Krv — neophodna za život

Kako ti krv može spasiti život? Ovo te naravno zanima, jer je krv povezana s tvojim životom. Krv tvojim tijelom prenosi kisik, uklanja ugljični dioksid, pomaže u prilagodbi temperaturnim promjenama i doprinosi tvojoj borbi protiv bolesti.

Život je bio ovisan o krvi daleko prije nego je William Harvey 1628. godine nacrtao prikaz cirkulacijskog sustava. Osnova etike većih religija usredotočuje se na Davatelja života, koji je izrazio svoje mišljenje o životu i o krvi. Jedan je židovsko-kršćanski pravnik o njemu rekao: “On daje svim ljudima život i dah i sve. Jer po njemu imamo život i krećemo se i postojimo.”a

Ljudi koji vjeruju u takvog Davatelja života uzdaju se da su njegova uputstva za naše trajno dobro. Jedan hebrejski prorok opisao ga je kao onoga ‘koji te učim za tvoju korist, čini da koračaš putem kojim trebaš ići’.

To se jamstvo nalazi u Izaiji 48:17, dijelu Biblije, knjige koja se poštuje zbog etičkih vrijednosti koje mogu koristiti svakome od nas. Što ona kaže o ljudskoj upotrebi krvi? Da li pokazuje kako životi mogu biti spašeni pomoću krvi? Biblija jasno pokazuje da je krv više nego samo složena biološka tekućina. Ona spominje krv preko od 400 puta i neka od ovih ukazivanja uključuju spašavanje života.

U jednom ranom ukazu, Stvoritelj je obznanio: “Sve što živi i kreće se, bit će vam hrana (...) Ali ne smiješ jesti mesa koje ima svoju životnu krv još u sebi.” On dodaje: “Za vašu životnu krv jamačno ću zahtijevati izvještaj”, i tada je osudio ubojstvo (1. Mojsijeva 9:3-6, New International Version). On je to rekao Noi, zajedničkom pretku kojeg visoko cijene Židovi, muslimani i kršćani. Tako je čitavo čovječanstvo obaviješteno o Stvoriteljevu gledištu da krv predstavlja život. To je bilo više nego samo odredba o prehrani. Očigledno je tu uključeno moralno načelo. Ljudska krv ima veliki značaj i ne bi se smjela upotrebljavati na pogrešan način. Stvoritelj je kasnije dodao pojedinosti iz kojih jasno možemo vidjeti moralno pitanje koje on povezuje sa životnom krvi.

On je ponovno ukazao na krv kad je dao kodeks Zakona drevnom Izraelu. Iako mnogi ljudi poštuju mudrost i etiku u tom kodeksu, malo ih je svjesno njegovih ozbiljnih zakona u vezi krvi. Naprimjer: “Ako netko od doma Izraelova ili od stranaca koji obitavaju među njima jede bilo kakve krvi, okrenut ću Svoje lice protiv osobe koja jede krv, i odrezat ću ga od njegova roda. Jer je život tijelu u krvi” (3. Mojsijeva 7:10, 11, Tanakh). Bog je zatim objasnio što lovac treba učiniti s mrtvom životinjom: “On će proliti njenu krv i prekriti je zemljom (...) Nećeš jesti krv nikojeg tijela, jer je život svakog tijela njegova krv. Svaki koji je jede, bit će odrezan” (3. Mojsijeva 17:13, 14, Ta).

Znanstvenici sada znaju da je kodeks židovskog zakona promicao dobro zdravlje. Naprimjer, on je zahtijevao da se izmet ostavlja izvan logora, da se pokriva i da se ne jede meso koje nosi visok rizik bolesti (3. Mojsijeva 11:4-8, 13; 17:15; 5. Mojsijeva 23:12, 13). Iako je zakon o krvi imao zdravstvene aspekte, bilo je uključeno mnogo više. Krv ima simbolično značenje. Ona predstavlja život koji je pružio Stvoritelj. Postupajući s krvi kao s nečim posebnim, ljudi su priznavali da njihov život ovisi o Njemu. Da, glavni razlog zašto nisu smjeli uzimati krv nije bio taj jer je to nezdravo, nego zato što ima posebno značenje pred Bogom.

Zakon je uvijek iznova izražavao Stvoriteljevu zabranu uzimanja krvi za podržavanje života. “Ne smiješ jesti krv; prolij je na zemlju kao vodu. Ne jedi je, da bude dobro tebi i djeci tvojoj nakon tebe, jer ćeš činiti što je pravo” (5. Mojsijeva 12:23-25, NIV; 15:23; 3. Mojsijeva 7:26, 27; Ezekijel 33:25).b

Suprotno onome kako neki danas razmišljaju, Božji zakon o krvi nije trebao biti ignoriran samo zato što nastane hitno stanje. Tokom ratnih kriza, neki su izraelski vojnici ubijali životinje i “počeli jesti zajedno sa krvlju”. Obzirom na hitnost, je li im bilo dopušteno podržavati život krvlju? Ne. Njihov je zapovjednik istakao da je njihovo postupanje ipak vrlo pogrešno (1. Samuelova 14:31-35). Stoga, budući da je život toliko dragocjen, naš Davatelj života nikada nije rekao da se njegova mjerila trebaju zanemariti prilikom hitnih stanja.

KRV I PRAVI KRŠĆANI

Gdje stoji kršćanstvo obzirom na pitanje spašavanja ljudskog života krvlju?

Isus je bio besprijekoran, i to je razlog zašto ga se toliko poštuje. On je znao da je Stvoritelj rekao kako je uzimanje krvi krivo i da je taj zakon bio obavezan. Stoga postoje dobri razlozi za vjerovanje da bi Isus podupirao zakon o krvi i da je bio pod pritiskom da učini drugačije. Isus “nije učinio nepravdu, [i] prijevara mu se nije našla na usnama” (1. Petrova 2:22, Knox). Na taj je način postavio uzor svojim sljedbenicima, uključujući uzor poštivanja života i krvi. (Kasnije ćemo analizirati kako je Isusova krv povezana s ovim važnim pitanjem u koje je uključen i tvoj život.)

Zapazimo što se dogodilo kad je (godinama nakon Isusove smrti) postavljeno pitanje da li onaj koji postaje kršćaninom mora držati sve izraelske zakone. O tome se raspravljalo na saboru kršćanskog vodećeg tijela, koje je uključivalo i apostole. Isusov polubrat Jakov ukazao je na zapise koji sadrže zapovijedi o krvi izrečene Noi i Izraelu. Trebaju li one važiti za kršćane? (Djela apostolska 15:1-21).

Taj je sabor poslao svoju odluku svim skupštinama: kršćani ne trebaju držati kodeks koji je dan Mojsiju, međutim, “potrebno” je da se “uzdržavaju od onoga što je žrtvovano idolima i od krvi i od udavljenoga [neiskrvarenog mesa] i od bluda” (Djela apostolska 15:22-29). Ovdje apostoli nisu iznijeli običan ritual ili prehrambene upute. Odluka je postavila osnovne etičke norme, kojima su se prvi kršćani pokoravali. Oko jednog desetljeća kasnije priznali su da se još uvijek trebaju “čuvati onoga što je žrtvovano idolima, kao i od krvi (...) i od bluda” (Djela apostolska 21:25).

Poznato ti je da milijuni odlaze u crkve. Većina bi se vjerojatno složila da kršćanska etika uključuje ne obožavati idole niti sudjelovati u odvratnom nemoralu. Međutim, vrijedno je zapaziti da su apostoli stavili izbjegavanje krvi na istu moralnu razinu kao i izbjegavanje tih krivih postupaka. Njihova odluka je završila ovako: “Ako se brižljivo čuvate ovoga, napredovat ćete. Dobro vam zdravlje!” (Djela apostolska 15:29).

Apostolsku odluku dugo su smatrali obaveznom. Euzebije govori o mladoj ženi krajem drugog stoljeća koja je, prije nego što će podleći mučenju, istakla da kršćanima “nije dopušteno jesti krv čak ni nerazumnih životinja”. Ona nije iskazivala pravo na smrt. Željela je živjeti, ali ne da kompromitira svoja načela. Zar ne poštujemo one koji stavljaju načelo iznad osobnog dobitka?

Znanstvenik Joseph Priestley je zaključio: “Zabrana jedenja krvi, dana Noi, izgleda da obavezuje sve njegove potomke (...) Ako protumačimo zabranu apostola pomoću postupaka najranijih kršćana, za koje teško možemo pretpostaviti da nisu pravilno razumjeli njenu prirodu i opseg, ne možemo a da ne zaključimo da je ona trebala biti apsolutna i vječna; jer stoljećima nijedan kršćanin nije jeo krv.”

ŠTO JE S UPOTREBOM KRVI KAO LIJEKA?

Je li biblijska zabrana o krvi uključivala i medicinsku upotrebu, kao što je transfuzija, koja jamačno nije bila poznata u vrijeme Noe, Mojsija ili apostola?

Suvremeno liječenje koje primjenjuje krv nije postojalo u ono vrijeme, no medicinska upotreba krvi nije novog datuma. Pred nekih 2 000 godina, u Egiptu i drugdje, ljudska “krv smatrana je najuspješnijim lijekom protiv gube”. Jedan je liječnik otkrio terapiju koja je dana sinu kralja Esar-haddona kad je asirska nacija bila na tehnološkom vrhu: “[Knezu] je mnogo bolje; kralj, moj gospodin, može biti sretan. Počevši sa 22. danom dajem (mu) krv da pije, pit će (je) tri dana. Još 3 dana i dat ću (mu krv) za unutarnju primjenu.” Esar-haddon je imao posla s Izraelcima. Ipak, budući da su imali Božji zakon, oni nisu nikada pili krv kao lijek.

Da li se u rimsko doba krv koristila kao lijek? Prirodoslovac Plinije (suvremenik apostola) i liječnik iz drugog stoljeća Aretej izvještavaju da se ljudska krv upotrebljavala kao lijek za padavicu. Tertulijan je kasnije zapisao: “Pogledaj one koji pohlepno prilikom predstave u areni, uzimaju svježu krv opakih zločinaca (...) i odnose je da izliječe svoju padavicu.” On ih je usporedio s kršćanima koji “nemaju čak ni krv životinja u [svojim] obrocima (...) Na suđenjima kršćanima, nudite im kobasice ispunjene krvlju. Uvjereni ste, naravno, da im to nije dopušteno”. Tako su prvi kršćani radije riskirali smrt nego da uzmu krv.

“Krv u svojoj svakidašnjijoj formi (...) nije izašla iz mode kao sastojak u medicini i magiji”, izvještava knjiga Flesh and Blood (Tijelo i krv). “Naprimjer, 1483. g. Luj XI, kralj Francuske, je umirao. ‘Svaki mu je dan bilo sve lošije, a lijekovi mu ništa nisu pomagali, iako su bili neobični; jer se vruće nadao da će se oporaviti pomoću ljudske krvi koju je od neke djece uzimao i gutao’”.

Kako je s transufzijom krvi? Eksperimenti su započeli početkom 16. stoljeća. Thomas Bartholin (1616-80), profesor anatomije na Sveučilištu u Kopenhagenu, primjetio je: ‘Oni koji se upetljaju u upotrebu ljudske krvi za sistemsko liječenje bolesti, izgleda da je zloupotrebljavaju i da rade veliki grijeh. Kanibali su osuđeni. Zašto nam nisu odvratni oni koji mažu svoje grlo ljudskom krvlju? Slično je i sa primanjem tuđe krvi iz rezanih vena, bilo kroz usta ili instrumentima transfuzije. One koji provode takvu operaciju drži u strahu božanski zakon, po kojem je jedenje krvi zabranjeno’.

Nije li zanimljivo da su umni ljudi u prošlim stoljećima razumjeli da se biblijski zakon primjenjuje na uzimanje krvi u vene kao i na uzimanje putem usta? Bartholin zaključuje: “Svaki se način uzimanja [krvi] slaže s jednim i istim naumom, da pomoću te krvi bolesno tijelo bude hranjeno ili izliječeno”.

Ovaj kratki pregled može ti pomoći shvatiti beskompromisan religiozni stav Jehovinih svjedoka. Oni visoko cijene život, i traže dobru medicinsku njegu. Međutim, oni su odlučni ne prekršiti Božje mjerilo, koje je dosljedno: Oni koji cijene život kao Stvoriteljev dar, ne pokušavaju podržavati život uzimajući krv.

Ipak, godinama se tvrdi da krv spašava živote. Liječnici mogu ukazati na slučajeve u kojima je netko imao velik gubitak krvi ali je primio transfuziju i brzo se oporavio. Zato se možeš pitati: ‘Koliko je to s medicinske strane mudro ili nemudro?’ Medicinski razlozi se nude da podrže liječenje krvlju. Stoga duguješ sebi da saznaš činjenice i učiniš informiran izbor u vezi krvi.