim razdaljinama, u većini negostoljubivom unutrašnjošću i rijetkim stanovništvom, dala je pravi izazov, ali sjeme Božje riječi, koje se u toku godina proširilo među njenim stanovnicima, urodilo je plodom i to, ponekad, na začuđujući način.
Dobra vijest o Božjoj dolazećoj svjetskoj vladavini propovijeda se, od gusto naseljenih industrijskih gradova na obali, sve do “crvenog srca” kontinenta. 1940. godine bio je odnos između Jehovinih svjedoka i stanovništva 1 prema 2 764. Danas, međutim, dolazi u Australiji na jednog aktivnog Jehovinog svjedoka 483 osoba. Dakle, i ovdje, u najudaljenijem kraju Zemlje, ispunjava se Isusova zapovijed.