Naše stajalište prema državi i patriotskim ceremonijama

U nekim zemljama nastaju osjetljive situacije kad se u školama provode patriotske ceremonije u kojima Jehovini svjedoci ne sudjeluju. Ovdje se često radi o dubokim osjećajima. U nekim zemljama nije uobičajeno provođenje patriotskih ceremonija u školi, na primjer, pozdravljanje zastave, niti se tijekom nastave pjeva nacionalna himna. No, u nekim predmetima može zastava biti sadržaj pouke, ili možda tema nekog predmeta. Tako se, primjerice, može od učenika tražiti, da upoznaju nacionalnu himnu, odnosno da joj nauče tekst i melodiju. Stoga bi moglo biti korisno, objasniti stanovište Jehovinih svjedoka prema državi i patriotskim ceremonijama.

Povijesne činjenice pokazuju, da prvi kršćani nisu sudjelovali u političkim aktivnostima. Bilo je tako, kako je Isus rekao za njih: “Oni nisu dio svijeta, kao što ni ja nisam dio svijeta” (Ivan 17:16). Svi su se smatrali podanicima nebeske vladavine, Božjeg Kraljevstva. Odgajatelji iz New Yorka, Eugene A. Colligan i Maxwell F. Littwin pišu u knjizi From the Old World to the New: “Božje Kraljevstvo su pretpostavili svakom kraljevstvu, kojem bi na Zemlji mogli služiti”.

Prvi su kršćani, u tom pogledu, se držali strogo primjera Isusa Krista, a i Jehovini svjedoci današnjice nastoje živjeti prema tom mjerilu (Ivan 6:15; 18:36). Zapazi što sljedeća citirana djela govore o neutralnom držanju ranih Kristovih sljedbenika prema političkim stvarima:

“Svijet je pokazivao malo razumijevanja za rano kršćanstvo, a oni koji su upravljali poganskim svijetom, gledali su na nj s malo milosti. ... Kršćani su odbijali ispunjavati određene obaveze za rimske građane. ... Nisu bili spremni prihvatiti neku političku dužnost” (Albert K. Heckel i James G. Sigman, On the Road to Civilization, A World History, 1937. str. 237, 238).

“Rimska država je označila kršćane državnim neprijateljima. Oni nisu bili spremni služiti u rimskoj vojsci. Odbijali su pozdravljati kip cara, koji je rimskom društvu značio isto što i danas državna zastava građanima neke zemlje. Bili su vjerni samo svojoj religiji” (Edith McCall, Evalyn Rapparlie i Jack Spatafora, Man—His World and Cultures, 1974. str. 67, 68).

I Jehovini svjedoci se drže neutralnima, što svakako utječe na njihovo sudjelovanje u određenim patriotskim svečanostima i ceremonijama. Što savjest nalaže Jehovinim svjedocima širom svijeta, kakav stav da zauzmu prema tim stvarima?

Pozdravljanje zastave

Mi, doduše, ne pozdravljamo zastavu nijedne nacije, ali to nije znak pomanjkanja poštovanja. Činjenica je, mi poštujemo zastavu zemlje u kojoj živimo, a poštovanje pokazujemo time što slušamo zakone zemlje. Nikada ne sudjelujemo u bilo kakvim protudržavnim akcijama. Mi, naime, vjerujemo da sadašnje ljudske vladavine predstavljaju “od Boga postavljene” više vlasti, čije prolazno postojanje on još dopušta. Stoga se smatramo obaveznima pred Bogom plaćati poreze tim “višim vlastima” i poštivati ih (Rimljanima 13:1-7).

No, zašto onda ne poštujemo zastavu pozdravljanjem? Zato što pozdravljanje zastave smatramo činom obožavanja. Mi, doduše, ne odgovaramo druge od pozdravljanja zastave, ali nama osobno savjest ne dopušta da nešto, što smatramo obožavanjem, doprinosimo bilo kome drugome, osim našem Bogu Jehovi (Matej 4:10). Naravno, mnogi ljudi ne smatraju zastavu svetom, pa ni pozdravljanje zastave činom obožavanja. Ali, poslušajmo što o tome kažu svjetovni autoriteti:

“I zastava je sveta poput križa. ... Propisi i držanje ljudi prema državnoj zastavi, sadrže važne izražajne riječi, primjerice ’služba zastavi’, ... ’strahopoštovanje pred zastavom’, ’predanje zastavi’” (The Encyclopedia Americana, 1942. svezak 11, str. 316).

“Glavni simbol nacionalizma i središte svih počasti je zastava; ljudi su izmislili čudnovate liturgijske oblike za ’pozdravljanje’ zastave. Muškarci skidaju kape pred njom, pjesnici joj pišu ode, a djeca pjevaju himne” (J. Paul Williams, What Americans Believe and How They Worship, 1952. str. 359, 360).

Netko bi sada mogao primijetiti da su to krajnosti. Ipak, zanimljivo je, da su puritancia u danima kolonizacije Amerike odbili britansku zastavu zbog njenog crvenog Križa svetog George-a (Džordža). Prema Encyclopaedia Britannica (1910/1911.) oni to nisu učinili “iz odanosti prema svojoj domovini, nego zbog svjesnog odbijanja nečega, što su smatrali simbolom idolopoklonstva.”

Jedna od Deset zapovijedi zabranjuje izradu nekog predmeta za obožavanje, kojega bi se oblikovalo prema nečemu “što je gore na nebu ili dolje na zemlji” (2. Mojsijeva 20:4, 5). Kao kršćani, osjećamo se obaveznima držati zapovijed: “Čuvajte se idola” (1. Ivanova 5:21, NS).

Mi cijenimo kad nastavnički kadar u školama pokaže razumijevanje za naše vjersko uvjerenje i kad podupru našu djecu u njihovu nastojanju da žive po tome. Iz sljedećih komentara vidljivo je, kako neki imaju razumijevanja za naše stajalište, da je pozdravljanje zastave srodno s obožavanjem.

“Kršćani su odbijali prinositi žrtvu ... geniju (rimskog) cara, što odgovara otprilike današnjem odbijanju pozdraviti zastavu ili odbijanju izricanja prisege vjernosti” (Daniel P. Mannix, Those About to Die, 1958. str. 135).

“Mišljenje od kojeg uglavnom polaze (Jehovini svjedoci) glasi, da pozdravljanje zastave predstavlja religiozni čin. ... To gledište, iako je neobično, nije u potpunosti bez biblijskog temelja. ... Ako pozdravljanje zastave predstavlja religiozni čin, onda je zabranjeno po Božjoj zapovijedi, bez obzira kakvo poštovanje taj predmet zaslužio. Drugim riječima: Odbijanje pozdravljanja zastave ne znači bezuvjetno omalovažavanje zastave ili zemlje” (David R. Manwaring, asistent profesor političkih znanosti na Hobart and William Smith Colleges, Render Unto Caesar, The Flag-Salute Controversy, 1962. str. 32).

Želimo naglasiti, da svojim odbijanjem pozdravljanja zastave ne namjeravamo izraziti omalovažavanje države ili njene vlasti. Mi samo nismo spremni činom obožavanja pokloniti se pred simbolom države ili pozdraviti ga, bilo da se radi o kipu, kakav je Nabukodonozor postavio u dolini Dur, ili o zastavi neke države (Danijel 3:1-30). Značajno je, da je Vrhovni Savezni sud SAD nakon poništenja svoje ranije odluke, objavio sljedeće:

“Smatramo da mjesne vlasti, koje žele prisiliti na pozdravljanje zastave i prisegu vjernosti, prekoračuju ustavnu granicu svoje moći, prodirući u oblast misli i duha, kojoj oblasti upravo prvi dopunski član našeg Ustava jamči zaštitu od svake državne prisile” (West Virginia State Board of Education protiv Barnette, 1943).

Dakle, dok drugi sudjeluju u ceremoniji pozdravljanja zastave i izricanja prisege vjernosti, Jehovini svjedoci ostaju mirno stajati (što ne znači zauzeti stav “mirno”). Međutim, ako se iz bilo kojeg drugog razloga, ceremonija pozdravljanja zastave provodi tako, da se samim stajanjem dokazuje sudjelovanje u ceremoniji, tada Jehovini svjedoci ostaju sjediti. Osim toga, mi ne sudjelujemo u patriotskim svečanim smotrama, jer bismo time podupirali ono što se slavi tim svečanim smotrama. Mi ostajemo neutralni. No, ako bi zastava bila predmet nastavnog programa, tada će ponašanje mladog svjedoka ovisiti o okolnostima i određivanju cilja. Pod određenim okolnostima može se takav učenik na temelju svoje savjesti osjetiti navedenim zamoliti da bude oslobođen suradnje.

Nacionalne himne i patriotske pjesme

Nacionalna himna je često neka vrsta uglazbljene molitve. U Encyclopedia Americana (1956.) čitamo: “Ljubav prema domovini i nacionalni ponos čine osnovni sadržaj većine nacionalnih himni, a kod mnogih su religiozni patriotski osjećaji međusobno povezani. Činjenica je da mnoge patriotske pjesme izražavaju osnovne misli jednake mislima, sadržanima u zavjetu vjernosti, ili u vojničkoj “svečanoj obavezi”. A budući da nacionalni ponos, koji je toliko razdijelio naš svijet, nema biblijske podloge, mi ne sudjelujemo u pjevanju pjesama, koje slave bilo koju zemaljsku naciju (Djela apostolska 17:26; Ivan 17:15, 16).

Može biti da se u nekoj svečanoj prilici u školi kad se, na primjer, upriliči susret s učenicima neke druge zemlje, sviraju nacionalne himne. Tada se obično očekuje da prisutni ustanu, kako bi pokazali da dijele osjećaje, izražene u pjesmi. U tom slučaju, mladi Jehovini svjedoci ostaju sjediti. Međutim, ako naši omladinci već stoje dok se svira nacionalna himna, onda nije potrebno da sjednu; to nije tako kao da su ustali specijalno radi himne. Ali, ako se očekuje da prisutni ustanu i pjevaju, tada će, možda, naši omladinci ustati iz poštovanja. No, ako ne zapjevaju, pokazat će da ne dijele u pjesmi izražene osjećaje.

Suodgovornost učenika

U mnogim se školama učenici biraju u Udruženja ili na položaje predstavnika razreda. U nekim se zemljama, primjerice u SAD, u tu svrhu upriličuju prave male izborne kampanje. Time djeca ne sudjeluju smo u školskim procesima odlučivanja, nego se uče politički djelovati. Ali, mladi Jehovini svjedoci se ne miješaju u školsku politiku, ne dozvoljavaju da ih se bira na neki položaj, niti oni biraju druge. Ako bi bili imenovani ili izabrani na neki položaj, oni će to taktično odbiti. Na taj način slijede primjer Isusa Krista, koji se povukao kad su ga htjeli postaviti za kralja (Ivan 6:15).

No, ako ih učitelj ili nastavnik imenuje za nešto, na to gledaju sasvim drugačije. Dakle, ukoliko bi mladi Jehovini svjedoci bili zaduženi da ispune neke zadatke u vezi sa školom, na primjer, da se brinu za red ili da reguliraju promet, mi ih hrabrimo na suradnju, koliko im je god to moguće.

Naravno, našoj je omladini jasno, da svako glasanje nema politički karakter. Ponekad traže učitelji i nastavnici u školi da učenici kažu svoje mišljenje. Izraziti svoju sklonost prema određenim aktivnostima ili prosuditi neko predavanje ili školski zadatak ne znači povrijediti biblijska temeljna načela. Ako osobe dizanjem ruku izražavaju svoje mišljenje o kvaliteti neke stvari, to nije isto kao kad se na politički način bira nekoga na određenu dužnost.