Kako sam promijenio svoju nasilnu narav

ŠTO ljude navodi na to da postanu nasilni? Ja sam dobro znao što je nasilje jer sam odmalena bio žrtva zlostavljanja. Moj je otac bio pripadnik Španjolske civilne garde, čije su jedinice strogo kažnjavale svakoga tko bi se usudio narušavati red i mir. Njega je otac često tukao kad je bio mali, pa se i on tako ponašao prema meni. Svako malo mlatio me debelim remenom. Da stvar bude gora, stalno mi je govorio da sam glup, dok je moju mlađu sestru jako volio. Ona je bila njegova miljenica. Majka se bojala oca jer je bio nasilan, pa me nije ni pokušavala utješiti kad sam bio ogorčen zbog te nepravde. Nije mi ni pružala ljubav za kojom sam čeznuo.

Dok sam bio u školi s drugom djecom, zamišljao sam da živim u nekom drugom, sretnijem svijetu. Oni koji me nisu dobro poznavali vjerojatno su mislili da sam sretno, vedro dijete, ali to je bila samo maska. Pred drugima sam skrivao strah i srdžbu koje sam nosio duboko u sebi. No na kraju dana slijedio je povratak u stvarnost. Polako bih išao kući, bojeći se da me ondje čekaju nove uvrede, a možda i batine.

Kad sam imao 13 godina, otišao sam u isusovački internat jer više nisam mogao podnijeti okrutan život u roditeljskom domu. Neko sam vrijeme razmišljao o tome da postanem svećenik. No ubrzo sam uvidio da ni život u internatu nema nikakvog smisla. Morali smo ustajati u pet ujutro, nakon čega je slijedilo tuširanje hladnom vodom. Čitav dan bio nam je ispunjen obavezama. Morali smo učiti, moliti se i ići na misu. Imali smo jako malo vremena za odmor.

Redovito smo čitali priče o životu crkvenih svetaca, no o Bibliji ništa nismo učili. Jedina Biblija do koje smo mogli doći stajala je u staklenoj vitrini. Trebali smo posebnu dozvolu da bismo je uzeli i čitali.

Treće godine školovanja dobili smo zadatak da bičujemo sami sebe. Te “duhovne vježbe” postale su sastavni dio našeg sumornog isposničkog života u internatu. Znao sam se prejedati u nadi da će mi pozliti i da ću tada biti pošteđen tog mučnog obreda. No sve je to bilo uzalud. Nakon gotovo tri godine smučio mi se takav život. Pobjegao sam iz internata i vratio se kući. Tada sam imao 16 godina.

U potrazi za uzbuđenjem i pustolovinom

Počeo sam trenirati boks i hrvanje. Bio sam jako dobar u tim nasilnim sportovima, pa sam se osjećao važnim. No kad sam se naučio tući, počeo sam silom provoditi svoju volju. Ponašao sam se poput svog oca.

Kad sam imao 19 godina, u mom se životu dogodilo nešto lijepo. Upoznao sam djevojku po imenu Encarnita, koja je nakon devet mjeseci postala moja žena. Ona je vidjela samo kakav sam bio izvana — drag, ljubazan i sretan. Nije znala za bol i jad koje sam nosio duboko u sebi. No sva srdžba što je bila skrivena u mojoj nutrini izašla je na vidjelo kad sam dobio poziv za vojsku. Bilo je to nedugo nakon što nam se rodilo prvo dijete.

Nisam htio ići u vojsku zato što se nisam želio ošišati nakratko kao svi drugi vojnici. Osim toga, htio sam doživjeti neko uzbuđenje u životu, pa sam se bez puno razmišljanja prijavio u španjolsku Legiju stranaca. Mislio sam da ću u marokanskoj pustinji osjetiti slobodu i doživjeti nezaboravne pustolovine sudjelujući u opasnim misijama. Smatrao sam da ću tako pobjeći i od obiteljskih obaveza. No sve je to bila zabluda. Postao sam gori nego ikad prije.

Kratko nakon što sam došao u Legiju stranaca zamjerio sam se svom naredniku, krupnom i okrutnom čovjeku kojem je bio užitak zlostavljati nove vojnike. Mrzio sam nepravdu i bio sam spreman boriti se za ono što sam smatrao ispravnim. Jednom sam se tijekom jutarnje prozivke malo našalio, što je narednik krivo protumačio. Kad je podignuo ruku da me udari, ja sam mu je brzo zavrnuo i oborio ga na tlo. Čvrsto sam mu držao ruku na tlu jer sam se bojao da će izvući pištolj i ubiti me.

Zbog tog sam incidenta završio u kažnjeničkom vodu. Tri sam mjeseca živio u maloj prostoriji s tridesetak drugih vojnika. Spavali smo na golom podu. Čitavo to vrijeme nisam smio obući čistu odjeću. Naš je zapovjednik bio pravi sadist — volio je bičevati vojnike. No kad sam mu jednom rekao da ću ga ubiti ako me takne, smanjio mi je kaznu s 30 udaraca bičem na svega 3 udarca. Naučio sam biti surov i nemilosrdan kao i oni koji su me zlostavljali.

Tajne operacije

Tijekom obuke prijavio sam se za sudjelovanje u još opasnijim operacijama. Učinio sam to bez puno razmišljanja. Jednostavno sam htio doživjeti nešto uzbudljivo. Ni ovaj put nisam znao što me čeka. Na obuci koju prolaze komandosi naučio sam koristiti razne vrste oružja i eksplozivnih naprava. Na kraju sam bio poslan u CIA-ino sjedište u Langleyu (Virginia, SAD), gdje sam se školovao s drugim tajnim agentima.

Nedugo nakon toga postao sam pripadnik jedne elitne jedinice komandosa. U 1960-ima sudjelovao sam u mnogo tajnih operacija. U Srednjoj i Južnoj Americi bio sam pripadnik postrojbi koje su hvatale trgovce drogom i oružjem. Bilo nam je zapovjeđeno da sve takve ljude ubijemo na licu mjesta. Sram me je i reći da sam sudjelovao u tim operacijama. Sve smo redom ubijali. Ostavili bismo na životu samo one od kojih smo mogli nešto saznati.

Kasnije sam dobio zadatak da špijuniram španjolske vojne zapovjednike kako bih otkrio tko od njih ne podupire diktatorsku vlast generala Franca. Špijunirali smo i protivnike njegovog režima koji su živjeli u Francuskoj. Trebali smo oteti Francove najvažnije političke protivnike i odvesti ih u Španjolsku, gdje su vjerojatno bili ubijeni.

U posljednjoj operaciji u kojoj sam sudjelovao trebao sam okupiti tim plaćenika i s njima izvesti državni udar u jednoj maloj afričkoj zemlji. Cilj nam je bio napasti vojarnu u glavnom gradu i zauzeti predsjedničku rezidenciju. Kao što smo i planirali, napad smo izvršili usred noći. Sve je bilo gotovo za svega četiri sata. U sukobu su poginula tri vojnika iz mog tima i mnogo neprijateljskih vojnika. I ja sam sudjelovao u tom pokolju.

Nakon tog mučnog događaja osjećao sam jaku grižnju savjesti i nisam mogao spavati. Stalno sam imao noćne more. Sanjao sam kako ubijam neprijatelje u borbi prsa o prsa. Progonio me njihov prestravljen pogled.

Odlučio sam da više nikada neću sudjelovati u takvim operacijama. Vratio sam sve vojne isprave i dobio častan otpust iz vojske. No nakon tri mjeseca nadređeni su me ponovno pozvali u stožer. Htjeli su me poslati na još jedan špijunski zadatak. Zato sam pobjegao u Švicarsku i nastanio se u Baselu. Nekoliko mjeseci kasnije za mnom je došla i moja žena Encarnita, koja nije znala da sam prije bio tajni agent.

Teško je pobijediti loše navike

Dok sam bio u vojsci, Encarnita je u Španjolskoj počela proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. Rekla mi je da je pronašla istinu o Bogu. Kad sam vidio koliko je ona oduševljena, i ja sam poželio saznati nešto više o tome. Brzo smo stupili u kontakt s Jehovinim svjedocima u Švicarskoj te smo zajedno počeli proučavati Bibliju.

S oduševljenjem sam učio o Božjim naumima. Iako sam želio živjeti u skladu s biblijskim načelima, znao sam da to nije nimalo lako. Najteže mi je bilo promijeniti svoju nasilnu narav. No zavolio sam biblijsku istinu. Nakon što sam nekoliko mjeseci proučavao Bibliju, odlučno sam rekao Jehovinim svjedocima da želim s njima propovijedati dobru vijest od kuće do kuće.

Uz Jehovinu pomoć naučio sam obuzdavati svoju naglu narav. S vremenom smo se Encarnita i ja krstili. Kad sam imao 29 godina, postao sam nadglednik u skupštini Jehovinih svjedoka.

Godine 1975. odlučili smo se vratiti u Španjolsku. No vojska nije zaboravila na mene. Nadređeni su me htjeli poslati na još jedan tajni zadatak. Da bih izbjegao probleme, ubrzo sam ponovno otišao u Švicarsku. Ondje je naša obitelj živjela sve do 1996, kada smo se napokon vratili u Španjolsku.

Danas imam odraslog sina i kćer, zeta i snahu te dvoje unučadi. Svi oni služe Jehovi. Osim toga, jako sam sretan što je 16 osoba s kojima sam proučavao Bibliju upoznalo Jehovu. Među njima je i jedan mladić koji je prije sudjelovao u nasilnim uličnim prosvjedima na sjeveru Španjolske.

Mnogo sam puta molio Boga za pomoć da zaboravim na svoje nekadašnje nasilno ponašanje i da se oslobodim noćnih mora. Morao sam uložiti velik trud kako bih naučio čestito živjeti, no uvijek sam imao na umu savjet iz Psalma 37:5: “Prebaci na Jehovu životne brige svoje, pouzdaj se u njega i on će ti pomoći!” Jehova je održao to obećanje. Pomogao mi je da promijenim svoju nasilnu narav. Za mene i moju obitelj to je veliki blagoslov.